Emil Cioran i kulturni pesimizam

Emil Michel Cioran rumunjski je pisac rođen u malom planinskom mjestu Rasinariju 1911. godine. Prvi dio djetinjstva proveo je u rodnom mjestu, a drugi dio u Sibiu, gradiću koji se nalazio nedaleko od Rasinarija, a kojeg je obilježavala srednjoeuropska arhitektura i njemački kulturni utjecaj. Cioranov rodni kraj smješten je u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji koja je u trenutku njegova rođenja i tijekom prvih godina života bila dio Austro-Ugarske. I nakon propasti Austro-Ugarske u tom dijelu Rumunjske osjetio se snažan njemački utjecaj pa je Cioran već kao mladić vladao njemačkim jezikom.

Nakon idiličnog prvog desetljeća života provedenog u transilvanijskom planinskom području, Cioran odlazi u Sibiu. Tamo pohađa školu u kojoj se nije isticao kao izvanredan učenik, ali je već u školskim danima bio bitno obrazovaniji i načitaniji od svojih školskih kolega. Već je tada intenzivno čitao autore poput Novalisa, Shakespearea, Schlegela, Dostojevskog, Šestova, Turgenjeva, Puškina i Tolstoja.[1] Osim čitanja knjiga, intenzivno svira violinu i posjećuje bordele. Kao anegdotu iz svoje mladosti Cioran je često prepričavao kako je jednom prilikom u bordelu sreo svog školskog profesora, noseći u ruci Kantovu Kritiku čistog uma.[2]

Nakon završetka školovanja u Sibiu, upisuje studij filozofije u Bukureštu. U tom periodu intenziviraju se problemi s nesanicom koji će ga progoniti cijeloga života. Kako bi prevladao problem nesanice, dane provodi u knjižnici čitajući po petnaest sati dnevno. Nakon studija filozofije, 1932. upisuje postdiplomski studij psihologije. U tom razdoblju upoznaje Eugenea Ionescoa i Mirceu Eliadea, s kojima će ostati prijatelj do kraja života. Kao Humboltov stipendist provodi dvije godine u Berlinu i Münchenu, ali ne posjećuje nijedno predavanje.[3] Nakon povratka iz Njemačke 1935. godine, provodi još dvije godine u Rumunjskoj, nakon čega odlazi u Francusku u kojoj će ostati do smrti. Njegove najpoznatije knjige na rumunjskom jeziku su Na vrhuncima očajanja, Suze i sveci i Brevijar poraženih. Njegova prva knjiga objavljena na francuskom je Kratak pregled raspadanja. Za tu knjigu Cioran je dobio nagradu Rivalor jednoglasnom odlukom uglednih članova žirija među kojima je bio i nobelovac Andre Gide.[4] Nakon dodjele nagrade, Albert Camus je javno pozvao Ciorana da se uključi u “tok ideja”. Ciorana je uvrijedio ovakav Camusov poziv, osobito zato što je Camusa smatrao osobom bez dovoljno filozofskog obrazovanja. Ostatak života pisao je isključivo na francuskom jeziku, a najpoznatije knjige koje je napisao na francuskom jeziku su Zli demijurg, Silogizmi gorčine i Volja k nemoći. Živio je povučeno i izolirano u pariškoj Latinskoj četvrti do svoje smrti 1995. godine, družeći se istovremeno sa skitnicama i prostitutkama i s najvećim umovima svog vremena poput Samuela Becketta i Paula Celana.

Od barbara do skeptika

Tijekom studija na Filozofskom fakultetu u Bukureštu intenzivno proučava Kanta, Fichtea, Schopenhauera i Bergsona, a diplomski rad piše na temu Bergsonova intuicionizma. Međutim, uskoro napušta Bergsona vjerujući da nije učio tragičku dimenziju života i posvećuje se proučavanju Nietzscheove filozofije.  Sa svojim prijateljem Mirceom Eliadeom bio je pripadnik skupine mladih rumunjskih intelektualaca koji su javno podupirali antisemitsku i pronacističku Željeznu gardu, rumunjsku mističnu političku organizaciju.

Pod utjecajem predavanja karizmatičnog profesora filozofije Nae Ionescua aktivno sudjeluje u rumunjskoj “kulturnoj renesansi” tridesetih godina, ali i u mesijanskom nacionalizmu koji je u totalitarnim i represivnim metodama vidio način prevladavanja trećerazredne povijesne uloge rumunjskog naroda.[5] Svoju mladenačku fazu oduševljenja hitlerizmom i političkog ekstremizma napušta te ostatak života provodi izolirano od društvenih i političkih događanja, živeći i pišući s onu stranu političkih opredjeljenja.

Već u početku svog stvaralaštva pod utjecajem Schopenhauera prihvaća pesimističnu perspektivu života i zaokupljen je temama kao što su, ljubav, bol, smrt, patnja, ništavilo, melankolija i dosada. Odbacuje razum i intelekt kao sredstva koja će omogućiti pronalazak bilo kakve istine ili rješenje bilo kakvog problema te  ističe da većina filozofa nema hrabrosti suočiti se sa svojim “unutrašnjim sumnjama” i da priznaju sami sebi kako nastoje riješiti “nerješive probleme”[6]. U svojoj knjizi Na vrhuncima očajanja piše: "Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vrijeme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli...?"[7]

Kao mladi politički activist, Cioran se zalagao za agresivne i nedemokratske metode kao način uništenja postojećih društvenih i političkih prepreka kako bi se stvorile neophodne pretpostavke za prevladavanje problema koji koče rumunjski narod na putu prema veličanstvenoj budućnosti. Na području filozofije Cioran se prepoznao u Nietzscheovim idejama u kojima je vidio put prema nadilaženju ograničenja koja su nametnuta sterilnim intelektualiziranjem i praznim apstrakcijama. Samo one ideje koje dolaze iz iracionalnog mogu biti dovoljno vrijedne da omoguće "prevrednovanje svih vrijednosti" koje će nakon “smrti Boga” omogućiti prevladavanje zapadnog nihilizma.

Svoj je politički aktivizam kasnije doživljavao kao mladenački ekstremizam i posljedicu nastojanja da sudjeluje u suvremenosti. O svojoj potpori nacionalsocijalizmu kasnije je napisao: "Uvjeren da zlo našeg društva dolazi od starijih, snovao sam likvidaciju svih građana koji su prešli četrdesetu, dospjeli na prag skleroze i mumifikacije... Je li moj projekt bio za osudu? Naprosto je izražavao ono što svaki čovjek kojemu je na srcu njegova zemlja misli u sebi: uništenje polovice svojih sunarodnjaka.”[8]

Nakon mladenačkog aktivizma, Cioran nije promijenio ideologiju ili skupinu kojoj je pripadao, već je raskinuo sa svim skupinama i svim ideologijama. Nesposoban da se opredijeli i da vjeruje u bilo što, živio je i pisao s onu stranu političkih i ostalih opredjeljenja, odbijajući sudjelovati u svim skupinama i u svakom obliku suvremenog života. Predstavljao se kao osoba izvan vremena. "Drugi padaju u vrijeme, ja sam, pak, ispao iz vremena." "Neosjetljivost spram vlastite sudbine svojstvo je onoga tko je ispao iz vremena i koji, u mjeri u kojoj se taj pad potvrđuje, postaje nesposobnim da se očituje ili da naprosto poželi ostaviti traga"[9]

Za Ciorana politika nije ništa drugo nego oblik nastojanja da se zagospodari drugima, da se druge podčini vlastitom autoritetu. Temeljni poticaj svakom političkom aktivizmu je želja da se bude prvi u gradu, a oni koji to nisu shvatili, nisu shvatili ništa ni o politici ni o ljudima. Svi politički sukobi, sva krvoprolića i zakulisne igre odraz su prvenstveno nastojanja da se dobije politička moć. Dürer je prorok našeg doba, a njegova slika Četiri jahača apokalipse najautentičniji je opis moderne političke povijesti. Dürerovi jahači apokalipse simboliziraju osobe s političkom ambicijom koje sudjeluju u međusobnoj borbi za vlast na kraju koje će opstati samo jedan. Taj jedan je tiranin koji će svoju samovolju provoditi na račun naroda kojeg će istodobno iskorištavati i prezirati. Ako tirani  čine temeljnu potku povijesti, onda naše doba svakako nije osrednje, ono se može usporediti s Mongolskim osvajanjima i razdobljem Rimskoga Carstva.[10] 

Kao mračni moralist smatra da su ljubomora i zavist temeljni pokretači aktivnosti uopće, a osobito one političke. Naša sklonost da djelujemo posljedica je naše potrebe da budemo priznati od drugih.  Prvi grijeh opisan u Knjizi postanka nije posljedica želje za spoznajom, nego prvenstveno želje za slavom.[11] Kao što je prvi čovjek bio spreman zbog slave počiniti grijeh koji će biti opterećenje cijelom ljudskom rodu, tako će njegova motivacija ostati trajno prisutna kao glavni pokretač svih političkih sukoba u povijesti. Upravo zbog ovog, u političkom je životu potrebno raskinuti prvo s onima koji su nam najbliži, koji dijele naše ideje, naše snove i našu zavist. Hitler je dokazao tu mudrost kada se riješio Röma kao jedinoga čovjeka koji mu se obraćao s "ti", a Staljin se dokazao jednako sposobnim, o čemu nas uče Moskovski procesi.[12] U politici se prvo trebamo obračunati s prijateljima, a onda s neprijateljima, smatra Cioran.

Sa željom za slavom i željom za zavišću, osuđeni smo na to da sreću i zadovoljstvo pronalazimo izvan nas samih, na ovisnost o drugima koja nas nikada neće učiniti zadovoljnima. Samo ako napustimo ovakve želje, ako napustimo suvremenost, svladat ćemo patnju, zadovoljit ćemo se samim sobom i pobijedit ćemo "zmiju" u sebi. Cioran se smatra osobom koja je na vrijeme sazrijela i koja je na vrijeme odlučila da neće sudjelovati u suvremenosti upravo zbog toga što je uočio pogrešku u traženju zadovoljstva izvan sebe samoga i besmisao bilo kakvog političkog aktivizma. S obzirom na ovakvu perspektivu, nije čudno da je u kasnijoj dobi pokazivao zanimanje za povijesne osobe poput Karla V. ili Marka Aurelija.

Napustio je Nietzscheovu filozofiju vjerujući da je Zarathustra naivni prorok koji je život proveo predaleko od ljudi da bi ih upoznao. Upravo je zato stvorio nadčovjeka, a stare vrijednosti zamijenio novima.[13] Nasuprot mladom Cioranu koji je bio "čovjek volje", Cioran u svojoj kasnijoj fazi predstavlja dekadenta i skeptika. "Nietzscheu, u kojem prepoznaje osobno iznevjerena nadanja, Cioran suprotstavlja neku vrstu apoteoze propadanja, volji k moći suprotstavlja on nemoć ili radije volju k nemoći. Kao što je Nietzsche htio biti anti-Krist, tako Cioran želi biti anti-Nietzsche, pa bi tako čovjek volje bio "barbar", dok bi civilizirani čovjek bio dekadent i skeptik".[14] 

Od svih velikih političara najveću je sklonost pokazivao Karlu V. i Marku Aureliju. Karlo V. je na vrhuncu moći abdicirao u Brusselu, povukao se u samostan gdje je proveo ostatak života moleći, razmišljajući o vjeri, uživajući u glazbi  i Tizianovim  slikama. Time je pokazao zrelost koju mogu postići samo oni koji su otupjeli na volju za političkom moći. Uz Karla V., posebnu pozornost posvećuje Marku Aureliju koji je u dugim noćima na sjevernim granicama svoga carstva predahe od obavljanja carskih dužnosti koristio za filozofske meditacije i kontemplacije. Kao car nije imao vremena da se bavi filozofijom koliko je htio, niti je imao priliku ti pogodnost samostanskog mira i tišine pa je svoje filozofske principe pokušao primijeniti u upravljanju carstvom.

U zbirci misli koje je pisao samom sebi, bez namjere da dođe u ruke drugih, otkrivamo skromnog i jednostavnog cara koji je u svojoj carskoj ulozi vidio prije svega dužnost. Ono što ga fascinira kod Marka Aurelija je odsustvo volje za moć, činjenica da kao car Rimskoga Carstva nije pokazivao želju da vlada bilo kim drugim osim samim sobom. Pišući o Marku Aureliju, ističe: "Teško je voljeti  Marka Aurelija, ali jednako ga je teško ne voljeti. Pisati o smrti i ništavnosti, noću pod šatorom, vagati sitnež života uza zveket oružja. Kao ljudski paradoks on nije manje čudan od Nerona ili Kaligule... Cijela je zemaljska kugla njegova, a utočište pronalazi jedino u beznačajnosti! Da je slijedio grčke tragičare ne zalazeći u doktrinu, kakve li bi sve usklike zabilježio ljudski duh."[15]

On je izniman upravo o onoj mjeri u kojoj njegove misli nisu povezane s doktrinom stoicizma, a prosječno je upravo ono što  je povezano s doktrinom. Ravnodušnost prema svakom obliku moći i prema vlastitom statusu ono je što Marka Aurelija čini tako posebnim. S druge strane, osjećaj dužnosti, kao i sve ostalo što je posljedica stoičke naobrazbe, smatra osrednjim.

Cioran odbacuje svaki sustav opisujući ga kao duhovnu pokoru za čovjeka i filozofa, neovisno o tome dolazi li on od Tome Akvinskog, Hegela ili Aristotela.

"Kao ratnik Marko Aurelije nije imao svijest o ništavnosti. Kakvu li smo samo poeziju izgubili".[16] Cioran je filozof koji ruši stare ideale, ali ne gradi nove, on nihilizam ne pokušava nadići pronalazeći neki novi smisao."Da sam general, svoje bi vojnike vodio u smrt bez obmane: bez domovine, bez ideala i ne vabeći ih nagradama na ovom ili onom svijetu. Sve bih im rekao, ponajprije o onom što je u životu i smrti neprocjenjivo. Časno se može bodriti jedino u ime nepostojanja; čim nešto postoji i najmanja žrtva postaje nenadoknadivom štetom."[17]

Ipak, pogrešno bi bilo izvesti zaključak da je njegov pesimizam oblik svjetonazora koji predstavlja poziv na depresiju, samoubojstvo ili bol. Naprotiv, on pruža drugu perspektivu u odnosu na prevladavajuća poimanja pojedinih fenomena, događaja i pojava. U trenutku kada je zapadno društvo opterećeno konzumerizmom, a ljudi opsjednuti potragom za užitkom i zabavom, autori poput njega predstavljaju jedinu stvarnu alternativu.

Za opis današnje ideologije konzumerizma možda je najprikladnije iskoristiti Spenglerovu sintagmu “kukavičkog optimizma” koji se sastoji u tome da trenutnim užitcima i zabavom ljudi pokušavaju izbjeći suočenje s temeljnim problemima egzistencije.  Pod suočenjem s temeljnim problemima ljudske egzistencije podrazumijeva se prvenstveno suočenje s konačnosti, odnosno suočenje sa smrtnosti pojedinca.

U tom kontekstu, slično kao i Martin Heidegger, Cioran posebnu pozornost posvećuje Tolstojevu djelu Smrt Ivana Iljiča. U svom eseju o smrti kao “najstarijem od svih strahova”, Cioran opisuje pravnika Ivana Iljiča, čovjeka koji je cijeli život proveo boreći se za svoje sitne interese te je, paradoksalno, počeo živjeti tek nakon što se suočio s vlastitom smrću. ”Da nije bilo bolesti, Ivan Iljič, primjer prosječnog duha ne bi imao nikakve izražajnosti, nikakve čvrstine. Upravo mu ona, uništavajući ga, podaruje jednu dimenziju bića. Doskora on više neće biti ništa; prije nje također nije bio ništa; on jest samo u razmaku što se stere između praznine zdravlja i one smrti, postoji jedino dok umire. Što je, prema tomu, bio prije? Lutak prožet prividima, sudac koji je vjerovao u svoje zanimanje i svoju obitelj? Vrativši se iz lažnog i prividnog, razumije on sada kako je sve do pojave svoje bolesti gubio vrijeme u ništavnosti. Od tolikih godina, ostalo mu je tek nekoliko tjedana u kojima je patio i u kojima mu je bolest razotkrila stvarnosti o kojima prije nije ni sanjao. Istinski život počinje i završava u agoniji, nauk je što ga razdaje iskušenje Ivana Iljiča, jednako kao i ono Brekunova u Gospodaru i sluzi.”[18]

Proučavajući Cioranova djela čitatelj se gotovo isključivo susreće s temama poput patnje, smrti, dosade, samoubojstva i smisla postojanja. Suptilnijim iščitavanjem njegovih tekstova i misli doći ćemo do zaključka da je upravo u takvim temama pronalazio svoju jedinu inspiraciju, vrlo često dajući autentični značaj pojedinim pojavama. Tako je smatrao da se upravo u uživanju u patnji pronalazi temelj za uspješnost u svakom duhovnom zvanju, a književnu i psihološku genijalnost Dostojevskog vidio je i kao posljedicu činjenice da je patio više od drugih pisaca. 

Nakon što je napustio mladenačke političke i filozofske opsesije pomirio se s tragičnom prirodom ljudskog života te ostatak života proveo pišući aforizme i eseje o pitanjima koja su ga zanimala. Pažljivo čitajući njegova djela, doći ćemo do zaključka koji je jednak onom do kojeg je on došao čitajući Dostojevskoga: “Onaj tko nije shvatio da je duhovitost glavno obilježje njegova pisanja, nije shvatio ništa o Cioranu”. Upravo zbog toga su u pravu oni koji njegov pesimizam nazivaju “ljekovitim pesimizmom”. U konačnici, Cioran se sam pišući svoje tekstove liječio od nesanice i depresije.

Cioran i kulturni pesimizam

S Heraklitom, Platonom, Schopenhauerom, Nietzscheom, Spenglerom, Hofmannsthalom, Evolom, Berdjajevom, Heideggerom i Jungerom, Cioran spada u najznačajnije autore koji se povezuju s kulturnim pesimizmom koji je na kraju dvadesetog stoljeća ostao jedina ozbiljna "filozofija života".[19] Kulturni pesimizam nije posebna škola mišljenja ili pokret, nego prvenstveno “opća ideja koja počiva na uvjerenju o propadanju naroda, civilizacija i čovječanstva, neumitnom ili uvjetnom zadržavanju postojećeg pravca.”[20]

Konkretnije, pod kulturnim pesimizmom, među ostalim, možemo smjestiti “etičko-estetički svjetonazor”  u kojemu se umjetnost pojavljuje kao “protugibanje spram nihilizma”[21], kritični odnos prema ideji progresa i napretku tehnike[22], antropološki pesimizam Carla Schmitta koji u konzervativnoj antropologiji vidi preduvjet za utemeljenost političkih kategorija “prijatelja” i “neprijatelja”, na koje se nadovezuje ideja o politici kao ljudskoj sudbini[23], romantičarski pesimizam F. W. Schlegela koji se zalaže za pomlađivanje kulture i vjeruje u "povratak Dioniza i obnovu dodira s mitskim snagama iskona"[24], a vjerojatno je najplodnije razdoblje kulturnog pesimizma razdoblje konzervativne revolucije u Weimarskoj republici.[25]

Jednako kao i Oswald Spengler, vjeruje da se povijest može opisati prvenstveno kao "gibanje duha kroz vrijeme", u kojemu poput živih organizama kulture prolaze kroz faze rođenja, odrastanja, vrhunca i smrti. [26]

Stoga, skeptik i barbar u Cioranovoj perspektivi nisu samo utjelovljenje krajnosti dvaju dijametralno suprotnih pojedinca, nego predstavljaju utjelovljenje dvije vrste društava. S jedne strane postoji društvo koje je utjelovljenje skeptika, opterećeno sumnjama i nedoumicama, lišeno snage opredjeljenja, nesposobno da se žrtvuje za ideale, a još manje sposobno da svoje neprijatelje pretvori u svoje žrtve. 

S druge strane, postoji društvo koje utjelovljuje "barbara", koje obiluje vitalitetom i vidi u svojim utemeljiteljskim mitovima jedinu moguću istinu. Ono je previše primitivno za opterećivanje bilo kakvim racionalizmom i skepticizmom i upravo mu to daje snagu opredjeljenja koje može postojati samo uz iskrenu vjeru u postojanje "dobra" i "zla".

Povijest antičke filozofije uči nas da je upravo filozofija skepticizma obilježje civilizacije na izdisaju. Skepticizam umiruće antike posjedovao je snagu kakvu je uzalud tražiti u renesansi ili 18. stoljeću. Nedvojbeno je da Pironove hipoteze i Sekstusovi traktati predstavljaju zbirku najsloženije, najmetodičnije, ali i najdosadnije literature koja je ikada napisana. Takva literatura kao odraz vrhunca skepticizma može nastati samo u civilizaciji koja više nema svoju "dušu", koristeći Platonovu definiciju "duše" kao onoga što se "kreće samo od sebe."[27]

Na skepticizam na teorijskom i filozofskom planu nadovezuje se liberalizam i tolerancija na pravno-političkom planu. Mučenici sumnje koji ne vjeruju u utemeljiteljske mitove svoje civilizacije, ne vjeruju u superiornost svojih vrijednosti prema ostalima koji imaju "široke nazore u pogledu svih pitanja", sposobni su samo da u ime tolerancije pripreme teren za konačnu predaju barbarskoj civilizaciji koja je puna vitalnosti i životne energije. "Civilizacija počinje mitom, a završava u sumnji, teoretskoj sumnji koja, kad se okrene sebi samoj, skončava u praktičnoj sumnji".[28] Neravnopravnost borbe između "naroda koji govore" i "naroda koji šute", potvrđuju rimsko osvajanje Grčke, kao i germansko osvajanje Rima.

U budućnosti zapadne filozofije skepticizam će dobiti na svojoj snazi. On će biti posljednji dio filozofskoga naslijeđa Francuza, Engleza, Nijemaca i Austrijanaca koji danas ne opravdavaju status koji uživaju kod drugih. S druge strane, izdvojenost iz zapadnoga svijeta namijenila je Rusima posebnu ulogu u budućnosti. "Dok su se narodi zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i još više u stečenoj slobodi (ništa ne iscrpljuje više od posjedovanja slobode ili zlouporabe slobode), ruski je narod patio ne trošeći se, jer se trošimo jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten iz historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti"[29]

Sloboda kao neostvareni ideal potlačenih naroda daje im iluziju o svijetloj budućnosti koja ih drži na životu, koja im omogućuje da sačuvaju vitalnost potrebnu za izvanredne pothvate u budućnosti. Paradoks slobode se sastoji u tom da težnja prema slobodi predstavlja glavni izvor životne energije, a njezino ostvarenje predstavlja glavni izvor slabljenja iste. Neprestano težeći prema slobodi bez njezina ostvarenja  Rusija je ostvarila značajnu superiornost prema zapadu koji je, na svoju žalost, slobodu davno ostvario.

Međutim, ovdje nismo završili s paradoksima. Rusija je u velikoj mjeri izazivala divljenje zapada, iako za razliku od zapada nije ostvarila svoje ideale. "Enciklopediste su oduševljavali pothvati Petra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetiteljstva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnjacima koji su silno složeni i razgnjevljeni i tražeći "napredak" drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradoksalno bliži likovima iz Dostojevskovih djela od samih Rusa. Valja još istaknuti kako oni utjelovljuju tek porazne strane tih likova koji nemaju divljačke prohtjeve ni muževnu žestinu: ti su "opsjednuti" zaglupljeni racionalizacijama i obzirima, izjedeni istančanim grižnjama, tisućama upitnika, mučenici sumnje, zaslijepljeni i obnevidjeli vlastitim dvoumicama".[30]

Pristajanje da se u okviru vjerskoga raskola prikloni pravoslavlju odraz je želje za odvajanjem od zapada, a činjenica da Rusija nije imala svoju renesansu dovela je do svih ruskih neumjerenosti i do sklonosti da se preskaču povijesne faze. "Kamo tako žuriš, o Rusijo?", ističe Cioran ovo Gogoljevo pitanje kao najbolje upozorenje na rusku sklonost pretjeranostima i preskakanjima povijesnih faza. U Rusiji nesreća nikada nije bila osrednja, ”ideologija uvijek postaje utopija, a skepticizam postaje nihilizam”. Rusija danas promatra zapad slično kao što su Mongoli promatrali Kinu ili Turci Europu. Ipak, budući da je povijest uvijek otvorena pitanje je hoće li Rusija zagospodariti Europom ili će preskočiti tu fazu te se jednostavno raspasti bez proživljenog vrhunca.

Naravno da se Cioran nije zalagao za nasilne i represivne metode kako bi se postigla duhovna obnova ili spriječila propast pojedine civilizacije. Nihilizam i dekadencija prisutni su kod kultura na izdisaju. U tom kontekstu Cioran je često podsjećao da su Rimljani u vrijeme svoje propasti najviše cijenili grčku dokolicu (otium grecum), koju su najviše prezirali u trenutku svog vrhunca.

Dekadenciju on vidi i kao obilježje današnjeg zapadnog društva. Za razliku od mladog Ciorana koji je slično pripadnicima konzervativne revolucije u Weimarskoj republici u propasti društvenih i političkih odnosa svog vremena vidio temelj za izgradnju novih odnosa, stariji se Cioran pojavljuje kao prorok zapadne apokalipse bez želje da sudjeluje u novom obliku društvene izgradnje. Štoviše, on u nihilizmu pronalazi poseban oblik umjetničke i egzistencijalne inspiracije. "Dekadencija ima svojih čari, ona naznačuje povijesni zamor, nastojeći besmislom nadomjestiti ispraznost slave, a ludilom pad velebnosti".[31]

Dekadencija koja je cvjetala u vremenu cezarskoga nihilizma omogućila nam je bolje lekcije iz psihologije nego svi psihološki udžbenici zajedno. Dekadentni rimski carevi predstavljaju utjelovljenje čovjeka u njegovim krajnostima, a njihove ludosti predstavljaju najvrjednije pouke o mračnim zakutcima ljudske psihologije. "Ne krijemo li svi mi u blatu svoje duše žudnje koje mogu priznati jedino mračni rimski carevi? Nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro procjenjivanje ljudi?"[32]

U razdoblju koje je prožeto nihilizmom svaka je potraga za smislom osuđena na neuspjeh jer ideja za takvom potragom proizlazi upravo iz zaključka da smisla nema. Oni ljudi koji su rezignirani neuspješnom potragom za smislom prisiljeni su utočište potražiti u umjetnosti koja u razdobljima dekadencije uvijek doživljava svoj procvat. "Dekadentni rimski carevi, ta čudovišta nadahnuta genijem dosade u svojoj su ludosti imali toliko stila da su svi esteti svijeta u usporedbi s njima tek lakrdijaši, a svi pjesnici samo prodavači sjena".[33]

Dakle, Cioran u svojoj zreloj fazi ne priželjkuje opstanak civilizacije u kojoj živi niti dolazak neke druge civilizacije. Dolazak nove civilizacije ili popularnost neke nove utopije neće značiti ništa novo pod suncem. Kao jedan od najmračnijih moralista on ne vjeruje u utemeljenost bilo koje svjetovne utopije, ističući da pisci utopijskoga štiva mogu biti samo prostodušne osobe lišene bilo kakvog psihološkog instinkta. Utopisti su osobe koje čovjeka ne vide kao biće od krvi i mesa, nego kao ”automat, fikciju i marionetu”. U svojim su pretjerivanjima otišli tako daleko da su čak i od djece uspjeli napraviti beživotne robote.

“U Fourierovu ‘zadrugarskom društvu’ ona su toliko čista te ne dolaze ni u napast da ukradu, “da uberu jabuku sa stabla”. A dijete koje ne krade nije dijete. Čemu uopće stvarati takvo društvo lutaka? Fourierov bih opis falange preporučio kao najbolje sredstvo za povraćanje.”[34]

Zaključak

Kao mlada osoba Cioran je bio pristaša apokaliptičnoga rumunjskog nacionalizma te se poput predstavnika “konzervativne revolucije” u Weimarskoj republici zalagao za uništenje postojećih društvenih i političkih struktura i stvaranje novog oblika političke zajednice kojim će rumunjski narod prevladati svoju trećerazrednu povijesnu ulogu. U filozofskom smislu, također slično predstavnicima “konzervativne revolucije”, mladi je Cioran bio Zarathustrino dijete, opsesivni sljedbenik filozofije “volje za moć”. Nakon svog sazrijevanja, napustio je radikalnu ideologiju i Nietzscheovu filozofiju te je život proveo pišući aforizme i eseje u kojima je odbacivao svaku ideologiju i svaki filozofski sustav.

Neovisno o tome što je mijenjao svoja politička i filozofska uvjerenja, Cioran je uvijek bio pisac kojega se moglo svrstati u kategoriju kulturnih pesimista. Iako je kulturni pesimizam na kraju dvadesetoga  i na početku dvadesetprvog stoljeća osobito značajan među filozofima, određeni broj kritičara upozorava na činjenicu da su gotovo svi predstavnici kulturnoga pesimizma bili bliski  radikalno desnim političkim režimima te u recepciji kulturnoga pesimizma vidi mogućnost nastavka političke borbe drugim sredstvima. Ovo upozorenje može biti utemeljeno samo ako se prihvati kao ispravno metapolitičko stajalište prema kojemu ideje imaju presudnu ulogu u povijesnom i političkom životu.

Neovisno o pitanju mogućnosti politizacije kulturnoga pesimizma, nedvojbeno je da je Cioran u svojoj zreloj fazi bio autor koji je pisao s onu stranu svih opredjeljenja. U tom smislu, jasno je da bi svaka politička instrumentalizacija Cioranove filozofije predstavljala izokretanje i grijeh prema autoru. Ciorana treba prvenstveno promatrati kao pisca koji svojim literarnim egzibicijama, iskrenim i duhovitim pogledom na svijet pruža autentičnu perspektivu odnosa prema stvarnosti. On je autor za one koji od ključnih egzistencijalnih pitanja ne žele pobjeći prepuštajući se lagodnijim temama, udobnijem životu i plitkom optimizmu. Opsesivno nastoji biti iskren u svakom trenutku, pišući o “najtežim” temama poput dosade, smrti, otuđenosti i boli. Ipak, Cioran nije bio poseban po “iskrenom” pristupu koliko po svom istančanom i nenadmašnom stilu pisanja koji mu je omogućio da autentično prenese svaku psihološku i misaonu nijansu na čitatelja. Upravo je zbog toga teme o kojima je pisao tako uspješno približio čitateljima, a svojim duhovitim i lucidnim komentarima često uspješno izokrenuo uobičajenu perspektivu određenih pojava. Stoga nije čudno da se njegov pesimizam često percipira kao ljekoviti pesimizam.

Literatura

1. Cioran, Emil Michel, Brevijar Poraženih, Drugi smjer, Zagreb, 2000.
2. Cioran, Emil Michel, O nedaći biti rođen, Naklada Jesenski i Turk. Zagreb, 2013.
3. Cioran, Emil Michel, Volja k nemoći, Historija i utopija, Pad u vrijeme, Demetra. Zagreb, 2001.
4. Žarko Paić, Mjesečari pred zidom, Europski glasnik, 1999. /4
5. Simic, Charles, Filozof nesanice, e-novine.com, preuzeto 12. 3. 2014.
6. Tafra, Alen, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti, Filozofska istraživanja, Zagreb, 2008.

 

[1] Charles Simic, Filozof nesanice, e-novine.com, preuzeto 12. 3. 2014.

[2] Ibid.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] Emil M. Cioran, Volja k nemoći, str. 7.

[9] Ibid, str. 231.

[10] Ibid, str. 42.

[11] Ibid, str. 174. „Ispravimo Knjigu postanka : pomutio je svoju prvobitnu sreću ne toliko iz želje za spoznajom koliko zbog gladi za slavom. Čim je nazreo njezinu privlačnost, prešao je na stranu Đavla. A slava je uistinu đavolska u svom načelu i u svojim očitovanjima“

[12] Ibid, str. 44.

[13] Emil M. Cioran, O nedaći biti rođen, str. 79. ,80.

[14] Emil M. Cioran, Volja k nemoći, Historija i utopija, Pad u vrijeme, Iz predgovora J. N. Vaurneta, U kasnijim intervjuima Cioran je naglašavao značaj Nietzscheovih privatnih tekstova i rukopisa. U njima je Nietzsche puno iskreniji, a u skladu s tim puno bliži istini i čovjeku.

[15] Emil M. Cioran, Brevijar poraženih, str.57., 58.

[16] Ibid., str. 58.

[17] Ibid., str. 57.

[18] Emile M. Cioran., Volja k nemoći, Hitorija i utopija, Pad u Vrijeme, str. 200.

[19] Žarko Paić, Mjesečari pred zidom, str. 525. Autor kulturnim pesimistima ističe Nietzschea, Ciorana, Brocha, Musila Spenglera, Heideggera, Jüngera i bečki fin de siecle s Hofmannsthalom. Ostali su preuzeti iz knjige Alena Tafre Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti. Iako se radi o dobro poznatim činjenicama, možda bi bilo dobro dodati još neke informacije. Poznato je da su autori poput Schopenhauera i Heideggera u kategorijama „optimizma“ i „pesimizma“ vidjeli pojmove koji su neprikladni za opis njihove filozofije. Osim toga, mnogi autori koje danas smatramo kulturnim pesimistima sebe uopće nisu smatrali pesimistima. Tako se mnogi od autora konzervativne revolucije nisu smatrali takvima, iako je jedan od najrelevantnijih Oswald Spengler bio zagovornik „jakog pesimizma“, a optimizam je smatrao kukavičlukom. „Spengler „jaki pesimizam“ prepoznaje u mitološkoj jezgri faustovske kulture – u tragičnim nordijskim epovima kao „najdubljoj formi tog jakog pesimizma“. Jedino onaj tko je sposoban iskusiti tragediju može postati figura od svjetskog značaja. Tragedija je sudbina, a nju samo „obožavatelji korisnosti“ smatraju besmislenom i nemoralnom“ (Alen Tafra, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti, str. 21.) U konačnici, ni sam se Cioran nije smatrao pesimistom ili nihilistom. Međutim, ovdje se o pesimizmu govori kao o „općoj ideji“, a ne kao filozofskom sustavu ili pokretu. Osim toga, ne analizira se njihova filozofija kao oblik kulturnoga pesimizma, nego prvenstveno kulturni pesimizam koji je danas postao jedina ozbiljna „filozofija života“ iz perspektive njihove filozofije.

[20] Alen Tafra, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti, str. 27.

[21] Žarko Paić, Mjesečari pred zidom, str. 535. Potrebno je upozoriti i na mogućnosti različite interpretacije pojma “dekadencije”. Tako Evola vidi dekadenciju kao otpadništvo od “Tradicije”, Nietzsche dekadenciju promatra kao stil u umjetnosti koji je posljedica prevladavajućeg nihilizma, odnosno “smrti Boga”. U tom kontekstu Nietzsche se zalaže za povratak na antičke ideale u umjetnosti. Vidi: Žarko Paić, Mjesečari pred zidom, str. 535 − 540.  (Autor dodaje da je Nietzsche u određenom smislu i sam bio “dijete dekadencije”. Ipak,  tu ćemo stati zbog preopsežnosti problematike). Osim toga, dekadencija je i obilježje civilizacija na izdisaju, koje su osuđene da u hedonizmu dočekaju svoju propast. U tom kontekstu kao povijesni primjer uz Cioranovu interpretaciju kraja grčke i rimske civilizacije možemo istaknuti Ibn Haldunovu interpretaciju propasti berberske civilizacije nakon prelaska s beduinskog na sjedilački način života. Vidi: Alen Tafra, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti, str.116.

[22] Alen Tafra, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti, str. 23.

[23] Ibid, str. 273.

[24] Ibid, str. 59. Među kulturne pesimiste iz razdoblja romantizma možemo ubrojati i Novalisa i Schillera. U tom razdoblju naglašava se važnost lijepog u umjetnosti i potreba duhovne obnove kroz povratak mitologiji. Na kraju krajeva, i sam je Nietzsche na mjesto umrlog Boga htio postaviti Dioniza, a Sokrata i Euripida optužio je za uništenje ravnoteže između apolonskog i dionizijskog u korist apolonskog.

[25] Ibid, str. 35.

[26] Žarko Paić, Mjesečari pred zidom, str. 549. Autor objašnjava Spenglerovu filozofiju povijesti.

[27] Emil M. Cioran, Volja k nemoći, str. 156.

[28] Ibid, str. 147.

[29] Ibid., str. 27.

[30] Ibid, str. 29.

[31] Emil M. Cioran. Brevijar poraženih, str. 26, 27. U tom smislu se razlikuje od Nietzschea.

[32] Ibid, str. 26.

[33] Ibid, str. 26.

[34]Emil M. Cioran, Volja k nemoći,  Historija i utopija, Pad u vrijeme, str. 81.