Pukotine u osmanskoj obrambenoj strukturi na habsburškoj granici – viđenje jednog suvremenika

Islamska civilizacija obiluje književnim djelima savjetodavne prirode (ar. adab an-naṣāʼiḥ). Temeljna značajka ove posebne grane književnoga stvaralaštva jest obrađivanje određene aktualne problematike dijagnosticirajući uzroke i propisujući rješenja, uz navođenje niza kur'anskih ajeta, poslaničkih hadisa, anegdota iz predislamske i islamske povijesti, poslovica te stihova (autorovih ili preuzetih od drugih pjesnika) kao dokaze koji potvrđuju ispravnost autorovih ideja te nužnost njihova prihvaćanja. Ova djela gotovo nikada ne sadržavaju eksplicitnu kritiku vladara te vješto izbjegavaju bilo kakav sukob sa strukturama vlasti. Uzroke ovome svakako trebamo tražiti u želji autora da ne budu uzročnici nepotrebne fitne (nereda) i prolijevanja krvi. Umjesto toga, autori su se okrenuli pisanju djela koje treba poslužiti kao savjet vršitelju vlasti (lokalnom upravitelju ili državnom suverenu), kojemu je djelo najčešće i posvećeno. Ovom obrascu odgovara i djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam) Hasana Kafije Pruščaka. Djelo vrlo precizno prikazuje aktualno stanje na europskoj granici osmanske države („na granici Ruma“ / ʽalá ḥudūd ar-Rūm) krajem desetoga i početkom jedanaestoga stoljeća po hidžri (kraj šesnaestoga i početak sedamnaestoga stoljeća).

Hasan Kafija Pruščak rođen je u Pruscu u srednjoj Bosni, gdje je stekao početno obrazovanje kod kadije Balija, sina Jusufova (u. 993./1585.).[1] S obzirom na to da je pokazivao velik interes i talent, bio je, vjerojatno početkom vladavine sultana Selima II., poslan na studij u Istanbul gdje je pak studirao kod brojnih učenjaka među kojima se posebno ističe kadija Ibn Kemal-paša (u. 940./1533.). Za razliku od mnogih suvremenika, u prijestolnici se nije dugo zadržao, nego se relativno brzo vratio u rodni grad u kojem je s kadijom sudjelovao u progonu pripadnika hamzevijskoga sufijskoga tarikata koji se u to vrijeme proširio Bosnom. Više je puta obnašao dužnost kadije seleći se zbog toga diljem Balkana da bi se napokon skrasio u rodnom gradu. Godine 1001./1592. uputio se na hadždž, što je iskoristio i za razmjenu mišljenja o teškoj krizi kroz koju je prolazila Osmanska država s najcjenjeninijim učenjacima Jeruzalema, Damaska, Mekke, Medine i Istanbula. Nakon povratka s hadždža napustio je dužnost kadije i posvetio se podučavanju i pisanju. Ipak, sudbina je htjela da se godine 1004./1595. osobno uputi s osmanskom vojskom u njezinu pohodu na ugarsku utvrdu Eger, gdje je izbliza svjedočio velikoj pobjedi koju je ondje izvojevala osmanska vojska. Napokon, smrt je Hasana Kafiju zatekla 15. šabana 1025. / 28. 8. 1616. u rodnom gradu.

Ipak, ni sjajna pobjeda poput one kod Egera, koju su neki osmanski povjesničari kasnije nazvali „Druga pobjeda“ (ar. al-Fatḥ aṯ-Ṯānī), nije uspjela sakriti bijedno stanje osmanske vojske tijekom Dugog rata (1593. – 1606.). Hasan Kafija je stoga čvrsto odlučio napisati djelo koje će odgovornima ukazati na probleme prije nego što bude prekasno. Sastavio je savjetodavno djelo nazvavši ga „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam) i posvetio ga upravo serdaru Ahmed-paši, zapovjedniku vojnoga pohoda.[2] Osmanski enciklopedist Katib Čelebi navodi u djelu „Uklanjanje sumnjes imenaknjigaiumjetnosti“ (Kašf aẓ-ẓunūn ʽan asāmī al-kutub wa-al-funūn) da je Hasan Kafi djelo sastavio 1004./1595., iste godine kada je osobno svjedočio bitci kod Egera.[3] Izgleda da je djelo odmah po objavi izazvalo veliko zanimanje budući da Katib Čelebi prilikom njegova opisa navodi i: „Velikani su se pozitivno izjasnili o knjizi i zatražili su od autora njeno objašnjenje (prijevod – op. E. M.) na turskom jeziku pa ju je objasnio u redžebu godine 1005.“, dakle samo godinu dana od objavljivanja djela na arapskome jeziku.[4]

Ovo vrijeme koje bi se moglo nazvati „kratkim sedamnaestim stoljećem“ (isključivo kronološki) ili „stoljećem ravnoteže“, omeđeno je dugim i teškim ratovima početkom i krajem sedamnaestoga stoljeća – Dugim ratom (1593. − 1606.) te Velikim bečkim ratom (1683. − 1699.). Na osmansko-habsburškoj granici, s izuzetkom rata 1663. − 1664., ovo vrijeme predstavlja najduže vrijeme mira (tj. odsustva „velikih“ ratnih operacija) u povijesti osmansko-habsburških odnosa u pred-tanzimatskom razdoblju, iako je upravo vojna konfrontacija ovaj prostor tijekom toga razdoblja stavila u fokus triju imperijalnih sila – habsburške, mletačke te osmanske. Tek u posljednja dva desetljeća sedamnaestoga stoljeća osjetno opadanje osmanske moći omogućilo je Habsburškoj Monarhiji da preuzme inicijativu procesom koji je 1699. proizveo čvrstu granicu, iako preko teritorija teško razorenoga i depopuliranoga 14-godišnjim ratovanjem.

Osmanska gazijska tradicija, koja je u protekla tri stoljeća Osmanlijama omogućila da od malog begluka stvore svjetsko carstvo, zahtijevala je otvoreno bojište na dugoj mletačko-habsburškoj fronti od Jadranskoga do Crnoga mora s neprekidnim ratovanjem kao načinom života pograničnih begova. Kao takva je više-manje funkcionirala do kraja šesnaestoga stoljeća. Tijekom sedamnaestoga pak stoljeća, socio-ekonomska baza osmanske državne strukture je promijenjena. Carstvo je nakon smrti Sulejmana I. 1566. prešlo zenit svoje imperijalne moći. Osmanska administracija i vojska bile su već toliko birokratizirane da za gazijske begove klasičnoga perioda XVI. stoljeća i stari gazijski sustav više nije bilo mjesta na granici. Ovo ipak ne znači da su gazijske tradicije odjednom nestale, samo su poprimile novo ruho.[5] Usporedno s usporavanjem i napokon prestankom (tijekom vladavine Selima II., Murata III., Mehmeda III.) teritorijalne ekspanzije, umjesto otvorenoga bojišta gazijskih begova u drugoj se polovici XVI. stoljeća javlja koliko-toliko stabilna granica, pogotovo nakon 1606., kada mirovni sporazum potpisuju dva birokratizirana carstva s posadama razmještenima uz granicu. Istovremeno, tijekom ovoga stoljeća i diplomacija dobiva sve jaču ulogu.

Ipak, unatoč formalnijim odnosima imperijalnih središta, stanje na terenu nije se mnogo promijenilo tijekom čitavoga stoljeća. Između teritorija Dār al-islāma uređenoga poput sandžaka (temeljna osmanska teritorijalna jedinica), pod neposrednom osmanskom upravom i teritorija otvorenih za vojni pohod (Dār al-ḥarb) nalazila se tampon-zona koju je činilo serhat ili neka vazalna država (Dār al-ʽahd). Begovi na granicama Carstva bili su nezavisniji u svome odnosu prema središnjim vlastima (bosanski i budimski ejalet tijekom XVII. stoljeća je najbolji primjer) od begova koji su bili bliže prijestolnici Države. Vrlo često su ambiciozniji begovi na granicama bili začetnici pravih dinastija (Memibegovići u Đakovu, Ferizbegovići u Brodu, Malkočevići u Zapadnoj Slavoniji, Jahjapašići, Ulamapašići u Požegi, Svetačkovići u pakračkom sandžaku), a njihovi nasljednici su vlast nad teritorijem smatrali svojim nasljednim i neotuđivim pravom.[6] U XV. i XVI. stoljeću Porta je upravu nad novoosvojenim područjima najčešće povjeravala neposredno sandžakbegovima nad kojima bi kasnije imenovala beglerbega.[7] Ovaj dvostoljetni proces postupno je uvjetovao stvaranje sve više novih beglerbegluka na granicama carstva. Trebalo je više od stoljeća, od 1463. (godina je više simbolična) do 1580. da Bosna, dotad u sastavu Rumelijskoga beglerbegluka, postane samostalan beglerbegluk, prvenstveno zbog vlastite ključne uloge na granici s Habsburškom Monarhijom.

Svi problemi s kojima se suočava država za Hasana Kafiju svoj izvor imaju u slabljenju državnih mehanizama koji sprečavaju (dobrovoljno ili pod prisilom) svojevoljan izlazak iz jedne kategorije i ulazak u drugu. Potpuno je zanemaren princip društvene pravde i nestala je svaka državna kontrola, budući da su dužnosti povjerene onima koji za njih nisu kvalificirani. Poput brojnih suvremenika, preuzima tradicionalnu islamsku stalešku podjelu u četiri temeljne kategorije.[8]

Sultan i asker, tj. „ljudi mača“ (ar. ahl as-sayf) – čija je dužnost  pravedno održavanje postojećega društvenoga poretka što omogućuje razvoj i prosperitet države. Pripadnost staležu askera donosila je dakako vrlo povlašteni status i ugled u krajiškom društvu osmansko-habsburškoga pograničja u kojem su svi aspekti života, kako vojničkog tako i „civilnog“, bili podređeni izgrađivanju ratničkoga duha i gazijskoga mentaliteta.

Učenjaci i mudraci, tj. „ljudi pera“ (ar. ahl al-qalam) – čija je dužnost čuvanje Božjih zapovijedi i pojašnjavanje šerijata ostalim kategorijama društva.

Raja, tj. „ljudi oranja i sjetve“ (ar. ahl al-ḥarṭ wa-al-ġars) – čija je dužnost proizvoditi hranu za ostale kategorije društva.

Zanatlije i trgovci, tj. „ljudi usluga“ (ar. ahl al-ḫidmāt) – čija je je dužnost opskrba ostalih kategorija društva gotovim proizvodima nužnima za život.

Iznoseći probleme u osmanskoj državnoj strukturi, Hasan Kafija među njima identificira tri temeljna aspekta:

1. sve izraženija sultanska izolacija od političkoga života i vođenja vojske − sultanski poredak je za Hasana Kafiju „poredak svijeta“ (ar. niẓām al-ʽālam) i lojalnost sultanskoj instituciji jedna je od najvažnijih vjerskih obveza muslimana bez koje sama vjera nema vrijednost, vjerski obredi ne ispunjavaju svoju svrhu i na kraju, urušavanjem sultanskoga poretka urušit će se poredak ne samo muslimana, nego čitavoga svijeta: „Bog je ukrasio nebo s troje – Suncem, mjesecom i planetima, i ukrasio je zemlju s troje – učenjacima, kišom i pravednim vladarom“ (al-Āqḥiṣārī, str. 22.).
2. nepostojanje sustava šure (savjetovanja) i autoritativnost u donošenju odluka što je za Hasana Kafiju izravno nepoštivanje kur'anskog ajeta: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega“. (Al 'Imran, 159).
3. nipošto manje opasno od prethodna dva jest opća slabost osmanske vojne strukture te refleksija toga na unutarnjoj i vanjskoj dimenziji osmanske imperijalne politike. Autor je stoga posvetio puna dva poglavlja (treće i četvrto) prikazivanju ovoga problema.

Na pogoršanje ovoga stanja utjecalo je nekoliko čimbenika − najprije teška ekonomska situacija koju proživljava država, uzastopni porazi koje su pretrpjeli (posebno na europskom frontu), s kulminacijom u Dugom ratu, što je uzrokovalo bijeg velikoga broja vojnika u okolne ruralne krajeve gdje su počeli zastrašivati i pljačkati lokalne seljake i obrtnike te konfiscirati njihovu imovinu pod izlikom ratne potrebe.[9]

Ovi postupci pripadnika dotad discipliniranih pripadnika vojnoga staleža mogu biti objašnjeni i niskim vrijednostima nadarbina timarnika te međusobnim djelovanjem više prirodnih i društveno-političkih čimbenika. Mnogo nepovoljniji reljefni i pedološki uvjeti na rijetko naseljenom području, na kojem su proizvodne mogućnosti bile male pa je i agrarna proizvodnja većine ruralnoga stanovništva bila često ispod egzistencijalnoga minimuma, zasigurno su najvažniji među ovim čimbenicima. Nesigurne prilike na serhatu, gdje je „mali rat“ konstanta kroz čitavo razdoblje te pljačkaške provale jedinica s neprijateljskog teritorija koje su redovito palile usjeve, pridonijele su slaboj isplativosti agrarne proizvodnje. Također, naseljavanje vlaškoga stanovništva tradicijski usmjerenoga transhumantnom stočarenju dodatno je otežavalo podizanje poljoprivrede koja je za osmansko društvo izuzetno važna, budući da na desetinskim podavanjima leži osnovica timarsko-spahijskoga sustava, a ugrožen je i sustav opskrbe osmanske vojske. Istovremeno žestoko kritizira i vojničko izbjegavanje obveza, sve rašireniju pojavu bijega od borbe te sve češće bavljenje trgovinom, dok vojnici u pograničnim utvrdama tjeraju lokalne seljake i obrtnike na izvršavanje vojnih poslova, čak i sudjelovanje u vojnim operacijama.[10]

„Stoga je posebno u našim zemljama sve češći bijeg prilikom juriša zbog nebrige zapovjednika za smotru vojske. Nužno je da zapovjednik provede smotru vojske te provjeri njezinu brojnost i spremnost, kako se u tome ne bi morao oslanjati ni na koga osim na samoga sebe. Ovo je često bio običaj drevnih kraljeva. Aleksandar je uvijek prije bitke provodio smotru vojske. Smotra vojske i provjera spremnosti vojnika i upotrebljivosti njihova oružja temelj je borbe i ratovanja te je nužno zanimati se za ovo posebno u ovom razdoblju. Prvo čemu smo svjedočili jest nemogućnost otpora nevjernicima ni iz jednog drugog razloga doli zanemarivanja ove važne stvari. Već pedeset godina u našim zemljama svjedočimo tome da nas naši neprijatelji pobijede kad god izmisle novu vrstu oružja i koriste ju, ako mi preuzmemo nešto takvo i koristimo ga, pobijedimo njih, uz Božju pomoć. Ali u ovim vremenima naši neprijatelji koriste moderna oružja poput pušaka i tome sličnog, dok naši vojnici ne samo da zanemaruju korištenje ovoga oružja, nego i staroga oružja pa se dogodilo što se dogodilo. Neka ih uzvišeni Bog uputi na Dobro i podrži ih.“[11]

Također upozorava, iako govoreći o situaciji u kneževinama Vlaškoj i Moldavskoj, da „u ovo vrijeme zapovjednici koji već stotinjak godina duboko u sebi skrivaju svoj fanatizam, čim osjete slabost Osmanske države, ugrabe priliku protiv Osmanlija i učine što učine.“[12]

Kakav bi trebao biti pravi osmanski gazija? Hasan Kafija pruža vrlo plastičnu sliku: „Stari su Turci govorili da pravi vojskovođa mora imati sljedeće osobine: hrabrost purana, srce lava, nagon svinje, okretnost lisice, strpljenje psa, stražu vrane, oprez gavrana, napad vuka.“[13] Također, naglašava važnost „čojstva“ kao kult koji povezuje neprijatelje s obje strane pograničja, koji, što su više civilizacijski, kulturno ili etnokonfesionalno različiti, tim su više isti po obostranom vrednovanju junaštva suprotne strane. Citira i izreku koju iranski nacionalni pjesnik Firdusi u Šahnami pripisuje mitskom vladaru Turana Afrasijaba: „Hrabar je obljubljen i među neprijateljima, a kukavicu mrzi i majka“ i nastavlja: „Ovo je posebno uočljivo na granicama Ruma, a posebno u našim zemljama. Mnogi nevjernički ratnici kad svjedoče hrabrosti nekih naših gazija, zavole ih i spominju ih u pjesmama pohvalnicama, čak im i darove šalju. Međutim, kad osjete kukavičluk, omrze ih i pišu o njima pjesme rugalice te im šalju žensku odjeću.“[14]

Posebna meta kritike Hasana Kafije jest ekstenzivna raširenost mita i korupcije među timarnicima. Raja se, o čemu svjedoče brojni šikajeti upućeni Porti, neprestance žalila na timarsku samovolju u zakupu poreznih obveza, budući datimarnici kupe mnogo više nego što je uvedeno u defterima, a razliku uzimaju sebi. Često je ovakva socijalna represija samovoljnih timarnika prelazila sve granice, a tragična posljedica ove samovolje bila je trajna depopulacija prostora. Iako je država oštro osuđivala svaki nezakoniti postupak pri zakupu, jednostavno nije raspolagala učinkovitim mjerama kojima bi mogla suzbiti nepravilnosti, budući da je u vrijeme sve jače inflacije, počela ovisiti o gotovinskim svotama bogatih timarnika.

Hasan Kafija jasno ukazuje na nesagledivu opasnost ovih ekscesa, naglašavajući da ozbiljno prijete samoj egzistenciji Osmanske Države, kao što su ne tako davno presudili Mamelučkoj državi. U ovom mišljenju slijedi Alvana iz Hame (u. 936./1530.) koji u djelu (s kojim je morao biti upoznat) „Važni savjeti kraljevima i imamima“ (An-Naṣāʼiḥ al-muhimma li-al-mulūk wa-al-aʼima) analizira čimbenike koji su doveli do propasti Mamelučke države. Kao svjedok osmanskoga osvajanja Sirije i Egipta, knjigu je osobno posvetio sultanu Selimu I., tražeći od njega da pravedno vlada i tako ispravi nepravde koje su presudile mamelučkoj vlasti, a lokalno stanovništvo navele da na Osmanlije gleda kao na osloboditelje od mamelučkoga jarma.

Napokon, djelo zaključuje dodatkom o primirju i ugovoru: „Rat je težak i gorak, mir je sigurnost i sreća. Najveća je pogreška borba protiv onoga tko traži mir. Ardešir je rekao: 'Ne upotrebljavam mač protiv onog protiv kojeg je dovoljan štap...' Narod nije prekršio ugovor a da Bog nije vlast nad njima dao njihovim neprijateljima, i nisu vladali po onom što je Bog objavio, a da se među njima proširilo siromaštvo, i nije se među njima javio nemoral,a da se među njima nije raširila smrt.“[15]

Hasan Kafija je tijekom svoga (za ono vrijeme) dugoga života svjedočio teškoj krizi koja je pogodila Osmansku Državu između godina 994./1585. i 1004./1595. Marljivo je promatrao i bilježio uzroke ove krize i njezine posljedice. Poseban interes autora za oživljavanjem zanemarenih institucija klasične islamske civilizacije poput šure izdvaja ga od suvremenika. Djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam) svakako možemo smatrati iznimno vrijednim povijesnim izvorom koji sadrži točne i provjerene informacije budući da je autor bio svjedok procesa koje opisuje. Kako je uvidio važnost pravovremenoga shvaćanja uzroka propasti država koje su kratko prije toga smatrane moćnima i stabilnima postupnim širenjem dotad neuočljivih pukotina u vojnoj strukturi, posebno „u nedovoljnom anticipiranju povoljnih prilika, prevelikoj taštini i omalovažavanju neprijatelja, zbog čega je nužno pokajanje“.[16]

Nikako manje važno od navedenoga, problem za Hasana Kafiju leži i u sterilnosti vojnoga promišljanja i upornom odbijanju prihvaćanja tehnoloških novina, poglavito u polju korištenja novih oružja i prihvaćanju novih stilova borbe. Kroz ovo možemo zaključiti da je Hasan Kafija permanentan sukob između Dār al-islāma (Osmanska država) i Dār al-ḥarba (okolne europske države) vidio kao civilizacijsko-vojno-tehnološki sukob u kojem uvijek iznova pobjeđuje ona strana koja bolje svlada modernu tehnologiju. Ako pojedinci kojima je povjerena „obrana granica islama“ poslušaju njegove savjete, Osmanska će Država ponovno biti dominantna vojna sila svijeta. U suprotnom, upozorava citirajući hadis: „Kad mi je neposlušan onaj tko me zna, predam vlast nad njemu onom tko me ne zna.“[17]

 

Izvori

al-Āqḥiṣārī, Ḥasan Kāfī. Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam. Manšūrāt al-ğāmiʽa al-urduniyya, 1986.

Ḥāǧǧī Ḫalīfa, Kašf aẓ-ẓunūn ʽan asāmī al-kutub wa-al-funūn. Dār iḥyāʼ at-turāṯ al-ʽarabī, 1941.

 

Literatura

• HOWARD, Michael. Rat u europskoj povijesti. Srednja Europa, 2002.
• MOAČANIN, Nenad. Town and Country on the Middle Danube 1526. – 1690. Brill Academic Publishers, 2006.
• MOAČANIN, Nenad. Marginalije uz temu „Croato-Turcica“ (u Thesaurus Archigymnasii – Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu 1607. – 2007., pp. 509–515). Klasična gimnazija u Zagrebu, 2007.

 

 

[1] Iz osm. imena Prusca Aqhisar („Bijela utvrda“) izvedena je i njegova nisba al-Aqḥiṣārī.

[2]„Nakon toga sam ga ponudio njegovom veličanstvu časnom veziru, ponosnom velikom zapovjedniku, simbolu vezira, potomku velikana, kojemu je povjerena obrana granica islama mačem i perom, pobjedniku u vodstvu upravitelja i uzora među gospodarima bubnja i zastave (vojni bubanj i zastava – op. E. M.), vođi pobjedonosnih sultanskih vojski, čuvaru gorde osmanske države, pobožnom veziru hafiz Ahmed-paši“ (al-Āqḥiṣārī 1986., 19.)

[3] Ḥāǧǧī Ḫalīfa 1941., 113−114.

[4] Ḥāǧǧī Ḫalīfa 1941., 113−114.

[5] Druga polovica XVI. stoljeća (od smrti Sulejana I. do Dugoga rata) svjedočila je revoluciji europskoga ratovanja na koju Osmanlije jednostavno nisu imale adekvatan odgovor. Brz razvitak vatrenoga oružja sve je „srednjovjekovne“ vojne formacije (poput spahija) ostavio u škripcu. Spahijska okretna konjica u galopu se odjednom našla ispred živoga zida naoružanih mušketira. Prvi odgovor konjanika diljem Europe bio je asistent-arkebuzer, što je dakako dodatno opterećivalo konja, a vitezu ozbiljno smanjivalo mobilnost. Izum okidača omogućio je korištenje trajno napunjenoga oružja (poput kubure), ali oružja ovoga tipa točno pogađaju metu tek s udaljenosti manje od pet koraka. Konačna posljedica ove transformacije konjice gotovo je potpun nestanak odlučujućih konjičkih bitaka u europskom ratovanju, što je trajno zaustavilo permanentnu osmansku ekspanziju na pozicijama iz vremena Sulejmanove smrti. (Howard 2002., str. 42.).

[6] MOAČANIN, 2006., str. 103.

[7] MOAČANIN, 2007., str. 513.

[8]al-Āqḥiṣārī 1986., str. 20.

[9]„Ovaj nemoral vidljiv je na granicama Ruma kroz protekle tri godine. Oni „koji su na Zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili“(Al-Fedžr, 11−12) povredom časti muslimana, pljačkom njihovih imetaka i pretresom njihovih žena i djece, otimanjem prihoda raje i nanošenjem štete siromašnima i slabima… pa je Bog dao pobjedu neprijateljima na granicama Ruma koji su krenuli u žestok napad i uzeli mnoge utvrde... ovo se ne bi dogodilo vojsci islama da nije bilo zanemarivanja discipline i politike i lijenosti u vršenju dužnosti. Tako mi života, ovo se ne bi dogodilo da nije bilo opsesivne želje za novcem i nerazlikovanja dozvoljenoga od zabranjenoga. Neka Bog upozori srca zapovjednika i vezira o ovom stanju.“ (al-Āqḥiṣārī 1986., str. 37).

[10]al-Āqḥiṣārī 1986., str. 36.

[11]al-Āqḥiṣārī1986., str. 32−33.

[12] al-Āqḥiṣārī1986., str. 35.

[13]al-Āqḥiṣārī1986., str. 34.

[14]al-Āqḥiṣārī1986., str. 34.

[15]al-Āqḥiṣārī 1986., 38.

[16]al-Āqḥiṣārī1986, 37.

[17]al-Āqḥiṣārī1986, 37.