Medijski posredovana zbilja –stvaranje medijske slike o Domovinskom ratu

Dvadeseto stoljeće bitno je izmijenilo prijenos znanja porastom pismenosti pučanstva. Pismenost je sve do početka stoljeća bila privilegija većinom imućnijih te je sukladno tomu bilo pismeno svega nekoliko posto populacije. U današnje vrijeme u Hrvatskoj gotovo da ne postoji nepismena osoba. Prijenos znanja bitno se izmijenio upravo stoga što su ljudi sami bili u mogućnosti čitati što ih zanima i stjecati znanja. Kao novi medij, sredinom stoljeća pojavila se televizija, koji pruža nova znanja uz puno manje uložene energije od čitanja. U dvadeset i prvome stoljeću prijenos znanja se drastično ubrzao i promijenio širenjem interneta. Tako je danas moguće većini ljudi pratiti što se događa u svijetu ne samo pomoću domaćih nacionalnih medija nego praćenjem stranih nacionalnih ili nezavisnih medija.

Mediji su od svojih početaka, a posebice danas, bili uspješan instrument za prenošenje vlastitih ideja i ideologija različitih interesno-utjecajnih grupacija počevši od imućnih pojedinaca do nacionalnih država. U današnje vrijeme „nezavisni“ portali gotovo su neprebrojivi, a sponzori/vlasnici su im ili nevladine udruge ili nenavedeni. U demokratskome društvu posve je legitimno širenje vlastite ideologije ako je u skladu sa zakonom pomoću različitih „nezavisnih medija“. Paradoks se pojavljuje kada nacionalna televizija i političari šire lažne medijske slike suprotne državnome interesu za koji bi se trebali zalagati bez obzira na političku orijentaciju. U radu ću navesti nekoliko primjera lažnih medijskih slika o Domovinskome ratu koji se sustavno plasiraju u medijima te su kod određenog dijela populacije ušle u fond općeg društvenog znanja, tj. stvari koje se podrazumijevaju same po sebi. Razumljivo je da prosječan građanin prihvaća višestruko ponovljene vijesti s najviših državnih instanci s obzirom da nema vremena niti interesa provjeravati svaku informaciju kao profesionalni povjesničari. U ovome radu opisat ću nekoliko takvih primjera: izdaju Vukovara s hrvatske i Knina sa srpske strane, podjelu Bosne (i Hercegovine), stajalište da je Hrvatska mogla krajem 1991. godine osloboditi okupirana područja, prodaju Bosanske Posavine i dogovor hrvatskih i srpskih čelnika u Grazu te informaciju o 22 000 spaljenih „srpskih“ kuća nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“.

Sastanak je između srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića i hrvatskoga dr. Franje Tuđmana u Karađorđevu, 25. ožujka 1991. godine, česta tema dnevno-političkih rasprava, a zagovornicima podjele Bosne (i Hercegovine) služi kao glavni dokaz o namjeri dvojice predsjednika.[1] No, valja istaknuti kako njihov sastanak u to vrijeme nije izazvao veću medijsku pozornost te da se prvi put pojavljuje u širim javnim raspravama 1993. godine poslije nesuglasica u HDZ-u nakon kojih iz stranke istupaju Stjepan Mesić i Josip Manolić te njihovi pristaše. Prvo medijsko lansiranje „podjele“ zbilo se u lipnju 1991. kada je Muhamed Filipović u intervjuu srpskome „Vremenu“ plasirao takve teze s jasnim praktičnim ciljem – unošenje nepovjerenja Muslimana prema Hrvatima te opravdanje za muslimanske pregovore koje su vodili Filipović i Adil Zulfikarpašić s Karadžićem i Miloševićem.[2] Sam razgovor između dvojice predsjednika nitko nije čuo, iako neki tvrde da posjeduju snimke. Ako su predsjednici dogovorili podjelu BiH, ratna zbivanja, koja su se dogodila nedugo nakon toga u RH i BiH, jasno pokazuju da je „dogovor“ propao. Dovoljno je samo reći da je trećina teritorija RH bila okupirana nedugo nakon „dogovora“ kao i 70% BiH. Naprotiv, imajući u vidu da je tokom agresije 1991. godine na RH BiH služila kao logistička baza te da je banjolučki korpus u zapadnoj Slavoniji bio plaćan od BiH može se govoriti o agresiji BiH na RH.[3] Također se može zapitati što je BiH, ako nije imala ingerencije na vlastitom teritoriju i vlastitim institucijama?

Sastanak u Karađorđevu treba prije svega promatrati kao politički mit koji ima praktičnu primjenu u sadašnjosti diskvalifikacije političkih, ideoloških ili znanstvenih protivnika. Tako npr. današnja ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske Vesna Pusić 2003. godine u Feral Tribuneu piše: „Nema nikakve dvojbe da je Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini u proteklom desetljeću bila destruktivna i negativna za Bosnu, za Hrvate u Bosni i za Hrvatsku. Svima je jasno, svi to znaju i to, zapravo, nije ni teško znati: to je, uostalom, i materijalno dokazivo.“[4] U ovoj izjavi je prije svega sporno zašto je u drugoj polovici prve rečenice izostavljena Hercegovina i Hrvati u Hercegovini. Nadalje, ova izjava ima jasnu „praktičnu“ uporabu. Njome se služilo kao jednim od zahtijeva opozicije za rušenjem vladajućeg HDZ-a. Nakon dolaska na vlast takva interpretacija trebala je „osigurati“ da se HDZ više nikad ne vrati na vlast.[5] Takav scenarij nije se zbio te je HDZ pred kraj te iste 2003. godine ponovno stupio na vlast.

Nešto noviji primjer, ali s puno većom političkom težinom, zbio se 2010. godine kada se predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ispričao za hrvatsku politiku prema BiH: „Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti -vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu - podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini, ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče“.[6] U demokratskim društvima teško je istaći sličan primjer iznošenja neistina predsjednika države prema prijašnjim državnim vlastima osobito ako se zna da je preko Republike Hrvatske slana vojna i humanitarna pomoć Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina imala je centre za vojnu obuku na tlu Republike Hrvatske, različite udruge za humanitarnu i vojnu pomoć, vojno ekonomsko predstavništvo u Zagrebu itd. Posebice iznenađuje odabir riječi za govor poput: sijanje zlosretnog sjemena, zavedeni narodi, sakaćenje stotina tisuća, rastrgano tkivo.  U potpunosti je razumljivo ispričati se za nešto što se dogodilo, poput zločina u Srebrenici, ali državne isprike za nešto što se nije dogodilo predstavljaju ozbiljan čin za koji nitko do sada nije odgovarao.

Politički su mitovi također dio medijskog rata kojima je svrha utjecati na ponašanje ljudi. Tako je pad Vukovara od srbijanskih obavještajnih službi bio prikazivan kao prodaja kako bi se obeshrabrilo hrvatsko pučanstvo u Slavoniji te ih natjeralo u bijeg s jedne strane, te diskvalificiralo političko vodstvo s druge strane. Od strane dijela Vukovaraca pad grada je doživljavan kao prodaja, ponajprije zato što je bilo lakše poraz opravdati izdajom iznutra, nego priznati neprijateljsku nadmoć. Isto se može vidjeti kod krajinskih Srba koji okrivljuju Beograd za pad Republike Srpske Krajine.[7] Jedan od najboljih primjera je djelo Milisava Sekulića „Knin je pao u Beogradu“.[8] Navedeni medijski rat sa srpske strane ima očigledno „praktičan“ cilj, no začuđujuće je kada hrvatska nacionalna televizija u udarnome terminu Dnevnika 20. studenoga 2011. pusti prilog gotovo identična sadržaja.[9] S obzirom na činjenicu da su autori priloga nakon kraće suspenzije i dalje na svojim radnim mjestima, čini se da vladajućima takve interpretacije ne smetaju.[10] Ovaj prilog pokazao je samo nedostatak demokratske kulture neistinitim blaćenjem po prijašnjoj demokratski izabranoj vlasti i njenome predsjedniku od strane državne televizije.

U dijelu hrvatske javnosti također postoji mišljenje da se Hrvatsku moglo osloboditi krajem 1991. godine, a potječe iz dijela vojnih struktura poteklih iz Jugoslavenske narodne armije (Anton Tus, Petar Stipetić, Martin Špegelj i dr). Imajući u vidu tadašnju cjelokupnu situaciju, takav pothvat bio je nemoguć. Hrvatska je vojska uz velike žrtve izvela operacije na Bilogori i zapadnoj Slavoniji te je velik broj vojnika bio van stroja. Isto tako u obzir treba uzeti zimske uvjete, ali i obranu teritorija u  sigurnom slučaju protuudara. Nemogućnost je branjenja prevelikog osvojenog teritorija jasno pokazao Peti korpus Armije BiH 1994.-1995. godine. Osim toga, pokazalo se da je HV osvajao područja koja su bila slabije branjena, tj. branjena od Teritorijalne Obrane pobunjenih Srba, dok čvršće linije koje je branila JNA nisu uspijevali probiti. 

U nedavno objavljenoj knjizi bosansko-hercegovački Srbin Novica Simić izravno govori o tome kako je „izdaja“ Posavine namjerno lansirana u medije da bi se oslabile hrvatske snage i lakše osvojio „Koridor“ koji je bio od životne važnosti bosanskim Srbima. Početne su uspjehe hrvatske snage mogle zahvaliti ponajprije slabosti protivnika zbog transformacije JNA u Vojsku Republike Srpske. Nakon uspješne transformacije hrvatske se snage nisu imale mogućnosti oduprijeti brojčano i vojno nadmoćnijem neprijatelju. Osim „prodaje“ Posavine, Novica Simić navodi i kako je iz komande Prvog krajiškog korpusa puštena dezinformacija o sporazumu između Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu.

„Komanda 1. KK je preko sredstava informisanja planski plasirala dezinformacije o svojim namjerama. Vješto su korišćeni svi nesporazumi, nesuglasice i različiti interesi koje su imali Herceg Bosna i muslimansko rukovodstvo u Sarajevu. Stalno je ponavljana informacija o sporazumu između Bobana i Karadžića, koji je potpisan u Gracu, po kome se Srbima mora obezbijediti koridor kroz Posavinu. Plasiranje dezinformacije kako su civilne vlasti Osijeka održale sastanak s predstavnicima Srba iz Posavine i Semberije, uz prisustvo generala JNA Praščevića, još više su kod Hrvata i Muslimana izazvali podozrenje da se nešto „kuva“ i potvrđivalo sumnje u „mutne rabote“ oko Bos. Posavine.... Bio je to zadatak dostojan svake žrtve.“[11]

Posljednji primjer je onaj o 22 000 spaljenih srpskih kuća za vrijeme i nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ s obzirom da se pretpostavlja da hrvatske snage nisu palile vlastite kuće. Podatak potječe iz knjige Hrvatskog helsinškog odbora, a preuzele su ga mnoge javne osobe u svojim istupima. Podatak je temeljen na UN-ovu izvješću, no uvidom u izvješće pronalaze se potpuno drukčiji podaci. Naime, nije riječ o 22 000 spaljenih kuća nego o 21 744 promatranih kuća. Kada se ovo izvješće usporedi sa starijim UN-ovim izvješćima dobiva se brojka oko 2500 uništenih kuća tokom i nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“.[12] Drugi često isticani problem vezan uz „Oluju“ je nekažnjavanje ljudi koji su počinili zločine tokom operacije i nakon nje. Između ostalog, to se moglo čuti 2. prosinca 2012. u emisiji HRT-a „Nedjeljom u dva“ u kojoj je gostovao novinar Gordan Malić. No, s obzirom da državno odvjetništvo ima drukčije podatke, bilo je očekivano kako će reagirati. U idućoj emisiji državno odvjetništvo objavilo je demanti na podatke vezane uz Mladena Bajića koje je izrekao Gordan Malić, ali o netočnim podacima nisu se izjasnili, što se očekivalo s obzirom da ih imaju objavljene na svojim internetskim stranicama.[13] Prema službenim podacima za zločine tokom i nakon „Oluje“, procesuirano je 3728 počinitelja, a osuđeno je 2380.

Imajući u vidu navedene primjere, dolazimo do zaključka da svi navedeni mitovi ne korespondiraju s događajima koji su se zbili. Razumljivo je da ih određene grupacije koriste u svoje političke svrhe, ali nerazumljivo je kada pojedinci koji predstavljaju državu i njezine institucije koriste iste te mitove radeći tako „protiv sebe“,tj. onoga što reprezentiraju.

 

[1] Za detaljni prikaz nastanka karađorđevačkog mita vidi Ivica LUČIĆ, „Karađorđevo: politički mit ili dogovor?“, ČSP, god. 35, br.1, Zagreb, 2003.

[2] ISTI, n.dj., 18

[3] Davor MARIJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, ČSP, br. 2, god. 36, Zagreb, 2004., 215

[4] Vesna PUSIĆ, „Tomac je frustriran svojom prošlošću“, Feral Tribune, 18.1.2003., 10

[5] Mladen ANČIĆ, Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“ – Historiografija i nacionalizam, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 159

[6] http://www.camo.ch/govor_ive_josipovica_u_parlamentu_bih.htm, pristupljeno 17. veljače 2013.

[7] Za više o nastanku političkih mitova i njezinoj društvenoj ulozi vidi „Između kolektivnog pamćenja i povijesne znanosti“ u Mladen ANČIĆ, Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“ – Historiografija i nacionalizam, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008.

[8] Milisav SEKULIĆ, Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel, 2000.

[9] http://www.youtube.com/watch?v=W6XH-0O74Dc, pristupljeno 17. veljače 2013.

[10] Za detaljnu analizu kako je prilog montiran izbacivanjem dijelova koji u potpunosti mijenjaju sliku navedenih razgovora vidi Roman DOMOVIĆ, Inverzija istine – metoda ostvarivanja dominacije u javnom informacijskom prostoru, National security and future, 3-4 (10), 2009.

[11] Novica SIMIĆ, Operacija „Koridor – 92“, COMPEX, Banja Luka, 2011., 59-60

[12] http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/44732-kome-treba-laz-o-22-000-zapaljenih-srpskih-kuca-tijekom-i-nakon-oluje.html, pristup 17.veljače 2013.

[13] http://www.dorh.hr/PodaciOPrijavama2, pristup 17.veljače 2013.