Rat u Mutanabbijevoj poeziji

 

Autor: Edin Muftić

Prkosno živi ili časno pogini

Između britkih oštrica i barjaka što lepršaju!

Sažetak

Arapska poezija je humanistička i ne ostavlja neistraženim niti jedan aspekt ljudskog života. I rat se već zarana izborio za istaknuto mjesto, kakvo ima i među stihovima najvećeg arapskog pjesnika Mutanabbija. Rad donosi kraći izbor iz gigantskog pjesnikova opusa i dijakronijski prikazuje Mutanabbijevo shvaćanje rata tijekom četrdesetogodišnjega pjesnikova života, uglavnom se držeći kronološkog redoslijeda koji slijedi Abul-Ala' Ma'arri u svom komentaru.

Ključne riječi: Mutanabbi, Sejfud-Davla, Hamdanidi, rat, arapska poezija

Rat u predislamskoj poeziji

Rat je jedna od konstanti ljudske povijesti. Nije čudno da je stoga i trajno nadahnuće pjesnika. Radnja prvoga poznatoga djela grčke književnosti, Homerove „Ilijade“, temelja klasične civilizacije, odvija se u ratu, pod zidinama opsjednutoga grada. I arapskom pjesniku, najprije predislamskom, a kasnije i islamskom, prikaz bitaka i ratova pruža priliku da izrazi svoj pjesnički genij. Krvavi međuplemenski okršaji, među predislamskim Arapima poznati kao „dani Arapa“ (ayyām al-ʻArab) jer bi Arapi prekidali bitke sa zalaskom Sunca i ponovno ih započinjali u zoru idućega dana, zauzimaju istaknuto mjesto u starijoj arapskoj poeziji. Aluzije na ove „dane“ više se puta javljaju u predislamskoj poeziji. Predislamski pjesnik Amr bin Kulsum pjeva:

Naši dani, kako li su bili dugi i sjajni,

Kad smo odbili slijediti zapovijedi kraljeva.[1]

Amr se s nostalgijom prisjeća ovih „dana“ koji su bili dugi i teški, ali su Arapima omogućili okusiti slobodu. Jedan drugi predislamski pjesnik, Haris bin Hilliza, pjeva:

Znate li za dane kad su napadali jedni druge

Te je svako pleme podiglo graju.[2]

I Kur'an časni spominje „Allahove dane“ u suri Ibrahim.[3]

Utjecaj islama

U islamu borci koji su pali u bitci nisu mrtvi i ne gube sposobnost uživanja, kako tjelesnoga, tako i duhovnoga, u darovima kojima su blagoslovljeni. Njihova krv miriše na misk (Buhari, 2803), a njihove su duše u najuzvišenijem rajskom vrtu (Buhari, 2809). Kur'an o ovome jasno govori: „I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“ (El-Bekare, 154). Još detaljnije o njihovom stanju govori jedan drugi ajet: „Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga“ (Alu Imran, 169). Neki mufesiri (Tabari) pri tefsiru ovoga ajeta spominju i hadis u kojem se pali u boju uspoređuju sa zelenim pticama koje lete oko arša (Allahova prijestolja) i mole Stvoritelja da ih vrati na zemlju kako bi ponovno mogli poginuti na Njegovu putu (Muslim, 1887).[4] Tabari također tvrdi da se na šehide pale u bitci za islam odnosi kur'anski izraz „izuzev onih koje Allah poštedi“ (En-Neml, 87).[5]

Junačka smrt u boju više nije besmislena smrt u plemenskim obračunima predislamskih Arapa. U islamu ona je smrt gazijskoga ratnika jer „raj je pod sjenama sablji“ (Buhari, 2818).

Mutanabbi – pjesnik-vitez

Mutanabbi, prvim imenom Ahmed, sin Husejnov (915. – 965.) najveći je arapski pjesnik, čija je pjesnička posebnost navela Abul-Ala Ma'arrija da komentar njegove poezije naslovi Muʻǧiz[6] Aḥmad (Ahmedovo čudo). Sin vodonoše iz plemena Kinda rođen je u Kufi, a smatra se jednim od dva središta arapske jezične misli (uz Basru). Ali dok je Basra čvrsto branila svoj sunitski identitet, Kufa je uvijek naginjala šijizmu (najprije onom političkom, a kasnije i vjerskom). Razne gnostičke šijitske sekte i revolucionarni alidski pokreti naišli su ovdje na plodno tlo i utjecali na mladoga Mutanabbija. Nakon što su ismailitski Karmati 924. godine zauzeli njegov rodni grad, obitelj ga je sklonila kod beduina, u skladu sa starim arapskim običajem slanja djece pustinjskim Arapima, čuvarima arapske jezične čistoće.

Već kao mladić Mutanabbi je stihovima gradio idealiziranu sliku sebe kao neustrašivoga ratnika. Tako će nastaviti tijekom čitavoga života. U jednoj od svojih najranijih pjesama izaziva:

Zato mi ostavi moj mač, mog konja i savitljivo koplje,

Kao da smo jedno, da se suočimo s muškarcima ‒ pa gledaj što ću učiniti![7]

Kako nije bio posebno druželjubiv čovjek (odlučno je odbijao piti alkohol), često je bio predmet poruge. U jednoj ranoj pjesmi, upućenoj prijatelju koji ga je pozvao na druženje uz vino, odbija poziv uz komentar da junaku kao što je on ne dolikuju takve aktivnosti:

Ugodnije od probranog starog vina

I slađe od pružanja okruglih pehara

Je rukovanje širokim mačevima i dugim kopljima

I moje zabadanje jedne vojske u drugu.

Poginuti u bitci je moj život, jer kako ja vidim

(Postići) potrebe duše znači živjeti.[8]

Već 928. se uputio u Bagdad, kako bi ondje pronašao patrona, što je kao trinaestogodišnje čudo od djeteta smatrao laganim zadatkom. Jedan od prvih kandidata bio je Muhammed bin Ubejdullah, poznatiji po kunji Abul-Husejn, podrijetlom je iz Mutanabbijeve Kufe. Sastavio je kraću medhiju (panegirik) u kojem slavi vojne svojega patrona. Opisujući jedan okršaj u kojem je Abul-Husejn ranjen, kaže:

Vatra je upaljena gdje (mačevi) sijeku

Dok je voda njihovih vratova gasi.[9]

Abul-Ala' Ma'arri u svojem komentaru Mutanabbijeva divana ove stihove komentira: „Kad biva otkinut komad mesa, a kosti polomljene, od siline trenja upaljena je vatra, nakon čega na nju bude prolivena krv, koja ju gasi.“[10] Jedna od Mutanabbijevih omiljenih pjesničkih figura je antiteza, a nije lako naći bolji primjer od ovoga. U ovom distihu suprotstavlja vatru i vodu (tj. krv neprijatelja) te glagole „biti upaljen” (inqadaḥa) i „ugasiti” (aḫmada).[11] Zapravo, moglo bi se reći da ova antiteza pokazuje svu heraklitovsku suprotnost koju u sebi nosi rat. Filozof koji je naučavao πόλεμος πάντων μὲν πατήρ ἐστι, πάντων δὲ βασιλεύς kao da je dobio nasljednika. U žaru (vatri) bitke dolazi do spajanja suprotnosti, ovdje predstavljenih kroz dva elementa, čime je bitka svedena na primordijalnu interakciju elemenata.

Ipak, Bagdad nije ispunio Mutanabbijeva očekivanja pa se nezaposleni pjesnik uputio prema Siriji, gdje je 932. čak stao na čelo karmatske revolucije. Iz ovoga razdoblja navodno potječe i nadimak koji je preuzeo – Al-Mutanabbī (arap. mutanabbiʼ – onaj tko za sebe tvrdi da je prorok).[12]

Na dvoru Sejfud-Davla

Nakon poraza pobunjenika i dvogodišnjega tamnovanja, 935. se pokajao i postao lutajući pjesnik. Njegove su medhije ubrzo postale tako slavne da ga je hamdanidski vladar Alepa Sejfud-Davla 948. doveo na svoj dvor.[13] Na alepskom je dvoru ostao devet godina prateći svojega patrona na svim pohodima. Odnos Mutanabbija i Sejfud-Davla vjerojatno je najpoznatiji odnos pjesnika i patrona u islamskoj povijesti. Mutanabbi je u vladaru Alepa vidio ideal arapskoga viteštva, dok je Sejfud-Davla prepoznao važnost poezije i obilno nagrađivao omiljenoga pjesnika. Poznat kao vješt konjanik, Mutanabbijeve usluge nisu bile ograničene na poeziju. Od njega se očekivalo i da sudjeluje u bitkama svojega patrona. Kao svjedok bitaka mogao je detaljnije prikazati žar bitke. To je i činio, ali savjetuje nas ljudski, ne treba žuriti u smrt. Ovime samo nastavlja tradiciju koju su započeli raniji pjesnici poput Arhiloha, Alkeja, Anakreonta i Horacija, koji su u žaru bitke izabrali život i bacili štit:

Ako se izlažeš opasnosti tražeći čast

I ništa manje od zvijezda ti ne donosi zadovoljstvo,

(Znaj da) je okus smrti pri maloj

Poput onoga pri velikoj stvari.[14]

U jednoj medhiji posvećenoj Sejfud-Davla slavi jedan njegov uspješan upad na bizantski teritorij:

I jedan dobro raspoloženi mač koji je dao naredbu smrti,

A ona je poslušala kao da se pokorava Milostivom.

Mačevi su na strani onih čija su srca

Poput njihovih, kad se dvije vojske susretnu.[15]

Metonimija je također stilska figura koju Mutanabbi rado koristi. Mač nije slučajno odabran kao atribut ratnika. Sam Sejfud-Davla je Mač (arap. Sayf, mač), tj. „Mač države“. Ovaj međuodnos mača i njegova vlasnika postaje još izraženiji u Mutanabbijevoj jednoj drugoj pjesmi – kasidi o osvajanju Hadasa.

Kasida o osvajanju Hadasa[16]

Vjerojatno najpoznatija Mutanabbijeva medhija posvećena je Sejfud-Davla nakon zauzeća utvrde Hadas u listopadu 954.[17] Bizantsko-arapski ratovi trajali su tad već puna tri stoljeća. Slabljenje središnje abasidske vlasti nakon ubojstva kalifa Mutavakkila 861. omogućilo je Bizantincima da vrate neke ključne utvrde. Hamdanidi su preokrenuli ovaj proces i ponovno zauzeli lanac utvrda sve do Tarza. Oko Hadasa (grčko ime Adata), strateške utvrde na planini Uhejdibu nedaleko od Antiohije, ratovi su vođeni od trenutka kad je regiju zauzeo Muavija bin Abi Sufjan, upravitelj Sirije u vrijeme kalifa Omara. Godine 779. utvrdu je obnovio abasidski kalif Mehdi da bi ju Bizantinci zauzeli 950. Četiri godine kasnije Sejfud-Davla je pod utvrdom porazio bizantsku vojsku i zarobio sina zapovjednika pohoda Bardu Foku Starijega.[18]

Odluke ljudi ovise o mjeri njihove odlučnosti

I po mjeri plemenitih ljudi dolaze plemenita djela.

Velika su u očima malog njegova mala djela,

A mala u očima velikog njegova velika!

Sejfud-Davla sad vojsci nameće svoju volju

Što ranije čak ni ogromne vojske nisu mogle podnijeti!

Te zahtijeva da njegovi ljudi budu kao i on,

A to je više nego čak i lavovi mogu (za sebe) tvrditi.

Ptice koje najdulje žive, mladi i stari orlovi pustinje

Nude (svoje živote) kao otkupninu za njegovo oružje.

Da su ove ptice stvorene bez kandži, ne bi im se nanijelo ozljedu,

Jer stvorene su oštrice i balčaci njegovih mačeva![19]

Zna li Hadas Crveni svoju boju

I zna li koje od dvoje što ga napojiše su oblaci?

Prije nego je (Sejfud-Davla) stigao, blistavi oblaci su ga napojili,

Ali kad se približio, bio je napojen (krvlju) lubanja.[20]

Izgradio ga je visokog, dok su koplja međusobno kuckala,

A valovi smrti udarali okolo njega.

Bijaše kao da je poludio, da bi ponovno postao zdrav,

Nakon što je na njega objesio leševe pobijenih poput amuleta.

Bio je plijen sudbine, ali vratio si ga kopljima

Religiji (islama), a sudbina je bila prisiljena prihvatiti.

Štogod uzmeš od noći uzimaš (nekažnjeno),

Dok oni plaćaju cijenu za sve što od tebe traže!

Ako je ono što namjeravaš glagol u imperfektu[21],

U perfektu[22] je, prije negoli može biti negiran.

Ta kako se nadaju Bizantinci i Rusi da će uništiti (Hadas)

Kad je Onaj koji bode (tj. Sejfud-Davla) njegov temelj i stupovi?

Pokušavali su nametnuti svoju vlast, ali smrt ih je nadvladala.

Potlačeni nisu propali, a tlačitelj nije preživio.

Došli su k tebi svi u željezu,

Kao da jašu konje što noge nemaju.

Kad bljesnu poput munje, ne možeš razlikovati njihove mačeve od njih,

Jer je njihova odjeća i turbani također (od željeza).

Njihova petodijelna vojska napreduje prema istoku i zapadu,

Stvarajući graju zemlje koja dopire do ušiju (zviježđa) Blizanaca.

U njoj je svakog jezika i naroda

Pa samo prevoditelji razumiju što je rečeno.

O Bože, kakvo je to vrijeme bilo! Njegova je vatra rastopila metale,

Dok nisu ostala samo sječiva i (borci hrabri kao) lavovi.

Mačevi koji nisu mogli probiti štitove i koplja su bili su prelomljeni,

A vitezovi koji se nisu mogli boriti su pobjegli.[23]

Stajao si, znajući da će oni koji budu stajali umrijeti,

Kao da si bio u očnom kapku smrti dok je spavala.

Junaci prolaze pored tebe, okrvavljeni i poraženi,

Dok tvoje lice sjaji, a usta se smiješe.

Otišao si preko granica hrabrosti i razuma

Dok ljudi nisu rekli da znaš i ono što je skriveno.

Skupio si dva krila vojske nad srcem (neprijateljske vojske),

Umiru i oni skriveni i oni što ispred njih stupaju.

Udaranjem lubanja dok je pobjeda (još uvijek daleko),

A zatim grkljana kad je pobjeda već blizu.

Prezirao si rudejna koplja[24] bacajući ih

Sve dok se nije činilo da mač psuje koplje.[25]

Ona tko traži (vrata) slavne pobjede,

Njegovi ključevi su mačevi koji su lagani, ali sijeku.

Raspršio si ih na planini Uhejdibu

Poput dirhema što se raspršuju iznad mladenke.

Jer ti nisi samo kralj koji rastjeruje sebi ravnog,

Ti si monoteizam koji rastjeruje politeizam.

Čitav Adnan[26], ne samo Rabi'ja[27] su počašćeni njime,

Njime se ponosi čitav svijet, ne samo prijestolnice.

Tvoja je pohvala u biserima, moja u izrazu,

Jer ti osiguravaš bisere, a ja ih nižem.

Jašem u bitku na konju kojeg si mi darovao,

Da ne padne na mene nikakva krivnja, a ti da ne žališ (svog dara).

Jašući svakog konja što prema (bojištu) brzo galopira

Kad mu do ušiju stigne graja bitke.

O ti, koji si mač koji nikada nije u koricama,

Tvoja je moć nedvojbena i ništa ne može odbiti tvoj udarac.

Nek' su blagoslovljeni rat, slava i čast

I oni koji nade polažu u tebe i islam, jer si siguran!

A zašto Milostivi ne bi zaštitio rubove tvojih oštrica,

Jer s tobom cijepanje lubanja neprijatelja nikada neće prestati![28]

Kao pravi dvorski pjesnik, Mutanabbi opisuje hrabrost svojega patrona na bojnom polju. Uspoređuje ga s lavom, ali se ne zaustavlja na ovome. „Mačevi koji nisu mogli probiti štitove i koplja bili su prelomljeni“ upućuje na to da su mnogi borci pali ili pobjegli, ali Sejfud-Davla ostao je stajati neokrznut: „Junaci prolaze pored tebe, okrvavljeni i poraženi, dok tvoje lice sjaji, a usta se smiješe.“ Sam Sejfud-Davla preokrenuo je tok bitke u svoju korist, borbom prsa o prsa, u skladu s arapskom viteškom tradicijom. On uživa Božju podršku kao zaštitnik islama koji uspješno brani granice vjere od agresije kršćanskih Bizantinaca. Bitka tako dobiva kozmičku dimenziju pobjede istine nad laži pa će njegovi mačevi nastaviti sječi sve dok istina napokon ne pobijedi.

Zanimljivo je ovu klasičnu medhiju usporediti s jednom ranijom, također posvećenom Sejfud-Davlu:

Posjetio sam ga kad su indijski mačevi bili oblagani,

I vidio sam ga kad su mačevi bili puni krvi.

Bijeg neprijatelja kojeg si progonio bila je pobjeda,

Jer koliko god nosi žaljenje, nosi i blagoslove.

Povjereno ti je da ih poraziš u svakom okršaju,

Ali nije ni sramota ako budu poraženi.[29]

U prvom dijelu posljednjega distiha Mutanabbi koristi masdar glagola u prvoj vrsti (hazmuhum), što znači da sam Sejfud-Davla nanosi poraz neprijateljima, dok u drugom dijelu koristi glagol u VII. glagolskoj vrsti (inhazamū), što upućuje na to da je neprijatelj poražen, ali Sejfud-Davla nije vršitelj radnje.[30] Sejfud-Davla ovdje nije nepobjediv vladar obdaren nadnaravnim sposobnostima, već oruđe u Božjoj ruci.

Napustivši Siriju nakon devet godina na dvoru Sejfud-Dawla, Mutanabbi se 957. uputio u Egipat kojim su tada vladali Ihšididi, žestoki neprijatelji Sejfud-Davla, gdje mu je u Fustatu novi patron postao oslobođeni etiopski rob i kasniji emir Abul-Misk Kufur, da bi se nekoliko godina kasnije vratio u rodni Irak, gdje je ubijen pod sumnjivim okolnostima. Kroz narednih 1000 godina ostao je najkomentiraniji arapski pjesnik, najsjajnija zvijezda arapskoga poetskoga univerzuma.

Zaključak

Mutanabbi je bio pjesnik s mačem u ruci. Osobno je sudjelovao u bitkama koje je kasnije opjevao. Ipak, vjerno prikazati tijek okršaja nije bio pjesnikov prioritet. Trebalo je što veličanstvenije prikazati pobjedu patrona i poniženje njegovih protivnika, čak i kad je riječ o lokalnim, beznačajnim čarkama. Iako je pratio Sejfud-Davla na svim njegovim pohodima (kako i sam ponosno spominje), njegove medhije, koliko god detaljne, zapravo su vrlo formulaične, pune smiješnih pretjerivanja i protkane uobičajenom zalihom poetskih slika (ples mačeva, koplja u zraku, šikljanje krvi, lubanje neprijatelja, ptice koje se hrane leševima). Arapima koji su stoljećima kasnije slušali i čitali ove pjesme nije bilo bitno pozivaju li se na poseban povijesni događaj ili su proizvod pjesnikove imaginacije. Njihova duboka poetska vrijednost očituje se u bogatom rječniku i igri glagolskim vrstama. Konačno, ostat će trajni spomenik arapskom pjesničkom geniju, čak i ako ih napusti onaj vojni.

LITERATURA

Al-Kubaysī, Ḥamdān, Al-Qāʼid Sayf ad-Dawla al-Ḥamdānī, Bagdad, 1989.

Larkin, Margaret, Al-Mutanabbi: Voice of the Abbasid Poetic Ideal, Oxford, 2007.

Al-Maʻarrī, Šarḥ Dīwān Abī aṭ-Ṭayyib Al-Mutanabbī (uredio ʻAbd al-Maǧīd Diyāb), Kairo, 1992.

Maḥmūd, Ḥasan Aḥmad i Aš-Šarīf, Aḥmad Ibrāhīm, Al-ʻĀlam al-Islāmī fī al-ʻaṣr al-ʻAbbāsī, Kairo, 1999.

Al-Mutanabbī, Dīwān, Beirut, 1983.

Al-Qurṭubī, Tafsīr (uredio ʻAbdullāh bin ʻAbd al-Muḥsin at-Turkī), Beirut, 2006.

Aš-Šanqīṭī, Aḥmad al-Amīn. Šarḥ al-muʻallaqāt al-ʻašar. Sidon-Beirut, 2005.

Aṭ-Ṭabarī, Tafsīr (uredio ʻAbdullāh bin ʻAbd al-Muḥsin at-Turkī), Kairo, 2001.

Abstract

War, with all its vehemence, noise, commanders, and unsung heroes, never ceases to inspire poets, Arab ones being no exception. Al-Mutanabbī, the greatest of them all, was himself a warrior, fighting under the red Qarmatian banner in his youth and crushing the Byzantines as Sayf ad-Dawla's court poet. His poetry is replete with vivid images of battles, be it major military operations on the Byzantine-Arab frontier or countless local skirmishes fought between local Muslim dynasties. His ode sung after the Arab reconquest of Hadath represents the pinnacle of this warrior ethos, started a century before by Abū Tammām. In it his patron Sayf ad-Dawla is presented as a decisive sword cutting the enemies' throats and feeding them to birds of prey. As a Muslim commander and an agent of God his victories are seen in religious terms as a struggle for the ultimate supremacy of Islam.

Keywords: Al-Mutanabbī, Sayf ad-Dawla, Hamdanids, war, Arabic poetry

 

 

[1] Aḥmad al-Amīn aš-Šanqīṭī, Šarḥ al-muʻallaqāt al-ʻašar (2005.), 127.

[2] Isto, 179.

[3] Kur'an časni govori o „Allahovim danima“ (ayyām Allāh) u kontekstu priče o Mojsiju: „I Musaa smo poslali s dokazima Našim: 'Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!'” (Ibrahim, 5). Tabari u svom tefsiru „Allahove dane“ tumači kao „uzvišene blagoslove“ (niʻam ǧalīla) koje je Allah dž.š. spustio na Izraelićane kad ih je izbavio od faraona i njegove vojske (Tafsīr Aṭ-Ṭabarī, XIII (2001.), 594‒595). Istog je mišljenja i Kurtubi u svom tefsiru: „blagoslovi se nazivaju i danima“ (Tafsīr Al-Qurṭubī, XII (2006.), 106‒107). I Tabari i Kurtubi citiraju navedeni spomenuti Amrov stih.

[4] Tafsīr Aṭ-Ṭabarī, VI (2001.), 232.

[5] Tabari pri tefsiru ovoga ajeta donosi hadis koji navodi Ibn Abi Hatim u svom tefsiru, a čiji lanac prenositelja ide do Abu Hurejre, koji je jednom upitao Muhammeda a.s. na koga se odnosi ovaj ajet, a Muhammed je potvrdio da je riječ o šehidima (Tafsīr Aṭ-Ṭabarī, XVIII (2001.), 133‒135).

[6] Odabir riječi muʻǧiz dodatno je provokativan u kontekstu Mutanabbijevih navodnih tvrdnji da može ispjevati djelo ravno Kur'anu (iʻǧāz je kur'anska nadnaravnost pa bismo komentar mogli prevesti i kao „Ahmedova nadnaravnost“).

[7] Dīwān Al-Mutanabbī (1983), 14.

[8] Isto, 56.

[9] Isto, 10.

[10] Al-Maʻarrī, Šarḥ Dīwān Abī aṭ-Ṭayyib Al-Mutanabbī, I (1992.), 33.

[11] Margaret Larkin, Al-Mutanabbi: Voice of the Abbasid Poetic Ideal (2007.), 19‒20.

[12] Nije poznato je li Mutanabbi zaista za sebe tvrdio da je Božji prorok. Navodno je u dobi od 17 godina sastavio knjigu, tj. niz opomena (ʻibar), njih ukupno 114 (broj kur'anskih sura), iako bi ovakva priča lako mogla biti i izmišljena, posebno ako uzmemo u obzir da je slična optužba bila upućena i protiv drugih pjesnika. Treba spomenuti i da nije sigurno što pjesnikov nadimak zapravo znači. Razlog leži u nejasnoj etimologiji arapske riječi nabī („prorok“), tj. je li ista izvedena iz glagola anbaʼa u značenju „obavijestiti“, što bi u tom slučaju dalo imenicu nabīʼ (s hamzom), tj. „onaj koji dolazi s viješću“. Drugi pak tvrde da je postojanje hamze odlika lošega arapskoga slabije obrazovanih stanovnika Mekke. Tako je Abdullah bin Umar bin al-Hattab rekao: „Božji Poslanik nije izgovarao s hamzom, a to nisu činili ni Abu Bakr, ni Umar, ni kalifi, nego je inovacija onih koji su došli poslije njih.“ Ovo bi značilo da izvor riječi nabī treba tražiti u riječima nabwa i nabāwa (od glagola nabā) koje znače „uzdizanje od tla“, a prorok je netko koga je Bog uzdignuo od ostalih ljudi. Mutanabbi bi tada bio „onaj koji je uzdignut“.

[13] Sejfud-Davla (945. – 967.) najveći je vladar hamdanidske dinastije. Po vjeri dvanaestoimamski šijiti, sjajni ratnici poput Sejfud-Davla i vješti pjesnici poput njegova rođaka Abu Firasa, vladari alepske grane dinastije tijekom druge su polovice X. stoljeća branili Siriju od bizantske rekonkviste. Suočen s istočnom ekspanzijom Bizanta u vrijeme vladara Makedonske dinastije (Roman II. i Nikefor II. Foka), Sejfud-Davla je kao emir Alepa od 944. protiv Bizantinaca vodio 40 vojnih pohoda. Od 947. do 957. uglavnom je uspijevao braniti sirijsku granicu, čak s vremena na vrijeme i šrovoditi gazijske upade u unutrašnjost bizantske Male Azije (jednom čak doći na sedam dana od Konstantinopola), ali je od 961. do smrti pretrpio niz poraza, a 962. Bizantinci su nakratko zauzeli i opljačkali Alep (Ḥasan Aḥmad Maḥmūd i Aḥmad Ibrāhīm aš-Šarīf, Al-ʻĀlam al-Islāmī fī al-ʻaṣr al-ʻAbbāsī (1999), 447‒448). Njegovo junaštvo na bojnom polju od njega je učinilo junaka arapske viteške tradicije, ponajviše zaslugom pjesnika, poput Abu Firasa i Mutanabbija, koji mu je posvetio čak 22 medhije, dok je Alep tijekom njegove vladavine postao prijestolnica arapske kulture, gdje su djelovali velikani poput Huvarizmija i Farabija.

[14] Dīwān Al-Mutanabbī (1983.), 232.

[15] Isto, 417.

[16] Kasida je poznata i po prvom stihu kao ʻAlá qadr ahl al-ʻaẓm taʼtī al-ʻaẓāʼim („Odluke ljudi ovise o mjeri njihove odlučnosti“).

[17] Mutanabbijev prethodnik Abu Tammam sastavio je sličnu medhiju nakon arapskoga osvajanja grada Amorija.

[18] Ḥamdān al-Kubaysī, Al-Qāʼid Sayf ad-Dawla al-Ḥamdānī (1989.), 50‒51.

[19] Tj. Sejfud-Davla bi im osigurao svježu hranu (leševi neprijatelja).

[20] Hadas je bio poznat po nadimku Al-Ḥamrāʼ (Crveni). Mutanabbi povezuje ime grada s krvlju koja je morala biti prolivena kako bi grad bio zauzet (napojen).

[21] Mi bismo rekli „u futuru“, budući da u arapskom jeziku postoje samo dva osnovna vremena – perfekt (svršeno) i imperfekt (nesvršeno).

[22] Tj. već je svršena radnja, već je ostvareno što namjeravaš.

[23] Kako bi prenio zvukove košmara bitke Mutanabbi u više pjesama vješto koristi aliteraciju. U ova dva distiha (od „O Bože“ do „su pobjegli“) niže riječi s emfatičkim konsonantima: ṣārim(un) - ḍubārim(u) - taqaṭṭaʻ(a) - yaqṭaʻ(u) - yuṣādim(u).

[24] Rudejna koplja su visokokvalitetna savitljiva koplja, nazvana po izvjesnoj Rudejni koja je u predislamskoj povijesti izravnjivala koplja.

[25] U arapskom viteštvu koplje se smatra oružjem kukavice, dok je mač, koji zahtijeva borbu prsa o prsa, oružje junaka. Sejfud-Davla je mač koji osigurava pobjedu. Ovom medhijom Mutanabbi osigurava legitimitet svom patronu (niže bisere), koji uživa božansku zaštitu te čak poznaje budućnost (znaš i ono što je skriveno).

[26] Sjevernoarabijska plemena („arabizirani Arapi“), koji podrijetlo vuku od Adnana.

[27] Jedan od dva glavna ogranka sjevernoarabijskih plemena, koji podrijetlo vuku od Rabi'je, sina Nizarova, sina Ma'dova, sina Adnanova.

[28] Dīwān Al-Mutanabbī (1983.), 385‒389.

[29] Isto, 331‒332.

[30] Margaret Larkin, Al-Mutanabbi: Voice of the Abbasid Poetic Ideal (2007.), 60.

O autoru
Edin Muftić je rođen 1987. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je preddiplomski studij povijesti i arheologije te diplomske studije antičke arheologije i ranonovovjekovne povijesti. Radio je na katalogizaciji arapskih rukopisa Orijentalne zbirke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Odjelu za Bliski istok i sjevernu Afriku Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a trenutno je zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Interesi su mu klasična i moderna arapska književnost te arapska recepcija klasične grčke misli.