Može li intelektualac biti poduzetnikom, i vice versa?

U okolici Zagreba usred toploga srpnja mlada noć spustila se oko vikendice u Volavju, gdje se slavila momačka večer mladoga pravnika. Krug prijatelja okupio se oko pravnika golog do pasa i bosih nogu te trenirke umrljane zelenilom trave. Već se treći put s trećim protivnikom hrvao iz zabave. Tri puta za redom je pobijedio, tko zna možda su mu i popustili, no kako god bilo tada se sav znojan uputio do male pečenjare i zgrabio glavu pečenog janjca. Bilo je to sve što je ostalo od popodnevne gozbe pripremljene od njegovoga budućeg vjenčanoga kuma. Držao je tu glavu kao Hamlet lubanju, leđima naslonjen o drvenu nadstrešnicu iznad stola za blagovanje. Do njega se došetao jedan mladi poduzetnik s dvije krigle pive, pa mu pružio jednu kako bi pobjednik utažio žeđ. Pravnik kriglu dovrši naiskap a zatim mu reče:

- Znaš, ti si jedini poduzetnik intelektualac kojeg poznajem, zar nije žalosno da većina intelektualaca, barem koje ja poznajem, uopće nisu poduzetni i vice versa?

- Možda s time što sam takva rijetka vrsta ima veze to što sam s majčine strane Janjevac, a s očeve dubrovački gospar. Moj djed iz Dubrovnika izgubio je zdravlje radom za njihovu knjižnicu a nije zaradio ništa, kada sam saznao tu tragičnu priču čvrsto sam odlučio da se povijest ne će ponoviti i zato danas zarađujem na intelektualnim uslugama kao što je savjetovanje oko obrazovanja i karijere.

- Janjevo je bila trgovačka kolonija Dubrovnika, tako da si ti zapravo jedinstven spoj povijesti, iako je danas shvaćanje Janjevaca više kao trgovaca, dok se gospari drže finom gospodom koja zarađuje na turizmu. Naš je problem što ljudi još ne shvaćaju moć intelektualne usluge i što istu ne cijene, najbolje to znam iz svoje struke. Ako izgubiš ključ i bravar dođe te otključa vrata naplatit će 100 eura i tada je to OK, no ako ideš kod odvjetnika i on tvoj problem riješi dopisom od jedne stranice teksta tada se 100 eura kao naplata usluge smatra krađom. Ključ je zapravo u predstavljanju intelektualne usluge. Kupca usluge moraš uvjeriti da ona puno vrijedi i koliko si za nju radio, no to je teško jer nitko ne vidi koliko ti vremena provodiš razmišljajući o problemu, koliko si vremena uložio u svoje obrazovanje, koliko vremena proveo u stjecanju iskustva...

- Nije samo ključ predstavljanja usluge, nego i kreativnosti pri njezinu osmišljavanju, marketinga te usmjerenosti prema ciljanom kupcu usluge. Bitno je da tvoja usluga ima „ono nešto” što nema niti jedna druga na tržištu, ona mora biti jedinstvena. Naš je problem što obrazovni sustav nije usklađen s potrebama gospodarstva i tržišta te se ljudi ne uče praksi, više nepotrebnoj teoriji.

- Slažem se s tobom djelomično, jer na svom fakultetu sam napamet učio članke zakona koji bi se već par mjeseci nakon ispita zbog hiperprodukcije našega zakonodavstva ili poništili ili promijenili, bilo bi mi bolje da sam to vrijeme za studiranja volontirao ili radio posao za nisku naknadu u struci. Možeš zamisliti moj šok i šok potencijalnoga poslodavca kada oboje shvatimo da nakon završenoga fakulteta ne samo da ne znam napisati tužbu, već ne znam napisati niti običan dopis. Naravno, to me nije obeshrabrilo, zato sam radio za nisku plaću samo kako bih stekao iskustvo i znanje u praksi. Imao sam sreće što sam odabrao zanimanje pravnika. No, što je sa zanimanjima za koje tržište i gospodarstvo u ovomu trenutku nema potrebu? Primjerice, što će danas u struci raditi diplomirani filozof, komparativni književnik, ukrajinist ili recimo povjesničar? Prekvalificirati se nakon 5 godina školovanja pa konobariti, pa uz kavu citirati klasike ili biti zaštitarom koji čuva prazan prostor u kojemu razmišlja o tome je li Roger Scruton bio u pravu kritizirajući suvremenu umjetnost?

- Svi se oni poput tebe mogu zaposliti u javnoj ili državnoj službi jer se ondje često traže humanističke znanosti, no bez veze je bezveze opcija, šalu na stranu evo ti par ad hoc ideja za svakoga od njih. Za početak moraju se specijalizirati i biti među najboljima u tomu što rade, odnosno otkriti ili kao što si i sam rekao ponuditi nešto specifično što nitko drugi ne nudi. Povjesničar pokrene podcast o povijesti sa zanimljivim temama koje će privući publiku, ujedno piše knjige i znanstvene radove, vodi blog o povijesnim događajima, od reklama i sponzora danas se preko društvenih mreža mogu učiniti čudesa; novinski članci, blogovi, građenja stila. Kada smo kod stila, filozofi poput Slavoja Žižeka dobro zarađuju, zar ne? Mislim čovjek ima govornu manu, brije na komunizam i ne izgleda baš najbolje jer je pretio, ali u javnoj debati je uništio Petersona citirajući mu G. K. Chestertona te pritom zaradio dobru lovu. Idemo dalje, komparativna književnost, imaš onog klinca Matiju Štahana, dečko je počeo pisati za neke domaće portale služeći se svojim znanjem, zatim vodi emisiju na jednom radio programu HRT-a, zatim je komentator u javnoj emisiji gdje svojim znanjem komentira sve društvene događaje, dakle može se i tako, a to je skromno. Na kraju imamo, što si ono rekao, ukrajinista, ne znam koliko ih ima u Hrvatskoj no vjerojatno nekoliko njih radi sve prijevode, obrati se jednom od njih kako bi radio besplatno, s vremenom traži sve višu i višu naknadu, ovaj će shvatiti da je bolje dati dio posla dokazanoj osobi nego izgubiti posao, zatim – bum – ukrajinist izgradi svoje ime, položi još za sudskoga tumača i zarađuje novac.

- Lijepa i maštovita analiza, gdje postoji volja postoji i način, no jednu si stvar zanemario: moć udruživanja! Tri povjesničara naprave trgovačko društvo ili udrugu, pa recimo uz sve što rade kroz podjelu troškova naplaćuju usluge istraživanja podrijetla osoba, bogate ljude to posebno zanima, zatim naplaćuju savjetovanje građevinarima koji rade na lokacijama na kojima bi mogle biti iskopine, u slučaju čijeg pronalaska pomažu u ispunjavanju zakonskih uvjeta za konzervaciju. Primjere usluge nisam izmislio, to zbilja neki rade. Filozofi mogu osnovati udrugu za filozofiju pa drže javne tribine, otvore portal i podcast, prevode filozofske knjige jer prevoditelj takve literature mora imati filozofsko znanje. Ukrajinisti podijele prevodilačke poslove umjesto da konkurencijom jedni od drugih gube. Komparativni književnici…

- Dobro, ne moramo ići dalje s primjerima, upravo oko toga savjetujem ljude pa znam da je samo nebo granica mašti. Uglavnom, za sve one intelektualce koji nisu dovoljno životni za kapitalizaciju svoga znanja tu sam ja sa svojom uslugom. Problem je više napraviti od poduzetnika intelektualca ako on to već nije, ne vidim zašto bi to uopće bilo nužno.

- Ne slažem se s tobom, u ratu su oni s većim stupnjem obrazovanja vojsci vrijedniji, inače ona ne bi ulagala u obrazovanje vojnika i činovi ne bi ovisili o stupnju obrazovanja. Poduzetnik kao intelektualac može vidjeti širu društvenu sliku i jasniji cilj, to jest smisleniji. Osim, toga poduzetnik intelektualac ne će štetiti društvu u stjecanju dobiti, naprotiv, takav poduzetnik će biti društveno odgovoran poduzetnik, ne smijemo zaboraviti da po našem Ustavu vlasništvo obvezuje na doprinos općemu dobru. U razvijenim zemljama poduzetnici ulažu u kulturu, znanost, obrazovanje i umjetnost, a preduvjet je tomu opća kultura na razini intelektualca. Ako nemamo puno poduzetnika koji su intelektualci, tada moramo naći način da ih stvorimo i vice versa, ako nemamo puno intelektualaca koji su poduzetnici, i tada moramo naći način da ih stvorimo. To nije pitanje trebamo li imati takve ljude, već je pravo pitanje: kako možemo imati intelektualce poduzetnike i poduzetnike intelektualce?

- Za početak, treba postaviti uzore o takvim ljudima koji postoje, ne računajući mene, najbolje je uzeti nekoga iz povijesti. Na pamet mi pada moj osobni uzor Benedikt Kotruljević, igrom slučaja iz Dubrovnika, malo ljudi za njega zna premda imamo njegov kip u Zagrebu. On se bavio trgovinom, no nije bio samo čovjek prakse već i teorije, pa je tako godine 1458. napisao najznačajnije djelo Knjiga o umijeću trgovine (Il libro dell’ arte di Mercatura). Rukopis je 1573., u izmijenjenu obliku, izdao Frane Petrić pod naslovom O trgovini i o savršenom trgovcu (Della mercatura et del mercante perfetto). Jedan je od prvih ekonomskih pisaca koji je raspravljao o novomu kapitalističkom društvu, koje se stvaralo na Sredozemlju i u Europi. Za razliku od srednjovjekovne filozofske misli, koja je općenito bila nesklona trgovini, Kotruljević iznosi veličanje trgovine, koja po njegovu mišljenju stvara bogatstva naroda i pojedinaca, ističe trgovčevu poduzetnost koja omogućuje stjecanje imetka te naglašava važnost marljivosti i posebne etike rada. Posebice je značajan po tomu što je prvi pisao o dvostavnomu knjigovodstvu, četrdesetak godina prije L. Paciolija, kojega se još uvijek smatra osnivačem moderne ekonomske analize s dvostavnim knjigovodstvom. Od 1460. do 1468. upravljao je kovnicom napuljskoga novca u Aquili. Kotruljević se za boravka u Napulju kretao u krugu humanista L. Valle, Bartolomea Facia, F. Bionda i drugih pa je, slijedeći njihov uzor, napisao četiri djela. Rukopisi O izboru supruge (De uxore ducenda) i O prirodi cvijeća (Della natura dei fiori) izgubljeni su, a O plovidbi (De navigatione) iz 1464. čuva se u Beinecke Rare Book and Manuscript Library na sveučilištu Yale.[1] Dakle, nije bio „fah idiot” jer se bavio i drugim aspektima društva – da to nije bilo tako, frajer ne bi izmislio novu i genijalnu metodu knjigovodstva – velika otkrića dolaze samo od svestranih ljudi. Često na zidu lijepim papiriće s njegovim savjetima. Doduše, ima i neke savjete oko žena koje današnje feministkinje ne bi baš gledale sa simpatijama, no to je manje bitno.

- E o tome ja govorim, osim intelektualne svestranosti kao izvora novih spoznaja tu je i načelo životnosti, ono se u engleskomu jeziku kaže skin in the game. Zatvorenost u sterilan svijet teorije bez prakse, sveučilišni kabinet odvojen od svijeta, intelektualca ne može dovesti do ostvarenja njegovih potencijala, naprotiv, može ga odvesti samo u tautološku vrtnju ukrug oko svoga znanja. Gdje je bolje mjesto za učenje novih životnih spoznaja intelektualca, nego u poduzetništvu? To može izravno ako pokrene posao, ili neizravno ako radi za nekog poduzetnika. Intelektualac može od poduzetnika naučiti snagu pregovora oko pravedne naknade za svoj rad, agresivnost u obrani svojih teza i teorija, a u krajnjoj liniji i kako bi zaradom ostvario cilj većine ljudi: biti plaćen baveći se onime što te zanima i što voliš raditi. Tada intelektualni rad postaje više od pukoga najamnog rada. Našemu društvu je potrebna simbioza tih dvaju tipova čovjeka, bilo da su oni sjedinjeni u jednomu čovjeku, bilo da dva tipa u dvije različite osobe surađuju, međusobno se prepoznajući. Ništa, idemo na posao, za početak bi bilo dobro da se kroz javni prostor progovori o tomu problemu i nužnosti njegova rješavanja, a kasnije kroz predavanja te međusobna povezivanja na raznim društvenim događajima stvoriti uvjete za približavanje tih dvaju tipova ljudi.

- Zaboravio si još nešto, poduzetnik, ako je ujedno i intelektualac, često može za svoje ideje, bilo u vidu novoga posla bilo u vidu rješenja problema ili organizacije, vući nadahnuća iz svoje učenosti.

- Onda dosta priče, idemo sada dalje piti, idemo nakon moga vjenčanja raditi na tomu da spajamo ili otkrijemo poduzetnika u intelektualcu i intelektualca u poduzetniku.

- Dogovoreno!

- Obećaj mi samo još jednu stvar?

- Reci, bilo što.

- Na mom vjenčanju jednu svirku odsviraj na bubnjevima.

- Dogovoreno!

 

Zasvirao je Thompson, Čavoglave, skočili su na stol s ostalim društvom i uz ispijanje krigli piva veselili se duboko u noć...

 

[1] https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33482, pristupljeno 10. travnja 2021.

O autoru
Marko Paradžik rođen je 25. 12. 1987. godine u Zagrebu, gdje je 2006. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i potom 2012. diplomirao na pravu. Državni prvak u hrvanju grčko-rimskim i slobodnim stilom. Radi kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom društvu i glavni je urednik časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova.