Neoliberalizam Freiburške škole

U Njemačkoj nakon Prvoga svjetskoga rata, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, nastaje specifična škola mišljenja. Okupljena oko pravnika i ekonomista sa Sveučilišta u Freiburgu, ova skupina intelektualaca tražila je poseban oblik ekonomije, kako učinkovit tako i socijalno pravedan. No, do ostvarenja njihovih ideja proći će tridesetak godina, još jedan svjetski rat i mnoštvo strahota. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova zanimljivo je po mnogočemu. Taj interregnum nije samo razdoblje između ratova svjetskih razmjera već svjedoči o raspadu jednog svijeta i vrhuncu projekta koji je započeo 120 godina ranije. Radi se o preobrazbi europskih zemalja od monarhijskih ili ustavno-monarhijskih prema parlamentarno-demokratskom obliku vladavine, koji svoj legitimitet crpi iz „volje naroda“. Uz to se usporedno događao proces nestajanja velikih višestoljetnih carstava i dinastija. Posljedica prelaska na novi oblik vladavine, ali i pojave novih država na zemljovidu svijeta, bila je i preobrazba politike. Proširenje prava glasa, od onoga koje se temelji na imovinskom cenzusu prema općem pravu glasa, govorili su u prilog općoj demokratizaciji i uključivanju većeg broja ljudi u javni život. S druge strane, svaka demokracija ima svoju cijenu.

Početkom 20. stoljeća na njemačkom govornom području prevladavaju dvije ekonomske škole mišljenja: Njemačka historijska škola, tradicionalno povezana s pruskom državom i rastom socijalne države te Austrijska škola koja se oslanjala na pojmove metodološkog individualizma i bila je skeptična prema pozitivističkoj metodologiji utemeljenoj u ekonometriji i statistici kao glavnom oružju ekonomije. Freiburška škola predstavljala je tako svojevrsni treći put između tržišnog pristupa i planskih ekonomija.

Neoliberalizam ili ordoliberalizam

Koncept Freiburške škole poznat je i pod imenima „ordoliberalizam“, „neoliberalizam“, „socijalno-tržišna ekonomija“. Što ti pojmovi znače i koja je razlika među njima? Počnimo od famoznog i često spominjanog „neoliberalizma“. Neoliberalizam, omiljeni pojam u društveno-humanističkim znanostima, pokriva različita tumačenja. Razvivši se 1980-ih kao vrijednosno neutralni pojam, u zadnjih 15-ak godina dobio je pejorativno značenje. Tako neoliberalizam označava koncept nastao pod utjecajem Freiburške škole, radikalni oblik tržišnoga gospodarstva s kojim nitko ne želi biti povezan, sintagmu koja nije empirijski dobro utemeljena, naziv za oblik gospodarstva koji je prevladavao u Čileu tijekom vladavine Augusta Pinocheta i sl. Najpoznatiji političari koji se vežu uz pojam neoliberalizma svakako su Margaret Thatcher i Ronald Regan. Privatizacija i djelomične liberalne tržišne reforme, uz više ili manje uspjeha, osigurali su im naziv „očeva neoliberalizma“. Taylor C. Boas i Jordan Gans-Morse tako bilježe da se „neoliberalizam“ spominje u otprilike 1000 akademskih članka u razdoblju između 2002. i 2005. godine. Za sve te uporabe tipično je sljedeće: (1) manjak zajedničke konzistentne definicije, (2) više različitih oblika neoliberalizma koji se proizlaze iz akademskog diskursa. Manjak zajedničkog konzistentnog tumačenja povezan je s drugim.[1]

Veze između Freiburške škole i pojma neoliberalizma vide se iz same namjere škole. Naime, u vrijeme kada se ova škola pojavila, a pogotovo kada se već etablirala, pojam liberalizma (barem u gospodarskom značenju te riječi) još je uvijek označavao laissez-faire ekonomsku doktrinu. Njihova doktrina nije uključivala ideju potpunog nemiješanja države u ekonomiju, kako se često u akademskom diskursu tumači laissez-faire. Kod pripadnika Freiburške škole slobodno tržište kao funkcija može biti postignuto ako država igra stalnu i aktivnu ulogu. Klasično-liberalna definicija tržišnog natjecanja kao natjecanja između pojedinaca prihvaća se, ali sa skepsom jer može dovesti do nastajanja monopola koji onda ugrožava samu slobodu natjecanja. Kako bi se izbjegli takvi slučajevi, potrebno je izgraditi dobro organiziran i učinkovit pravni sustav. Tako geslo Alexandra Rüstowa, poznatog pripadnika Freiburške škole, „Slobodna ekonomija – jaka država“ zamjenjuje ono klasično-liberalno geslo „minimalne noćobdijske države“.

Drugi pojam s kojim je povezana Freiburška škola jest ordoliberalizama. Ovaj originalan koncept koji potječe od samih teoretičara Freiburške škole označavao je prvenstveno časopis „Ordo“ koji je nastao poslije Drugoga svjetskoga rata. Latinski pojam  ordo u pojmu ordoliberalizam ukazivao je na „poredak“ koji u gospodarstvu treba osigurati država. Kao primjer nužnosti pozitivne uloge države u ekonomiji i svoj „liberalni intervencionizam“, ordoliberali su nalazili u Weimarskoj Republici, kada je  Freibuška škola i nastala. Slabost weimarske demokracije i pogodovanje raznim interesnim skupinama dovelo je, između ostalog, do pojave nacional-socijalizma.[2] Osim toga, ordoliberalizam zahtijeva socijalnu koncepciju ekonomije koja bi bila ugrađena u funkcionalno gospodarstvo, a ne samo u službi zgrtanja što veće dobiti. Glavni prigovor ordoliberala prema laissez-faire sustavu je to što ne može odrediti političke ciljeve ili društvene vrijednosti. Tako Wilhelm Röpke u svojem djelu „The Social Crisis of Our Times“ bilježi kako se u uvjetima modernog masovnog društva razvojem tehnologije, mastodontske industrije, beskrajne podjele rada, velikih gradova itd. stvara jedna velika centralizirana, mehanicističko-pozitivistička civilizacija koja nema temelj u tradiciji. Posljedica toga je masovna proletarizacija društva u kojemu se velik dio stanovništva otuđuje međusobno te od svojega rada. Takva moralno-duhovna i sociološka kriza dovela je do krize demokracije i totalitarnih oblika vladavine počevši od 1917.[3] Drugim riječima, laissez-faire ukida sam sebe uslijed nedovoljne regulacije. Za Alexandra Rüstowa liberalizam je opći ljudski stav koji se može pronaći u svim područjima ljudske aktivnosti. Za liberalizam i njegov razvoj važno je 19. stoljeće, a kasnije se liberalizam iz primarno ekonomskog proširio u duhovno i znanstveno područje. Ideja „nevidljive ruke“ i samoregulirajućeg tržišta poznata je u zapadnoj misli još od vremena antike i kozmoloških ideja pitagorejaca. Smithova ideja „nevidljive ruke“ usavršena je ideja fiziokratskog „prirodnog poretka“. Vrhunsko postignuće merkantilizma kao sustava bilo je nacionalno bogatstvo.

Procjep između tradicionalnih ideja koje su utjecale na liberalizam i samog liberalizma Rüstow naziva „sociološkim sljepilom“. Ono se očituje u tome da su liberalni ekonomisti slijepi na važna sociološka pitanja koja su izvan ekonomskog dometa. Liberalizam je postao sekulariziran zahvaljujući Sayu i francuskom utjecaju, protestantskoj etici srednje klase te je degenerirao u „manchesterski utilitarizam“. Teološke i metafizičke postavke još se uvijek mogu naći kod Adama Smitha, iako se gube pred ekonomskom teorijom. Zbog zanemarivanja socioloških činjenica, natjecanje je postavljeno kao univerzalno načelo, čak i u neekonomskom području. Tijekom ranoga razdoblja liberalizma postojalo je mnogo etičkih i socioloških ideologema koji su bili potrebni za nesmetano funkcioniranje i legitimaciju slobodnog ekonomskog sustava. Klase društva koje su podupirale ekonomiju slobodnog tržišta i njezinu nezavisnost podržavale su i liberalizam. Radna etika izrasla je tako na ruševinama etike feudalizma koji se temeljio na privilegijama cehova. Daljnji razvoj slobodno-tržišne ekonomije vidljiv je na području vanjske trgovine. Tu je Bentham primijetio da je slobodna trgovina donijela međunarodnu solidarnost, a kasnije je to geslo uzeto kao propaganda za širenje slobodne trgovine, što se pretvorilo u svojevrsni „sekularni križarski rat“.  Taj „sekularni križarski rat“ razvojem međunarodnog prava i Pax Britannice, posebno u viktorijansko doba, stvorio je internacionalnu ideologiju koja vodi prema nadnacionalnim strukturama. Time se sama slobodna trgovina razgrađuje i stvaraju se monopolistički odnosi velikih organizacija.[4]

Socijalizam, socijalna država i soziale Marktwirtschaft

Ordoliberalna kritika laissez-faire kapitalizma nema ništa zajedničko s marksističkim ili nekim drugim kritikama kapitalizma. Štoviše, kako smo vidjeli, ordoliberali smatraju da upravo nedostatak pravne regulacije i liberalnog intervencionizma dovodi do utilitarizma i monopola te do socijalizma i totalitarnih praksi. Socijalizam koji znači „autonomiju ekonomske volje“ sustav je u kojemu vlada načelo „odozgo prema dolje“. Čitav proces ekonomskoga odlučivanja organiziran je iz jednog središta pa tržište tako postaje jedna velika vladina agencija. Privatno pravo posve zamjenjuje ono javno. Tu je i pitanje donošenja odluka i demokratske većine. U parlamentarnim demokracijama često dolazi do tiranije većine, gdje relativna većina zbog svoje brojnosti relativnoj manjini nameće svoje odluke. Kod socijalističkih diktatura imamo upravo suprotno, dakle diktaturu manjine. Tako dolazi i do politizacije ekonomije u kojoj demokratski ustrojeno tržište zamjenjuje država.[5] Jednako tako kapitalizam ocjenjujemo pomoću materijalističkih i nematerijalističkih posljedica. Röpke smatra da socijalizam treba vrjednovati prema tome koliko on uspješno ili neuspješno zadovoljava materijalne zahtjeve velikog broja ljudi, budući da je to glavno geslo socijalističkih ideologija. Također, upozorava na činjenicu da socijalizam ne vode „mase otuđenih proletera“, već akademski obrazovani intelektualci. Socijalizam počiva na pozitivističkim i tehničko-znanstvenim temeljima. To je zamisao mehanicističkoga društva, s tim da se društvo i svi odnosi u njemu shvaćaju poput stroja u kojemu je moguće svaki njegov dio zamijeniti poput kakvog vijka, bez daljnjih posljedica. Tako nije slučajno da je Marx svoj socijalizam nazivao „znanstvenim“ kako bi ga odijelio od dotadašnjeg „utopijskog“.[6]

S druge strane, rješenje nije ni u tzv. „socijalnoj državi“. Razvoj kapitalističkog sustava ostavio je radništvo u dubokom stanju nemoći, bez ikakvih socijalnih i etičkih temelja, a socijalna država samo je posljedica tog proleterskog stanja. Ona sama upravo konsolidira zatečenu proletarizaciju i po svojim je temeljima proizvod masovnoga društva.[7]

Originalna ideja Freiburške škole jest ona socijalno-tržišne ekonomije (njem. soziale Marktwirtschaft). Socijalna politika koja se bavi pitanjima pravedne plaće, skraćenjem radnoga vremena i socijalne zaštite nudi samo kratkotrajna, palijativna rješenja. Dovodi do „trulog voća“ socijalne države koje proizvodi „pobunu protiv moderne civilizacije“.[8]

Značajan je utjecaj Friedricha Hayeka na Freiburšku školu. Poznati pripadnik Austrijske škole ekonomije i student Ludwiga von Misesa, svoj je znanstveni rad, osim konstitucionalističke teorije, posvetio epistemološkim problemima organizacije znanja i poretka u ekonomskim sustavima. Hayek je ustvrdio da je problem u ekonomskoj znanosti onaj koji se odnosi na znanje. Apsolutno, holističko znanje o svim stanjima u društvu nitko od nas ne može postići. Stoga svatko od nas izabire onaj dio znanja koji iz nekog razloga smatra korisnim. Te su ideje povezane s njegovim ranim radovima u kojima ističe važnost tržišnoga mehanizma i mehanizma cijena. Tako na vrhuncu svoje prve faze u knjizi „The Road to Serfdom“ Hayek komparativnom analizom primjećuje da se one tendencije koje su dovele do nastanka nacizma u Njemačkoj u sličnom obliku pojavljuju na Zapadu.[9] U svojoj drugoj fazi Hayek ističe kako je uloga države konceptualizacija poretka. Država je organizacija vanjskog tipa, tako da su njezine zadaće (1) korektivnost, odnosno zaštita „pravila igre“ i (2) igranje uloge „produktivne države“. Tu spada prikupljanje poreza te osiguravanje dobara i usluga za društvo. Hayek je smatrao da prva funkcija ne smije „progutati drugu“. Veze Hayeka s Freiburgom ostala je trajna. Osim što je posljednje godine svoje akademske karijere proveo upravo u Freiburgu gdje je i dovršio svoje djelo „Law, Legislation and Liberty“, poznanstvo s Walterom Euckenom ostavilo je obostrani trag.

Russell Kirk i Michel Foucault o ordoliberalizmu

Russell Kirk, poznati američki filozof i paleokonzervativac u svojoj knjizi „Politika razboritosti“ ordoliberalnu misao hvali kao „humanu ekonomiju“ koja se hrabro suprotstavlja kako autoritarnim koncepcijama planskoga gospodarstva tako i kapitalizmu koji je duboko zaglibio u svojim utilitarnim kalkulacijama tražeći samo profit. Takve ekonomije postaju opsjednute kultom Učinkovitosti pisanim velikim „U“ i rastom BDP-a. Kirk, kao i Röpke, odbija pojam kapitalizma jer je on sam konstrukcija Karla Marxa koji je parafrazirao Smithovu definiciju „kapital je nagomilani rad“. Prema Kirku, kao i već spomenutim ordoliberalima, primjenjiv je pojam humana ekonomija. Uostalom, utilitarizam sa socijalizmom veže optimizam i mehanicizam proizišao iz racionalističkoga optimizma enciklopedista, da bi se politički prvi put primijenio u doba Francuske revolucije.[10] Primjer proletarizacije društva i društvenih posljedica koje ostavljaju iza sebe ekonomije opsjednute kultom Učinkovitosti, a o čemu su pisali Röpke i Rüstow, Kirk nalazi u Detroitu. Razvivši se oko teške i automobilske industrije, početkom 20. stoljeća bio je naseljen masom polukvalificiranih radnika odsječenih od tradicionalne ruralne kulture, pojačan doseljenicima iz južne i istočne kulture, njihovi su stanovnici postali lak plijen za demagoge. Posljedice su bile katastrofalne. Detroit se 1960-ih pretvorio u grad s raširenim kriminalom i ovisnicima o socijalnoj pomoći. Gotovo cijelo obrazovano stanovništvo iselilo se u predgrađa, a dolazak mastodontskih tvornica uništio je male obrte.[11]

Michel Foucault, poznati strukturalistički mislilac i idol Nove ljevice, pred kraj života na Collège de France držao je predavanja o temeljima biopolitike[12] i razvoju države od antičkih polisa do neoliberalne države. Za klasično doba, koje počinje na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tipična je racionalizacija politike i društva. Fenomeni poput seksualnosti, psihičkih bolesti i sl. nisu više stvar pojedinaca i obitelji, već i države koja nastoji nadzirati stanovništvo do najmanjih detalja. Francois Ewald, bivši Foucaultov student i asistent, te Daniel Zamora svjedoče kako je Foucault pripremajući se i za istraživanje biopolitike i „genealogije vlasti“ iščitao klasike Austrijske i Freibuške škole te Čikaške škole.[13] Primjećujući da su neoliberalne škole mišljenja manje opresivne u ekonomskom smislu, a time daju više slobode manjinskim pokretima u političkom smislu, Foucault je preteča nove ljevice koju ona stara optužuje za izdaju i neoliberalizam. Osim prihvaćanja liberalnije ekonomije, ovaj novi naraštaj ljevičara obilježava i prihvaćanje manjinske problematike, pogotovo one rasne ili rodne, nasuprot socijalnih pitanja radništva.

Umjesto zaključka: utjecaji ordoliberalizma

Kada se govori o ordoliberalizmu, ne može se zaobići utjecaj njegovih ideja na razvoj gospodarstva u poslijeratnoj Njemačkoj. U Zapadnoj Njemačkoj 1949. godine na vlast dolazi Konrad Adenauer. Odbacujući pruski duh kao izvor nacizma, Adenauer počinje tragati za demokratskijim temeljima Njemačke. U četiri njegova mandata Njemačka rješava pitanja nezaposlenosti, inflacije i poslijeratnog razvitka, usporedno izgrađujući međunarodne ustanove poput Europske zajednice za ugljen i čelik, preteče Europske unije. Na mjestu kancelara ga 1966. nasljeđuje Ludwig Erhard, dotadašnji Adenauerov zamjenik i ministar gospodarstva, a inače učenik Freiburške škole. Mnogi će reći da duh Freiburške škole počinje slabiti krajem 1960-ih, dolaskom socijaldemokrata Willyja Brandta, da bi 1990-ih potpuno nestao. No, vrijedi spomenuti da je kovanica „trećeg puta“ upravo nastala kao ordoliberalna, da bi je 1990-ih preuzela mainstream ljevica na Zapadu.

Literatura

 

• Taylor C. BOAS, Jordan GANS-MORSE, „Neoliberalism: From New Liberal Philosophy to Anti-Liberal Slogan“, Studies in Comparative International Development, 44/2009. br. 2., str. 137–161.
• Gerhard SCHNYDER, Mathias M. SIEMS, „The Ordoliberal Variety of Neoliberalism“, u: Suzanne KONZELMANN, Marc FOVARGUE-DAVIES (ur.), Banking Systems in the Crisis: The Faces of Liberal Capitalism, Routledge, Abingdon, 2013., str. 250–268.
• Wilhelm RÖPKE, International Economic Disintegration, London, 1942.
• Wilhelm RÖPKE, The Social Crisis of Our Time, Chicago, 1942.
• Werner BONEFELD, „German Neoliberalism and the Idea of a Social Market Economy: Free Economy and the Strong State“, Journal of Social Sciences, 15/2012., br. 3., str. 139–171.
• Friedrich HAYEK, The Road to Serfdom, University of Chicago Press, Chicago, 2007.
• Russell KIRK, Politika razboritosti, Večernji list, Zagreb, 2015.
• Daniel ZAMORA, „Can We Criticize Foucault?“, (https://www.jacobinmag.com/2014/ 12/foucault-interview/, pristupljeno 20. 2. 2016.)

 

[1] Taylor C. BOAS, Jordan GANS-MORSE, „Neoliberalism: From New Liberal Philosophy to Anti-Liberal Slogan“, Studies in Comparative International Development, 44/2009. br. 2., 138–145.

[2] Gerhard SCHNYDER, Mathias M. SIEMS, „The Ordoliberal Variety of Neoliberalism“, u: Suzanne KONZELMANN, Marc FOVARGUE-DAVIES (ur.), Banking Systems in the Crisis: The Faces of Liberal Capitalism, Routledge, Abingdon, 2013.,  4–5.

[3] Wilhelm RÖPKE, The Social  Crisis of Our Time, Chicago, 1942., 13–18.

[4]  Alexander RÜSTOW, „General Sociological Causes of the Economic Disintegration and Possibilities of Reconstruction“, u: Wilhelm RÖPKE, International Economic Disintegration, London, 1942., 269–275.

[5] Wilhelm RÖPKE, The Social  Crisis of Our Time, Chicago, 1942., 84–87.

[6] Wilhelm RÖPKE, n. dj., 153–160.

[7] Werner BONEFELD, „German Neoliberalism and the Idea of a Social Market Economy: Free Economy and the Strong State“, Journal of Social Sciences, 15/2012., br. 3., 145.

[8] W. BONEFELD, n. dj., 139–145.

[9] Friedrich HAYEK, The Road to Serfdom, University of Chicago Press, Chicago, 2007., 47–59.

[10] Russell KIRK, Politika razboritosti, Večernji list, Zagreb, 2015. , 113–120.

[11] Russell KIRK, n. dj., 211–223.

[12] Biopolitika se može shvatiti kao skrb države za biološko blagostanje njezinih građana, što uključuje sve od skrbi za zdravlje i prevenciju bolesti do kontrole rađanja. U tome se očituje njezina mikrofizika moći. (op. a.)

[13] Daniel ZAMORA, „Can We Criticize Foucault?“, (https://www.jacobinmag.com/2014/ 12/foucault-interview/, pristupljeno 20. 2. 2016.)