Temelji visoke ratne umjetnosti

 

(Gründsätze der Höhenkriegskünst)

Nadvojvode austrijskog Karla Habsburškog

Autor: Ivan Trogrlić

 

Sažetak

„Temelji visoke ratne umjetnosti“ jest zaboravljeni priručnik austrijske carske vojske iz vremena napoleonskih ratova, a napisao ga je jedan od tadašnjih najsposobnijih zapovjednika. U svega sedamdesetak stranica nadvojvoda Karlo Habsburški osvrće se na osnove strategije, taktike i logistike potrebne za uspješno vođenje rata. Određena poglavlja daju osvrt na probleme koji su jedinstveni podneblju Austrijskoga Carstva i njezinoj oružanoj sili, dok istodobno po prilagodbama koje su navedene u ovom djelu saznajemo više o vođenju ratova u prvim desetljećima 19. stoljeća. Ovaj je kratki priručnik svoju svrhu ispunio prije dvjesto godina, ali znanje sadržano u njemu preživljava do danas. Stoga je cilj ove analize spomenutoga znanja da povećava našu spoznaju ratne umjetnosti.

Ključne riječi: rat, napoleonski ratovi, nadvojvoda Karlo, Temelji visoke ratne umjetnosti, Austrija.

1. Uvod

„Umijeće ratovanja“ kineskog vojskovođe Sun Tzua vjerojatno predstavlja najpoznatije djelo koje se bavi fenomenom rata te s velikom sigurnošću možemo reći kako je za razliku od drugih djela iste tematike daleko ispred svih ostalih po svojoj popularnosti. Malo upućeniji poznavatelji ratnoga umijeća u raspravu o teoriji rata zatim bi vjerojatno uključili Carla von Clausewitza i njegovo sveobuhvatno djelo „O ratu“, a netko bi se mogao pozvati i na svojevrsni nastavak istočnjačke tradicije s „Knjigom pet prstenova“ Miyamota Musashija, svojim karakterom, stilom i opusom, usudio bih se reći, suštom suprotnošću Clausewitzu i pruskoj ideji rata. Nažalost, mnoge velike, zapravo najveće vojskovođe nisu nam ostavile vlastite teorije u kojima opisuju svoju genijalnost pri izvođenju ratnoga umijeća. Stoga tek posredno možemo čitati o pohodima Aleksandra Velikoga, Scipiona Afričkoga, Belizara, Gustava Adolpha, Napoleona i mnogih drugih. Ipak možemo reći kako su i sami opisi njihovih ratnih uspjeha utjecali na razvoj ratne teorije i prakse, možda i više nego ranije navedena djela s primarnom svrhom edukacije. Hanibal ostaje ponajbolji primjer ove pretpostavke. Njegove pobjede nad Rimom bivaju stoljećima nakon propasti Kartage i Rima nadahnuće brojnim vojskovođama.

Zanimljivo je primijetiti da najveći vojskovođe i najpoznatiji likovi vojne povijesti i ratne umjetnosti često, odnosno gotovo uvijek, dožive tragičan kraj i u konačnici ne uspiju posve provesti svoje ideje i želje u djelo. S druge strane, vojskovođe koji su svoju dužnost izvršili i iz službe istupili okićeni pobjedničkim vijencima, bez tragičnoga kraja, postaju kolektivno zaboravljeni. Treba samo usporediti razliku u popularnosti između pojedinaca poput Hanibala i Scipiona Afričkoga, Julija Cezara i Marka Vipsanija Agripe, Gustava Adolpha i Vojvode od Marlborougha, Napoleona i Kutuzova. Lidell[1] je vjerojatno pogodio srž ovoga fenomena kada je u svojem djelu o Scipionu Afričkom naveo kako ljudi više vole velikane koji u svojem zenitu padnu i propadnu, jer se s njima donekle fatalistički mogu poistovjetiti te si opravdati vlastiti nedostatak uspjeha i slave, s obzirom na to da su na kraju i ti velikani pali kao obični ljudi. Snažni pojedinci koji pak nikad ne padnu, već se s počastima povuku u starost te u smrt odu stari, nepobijeđeni i neslomljeni, podsjete čovjeka da postoje visine u časti i slavi koje običan čovjek vjerojatno nikad neće dostići.

Ipak, cilj ovoga članka nije istražiti nepravdu zaborava koja pada na život i djela određenih povijesnih velikana. Ovdje želimo iznijeti i predstaviti život, a ponajviše djelo jednoga zaboravljenoga, ali sposobnoga vojskovođe. Nadvojvoda austrijski i vojvoda Tešinski, Karlo Habsburški i njegovo djelo Grundsätze der Hohenkriegkunst[2], „Temelji visoke ratne umjetnosti“, objavljeno 1808. godine, prepušteni su zaboravu. Samo djelo nastalo je 1806. godine, a prva su izdanja bila tiskana u Beču 1807. i 1808. godine. Nakon napoleonskih ratova djelo biva ubrzo prevedeno na francuski i engleski jezik te je poznato da je barem jedan engleski general, Charles Napier, koristio ovaj priručnik za službe u Indiji. Također možemo reći da je djelo bilo poznato i korišteno u europskim vojnim krugovima prve polovice 19. stoljeća. Podijeljeno je na tri poglavlja, a u izradi ovoga članka korišten je engleski prijevod francuskoga izdanja iz 1848. Umjesto da stvorimo poduži prikaz djela, cilj će biti analizirati glavne čimbenike o ratnoj praksi i teoriji koje ovo djelo sadržava. Upravo zbog jedinstvenoga vremena i prostora nastanka ovoga djela trebamo ponajprije obratiti pozornost na specifične karakteristike i zamjedbe koje ono prenosi čitatelju.

2. Život i djelo

Sam nadvojvoda Karlo bio je vjerojatno najsposobniji austrijski general u napoleonskim ratovima te jedan od velikana toga vremena. Kada bi izuzeli sam genij Napoleona, nadvojvodu bismo mogli svrstati u malenu skupinu zapovjednika koji su po svojoj kvaliteti bili malo ispod njega, ali daleko iznad preostale većine. Već od 1797. godine sudjeluje u revolucionarnim, a kasnije napoleonskim ratovima kao zapovjednik vojski Monarhije na različitim bojištima.[3] Uspješna vojna karijera vojvode zauvijek ostaje u sjeni neuspješno vođenih ratova Monarhije protiv Francuske Republike, kasnije Carstva. Stoga potreba za reformom vojske, a dobrim dijelom časničkoga kadra postaje glavna briga vojvode u trenutcima predaha. Do 1809. godine austrijska je vojska neprepoznatljiva u usporedbi s onom koja je ušla u ratove s Francuskom ni puna dva desetljeća prije po izbijanju Revolucije. Bitke kod Aspern-Esslinga i Wagrama stoje kao jasan pokazatelj kako je Napoleon na bojnom polju i prije pohoda na Rusiju pronašao protivnika kojega više nije mogao lagano nadmudriti ili na brzinu slomiti.[4] Već kod Wagrama Napoleon pobjedu mora odnijeti uz grubu silu i brojčanu nadmoć te zdravu dozu sreće ili manjkavost komunikacijskoga sustava Austrijanaca,[5] ovisno o tome s kojega stajališta gledamo na ishod bitke. No vojna je vještina neupitno bila na razini pružanja primjerenoga otpora.

Samo djelo nije ogroman i sveobuhvatan rad koji se dotiče svakog područja ratne umjetnosti, već je napisano u obliku osnovnoga priručnika za časništvo. Zanimljivo je po tome utvrditi da je carska vojska u tom trenutku trebala ovakav priručnik. Nadvojvoda uviđa nedostatak osnovnih znanja unutar časničkih redova te s jednim ovakvim priručnikom pokušava stvoriti barem djelomično sposobno vojno vodstvo na bojnom polju. Također, s obzirom na to da je ovaj priručnik pisan kao zbirka praktičnih savjeta, neizbježno je podložan zubu vremena te neprestanom razvoju vojne tehnologije. Zbog navedenoga karaktera priručnik je vrhunac svoje korisnosti doživio u desetljećima odmah nakon napoleonskih ratova. Kako 19. stoljeće odmiče tako dolazi i do ogromnih promjena u načinu ratovanja. Tako, primjerice, na organizacijskoj razini željeznice i telegraf omogućavaju dotad neviđenu kontrolu zapovjednika nad tempom vojne operacije. Ove nove organizacijske mogućnosti najbolje dolaze do izražaja za francusko-pruskoga rata 1870. ‒ 1871., gdje više nego samo naoružanje odlučuju o ishodu rata. Ipak, mora se spomenuti kako artiljerija, ali i osobno vatreno naoružanje, dobiva na svojoj ubojitosti s užljebljivanjem cijevi, dok bezdimni barut 1880-ih omogućava posve novi pristup pri dizajniranju osobnoga naoružanja. Konačno, razvoj u taktici prije svega biva uvjetovan poukama iz Američkoga građanskoga rata, gdje su mnogi europski promatrači uvidjeli neprikladnost taktika napoleonskoga doba u tom novom, njima suvremenom dobu.[6] Radi navedenih okolnosti, ali i drugih, ovaj priručnik postaje koristan samo u malom broju iznimnih situacija koje se odnose na same nepromjenjive osnove ratovanja.

Zbog svega navedenoga ovom priručniku treba pristupiti kao svjedoku svojega vremena, vremena u kojem su potrebe novoga modernoga ratovanja zahtijevale od zapovjednika da se prilagode ili da nestanu. Porazi poput Ulma više ne smiju biti ponovljeni, a vojske sada moraju i prilikom poraza i napuštanja bojnoga polja ostati dovoljno snažne, grupirane i dobro vođene kako bi se nastavile boriti već sljedeći dan.[7] Iako u samom priručniku nadvojvoda zagovara kratki i brzi rat s odlučnom akcijom koja u kratkom roku povoljno završava sukob, odmah nakon napoleonskih ratova svima postaje jasno da je došlo novo vrijeme u ratovanju. Vrijeme u kojem vojske mogu primiti i zadati udarac i suprotno spomenutoj doktrini odužiti rat, s obzirom na to da konačni udarac ne može biti izvršen, te se, po nadvojvodi, najveće zlo za državu ili naciju mora nastaviti[8].

3. Temelji umjetnosti

Jednostavni temelji ratnoga umijeća postavljeni su samo djelomično u prvom poglavlju. Bolje rečeno, u samo nekoliko stranica prvoga poglavlja nadvojvoda postavlja principe ratovanja koji mogu biti primijenjeni na sva moguća bojišta i sukobe. Osnovna podjela rata na ofenzivni i defenzivni te nadalje podjela bojišta ili svakog područja na kojem se vode ratne operacije nije novina, već jasna učestala i potrebna podjela koja se pojavljuje i kod Sun Tzua i Clausewitza.

Također, kada govorimo o tome kako bi određeni rat trebao biti vođen, nadvojvoda predlaže u suštini samo jednu strategiju. Jedan, snažan i odlučujući udarac na neprijateljske snage. Naravno, nadvojvoda nije naivan i neiskusan te govori i o teškoćama pronalaska, stvaranja i prepoznavanja takvoga trenutka. Ipak, bez obzira na poteškoće, način djelovanja je jasan. Sve su akcije prije odlučujućeg sukoba pripremne, a nakon pobjedonosnog okršaja sve su druge operacije svojevrsne operacije čišćenja operativnoga područja, progonjenja neprijatelja te što prije uspostave povoljnoga mira.[9]

Osim navedenoga, ideja posjedovanja inicijative očituje se kroz dobar dio prvoga poglavlja koje se bavi osnovama. Jedan od razloga zašto autor preferira ofenzivni rat jest inicijativa koju takav rat po svojoj prirodi nosi sa sobom. Uvijek je povoljnije natjerati neprijatelja da odgovara nego da diktira zbivanja na operativnom području. Potrebno je navesti da autor prepoznaje kako inicijativa ovisi o informacijama koje su dostupne vojsci, ali i o osnovnim postavkama poput  reljefa, količini informacija te o sastavu neprijateljske vojske.[10]

Zanimljivo je kako potpoglavlje o utvrdama ove građevine tretira s vrlo velikim poštovanjem i donekle krucijalno važnima za ishod rata.[11] Naravno, možemo pretpostavljati važnost određenih utvrda koje su držale najvažnije prometnice i pravce ulaza u državu, ali izdvojenost ove teme također upućuje na napore koji bi morali biti uloženi pri osvajanju jedne velebne utvrde. Ipak, ono što nadvojvodin pogled na utvrde čini jedinstvenim jest da ih on gleda kao odličan instrument za preokret inicijative u ratu. Naime, ako bi neprijateljska sila uspjela zapeti u podužoj opsadi neke poveće utvrde, njihov bi se ofenzivni rat vrlo brzo mogao promijeniti u defenzivni te bi sva inicijativa bila izgubljena. Neupitno je da je ova moguća promjena ratnoga stanja dobrim dijelom ovisila i o postupcima vojske koja je pod opsadom i ostatka oružanih snaga koje bi trebale preuzeti inicijativu.[12]

 Ova strategija nije novina u povijesti ratovanja, ali nadvojvoda ju jasno postavlja kao jednu od mogućih okosnica za vođenje rata. Zanimljivo je da nadvojvoda smatra i da je ovu strategiju potrebno navesti i objasniti časnicima kojima je ova knjiga namijenjena, što nam neizravno govori o problemu kvalitete časničkoga kadra. Tijekom čitanja ovoga poglavlja stvara se dojam da nadvojvodi najviše smeta nesposobnost carske vojske da kada i ostvari uspješan ishod u sukobu, zadrži i iskoristi inicijativu na širem operativnom području. Bez obzira na ovakav specifičan poziv za većom agresivnošću vojske, autor na više mjesta navodi kako oprez treba biti konstanta pri svakom dijelu planiranja te sukladno vlastitim uputama nadvojvoda tako i postupa na bojištu.[13]

Doza opreza vidljiva je i u zadnjem pravilu koje je vrlo jednostavno, ali i posve razumljivo. Ukratko, nadvojvoda objašnjava zašto nikad, osim u rijetkim i ekstremnim situacijama, vojska ne bi trebala ratovati ili biti u pohodu tijekom zime. Ako već i mora doći do ratnih operacija tijekom zime, cilj zapovjednika prije svega bi trebao biti čuvanje borbene učinkovitosti njegove vojske te napad samo u slučaju kada neprijatelj počini neoprostivu pogrješku. Zima će ionako nanijeti gubitke koji su neočekivani teret, stoga bi forsiranje uobičajene dinamike i tempa ratnih operacija bilo izrazito neoprezno i opasno.[14]

4. Logistika i taktika

Logistika vojske priređuje se sukladno sa širom strategijom, stoga je posve razumljivo da nadvojvoda kada piše o uspostavi skladišta i barutana u prvom pogledu ima na umu položaj utvrda i većih garnizona. Jer vojne snage ipak okupiraju određene neizmjerno strateški vrijedne položaje tijekom cijele godine, bez obzira na to bio rat ili mir. Čini nam se stoga posve zdravorazumski da bi se najveća logistička središta trebala uspostavljati kraj takvih najvećih garnizona. No upravo u tome što nadvojvoda ima potrebu navesti ovakvo na prvi pogled svima jasno i opće primjenjivano pravilo, otkriva nam se vrlo vjerojatna pretpostavka da ovo znanje ili ne postoji ili se sustavno zanemaruje i ne primjenjuje.[15]

Kada vojska maršira, posebna se pažnja mora obratiti na osiguranje logističkih puteva. Primjerice, predlaže se da se najbolje ceste ostave i osiguraju za potrebe logistike i prijevoz artiljerije. Svaki marš preko teško premostivoga terena trebaju prije svega detaljno izvidjeti legalne čete, a krila marširajućih kolona moraju uvijek biti zaštićena[16]. Sve u svemu, nadvojvodin prijedlog za to kako bi vojska trebala marširati uvelike podsjeća na raspored pri maršu rimske legije nakon marijevskih reformi. Također moramo ponovno uočiti da se ovdje ne radi ni o kakvoj velikoj evoluciji u načinu ratovanja, već se prije svega govori kako se već sakupljeno i poznato znanje može učinkovito primijeniti tijekom ratnih djelovanja.

Jedno od najvećih poglavlja kojemu je dana izrazita pozornost odnosi se na način na koji se napadaju neprijateljski položaji i brane vlastiti. Bez obzira na to čiji je položaj, autor navodi njegova tri glavna dijela. Fokus branitelja ili napadača mora biti na dvama krilima te ne na samom središtu, već klinu koji stoji ispred središta i služi kao prvo mjesto kontakta s neprijateljem. Osim ove specifične podjele, ostatak uputa odnosi se na to kako osigurati učinkovitu topničku podršku, neprekinuti komunikacijski tok, čak se uzima u obzir i položaj zapovjednika koji bi trebao izabrati najpovoljnije mjesto za zapovijedanje, tamo gdje je pregled bojišta ili položaja najbolji. Ove je lekcije, čini se, barem 1809. vrlo uspješno usvojila carska vojska[17]. Kod Aspern-Esslinga, te podjednako kod Wagrama, francuska vojska imala je nezamislive probleme pri izbacivanju austrijske vojske iz njezinih položaja. U protunapadima su pak Austrijanci s neočekivanom lakoćom uspjeli razbiti Francuze i zauzeti položaje[18]. Sam je nadvojvoda u ovim bitkama pokazao da poznaje i primjenjuje ono što je sam napisao, jer je u obje bitke sa svojega preglednoga položaja znao dojahati do samih prednjih redova gdje je linija počela pucati te su vojnici počeli bježati i neorganizirano se povlačiti. U oba slučaja svojom prisutnošću uspio je zaustaviti kolaps bojnoga reda.[19]

Što se tiče samoga djelovanja određenih rodova vojske, znamo da su reforme bile poduzete u svim rodovima austrijske vojske[20], ali ovdje se nadvojvoda ne dotiče detalja tih reformi, već čitatelju govori po kojim principima treba postaviti vojsku i njezine rodove kako bi se poboljšala učinkovitost istih, bez obzira na situaciju na bojištu. Konjaništvo se tako koristi ponajprije za napad te ne treba biti držano u rezervi, već svega nekoliko bojnih redova iza točke željenoga djelovanja na crti bojišnice. Također se kao najbolja formacija za napad predlaže ešalon[21]. Međutim, rezerve nisu zanemarene, već se navode kao odlučujuće važan čimbenik pri porazu i pobjedi. Znamo da je kod Wagrama nadvojvoda u svojoj rezervi ostavio čak 17 grenadirskih bataljuna koji su između ostalog uvelike pomogli pri uspješnom i organiziranom povlačenju carske vojske s bojišta.[22]

Ratne varke navedene su kao neprocjenjivo vrijedno umijeće koje može odlučiti o ishodu cijeloga rata. Ovdje nadvojvoda smatra da varke uvijek treba razdvajati na velike i male, pri čemu je glavni kriterij identifikacije brojčanost vojnih odreda uključenih u varku te je sukladno tome potrebno uložiti odgovarajuća sredstva. Zatim se radi i distinkcija između strateške i taktičke varke. Problem provođenja i identificiranja ratnih varki i lažnih manevara naveden je kao jedan od najtežih problema vojnoga umijeća.[23]

5. Izvanredni čimbenici

Ostala poglavlja svode se na određene situacije u kojima se zapovjednik vojske može pronaći te se ne mogu svrstati u neku veću zajedničku kategoriju. Organizacija posebnih pratnji za karavane, gerilska borba i posebni uvjeti ratovanja s Osmanlijama predstavljaju glavne teme ovih poglavlja. Posebno bih izdvojio i poglavlje koje se bavi evolucijom ratne tehnike tijekom napoleonskih ratova.

Poglavlja koja se bave osiguranjem i pratnjom konvoja blisko su povezana s poglavljem o gerilskoj borbi i partizanskom djelovanju. Što se tiče obrane od napada, cilj je uputiti čitatelja u sve nedostatke i opasnosti s kojima se jedna vojna jedinica pri ovakvoj zadaći može suočiti. Nadvojvoda ovdje ne izmišlja nove revolucionarne taktike koje odjednom mijenjaju cjelokupni sustav, već daje savjete kako pojačati ona mjesta bojnoga reda koja su najosjetljivija, u slučaju zasjede i zapodjenute bitke. Savjeti stoga ponajviše idu prema tome kako osigurati krila konvoja te u kojim formacijama pješaštvo treba odbijati udare neprijateljskoga pješaštva i ponajviše konjaništva.[24]

Kada govorimo o napadima  na konvoje i partizanskom djelovanju, treba spomenuti da nadvojvoda govori o uporabi regularnih laganih rodova konjaništva i pješaštva na iregularan način[25]. Iako je djelovanje iregularnih partizanskih odreda bilo očekivano od strane svih sudionika napoleonskih ratova, za očekivati je da priručnik carske vojske ne će biti pisan za takve odrede i njihove vođe. Sam nadvojvoda objašnjava da zadaće partizanskih odreda mogu biti vrlo važne za uspjeh u pohodu, ali i da te odrede moraju voditi iznimno sposobni časnici. Također, jasno je da takve zadaće ne mogu provoditi, barem ne podjednako uspješno, jedinice prosječne kvalitete, već za ovu vrstu ratovanja treba ostaviti elitne lagane jedinice svih rodova kopnene vojske.

Poglavlje koje je svojom tematikom jedinstveno ovom priručniku i specifično za podneblje Habsburške Monarhije jest poglavlje koje se bavi ratovanjem s Osmanlijama, u tekstu nazvanih Turcima. Autor smatra da je turski vojnik jedan on najboljih vojnika svijeta kada je sam, ali čim više turskih vojnika formira odred, njihova učinkovitost opada. Sve vrline koje krase turskoga vojnika kao pojedinca, njegova agresivnost, nepromišljena hrabrost, brzina i spretnost postaju problemi i zapreke pri formiranju kohezivne jedinice. Stoga odredi carske vojske u ovom pogledu imaju snažnu prednost nad Turcima. Još dvije boljke opsjedaju tursku vojsku. Nedostatak poznavanja vojne tehnologije i njezinih pomoćnih znanosti te izrazito promjenjiv moral njezinih vojnika. Jer dok carska vojska može pretrpjeti poraz na bojnom polju i povući se u organiziranom redu, poraz kod Turaka predstavlja mnogo veći problem pri povlačenju jer udarac na moral može biti toliko snažan da vojsku učini borbeno neučinkovitom.[26]

Konačno, treba se osvrnuti i na promjene koje su ratovi s Napoleonom donijeli. Ovdje zapravo nadvojvoda govori o razvoju lagane pješadije francuske vojske. Poznato je da kada linijska pješadija francuske vojske ovoga razdoblja napada, ona uvijek biva pokrivena izrazito velikim brojem lagane pješadije koja napreduje ispred vatrenih kolona linijske pješadije[27]. Niti jedna vojska na početku napoleonskih ratova ne koristi toliko laganih pješaka pri pokrivanju linijskih navalnih kolona. Zato je neizbježno povećati broj laganih pješaka u redovima carske vojske te jednakom mjerom odgovoriti francuskima. Skupljeni redovi linijske pješadije moraju biti ovako zaštićeni jer linijska pješadija svojom brojnošću, masom i silom odlučuje o sukobima i osvaja najvažnije položaje.[28]

6. Zaključak

Osim što je kao priručnik ovo djelo bilo učinkovito pri obrazovanju časničkih kadrova carske vojske, ostavilo nam je odličan uvid u umijeće vođenja rata početkom 19. stoljeća. Određene lekcije navedene u priručniku zbog svojega karaktera koji se oslanja na ljudsku prirodu posjeduju trajnu vrijednost te se pomnim čitanjem i promišljanjem mogu pronaći pouke koje su primjenjive i danas. Ipak, ovaj izvor vojne povijesti svoju ulogu pronalazi kao odlično uvodno i početničko djelo za svakog mladog časnika 19. stoljeća, jer je po formatu i jednostavnosti ovo djelo mnogo bliže „Umijeću ratovanja“ nego „O ratu“. S jednom velikom prednošću nad samim „Umijećem ratovanja“, ovo je djelo pisano s obzirom i uvidom u tehnologije korištene u 19. stoljeću, u samoj zori modernoga ratovanja. Konačno, ovaj priručnik umjetnika početnika u ratnoj umjetnosti ne uči kako naslikati „Noćnu stražu“, već kako pravilno držati kist u ruci.

SUMMARY

„Principles of War” is a forgotten manual of the Imperial Austrian Army for the age of Napoleonic Warfare, written by one of the most capable commanders of this time. In barely seventy pages Archduke Charles of Habsburg reflects upon basic strategy, tactics and logistical needs in order to wage a successful war. Certain chapters give a unique insight into problems exclusive to Austrian Empire and its armed forces. While at the same time observing the adaptations made because of these problems we can discover a lot about the art of war in the first decades of the 19^th century. This short manual fulfilled its purpose a couple of hundred years ago, but knowledge contained in this work survives until today. And this analysis works in order to expand our understanding of the art of war.

Keywords: War, Napoleonic Wars, Archduke Charles, Principles of War.

POPIS IZVORA:

Archduke Charles von Habsburg, Principles of War, Nimble Books, Chicago, 2009.

POPIS LITERATURE:      

B. H. Liddell Hart, Scipio Africanus: Greater Than Napoleon, Da Capo Press 1926.

Gunther Rothenberg, The Art of Warfare in the Age of Napoleon, 1977.

Ian Castle, Aspern & Wagram 1809, Osprey Publishing, London, 1994.

Jeremy Black, The Age of Total War 1860-1945., Praeger Security International, Westport, 2006.

Richard Bassett, For God and Kaiser: The Imperial Austrian army, Yale University press, London, 2016.

 

[1] B. H. Liddell Hart, Scipio Africanus: Greater Than Napoleon (1926.), 2‒3.

[2] Archduke Charles von Habsburg, Principles of War, (2009.).

[3] Richard Bassett, For God and Kaiser: The Imperial Austrian army (2016.), 212.

[4] Ian Castle, Aspern & Wagram 1809 (1994.), 90.

[5] Bassett, For God, 272.

[6] Jeremy Black, The Age of Total War 1860-1945. (2006.). 31‒35.

[7] Gunther Rothenberg, The Art of Warfare in the Age of Napoleon (1977.), 46. 

[8] Archduke Charles von Habsburg, Principles of War (2009.), 11.

[9] Charles, Principles, 12‒13.

[10] Isto, 14‒15.

[11] Isto, 17.

[12] Charles, Principles, 20.

[13] Rothenberg, The Art, 51.

[14] Charles, Principles, 21.

[15] Charles, Principles, 22.

[16] Isto, 24.

[17] Rothenberg, The Art, 51.

[18] Bassett, For God, 274‒275.

[19] Castle, Aspern, 45.

[20] Rothenberg, The Art, 170‒171.

[21] Modifikacija nakošenoga bojnoga poretka namijenjena konjaništvu.

[22] Bassett, For God, 269.

[23] Charles, Principles, 43.

[24] Charles, Principles, 39‒40.

[25] Isto, 47.

[26] Isto, 48‒51.

[27] Rothenberg, The Art, 22‒23.

[28] Charles, Principles, 53.