Razgovarao: Davor Dijanović

Hrvoje Hitrec (1943.) hrvatski je književnik i dugogodišnji djelatnik u hrvatskom kulturnom i političkom životu. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i u dva navrata članom Predsjedništva te stranke.

Godine 1990. bio je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a 1991. obnašao je dužnost ministra informiranja. U drugoj polovici 1990-ih je gradski vijećnik u gradu Zagrebu i zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 2006. Predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća, neovisne kulturne udruge u čijem članstvu je više od tisuću hrvatskih intelektualaca, književnika, umjetnika, sveučilišnih profesora, itd. Autor je više desetaka romana te filmskih i televizijskih scenarija, od kojih su najviše traga ostavili romani za djecu i mlade Smogovci (1976.) i Eko Eko (1979.).

D.D.: Gospodine Hitrec, na početku Vam se želimo zahvaliti što ste pristali na razgovor u prvome broju novoga časopisa „Obnova“. Prvi broj „Obnove“ tematizira važnost kulture za borbu na političkome planu. Pritom polazimo od konstatacije da trenutno u Hrvatskoj lijeva politička opcija ima svojevrsnu „kulturnu hegemoniju“, pod čime mislimo na to da su lijevi intelektualci izveli „marš kroz institucije“ – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, novine, časopise, televiziju, radio itd. – i u njima nametnuli svoje ideje, svjetonazore i mišljenja. Kao posljedica te kulturne hegemonije, tj. činjenice da političari na ljevici imaju „zaleđe“ u intelektualnoj i novinarskoj eliti, nužno je morala pridoći i politička vlast. Kako Vi gledate na važnost kulture – u najširem smislu riječi – za borbu na političkome planu?

H.H.: Uvijek je dobro kada se pojavi nešto novo. Nije mi poznata cjelovita koncepcija „Obnove“, ali naslov asocira na dugo zazivanu i nikada izazvanu duhovnu obnovu koja je u svojoj biti kulturna obnova. Pokušaji te i takve obnove ipak su imali rezultata – ali na drugoj strani: neumrla kvaiziintelektualna paraljevica osjetila je smrtnu opasnost i zbila redove, dozivajući u kriku i bijesu njoj naklona politička središta moći u zemlji i svijetu. Potpora je stizala brzo i efikasno u gomilama novca koje nitko u Hrvatskoj nije nadzirao pa u jednome trenutku nije bilo ni najnevažnijeg „kulturnog djelatnika“, tzv. lijevoga svjetonazora koji nije bio na jaslama navodno privatnih inozemnih pokrovitelja, iza kojih su u stvari stajale vlade njihovih zemalja. Tako je stvorena vojska probisvijeta u kulturi.

Iz istih izvora postavljani su na noge mediji s temeljnom zadaćom da ubijaju duh naroda i promiču vrijednosti suprotne hrvatskom biću. Domaća središta političke moći bila su i jesu pod istim kopitom gospodara svijeta pa su milom ili silom podržavala klatež u kulturi – ljevica milom, a tzv. desnica silom, što se svodilo na isto. Nositelji prirodnoga hrvatskog osjećaja, povijesne svijesti i najobičnije ljudske savjesti odstranjeni su iz kulturnoga života hrvatske države ili marginalizirani.

Neki su se nastavili boriti i umjetničkim djelima pridonositi onoj suvremenoj hrvatskoj kulturi koja će ostati potomcima, ali su bili i jesu bez pravog, bez ikakvog utjecajnijeg medija putem kojega bi mogli posredovati narodu svoja stajališta (artikulirana stajališta istoga toga naroda) i razotkrivati prljava podmetanja organiziranih i dobro plaćenih, militantnih jurišnika. Znači, nisu mogli u pravoj mjeri stvarati klimu i podlogu za političku opciju koja bi izrasla iz svijesti da već ima temelje u kulturnoj oluji, a koja je stavila stvari na svoje mjesto i sada joj treba još samo okvir.

A što je okvir jedne kulture ako nije država? Ako država nije štit kulture jednoga naroda, onda nije ništa, ako institucije hrvatske države ne štite hrvatsku kulturu, onda i ne trebaju postojati. Sada smo dakle u situaciji kada možemo reći da su nam nitkovi oteli državu pa se s tim možemo pomiriti ili ju uzeti natrag i uspostaviti prirodno stanje. Potonje je izglednija opcija, i sve bliža. Bit će burno i zanimljivo.

D.D.: Talijanski marksist Antonio Gramsci, koji je ujedno i autor sintagme „kulturna hegemonija“, ljevičarima je kao recept za osvajanje političke vlasti poručio da „osvoje svijet ideja kako bi one postale ideje svijeta“. Koliko su intelektualci na hrvatskoj desnici uopće svjesni važnosti „ratovanja“ suprotnim idejama na kulturnome planu i zašto su ljevičari u tome „ratu“, barem za sada, mnogo uspješniji?

H.H.: Mi smo se kulturnih hegemonija nauživali u povijesti. Novost je samo da nam se isto događa u samostalnoj hrvatskoj državi. Parakulturna suvremena hrvatska ljevica nije osvojila svijet ideja jer ni te ideje ni taj svijet nisu njezini nego tuđi, nije ih osvajala, nego preuzela od kolonizatora i njihovih laboratorija te pridodala idejama jedinoga svijeta – koji je poznavala otprije i u njemu se dobro osjećala – dotično jugoslavenskog, komunističkog sustava. Naravno da je radosno spoznala kako su ta dva svijeta vrlo slična, kako globalizam i komunizam njeguju isti prijezir prema malim narodima i kako te dvije „ideje“ pod plaštem internacionalizma skrivaju i otkrivaju imperijalne apetite.

Na tim dvjema štakama stara, i neko vrijeme pritajena, mržnja prema hrvatskom narodu pretvorena je sada u divlju i „legitimnu“ mržnju koja se služi otvorenim nasiljem nad hrvatskim nacionalnim i kulturnim organizmom. Taj rat o kojemu govorite počeo je već svršetkom pravoga rata, a buknuo početkom stoljeća kada je Hrvatska redom dobivala dirigirane vlade i osobe u vrhu politike kojima je prvenstvena zadaća bila da ponište uspon hrvatske nacionalne svijesti i zatim ju s vremenom unište. Nositelji svijesti da je posebnost hrvatske kulture najveći zalog i najjača karta u otporu novim zavojevačima postali su tako žrtvama, ne samo lijevih nego i „desnih“ podrepaša.

D.D.: U nametanju ljevičarskih pogleda na svijet, društvo i kulturu, a taj se pogled u Hrvatskoj obično poistovjećuje i sa sklonošću prema (pro)jugoslavenskim planovima i projektima, veliku ulogu imaju tzv. mainstream mediji. U takve medije se nesumnjivo ubraja i Hrvatska radiotelevizija. Kako, kao bivši ravnatelj HRT-a i bivši ministar informiranja, komentirate stanje u toj medijskoj kući? Posebno nas zanima Vaš komentar forsiranja nekadašnje jugoslavenske filmske produkcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza takvih kulturnih tendencija?

H.H.: Prema Hrvatskoj radioteleviziji imam i osjećaje koji me priječe da budem potpuno objektivan i potrebno kritičan. Na kraju krajeva, ja nisam bio samo prvi ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, nego i autor koji je mnoge godine sudjelovao u stvaranju televizijskih i radijskih programa u vrijeme kada se ta kuća još zvala imenom glavnoga grada i postajala svjesnom svoje kulturne misije, pa i realizirala mnogo toga usprkos olovnom okružju. Ono što je bitno za budućnost jest razumijevanje da HRT treba biti prvorazredna hrvatska kulturna institucija, ali ujedno i industrija koja donosi prihode i koja je konkurentna na međunarodnom tržištu.

Potonje se postiže vlastitim proizvodom koji u većoj ili manjoj mjeri ima nacionalne značajke, po njima se izdvaja i postaje zanimljivim. Takvih proizvoda sada nema ili ih ima vrlo malo, a katastrofalno je stanje u dramskom programu koji jedini (uz dokumentarni) može stvoriti djela trajne vrijednosti. Bez vlastitoga ozbiljnog dramskog programa, odvojena nedavnim rezom od hrvatske filmske proizvodnje, Hrvatska televizija popunjava termine stranom produkcijom, izvlači iz arhiva jugoslavenske proizvode ili emitira noviji srbijanski film.

U svemu tome ima i izrazite tendencioznosti, koja je tek nadopuna političko-informativnom programu gdje su se naselili kadrovi koji kao da su ispali iz nekoga kadra spomenutih filmova. No, i oni će biti zamijenjeni jer nisu posve podobni. HTV se nalazi na skliskom terenu: jedva je od državne postala javna televizija, a sada bi od javne mogla postati režimskom.

D.D.: Opće je poznata činjenica da tzv. desna opcija u Hrvatskoj ne samo da nema svoje dnevne novine, nego čak niti tiražniji politički ili kulturni tjednik u kojemu bi desni intelektualci mogli iznositi svoje ideje, razmjenjivati mišljenja i osmišljavati dugoročnije strateške projekte. Koliko su intelektualci na desnici i sami krivi za takvo stanje?

H.H.: Govoriti općenito o „desnim intelektualcima“ nema većega smisla, kao i o njihovoj općoj krivnji. Ako jesu doista intelektualci, onda su individualci koji prije ili kasnije postaju teret političkim opcijama kojima naizgled pripadaju. Postaju neugodni. Uz to, domoljubna i rodoljubna inteligencija ima vrlo rijetke trenutke kada se izvoljeva sjediniti u djelatnom smislu, po čemu je potpuno nalik svome narodu. Ja to najbolje znam.

D.D.: Potenciranje lijeve političke misli jasno je vidljivo i na području književnosti i književne kritike. U ožujku 2011. tako je Vaš roman „Što Bog dade i sreća junačka“ bio najčitaniji roman u Hrvatskoj, dok je drugi najčitaniji roman bio „Život nastanjen sjenama“ akademika Ivana Aralice. No, u hrvatskim se medijima o tome moglo malo što pročitati. S druge pak strane, kad su u pitanju književna djela pisaca koji se percipiraju kao zagovornici ljevičarskih ideja i pogleda, o njima se u visokotiražnim medijima pišu hvalospjevi koji su vrlo često ispod svakog ukusa. Možemo li danas uopće govoriti o objektivnosti književne kritike ili su izvanliterarni motivi kod nas važniji od estetske valorizacije?

H.H.: Nikada nisam imao „svoje“ kritičare, nitko me nije pratio pa se nisam morao ni osvrtati. A i ja baš ne pratim književna zbivanja jer mi to nije posao pa, eto, od Vas prvi put čujem da je netko uopće posegnuo za spomenutim romanom, kao što sam nedavno u Slavoniji čuo da se čita jedan drugi moj noviji roman, i to usprkos velikim naporima da me se prešuti. Valjda se glas širi usmenim putem, gotovo konspirativno.

Moje je ime bez sumnje na crnoj listi u hrvatskoj državi kojoj sam pomagao da se rodi u okviru svojih mogućnosti. Dakle, vrlo ilustrativan primjer. Nije važno što ja to pišem i je li to dobro ili loše, nego kako se zovem. A ako se baš ne može prešutjeti, onda se relativizira i u naslove stavlja „nacionalno“ i „konzervativno“, ali je najbolje spriječiti me u samome začetku kada se recimo javim na natječaj za potporu književnom djelu i to zato što pišem povijesni roman pa trošim vlastiti novac na istraživanja.

Tako se javim na natječaj raspisan u ljetu 2012., a dva dana nakon nove 2013. dolazi pošta iz Ministarstva kulture da moj projekt nije prihvaćen, s potpisom stanovitog Stojisavljevića. Nije to prvi put, stizala su mi takva pisma i od Čedomira Višnjića za vrijeme Sanaderova HDZ-a u koaliciji s SDSS-om pa kako ne bi od HNS-a koji je u koaliciji s SDP-om iskamčio Ministarstvo kulture i napučio ga onim klatežom o kojemu sam uvodno govorio… A književna kritika ne postoji. Postoje samo klake za uzajamno divljenje koje nitko ne uzima ozbiljno, ali je stvar ozbiljna utoliko što će povjesničari književnosti imati grdne muke da se snađu u tom cirkusu.

D.D.: Osim što ste romanopisac i dramski pisac, Vi ste također i filmski i televizijski scenarist. Zanima nas kako u kontekstu svega o čemu smo prethodno govorili ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji?

H.H.: Srednji i mlađi naraštaj mogu razumjeti, ali ne i odobravati putove kojim su pošli mnogi redatelji i scenaristi. Nakon što su vjerojatno podosta puta udarili glavom o zid, pogledali su malo bolje oko sebe i vidjeli tko su im financijeri, tko su im kritičari i što se od njih očekuje pa se tako i počeli ponašati, birati teme koje će im donijeti tapšanje nove internacionale.

Ako pljunu po hrvatskim i općeljudskim vrijednostima, po hrvatskim braniteljima i Crkvi u Hrvata, zajamčen im je sljedeći projekt. Ima iznimaka, ali su iznimke. Na opisani način čini se šteta hrvatskom filmu, ali i Hrvatskoj u cjelini jer se i ljubitelji filma u inozemstvu pitaju na festivalima kakva je to zemlja, kakav je to narod i je li to onaj isti koji je na tako veličanstven način izborio slobodu… Ništa se ne će promijeniti dok se ne pojave nezavisni producenti s dovoljno kapitala.

D.D.: Više od šest godina na čelu ste udruge „Hrvatsko kulturno vijeće“, u čijem statutu stoji da joj je cilj „kreativno sudjelovanje u kulturnom životu Republike Hrvatske, unaprjeđenje kulture u svim njezinim oblicima, te očuvanje hrvatskoga kulturnog identiteta“. Koliko je udruga do sada uspjela u svojem naumu, kako vidite njezinu daljnju perspektivu i hoće li udruga u budućnosti nastojati privući veći broj mlađih ljudi u svoje članstvo?

H.H.: Hrvatsko kulturno vijeće nije svjetiljka, ali je fenjer u mraku. Da ne bi postao svjetiljkom većega dometa pobrinula se klatež od samoga početka ne dajući nam struju, prostorije i novac. No naše su tribine pune i nije bilo važnije teme u zadnjih šest godina koju nismo dotaknuli, a portal nam omogućuje dnevni pristup publici. I nas je dohvatila recesija, ali još smo tu.

U našim su redovima mnogi koji pripadaju i drugim, etabliranim kulturnim ustanovama, ali ondje ne mogu izraziti što osjećaju jer je samo HKV doista nezavisan u svakom smislu riječi. A glede mladih – mi nikoga ne privlačimo, ne stojimo na uglu i ne dijelimo letke. Tko dođe, dobro je došao, mlad ili star.

D.D.: Kao predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća nekoliko ste puta reagirali na napise pojedinih jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju nametnuti ideju o tzv. „srpskohrvatskom jeziku“. Posebno je oštra bila reakcija na činjenicu da je Ministarstvo kulture, na čelu kojeg je tada bio Božo Biškupić, financijski poduprijelo autoricu koja u svojoj knjizi tvrdi da hrvatski jezik ne postoji. Nije li i taj događaj još jedan eklatantan pokazatelj da ljevičarske (a u ovome slučaju i projugoslavenske) ideje i mišljenja dominiraju u hrvatskim institucijama? I ne predstavlja li taj neveseli događaj, posebno ako se prisjetimo one Preradovićeve „po njemu si sve što jesi“, napad na same temelje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta?

H.H.: Nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništa pokazali su da se za nepostojeći srpskohrvatski izjasnio zanemariv broj ljudi u Hrvatskoj. Šačica zbunjenih orjunaša. Zanimljivo je da o tome nije bilo riječi u analizama, zavladala je šutnja čak i među najzadrtijim pristašama te jezične sablasti premda su dobro raspoređeni u medijima. A slučaj o kojemu govorite već je pomalo star.

Bio je to slabašno organiziran zadnji pokušaj da hrvatski jezik ne postane jednim od službenih jezika Europske unije, nego neka haaškotužiteljska BHS utvara – pokušaj protuustavan i očajan, ali ono što je iritiralo jest da je spomenutu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture RH, institucija koja bi trebala štititi hrvatski jezik kao srž hrvatske kulture. To je prevršilo mjeru pa je HKV zatražio od državnog odvjetništva da djeluje. Nije djelovalo, a obrazloženje zašto nije, bilo je više nego sramotno.

No, istine radi, treba reći da se doista radilo o izoliranom slučaju, da ne postoji u Hrvatskoj jezikoslovac od formata koji bi takvu sablazan promicao i da tu aferu držim zauvijek završenom. Vjerojatno. Medijski klaunovi i klanovi koji su podržali misao da „hrvatski jezik ne postoji“ i dalje postoje jer se moraju držati uputa da kao plaćeni negatori hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i nadalje krijumčare teze o dvije federacije – jednoj zapadnoj koju bi trebala u političkom i gospodarskom smislu predstavljati Europska unija, i jednoj istočnoj kulturnoj federaciji koja bi čuvala „zajedničke jezgre“ iz zlosretnoga dvadesetog stoljeća – da se nađe ako se kotač povijesti opet okrene. Tu je i odgovor zašto se forsiraju nove balkanske kulturne integracije i agresivno ističe navodno balkanska komponentna hrvatske kulture nasuprot srednjoeuropskoj i mediteranskoj.

D.D.: Do sada smo nekoliko puta spomenuli da ljevičarski pogledi u Hrvatskoj vrlo često idu pod ruku s jugoslavenskim sentimentima. Zagovaranje političkog hibrida pod nazivom „srpsko-hrvatski jezik“ samo je jedan aspekt čitave te pripovijesti. U posljednjih dvanaestak godina ne može tako proći niti jedan dan, a da se u kulturnim rubrikam, tj. u onome što je od kulturnih rubrika ostalo, upadljivo ne potenciraju vijesti iz „regije“. Može se tako posljednjih godina čitati o „jedinstvenom književnom tržištu ideja“, a ponovno se spominje i „jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor“. Ne podsjeća li takva medijska politika neodoljivo na razdoblje prije stvaranja prve jugoslavenske države, kad se je također kultura (književni skupovi, izložbe južnoslavenskih slikara) rabila kao politički instrument u izgradnji kasnije jugoslavenske države?

H.H.: Ne promiče se jugosfera samo u kulturnim rubrikama, naravno. One i ne postoje, kao što je točno rečeno, a zadržavaju „kulturni“ nadnaslov samo da bi bile krinkom političkih stajališta autora. Recept je poznat i iz informativnih emisija: „Tako je u Hrvatskoj, a sada da vidimo kako je u Srbiji.“ Tih dvadeset ili dvadeset i pet posto neizliječivih bolesnika još sanja jugoslavenski san i bez Beograda ne može živjeti. No, kako i većinu njih taj Beograd okrutno trpa među ustaše, užasno su deprimirani, ali i dalje čupaju kosu kao napušteni ljubavnici te još zdušnije zabadaju noževe u hrvatsku kulturu, krivotvore hrvatsku povijest i razaraju hrvatsku sadašnjost.

Nikada ne će shvatiti da je tih šezdeset osam godina u dvije Jugoslavije samo kratko razdoblje u hrvatskoj povijesti koje je donijelo nesreću narodu, a hrvatskoj kulturi nije donijelo i pridonijelo ništa, nego ju izvrgnulo nasilju s istoka i drskoj krađi, negiranju hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda. Zašto ne će shvatiti? Pa zato što ne žele, jer su poluobrazovani ignoranti, ali i zato što su uvijek dobro plaćeni za izdaju, izvana ili iznutra ili u sretnoj novčanoj kombinaciji…

Nikada nikakav jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor nije postojao, niti može postojati, niti ga se moglo niti može uspostaviti perom, kistom i notom, nego samo batinom.No, vrijeme je da se okrenemo prema novim opasnostima iz tzv. zapadnoga kulturnog kruga kojemu doista oduvijek pripadamo, ali moramo pripaziti da se taj krug ne zatvori oko nas kao omča.

D.D.: Za kraj razgovora zanima nas Vaše mišljenje o tome koliki su izgledi da autentična desna opcija u budućnosti u Hrvatskoj nametne svoje ideje na kulturnome planu, ojača utjecaj u institucijama i osvoji političku vlast?

H.H.: Treba dovesti na vlast autentičnu hrvatsku opciju koja će prevladati podjele razboritom vladavinom, a takva opcija ne može – pokazalo se – izrasti iz hereditarno opterećenog krilca koje se naziva lijevim, a nije ništa, ne zna ništa i ostaje zarobljenim u vječnoj čežnji za drugom domovinom koja ne postoji. Autentična hrvatska opcija ne će morati nametati svoje ideje ako doista bude izraz narodne volje i odraz posebnosti hrvatske kulture.

Ideje moraju nametati samo tuđinci i otuđena bića zalutala u kulturu koju ne razumiju i ne vole… Mislim da smo sada na pragu novoga razdoblja koje nastupa nakon tolikih razočaranja u zadnjih petnaestak godina: sve smo već vidjeli, sve smo pokušali i svima smo dali šansu da pokažu što umiju i svi su nas iznevjerili i čak (kao sada) teško uvrijedili nazivajući hrvatsku naciju slučajnom nakupinom otpadaka naroda te se na kraju brutalno obrušili na hrvatsku djecu. Ovo zadnje je prelilo čašu.

Najvažniji hrvatski interes u ovom je trenutku da se s političke scene makne aktualna vlast koja s narodom nema ništa zajedničko i funkcionira kao okupacijska sila, ali istodobno odstraniti vječne figure tzv. političke elite bez obzira na boju. Osloboditi prostor za nove ljude i stvoriti mehanizme za narodni nadzor, a ne nadzor nad narodom, jer sama ustavna odredba da vlast proizlazi iz naroda nije dovoljna i izaziva veselje oligarhije rođene iz političkoga (stranačkog) podaništva i uvjerene da narod ima isto tako podaničku narav kao i ona pa se njime lako vlada.

Ako u tome i ima zrno istine, nije cijela istina. Istina je da smo mi sposobni, odvažni i uspravni za razliku od političke elite. Ona nije sada, i već dugo nije, reprezent hrvatskoga naroda. A ako već nema nemira – čemu se svi čude – to je zato što narod voli svoju državu i ne želi ju ni na jedan način destabilizirati. Puk je star i mudar, ali mu mrak pada na oči i s tim se ne smije šaliti.