Prekoračenje granica: multikulturalizam i identitet u 21. stoljeću

piše Leo Marić | .

stress gf4e591239 640Nizozemci, baš kao i Hrvati i mnogi drugi europski narodi, svakog 6. prosinca slave blagdan sv. Nikole koji se u njih često počinje obilježavati i večer prije. Sv. Nikola (Sinterklass na nizozemskom) donosi darove dobroj djeci, dok njegov crni suputnik kažnjava zločestu djecu. Toga se suputnika u zemljama njemačkog govornog područja, kao i u Hrvatskoj i Sloveniji, naziva Krampusom, dok nešto drukčiju inačicu svečevog suputnika Nizozemci nazivaju Zwarte Piet (hrv. Crni Petar). Dio je to europske kulturne baštine, europskog folklora, europskog identiteta. No, određene udruge boraca za ljudska prava u Nizozemskoj počele su zadnjih godina kampanju za zabranu ovog lika i njegovo uklanjanje iz proslave blagdana sv. Nikole zbog – rasizma. Lik Zwarte Pieta, po riječima antirasističkih aktivista i crnačke zajednice u Nizozemskoj, zbog svoje crne kože i asocijacije na Afrikance zapravo poziva na obnavljanje ropstva u Europi. Koliko god se činilo tragikomičnim optuživati lika pučke predajne kulture za rasizam, ova je optužba u 21. stoljeću nagnala Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda da pošalje službeni zahtjev nizozemskoj vladi za zabranom Zwarte Pieta. Zahtjev ipak nije prošao, vlasti ove zapadnoeuropske države odbile su zabraniti lika iz dječjeg blagdana, a Nizozemci su u nekoliko javnih prosvjeda te kroz internetsku kampanju dali do znanja da ne prihvaćaju optužbe za rasizam.[1] Besmislenost optužbi takve vrste je očita, no ovaj slučaj povlači pitanje utjecaja ideologije multikulturalizma na europski identitet i kulturnu baštinu.

 

Prije svega, potrebno je odrediti značenje pojma multikulturalizam. U opisnom (deskriptivnom) smislu multikulturalizam označava sva društva koja se sastoje od pripadnika više kultura, naroda, etničkih skupina ili vjeroispovijesti. U ovom kontekstu multikulturalizam predstavlja samo jednu demografsku činjenicu bez dodatnog političkog značenja. S druge strane, multikulturalizam je u propisnom (normativnom) smislu ideologija ili politički stav koji promovira koncept multikulturnog društva i teži institucionalizaciji multikulturalnih značajki nekog društva. Upravo multikulturalizam u drugom značenju, tj. ideologija multikulturalizma, predstavlja jedan od najvažnijih problema europskog društva na početku 21. stoljeća. Ideologija je suprotstavljena američkom sustavu odnosa prema useljenicima, popularno nazivanom melting pot (hrv. kotao za taljenje), koji podrazumijeva potpunu asimilaciju useljenika u domicilno društvo. Za razliku od melting pota, multikulturalizam zagovara očuvanje posebnosti manjinskih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica unutar nekog društva.             

 

Etnomazohizam kao prijetnja europskim društvima  

 

Središnji problem multi-kulti ideologije nalazi se u obrazovnoj politici i javnom diskursu koji promovira. Oni sadrže svjesno obezvrjeđivanje europske (zapadnjačke) kulture, razgradnju nacionalno-utemeljiteljskih mitova, nametanje krivnje za kolonijalističku prošlost i zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata, poticanje na prihvaćanje većeg broja izvaneuropskih useljenika, itd. Francuski filozof Guillaume Faye za taj skup stavova upotrebljava izraz etnomazohizam, pod čime misli upravo na pridavanje krivnje i bezvrijednosti vlastitoj etničkoj skupini, odnosno vlastitom narodu.

Spomenute je stavove u sklopu tzv. obrazovne reforme počela provoditi američka Nova ljevica 1970-ih, kao i njihovi europski istomišljenici desetljeće poslije, a koja je u međuvremenu dobila i potporu establishmenta. Američki neokonzervativni teoretičar i politički komentator Irving Kristol smatra „da su ti sveučilišni radikali (profesori kao i studenti), nakon što su odustali od 'klasne borbe' jer američko radništvo listom odbija u njoj sudjelovati, sad prešli na program etničko-rasnog sukoba. Taj program u svojoj prosvjetnoj dimenziji ima neskrivenu svrhu da u mislima i osjećajima studenata pripadnika manjina proizvede 'svijest Trećeg svijeta' – fraza koju oni rabe. U praksi to označuje pokušaj da se studenti pripadnici manjina uvjere da preziru i omalovažavaju Ameriku i zapadnu civilizaciju u cjelini, koju se doživljava kao drevni sustav potlačivanja, kolonijalizma i izrabljivanja. To što ti radikali neutralno nazivaju multikulturalizmom u jednakoj je mjeri 'rat protiv Zapada' koliko su to bili nacizam i staljinizam.“[2] Slično Kristolu, i hrvatski esejist Tomislav Sunić optužuje obrazovni sustav Zapada da se „od profesora više ne traži da pokažu posebne vještine u svojim stručnim područjima, nego umjesto toga moraju paradirati s osjećajnim i samo-osuđujućim izjavama koje, što je pravilo, moraju ocrnjivati europsku kulturnu baštinu.“[3]

 

Osim u obrazovnom sustavu, etnomazohizam postoji i u javnom diskursu gdje je znan kao politička korektnost. Novogovor multikulturalizma podrazumijeva korištenje tzv. kulturalno uključivih izraza, odnosno izbjegavanje izraza koji navodno diskriminiraju manjinske kulturne, etničke i vjerske skupine. Tomislav Sunić piše toj pojavi: „Kao ishod rastuće rasne raznolikosti liberalne elite su svjesne da, kako bi očuvale društvenu koheziju te spriječile moguću balkanizaciju sustava i građanski rat, nove riječi i nova sintaksa moraju biti stvoreni. Za očekivati je da će te nove riječi uskoro naći svoj put u moderno zakonodavstvo. Sve više i više zemalja Zapada prihvaća zakone koji kriminaliziraju slobodu govora i čine političku komunikaciju teškom.“[4] Upravo slučaj spomenut na početku ovoga članka predstavlja primjer takvog etnomazohizma i novogovora koji nameće novi, multikulturalni sustav vrijednosti.

 

Kraj multikulturalizma?

           

Razvoj situacije s izvaneuropskim useljenicima u Europi zadnjih desetak godina pokazao je i najvećim optimistima da ideologija multikulturalizma doživljava svoj slom u praksi. Jačanje islamističkog terorizma na globalnoj razini, pobune mladih muslimana u predgrađima europskih prijestolnica, neuspjeh integracije muslimana u europska društva te usporedno povećanje broja muslimanskih useljenika u Europu jasno su dali do znanja da multikulturalna utopija nema budućnost.

 

Tu su činjenicu potvrdili i politički čelnici europskog kontinenta. U listopadu 2010. njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila je kako je „pristup izgradnji multikulturalnog društva i života jednih kraj drugih propao, potpuno propao.“ Merkel je dobila potporu za svoje stavove od vodstva Kršćansko-demokratske unije i partnera iz Kršćansko-socijalne unije, a istraživanja javnog mnijenja pokazuju da njezine stavove o propasti multikulturalizma dijeli i većina njemačkog društva.[5] Nekoliko mjeseci kasnije, britanski premijer David Cameron u veljači je također izjavio da je doktrina državnog multikulturalizma propala. „Nismo uspjeli ponuditi viziju društva kojem bi oni (muslimani, op. L. M.) osjećali da žele pripadati. Čak smo i tolerirali ove odvojene zajednice koje su se ponašale na načine koji su suprotni našim vrijednostima“, rekao je Cameron u svojem govoru pred münchenskom konferencijom o europskoj sigurnosti.[6] Naposljetku, proglašavanju smrti multikulturalizma pridružio se i tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je prilikom televizijskog nastupa izjavio: „Bili smo previše zabrinuti nad identitetom osoba koje su stizale, a nedovoljno nad identitetom zemlje koja ih je primala.“ Dodao je tome da „ako dolazite u Francusku, vi prihvaćate da se uklopite u jednu zajednicu, koja je nacionalna zajednica, i ako ne želite to prihvatiti vi ne možete biti dobrodošli u Francuskoj.“[7]

 

Spomenute izjave vodećih europskih državnika zasigurno nisu prekinule priljev izvaneuropskih useljenika u Europu niti su poništile činjenicu da su današnja europska društva izuzetno multikulturalna. No, one su unaprijed do određene mjere legitimirale javnu raspravu o problemima multikulturalizma koja je do tada bila smatrana rubnim političkim terenom. Kako mainstream političke stranke nisu ponudile rješenje za problem velikog broja ilegalnih useljenika i postojanja ogromnih neintegriranih muslimanskih zajednica u Europi, došlo je do jačanja nacionalističkih i populističkih stranaka na kontinentu koje se zalažu za širok raspon protuuseljeničkih mjera: zaustavljanje ili barem smanjenje daljnjeg useljavanja, repatrijaciju ilegalnih useljenika (tj. vraćanje u njihovu domovinu), protjerivanje useljenika koji su počinitelji zločina, ukidanje Schengenske zone slobodnog prometa robe i ljudi u EU, itd. Neke od stranaka s takvim političkim programima trenutno sudjeluju u vlasti pojedinih europskih zemalja, no do šire sveeuropske platforme za rješavanje problema masovnog useljavanja i propasti multikulturalnog modela još nije došlo.

                                                                                               

Prema alternativnim rješenjima

 

Zanimljivo je stajalište glede multikulturalizma zauzeo francuski filozof Alain de Benoist, utemeljitelj europske Nove desnice kao škole mišljenja. U razgovoru za američki časopis The Occidental Quarterly, De Benoist kaže kako bi „bilo nerealno vjerovati da će imigranti koji su već ovdje odjednom odlučiti otići ili da bi bilo moguće obvezati ih da otiđu. To je razlog zašto mislim da bi bilo bolje napustiti tu jakobinsku logiku asimilacije, koja poznaje samo apstraktnog pojedinca i svodi kulturne identitete i religijske slobode na osobnu sferu, i umjesto nje prihvatiti realnu politiku priznavanja zajednica u javnoj sferi.“[8] Drugim riječima, De Benoist odbija zahtjeve za bržom i dosljednijom asimilacijom izvaneuropskih useljenika u europsko društvo, kako to traži većina zapadnoeuropskih nacionalističkih stranaka. Razlog je to zašto je 2004. kritizirao pokušaj vlade desnog centra da zabrani nošenje vela muslimanskim ženama. Umjesto toga, on zagovara komunitaristički model supostojanja različitih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica u Europi.

 

Ključni koncept europske Nove desnice po pitanju identiteta je etnopluralizam (nazivan još i etno-diferencijalizmom ili samo diferencijalizmom). To označava stav da svaki narod ima pravo na očuvanje svoje kulturne baštine i nacionalnog identiteta, priznavanje svoje posebnosti od strane drugih i stvaranje svojih političkih ustanova.[9] Etnopluralizam je suprotstavljen univerzalizmu i miješanju kultura (što vodi njihovom nestajanju), ali i teoriji o sukobu civilizacija. Svijet je pluriverzum, sastavljen je od mnoštva različitih kultura, naroda i vjera. „Priznavanje različitosti sada je preduvjet da živimo zajedno u globaliziranom svijetu u kojemu nijedna zapadna zemlja više nije „homogena“. Naravno, takvo priznanje zahtijeva uzajamnost i poštovanje prema zajedničkom pravu. Federalne ili imperijalne politike najbolje pristaju tom suživotu različitih populacija jer takve politike ne tjeraju različite narode u isti kalup, ali i sprječavaju separatističke težnje poopćujući načelo autonomije, tj. uspostavljaju rastezljivu dijalektiku između nužnosti jedinstva u odlukama i poštovanja različitosti zajednicâ“, tvrdi Alain de Benoist.[10]  

 

Francuski filozof predstavlja pravo na različitost (fr. la droit à la différence) i stvar narodâ (fr. la cause des peuples) kao odgovor na ideologiju liberalnog egalitarizma i individualizma. U tom smislu ovi stavovi nikako nisu ustupak liberalizmu, kako to tvrde njegovi kritičari s desna. Američki novodesni publicist Michael O'Meara optužuje De Benoista da „nije bio manje odgovoran za odvođenje Nove desnice u slijepu ulicu, kompromitirajući svoj projekt i učinivši nepotrebne ustupke liberalizmu kojem se prividno suprotstavlja.“[11] Po njemu, francuski je filozof zagovornik „komunitarnog liberalizma“ (što je zapravo contradictio in terminis jer su komunitarizam i liberalizam suprotstavljene političke ideologije). U korijenu ovakvih neopravdanih optužbi leži nerazumijevanje liberalizma i multikulturalizma. Liberalizam, naime, pretpostavlja izostanak ikakvih posrednih veza između pojedinca i države. Egalitarni liberalizam danas također upućuje kritiku multikulturalizmu, ali s drugačijih stajališta.[12] Za razliku od liberalizma, De Benoistov etnopluralizam jasno traži afirmaciju etničkih zajednica kao posrednika pojedinca i države. S druge strane, dok ideologija multikulturalizma podrazumijeva eksplicitni etnomazohizam i osnaživanje etničkih manjinskih skupina nauštrb većinske, etnopluralizam traži pravo na različitost za sve etničke zajednice, afirmirajući tako etničke identitete.

 

Umjesto zaključka: Što kada se prekorače granice?

 

Ideologija multikulturalizma neosporno je poražen politički projekt u Zapadnoj Europi. Etnomazohizam koji iza nje ostaje nanio je znatnu štetu zapadnoeuropskim društvima, njihovim identitetima i političkom samopouzdanju. S rodnom ideologijom, homoseksualizmom, feminizmom i ljudskopravaškim pokretom predstavljat će čimbenik u političkom prostoru Europe vjerojatno još neko vrijeme, odnosno dok opstaje sigurnost i mir u Europi. No, kako sve više useljenika iz afričkih i arapskih zemalja prekoračuje europske granice, a useljeničke muslimanske zajednice u Europi sve više jačaju, za pretpostaviti je da će u europskim društvima doći do odbacivanja etnomazohizma i reafirmacije etničkih identiteta kao temelja društvene kohezije. Drugim riječima, kada useljeničke muslimanske zajednice u svojim zahtjevima prekorače granice mogućega i poželjnoga, etnomazohizam će morati nestati iz obrazovnoga sustava i javnog diskursa.

 

Ipak, postavlja se pitanje kako urediti odnose među različitim kulturnim, etničkim i vjerskim zajednicama u Europi. Multikulturalnost europskih društava ostat će demografska činjenica, čak i nakon nestanka ideologije multikulturalizma, a to pred europska društva postavlja zadatak stvaranja novoga sustava koji bi zamijenio i građansko-liberalni i onaj nametnut od ideologa multikulturalizma. Može li etnopluralizam biti ostvariva alternativa ili će Europa opet morati voditi krvave ratove za očuvanje svojih identiteta i načina života?

 

 

           

Literatura:

  • Brian BARRY, Kultura i jednakost: egalitarna kritika multikulturalizma, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.
  • Irving KRISTOL, Neokonzervativizam: Autobiografija jedne ideje, Algoritam, Zagreb, 2004.
  • Michael O'MEARA, „Benoist's Pluriversum: An Ethnonationalist Critique“, The Occidental Quarterly, 5/2005., br. 3., str. 29. − 36.
  • Tomislav SUNIC, Postmortem Report: Cultural Examinations from Postmodernity, The Palingenesis Project, 2010.
  • Bryan SYLVIAN, „European Son: An Interview with Alain de Benoist“, The Occidental Quarterly, 5/2005., br. 3., str. 7. − 27.

 

[1] Prema istraživanju agencije za ispitivanje javnog mnijenja Peil.nl, čak 92% Nizozemaca ne smatra Zwarte Pieta rasističkim likom niti ih asocira na ropstvo, a 91% protivi se izmijeni osobnosti lika. Facebook stranica internetske kampanje za obranu Zwarte Pieta (www.facebook.com/pietitie) skupila je preko 2 milijuna lajkova, što ju čini najpopularnijom nizozemskom facebook stranicom uopće.

[2] I. KRISTOL, Neokonzervativizam, str. 67. − 68.

[3] T. SUNIC, Postmortem Report, str. 130.

[4] Isto, str. 129.

[5] „Merkel says German multicultural society has failed“, BBC News, 17. listopada 2010. (http://www.bbc.co.uk/news/world-europe-11559451)

[6] „State multiculturalism has failed, says David Cameron“, BBC News, 5. veljače 2011. (http://www.bbc.co.uk/news/uk-politics-12371994)

[7] „Nicolas Sarkozy joins David Cameron and Angela Merkel view that multiculturalism has failed“, Daily Mail Online, 11. veljače 2011. (http://www.dailymail.co.uk/news/article-1355961/Nicolas-Sarkozy-joins-David-Cameron-Angela-Merkel-view-multiculturalism-failed.html)

[8] B. SYLVIAN, „European Son: An Interview with Alain de Benoist“, The Occidental Quarterly, str. 19.

[9] „Ethno-différencialisme“( http://fr.wikipedia.org/wiki/Ethno-differencialisme) 

[10] Isto, str. 22.

[11] M. O'MEARA, „Benoist's Pluriversum: An Ethnonationalist Critique“, The Occidental Quarterly, str. 30.

[12] Sa stajališta univerzalnoga egalitarnog liberalizma, problem ideologije multikulturalizma je u njezinoj neodrživosti. Ako bi se državni zakoni različito provodili u odnosu na različite etničke i vjerske skupine zbog uzimanja u obzir njihovih stvarnih razlika (a upravo to se događa u multikulturalnim društvima Zapada), ishod bi bilo nepravično društvo. Zagovornici univerzalnoga egalitarnog liberalizma smatraju da religija mora ostati u privatnoj sferi te da država mora uspostaviti zajedničke moralne obveze. Opširnije u B. BARRY, Kultura i jednakost: egalitarna kritika multikulturalizma, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.