Feminizam kao politički program u 21. stoljeću

piše Marina Skelin | .

feminists g4131cef24 1280Feminizam u javni diskurs ulazi kao moderan set ideja deriviranih iz prosvjetiteljske vizije svijeta te ujedno kao i opozicija istom.[1] Ideja prosvjetiteljskog subjekta temeljila se na koncepciji osobe kao potpuno centrirane, jedinstvene individue, obdarene sposobnošću razuma, svijesti i djelovanja. [2] Prethodno opisan subjekt zahtijeva pustiti svoj glas i biti akter političkog života iz čega proizlazi bazično objašnjenje budućeg feminističkog diskursa. Usporedno jest, međutim, težnja za racionalnošću i vlasti nad prirodom putem ljudskog konstrukta kulture sama po sebi stvorila vrijednosnu  opoziciju prema ženskom koje je u odnosu na muško promatrano analogno sa shvaćanjem binariteta priroda-kultura, te je iz valorizacije kulture kao nadmoćne prirodi proizašlo poistovjećivanje žena i muškaraca s tom dihotomijom.[3]  Režim istine koji je stvorio uvjet za nastanak feminističke misli ujedno je i stvorio jaz između muškog i ženskog te posljednje, subordinirao prvom. Pojam režim istine uveo je u socijalnu filozofiju Michel Foucault, a označava društveni fenomen da svako društvo prema njegovoj teoriji moći ima svoj vlastiti poredak istine jer prihvaća i proizvodi određene diskurse koji za to društvo djeluju kao istiniti.[4] Promatrajući stoga valove feminizma od njegova nastanka do danas možemo sociologijskim pristupom vrijednostima koji zahtijeva dinamičan i diferencijalan pristup, zahvatiti strukturalne i povijesne determinante te društvene nositelje vrijednosti i biti usmjeren analizi društvenih snaga koje vrijednosti stvaraju, održavaju, opovrgavaju.[5]

Dotično jest posebice nužno jer je funkcija feminizma primarno politički program te u sebi nosi vrijednosti i pretpostavlja nositelje istog. Postoje tri vala feminizma; prvi val se odvija krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća (1850. - 1920.) i karakterizira ga borba za jednakost muškaraca i žena u osnovnim pravima (feminizam sufražetkinja), između 1920.- te i 1980.-te je drugi val koji kulminira za seksualne revolucije te se unutar tog vremenskog perioda zahtijevala veća ravnopravnost muškaraca i žena u javnom prostoru, dok fazu koja traje i danas karakterizira obilježje postmodernizma u kojem se odvija frakcioniranje i postavlja se pitanje postoje li zajednički ciljevi unutar feminističkog programa i dekonstruira li se univerzalnost značenja žene i ženskog. 

Žena se u javnom prostoru kroz feministički diskurs javlja u dugom devetnaestom stoljeću, razdoblju u kojemu se događaju višestruke političko-gospodarske promjene koje neposredno utječu i na promjenu određenog „duha vremena“.[6] Industrijalizacija, liberalizam kao ekonomska koncepcija gospodarenja, prekid s ancien regimeom te  prosvjetiteljske ideje nošene Napoleonovim maršom po Europi, mijenjaju svijest  stanovništva onodobne Europe. Vrijednosti prosvjetiteljstva inkorporirane su u liberalističke programe, nositelji istih bili su klasa građanstva u usponu koja iz posjedovanja kupovne  moći prerasta u važnog čimbenika političke moći. Žene u ovom razdoblju dobivaju po prvi put pristup javnoj sferi, ponajprije kroz nacionalni diskurs. Žena se smatra bitnom za kulturnu reprodukciju, ona je baštinik kulture, kako materijalne kroz svoj rad, tako i duhovne kao odgojiteljica nacije kroz svoju privatnu sferu majke.[7] U umjetnosti je nacija ovjekovječena kao žena, žena koju muškarac štiti i brani, posrnula Marianne imala je pandan u ostalim nacionalnim romantičarskim diskursima. Istodobno je po mišljenu Ann Oakley, za žene je posljedica industrijalizacije bila pojava moderne uloge kućanice kao dominantne uloge žene.[8] Tijekom 1790. – 1841. tvornica je postepeno zamjenjivala obitelj kao osnovnu jedinicu proizvodnje, a zakoni koji su ograničavali rad djece i žena rezultirali su time da su djeca postajala još ovisnija o roditeljima (posebice o majkama). Promijenjena materijalna baza društva u koliziji sa sve većom diferencijacijom položaja, uloga i statusa djece i odraslih pridonijela je apsorbiranju ideala žene-kućanice ovisne o muškom proizvodnom radu u drugoj polovici devetnaestog stoljeća među širim društvenim slojem.[9] Poslije 1914.godine žene se vraćaju u privredni život zbog okolnosti koje je prouzročio svjetski rat, ali središnja uloga kućanice ostaje, čime je muška i ženska domena nepovratno razdvojena. Poslijeratnom masovnijom participacijom na  tržištu rada žena je postala ekonomski subjekt te je njezina uloga u transformaciji kapitalističkog sustava najočiglednija promatra li se iz tendencije kapitalizma da smanjuje proizvodne troškove u svrhu povećanja profita.[10] Margaret Benston iznosi tezu da se žene promatraju kao pomirljiva radna snaga zbog svoje socijalizacije te kapitalizam profitira od te velike rezervne radne snage kako bi održao niske nadnice, a visoke profite.[11] Kapitalizam je istodobno oslabio i mušku poziciju jer tradicionalni aspekti muškosti bivaju oslabljeni ekonomskom nesigurnošću muškaraca, pogotovo jer žene kao jeftinija radna snaga zauzimaju radna mjesta muškarcima.[12] Tradicionalna obilježja muškaraca u zapadnoj kulturi kao opskrbitelja i zaštitnika bivaju ulaskom žena u javni ekonomski prostor dovedena u pitanje opstanka kao takvih, premda jest nastavljena društvena vrijednosna  reprodukcija tradicionalne muškosti čime dolazi do stanja socijalne deprivacije i antagonističkih pogleda na rodnu ne/jednakost između muškaraca i žena. Uzimajući u obzir sam kapitalistički okvir u kojemu živimo potrebno je iz te perspektive evaluirati i rad žene kućanice koji je uporabne vrijednosti, ali ne i razmjenske, stoga je on u tržišnoj koncepciji liberalizma automatski nevrednovan, premda predstavlja važan aspekt obiteljskog života i obiteljske ekonomije.

Pojam rod  feminističke su teoretičarke u javnu diskusiju uvele sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a teorijski ga razradile tijekom osamdesetih godina. [13] Žena kao „drugost“ u znanstvenom diskursu označavalo je stanje u kojem se znanje o nekoj društvenoj skupini konstruira izvan te skupine te se vidljivost žena stoga omogućavala preispitivanjem i raskrinkavanjem  tradicionalnih predodžbi o ženi i njezinu društvenom položaju. Rod je dugo pojmovna premisa za bavljenje feminističkom teorijom, a najčešće je objašnjavan čuvenom rečenicom Simone de Beauvoir; „Žena se ne rađa kao žena, žena se postaje“.[14] Stoga je rod  kulturna i društvena konstrukcija identiteta koja je svojedobno prerasla u feminističkom diskursu kao temeljni princip nejednakosti, tj. ženske podređenosti u patrijarhalnim društvima. Posebice stoga što jest ženskost i obilježja istog u subordiniranom položaju k muškosti (izvor tomu sam objasnila u prethodnom), feministički diskurs se borio za izjednačavanje u vrijednosnom smislu tih kategorija. Postmodernističke feministkinje uzimaju jezik kao glavni nositelj razlike između spolova jer njime dominira falocentričnost koju naposljetku tradicionalne feministice uzimaju nesvjesno kao odnosnu kategoriju. Postmodernistice odbacuju ideju da žene mogu napredovati preuzimajući obilježja muškaraca i zauzimajući društvene položaje tradicionalno vezane za muškarce, te im cilj postaje dekonstrukcija muškog jezika i muškog shvaćanja svijeta.  

Osamdesete godine prošlog stoljeća razdoblje su u kojem se pitanje feminizma posebice politizira te se  traži univerzalni djelatni i politički subjekt u kategoriji žene. Istodobno su se događala dva veoma bitna procesa koja su utjecala na poziciju feminizma danas. Znanstvena afirmacija postmodernizma potpomogla je da se kritika društva i znanosti od strane marginalnih društvenih grupa pretoči u akademsku zajednicu i postane dekonstrukcijski diskurs unutar disciplina. Upisivanje klase, rase, seksualnih različitosti, kulturnih okruženja dovelo je na dnevni red pitanje postojanja univerzalnog djelatnog ženskog subjekta. Feminizam kao opća teorija o tome kako društvo funkcionira i kako osigurati napredak u kontradikciji je s postmodernističkim odbacivanjem mogućnosti tvorbe opće teorije i recepata za poboljšanje društva, premda se približavaju jedno drugom tako što oboje  dovode u pitanje konvencionalne znanstvene metode spoznaje te preispituju prosvjetiteljski način razmišljanja (čvrste dihotomije , binarni pojmovi).

Pozicija feminističkih perspektiva danas odražava postmoderni duh našeg vremena, perspektiva nominalno zvuči jedinstvena, ali je teorijski policentrična. Pojam žene i ženskog u istoj izgubio je jedinstven prizvuk ukazujući na nejedinstvenu svijest žena uzrokovanu različitom pozicijom od rođenja i životnim uvjetima. Rod stoga, nekoć promatran kao ključan čimbenik u izgradnji nečijeg identiteta izgubio je takvu konotaciju u našem društvu, u vremenu u kojem jest pozicija žena najnesigurnije prirode jer je ekonomska emancipacija istih u interakciji s ekonomskom nesigurnosti pojedinca uopće dovela do pogoršanja ženskih životnih pozicija. Problem subjekta, identiteta i društvene akcije usko su povezani jer ako ne postoji subjekt, implicitno jest nepostojanje identiteta što pretpostavlja nepostojanje koherentne identitetne politike i s njom povezane društvene akcije. Charles Taylor iznosi tezu da je moderno doba doba autentičnosti, traganja pojedinca da se izrazi na autonoman i individualan način iz čega proizlazi da je pitanje identiteta zamijenjeno pitanjem različitosti, što je povezano i s postmodernom filozofskom misli  koja napušta univerzalne istine, kao i mogućnost jedinstvene spoznaje te se priklanja pluralističkom poimanju stvarnosti.[15]

Literatura

  • „Feminism“, Encyclopedia of Social Theory, Vol. I, ed. George Ritzer, Sage Publications, Thousand Oaks-London-New Delhi, 2005.
  • Charles TAYLOR, A Secular Age, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge (Mass.) – London (Engl.) 2007.
  • Dinko ŽUPAN, „ Foucaultova teorija moći i kritika pojma rod“, Časopis za suvremenu povijest, br.1.,7.-24. (2009.)
  • Tea ŠKOKIĆ, „Feministička antropološka kritika; od univerzalizma do razlike“, Etnol.trib.24,3br.31, 2001, 5-20, str7
  • Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija - teme i perspektive, Golden Marketing, Zagreb, 2002.
  • B.ČULIG, N.FANUKO, B.JERGIĆ, Vrijednosti i vrijednosne orijentacije, CDD, Zagreb, 1982.
  • Nira YUVAL-DAVIS, Rod i nacija, Zagreb, 2004.
  • B.GALIĆ, „Žene i rad u suvremenom društvu- značaj orodnjenog rada“, Sociologija i prostor, 49(2011.)189(1), 25-48.

 

[1] Encyclopedia of Social Theory , Vol. I , ed. George Ritzer ,Sage Publications, Thousand Oaks-London-New Delhi, 2005., str. 268.

[2] Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing,  Zagreb, 2002., str. 922. Stuart Hall tvrdi da je u zapadnim društvima kroz povijest  dominirala određena koncepcija identiteta te stoga razlikuje predmoderni identitet, prosvjetiteljski, sociološki i postmoderni identitet.

[3] Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing,  Zagreb, 2002., str.140 i 189.

[4] Dinko ŽUPAN, „Foucaultova teorija moći i kritika pojma rod“, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), br.1., 7.-24. (2009.), str. 9.

[5] „Vrijednosti su društveno-historijske uvjetovane , relativno stabilne , specifične tvorevine i konstituente individualne, grupne i/ili društvene svijesti, i to one a) koje nastaju iz iskustva i/ili se preuzimaju iz kulture temeljem potrebe za orijentacijom, regulacijom i prevladavanjem odnosa prema svijetu koji nas okružuje i sebi samima; b) koje se javljaju u obliku implicitnih ili eksplicitnih simbola ili obrazaca o poželjnom, odnosno o bilo kojem smislu pozitivnom; c) koje pri vrijednosnom odnošenju operiraju (u svijesti i akciji- praksi) na tri načina: 1.) bilo kao ciljevi akcije, tj.objekti i stanja prema kojima se teži: 2.) bilo kao kriteriji pri izboru alternativnih pravaca ili sredstva akcije, odnosno pri opravdavanju učinjenih postupaka: 3.) bilo kao opći zahtjevi koji se postavljaju  u odnosu na okolinu i samog sebe.“(Čulig, Fanuko, Jerbić : 1982.)

[6] Dugo devetnaesto stoljeće je naziv za vremenski period 1797. - 1918.

[7] Opširnije u Nira YUVAL-DAVIS, Rod i nacija, Zagreb, 2004.

[8] Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing, 2002., Zagreb, str.144.

[9] Isto, 144.

[10] Proces feminizacije rada i njegove posljedice vidjeti  u B.GALIĆ, „Žene i rad u suvremenom društvu- značaj orodnjenog rada“, Sociologija i prostor, 49(2011.)189(1), 25-48

[11] Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija-teme i perspektive, Golden Marketing, 2002., str. 148.

[12] Isto, str. 190.

[13] Dinko ŽUPAN, „ Foucaultova teorija moći i kritika pojma rod“, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), br. 1., 7.-24. (2009.), str. 7.

[14] Tea ŠKOKIĆ, „Feministička antropološka kritika; od univerzalizma do razlike“, Etnol.trib. 24,3 br. 31, 2001, 5-20, str. 7.

[15] Charles TAYLOR, A Secular Age, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge(Mass.) – London (Engl.) 2007.