Zemljopisno-strateške osobine fortifikacijskoga sustava Vallo Alpino na hrvatskom primjeru ‒ kompleks Zvoneća

 

Autorica: Nera Meštrović[1], mag. arch., mag. ling.

Sažetak:

Rad prikuplja i predstavlja osnovne činjenice o povijesti i strukturi obrambenoga sustava Vallo Alpino te opisuje primjenu njihove strateške zamisli na primjeru manjega kompleksa Zvoneća (četiri pojedinačne jedinice). Razrađeni su popis, opis i odnos utvrda, sa svrhom prikazivanja međusobne komunikacije i zaštite okolnoga prostora pod kontrolom. Takav konačni uradak reprezentativno prikazuje dio funkcioniranja fortifikacijske linije „Alpski bedem“.

Ključne riječi: Alpski zid, ratna arhitektura, zemljopis

Summary:

Paper collects and presents basic facts on history and structure of defense system Vallo Alpino, describing the applications of it's intended strategy on the microlevel example of Croatian Zvoneća complex (four individual units). Listing, description and mutual correlation of the units are analyzed with the goal of presenting mutual interactions and protection of the controlled area. The final result gives information on one specific segment on functioning of the elaborate Alpine Wall system.

Keywords: Alpine Wall, war architecture, geography

1. Uvod

U trenutku kada je 2016. godine skup prijatelja okupljenih zanimanjem prema napuštenim objektima, Urban Exploration Team, krenuo u prvu ekspediciju istraživanja „navodnih bunkera i tunela oko Rijeke“, nije bilo znanja ni slutnje o velebnim razmjerima protezanja tih povijesno zaboravljenih struktura. Unutar nekoliko godina pojedinačnih pothvata terenskoga rekognosciranja i istraživanja podataka, iskopana je 1851 kilometara dugačka, dobro utvrđena linija informacija čiji je (trenutačni) domet ovaj stručni rad. U nastavku će se predstaviti povijest i činjenice o Alpskom zidu, općenite i primjenjive na reprezentativni uzorak Zida u ovome radu – kompleks Zvoneća. Iz opisa i smještaja utvrda pokušat će se rekonstruirati orijentacije i smjerovi kontrole ovih borbenih položaja na svojem mikroprostoru.

2. Vallo Alpino ‒ povijest

Završetak Prvoga svjetskoga rata, iako svečano proglašen u zlatu Versaillesa, nije zadovoljio ni umirio većinu sila potpisnica. Istodoban početak megalomanskih projekata poput Atlantskoga zida, Sigfriedove ili Maginot linije šutljivo je, ali činjenično osporavao ionako transparentno stanje načelnoga primirja.

Opća atmosfera nepovjerenja, izražena gradnjom brojnih obrambenih utvrda, i u Italiji je prepisala svoje arhitektonske planove: pod zapovijedi Benita Mussolinija 1930. počinje gradnja tzv. Vallo Alpino (Alpski bedem), razvedenoga sustava fortifikacijskih struktura s ulogom obrambenoga zatvaranja cjelokupnoga raspona kopnenih talijanskih granica. Gradnja „Zida“ trajala je do 1942., a isti je podijeljen na tri zemljopisno-politička obrambena pojasa: Vallo Alpino Occidentale (487 km na granici s Francuskom), Vallo Alpino Settentrionale (724 km prema Švicarskoj, većinom postojeća Linea Cadorna iz ranijega rata i 420 km prema Austriji) te Vallo Alpino Orientale (220 km prema Jugoslaviji). Istaknuto svojstvo cijeloga bedema jest nedostatak planske uniformnosti objekata kao kod Atlantske ili Maginot linije – Alpski zid posve je prilagođen terenskim uvjetima, morfologiji krajolika i okolnostima svake mikrorazine. S obzirom na to da se većinom radi o brdovitom i planinskom terenu, fortifikacije se maksimalno trudilo „izrezbariti“, ukomponirati u stijene, no gdje to nije bilo moguće pozicije su građene, ukopavane u brdo ili izložene na otvorenome. Zajednički nazivnik i prioritetna osobina svih struktura bila je kamuflaža u okolišu pa su neke lokacije po toj uspješnosti maskiranja usporedive čak s puškarnicama bunkera na Golom otoku iz vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije[2]. Kamuflaža, maskiranost u prostoru ključan je čimbenik filozofije „elementa iznenađenja”, koja je  u ratnoj psihologiji (i posebice pri kopnenim vojnim granama) široko rasprostranjena i povijesno smatrana osnovom za svaki borbeni uspjeh.[3]
Sve položaje Zida držao je korpus Guardia alla Frontiera (Pogranična straža), teritorijalno podijeljen na 27 sektora, počevši od prvoga na Azurnoj obali.
Cjelokupnom svojom dužinom bedemska linija nije bila jednostruka, već složena od tri usporedna sloja, tzv. tri taktičke zone otpora. Prva zona bila je ona vanjska i najizloženija potencijalnom napadu. Drugu, tzv. sigurnosnu zonu činile su masivnije utvrdne strukture, za konkretniju i jaču obranu. Treća, zona prikupljanja, dočekivala je napadača usmjerenoga drugom zonom na svoj pripremljen teren, na kojemu neprijatelj ulazi u zatvorenu zasjedu i pada pod kontrolu. Od prve vanjske do treće unutarnje, svaka linija osnažena je sve ozbiljnijim, postojanijim položajima, a utvrde su često dodatno zaštićene kombinacijom okolnih osmatračnica, cestovnih zapreka, okružene minskim poljima, bodljikavom žicom te mjestimično i protutenkovskim rovovima.

3. Osobine utvrda

Iako zadani nacrt nije rađen, utvrde druge i treće linije na brdovitom terenu (dakle odgovarajućem kompleksu Zvoneća kao reprezentativnom uzorku) mogu se opisati nekim statistički univerzalnim, zajedničkim osobinama. Polazišne točke pozicioniranja svakako su bunkerske pozicije, njihov smještaj i orijentacija. Ti istureni, vanjski položaji povezani su razrađenim podzemnim strukturama. Njihov je glavni ulaz pomno kamufliran u krajoliku te smješten najudaljenije moguće od borbenih točaka. Sporedni sigurnosni izlazi (većinom vertikalni šahtovski otvori) nisu rijetkost. Odmah uz glavni ulaz najčešće su prostorija generatora struje i spremišta goriva, grupiranih kao visokoriskantne funkcije te maksimalno udaljeni od ljudstva, borbenih pozicija i spremišta streljiva. Glavnu liniju hodnika i unutarnjih prostorija trudilo se graditi vodoravno, unatoč izrazito brdovitim terenima, stoga su česta rješenja jednostavno stubišta koja ove isturene pozicije (osmatračnice, borbeni položaji i ulazi) na neravnom terenu vode prema izniveliranom, duboko ukopanom prostoru. Uvjetima geološke strukture (stijene ili meke zemljane teksture) doskočilo se gradnjom uzdužnih ravnih ili kružnih stuba. Plan unutarnjih prostora maksimalno je pojednostavljen i podređen borbenom kontekstu: „Uvjeti smještaja posade bili su gotovo spartanski, uz utjehu da su se ovi podzemni 'smještajni kapaciteti' koristili samo u ratnim uvjetima“.[4] Prostor u principu čini jedna glavna tunelska linija, s proširenjima u ulozi prostorija raznih profila: komandni postovi, prostori za posadu i spavaonice, skladišta hrane i vode (pri čemu je cisterna za vodu građevinska konstrukcija, zapremnine do desetak kubičnih metara), spremišta za oružje i streljivo itd. Jedinice Valla Alpine građene nakon 1939. bile su projektirane za potpunu samostalnost u radu i održivost u slučaju izolacije od vanjske podrške i opskrbe.

Svi ovi prostori i njihov sadržaj dobro su zaštićeni dubokim podzemnim smještajem, ali i višestrukim metalnim i hermetičkim plinonepropusnim vratima (odvajajući skladišta streljiva te na sjecištu glavne tunelske linije i prolaza prema borbenim bunkerskim položajima).

Konačne bunkerske strukture pokušavalo se izdubiti, konstruirati u prirodnoj stijeni, ali tamo gdje se to nije moglo one su nadograđivane betonom i kamenom. Obilježje najotpornijih položaja bila je metalna glava/kupola, koja je znala težiti i 30 tona. Načinjene su od lijevanoga ugljičnoga ili krom-nikal čelika, te često i dodatno pojačane betonskim slojem[5]. Takva izrazito kvalitetna mitralješka gnijezda otvarala su se jednom puškarnicom (njihov maksimalni zabilježeni broj jest četiri, i to pri većim zapovjednim uporištima tipa Veli vrh, jer se radi o ozbiljnijoj fortifikaciji ‒ kazamatu). U slučaju Veloga vrha (Monte Lesco), bunkerska glava štitila je dakle protutenkovske topove (primjerice klasični talijanski Cannone 47/32, iako se u nekim slučajevima oslanjalo i na Nordenfeld još iz 1887.), no pri manjim pozicijama kao što je kompleks Zvoneća u kupole su smještani bacači plamena i teški mitraljezi (standardna Breda 30 ili 37, ili tada još poštivan veteran Fiat-Revelli 35).

Osim bunkerskih borbenih uspostavljale su se i osmatračnice, nadzorni punktovi sa širokim vidikom. Sve ove lokacije međusobno su linijski povezane ‒ sve točke Alpskoga zida uzastopno su prenosile informacije. Komuniciralo se na tri načina. Prvi oblik komunikacije tipičan je za Vallo Alpino (iako se koristio i njemačkim Atlantskim zidom): zaboravljeni (i navodno osobno mu najdraži) izum Alexandera Bella iz 1880. – fotofon – prvi bežični uređaj kod kojega se zaprimanje i odašiljanje signala temelji na svjetlosnim zrakama. Fotofon  pretvara glasovni ulaz u svjetlosni izlaz tako da se glasovne oscilacije prenose na reflektirajuću površinu koje prijamnik fizički „vidi“ (s dometom do 15 km danju i 30 km noću), u vidljivom svjetlosnom ili infracrvenom spektru. Tako je ostvaren relejni prijenos podataka i zapovijedi u stvarnom vremenu. Fotofonska veza bila je primarna do 1940., kada je zbog nemogućnosti rada u lošim vremenskim uvjetima zamijenjena telefonskom. Klasična radijska veza pokrivala je visokofrekventno područje kratkoga vala, s dipolnom antenom (modeli RF4/D) i dometom 50 – 60 kilometara. Ironično, za prolaz antene koristili su se cilindrični otvori, izvorno konstruirani za fotofonički uređaj.
Navedeni podatci o nekim najčešćim obilježjima alpskih utvrda vrijede i za hrvatske horizonte. Istočni predjeli Zida izravno su suočeni svojem jugoslavenskom odgovoru, tzv. Rupnikovoj liniji, s kojom su i strateški presjekle grad Rijeku kao podijeljeno uporište obiju strana. Grad Rijeka predstavljao je krajnji 27. sektor pogranične straže Valle Alpine.

4. Analiza kompleksa Zvoneća

Gradnja hrvatskih utvrda započela je 1931./1932. godine, a tim utvrđenim borbenim položajima „istočkala“ je 220 kilometara dugačku talijansko-jugoslavensku granicu.
Kompleks zapreka Zvoneća (Suonecchia) uz zapreke Pasjak, Bregi i Rukavac, pripada drugom pojasu Zida, dakle predstavlja rezervne pozicije. Bregi i Rukavac bili su uporišta tzv. „pojačanoga poljskoga tipa“, dakle bez složenih podzemnih struktura (osim plićih skloništa). Pasjak i Zvoneća predstavljale su glavne fortifikacije stalnoga tipa[6].
Cjelokupni drugi pojas držao je ulogu zaštite prometnih pravaca. Branio se zemljopisni koridor Matulji ‒ Žejane – Mune kao rezervni smjer povlačenja trupa prema Trstu u slučaju jačih napada s istoka.

Prema navodima lokalnoga stanovništva, za izgradnju Zvoneće koja je, kao i sve ostale utvrde, bila podizana u vojnoj tajni, uvezena je radna snaga iz Italije (pripadnici paravojne jedinice TODT iz okolice Trsta). Osim četiri utvrde, kompleks Zvoneća činilo je i nekoliko punktova na otvorenome, za protutenkovski top, minobacače, puškostrojnice i teške strojnice. Osobito je to primjetljivo pri analizi smještaja svake zapreke i orijentacija fotofoničkih uređaja u svakom bunkeru, koje su morale komunicirati kao radiorelejni uređaji, dakle međusobno fizički vidljive.
Zvoneća 1  (~450m n/m) ima dva bunkera, prema jugu i prema istoku. Položaj prema istoku nema ostatke otvora za fotofonički uređaj, on izravno nadzire cestu i jugoistočno križanje prema naselju Zaluki. Otvor ima bunker koji gleda na jug, stoga otamo komunicira s pozicijom Zvoneća 2. Utvrda 1 jedina je s dva ulaza, pri čemu se oba otvaraju na jug, odnosno jugozapad (gdje je podignuta i stražarska kućica). Jedinica je također jedini kompleks koji se nalazi na privatnoj čestici.
Utvrda Zvoneća 2 (~470m n/m) vjerojatno je bila glavna utvrda četveročlanoga kompleksa, sudeći prema njenom najisturenijem položaju, zatim čak tri bunkerska položaja i njihovoj orijentaciji, ali i općenitoj najrazrađenijoj strukturi utvrde. Primjerice, i sam ulazak u glavnu tunelsku liniju zapriječen je stražarskom konstrukcijom – poprečnim zidom i puškarnicom. Vršni najistočniji bunker drži samo borbenu ulogu, no bočni, sjeverni i južni bunkeri smješteni su tako da nadziru i prilaz ulazu kompleksa sa zapada. Južni bunker fotofonički je povezan sa Zvonećom 3, no sjeverna pozicija ima dva fotofonska otvora – dok je sjeverozapadni logično komunicirao s Jedinicom, fotofon okrenut na sjeveroistok gleda na otvoren prostor prema Zalukima. To upućuje na to da je nadzirao široko područje i komunicirao s nekim otvorenim položajem (prema visinama okolnoga krajolika vjerojatno čak i dalje od Zaluka).
Zanimljivu orijentaciju uređaja nalazimo i na Trojci (~480m n/m), kod koje sjeverni bunker ima neospornu fotofoničku orijentaciju na Dvojku, no južni položaj usmjeruje komunikaciju na otvoren prostor i na istok ‒ sjeveroistok.
Površnim pogledom međusobne kombinacije, kao i samom teorijom moglo bi se doći do zaključka kako Trojka i Četvorka mogu komunicirati, no smještaj i nagibi fotofoničkih otvora to osporavaju. Četvorka (~515m n/m) je specifična što se tiče fotofoničkih osobina. Kao krajnja južna utvrda kompleksa Zvoneća očekivalo bi se da njezin vršni, jugoistočni bunker ima otvor za daljnju lančanu komunikaciju, no on tamo nedostaje. Zato sjeverni položaj, usmjeren upravo tako, ima dva otvora: jedan prema sjeveru koji vjerojatno razgovara s Dvojkom (južni položaj), i drugi prema sjeveroistoku, na otvorene prostore.
Bitna napomena jest kako opisane orijentacije fotofoničkih otvora u kompleksu nisu usporedne orijentacijama puškarnica, dapače, one su često u kupoli bunkera konstrukcijski odijeljene od borbenih točaka. Temeljem navedenoga osobna je pretpostavka kako sjeverni bunker Dvojke (sjeveroistočna orijentacija), zatim južni bunker Trojke (smjer istok) i sjeverni bunker Četvorke (na sjeveroistok) kontaktiraju s pozicijama na otvorenom prostoru (prema čemu se zaključuje i kako su iste vjerojatno stabilne, stalne). Široki okolni predjeli uglavnom su nižih nadmorskih visina, pa tako pod kontrolu pada područje od Brguda na sjeveru, preko sjeveroistočnih Ružića do Gornjih Turka na jugoistoku, sve do Kastava. Iako su Zvoneća pozicije izravno štitile cestu kroz istoimeno naselje, ovako zatvoren prostor nadzire i cestovne rute na liniji Matulji – Jurdani – Mučići – Permani – Ružići. Opisan polukrug tek je djelić dometa fotofoničke komunikacije – od vrha Zvoneće 2 do područja jugoistočno od Ružića gdje se visine uspinju do 400 metara nadmorske visine i više, udaljenost je tek oko četiri kilometra zračne linije. Prva tri kilometra terena visine su oko 300 – 380 m n/m te se tek pri četvrtom zračnom kilometru (malo istočnije od spomenutih cestovnih ruta) visine penju na 400 metara. Osobna je pretpostavka kako su na tim istočnim uzbrdicama između ove druge i prve linije otpora Vallo Alpino koja prolazi kroz Klanu trebali postojati manji relejni položaji komunikacije i nadzora. Također je moguće i kako je krajnji južni bunker/fotofon Četvorke, usmjeren na istok na visini čak 515 m n/m, izravno kontaktirao s prvom linijom obrane. Svaka lokalizirana vojna zemljopisna analiza predstavlja tek djelomično obrađenu snimku operativne situacije u svojem trenutku[7]. To šire područje stoga je svakako potrebno detaljno popisati i međusobno usporediti u budućnosti[8].

5. Zaključak

Nakon što je Italija 1943. kapitulirala, sve utvrde padaju pod njemačke vlasti. Ostvarene pozicije njima ne služe nekoj taktičkoj svrsi pa je cjelokupni inventar detaljno popisan (dokumenti su čuvani u Bundesarhivima u gradu Koblenzu), djelomično ispražnjen i zatim zatvoren. Pariški sporazum iz kasnije 1947. dio utvrdnoga lanca s hrvatskim tlom i narodom dodjeljuje državnoj tvorevini Jugoslaviji. Sve države nakon Drugoga svjetskoga rata dobile su izričitu zabranu nadogradnje i korištenja svih ratnih struktura 20 kilometara od granica. Ipak, prema Jugoslaviji Italija već 50-ih nastavlja graditi manje defenzivne utvrde, do sredine 60-ih godina. Fortifikacije na jugoslavenskoj strani napuštene su, a okolno stanovništvo ubrzo je pokupilo sve korisne materijale. Iako službeno napušten, tadašnja vlast nije zaboravila hrvatski dio Valle Alpine. Prema navodima lokalnoga stanovništva, vegetacija jedinica (primjerice ulaz Zvoneće 1 na privatnom posjedu) nije smjela biti sječena niti prorijeđena kako se ne bi narušila kamuflaža[9]. Ta činjenica dopušta pretpostavku kako su se iste (pojedine) pozicije vjerojatno smatrale korisnima za potencijalnu uporabu u nekoj novoj ratnoj situaciji u budućnosti. Aktivnih jedinica Zida danas nema, francuske su većinom uništene, a neke strukture u Austriji korištene su za skladišta ili umjetničke priredbe.

Kompleks Zvoneća kao i ostale jedinice na hrvatskom prostoru pamti i poznaje samo lokalno stanovništvo, a osim trivijalnoga turističkoga lokacije drže i stvarni potencijal daljnje analize vojnoga iskorištavanja krajolika u povijesti. Teorijsko-terenskim istraživanjima u budućnosti plan je povezati borbene točke i komunikacijske punktove, uspostaviti mrežnu korelaciju svih većih i manjih pozicija.

Izvori i literatura:

Richard Essberger, „Military surprise and the environment”, Geo Journal (Volume 37, Issue 2, listopad 1995.).

Alex Stedmon, Brendan Ryan, Pat Fryer, Anneley McMillan, Nick Sutherland, Alyson Langley, „Human Factors and the Human Domain: Exploring Aspects of Human Geography and Human Terrain in Military Context”, Engineering Psychology and Cognitive Ergonomics. Applications and Services: 10th International Conference, EPCE 2013, Las Vegas, 2013.

Vladimir Tonić, Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, Udruga Slobodna Država Rijeka, 2011.

Urban Exploration Team (danas novoosnovani nastavnik: Hiatus Reader): terenska i podatkovna istraživanja, osobno iskustvo

usmeni izvori: razgovori s lokalnim stanovništvom

Bilješke o slikama u privitku:

Karta onodobne talijanske kopnene granice ‒ istovjetna sustavu Vallo Alpino
Izvor: David W. Hogan Jr. U. S. Army Special Operations in World War II, Washington DC, 1992. (https://history.army.mil/books/wwii/70-42/70-42c.htm)

Kompleks Zvoneća: samostalno sastavljena kombinacija slikovnih prikaza Vladimira Tonića (Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj)

[zbog zaštite objekata karta nije savršeno točna]

 

[1] nera.mestrovic@gmail.com

[2] Prema osobnom iskustvu Urban Exploration Teama (i danas nasljednika: „Hiatus Reader”).

[3] Richard Essberger: „Military surprise and the environment”, Geo Journal (Volume 37, Issue 2, listopad 1995.), 216.

[4]             Vladimir Tonić: Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, Udruga Slobodna Država Rijeka, 2011., 9.

[5]             Tonić, Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, 10.

[6] Tonić, Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, 83

[7] Alex Stedmon, Brendan Ryan, Pat Fryer, Anneley McMillan, Nick Sutherland, Alyson Langley: „Human Factors and the Human Domain: Exploring Aspects of Human Geography and Human Terrain in Military Context”, Engineering Psychology and Cognitive Ergonomics. Applications and Services: 10th International Conference, EPCE 2013, Las Vegas, 2013., 9.

[8] Privatna dokumentacija Hiatus Readera.

[9] Tonić, Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj, 90

O autoru