Demografsko odumiranje Hrvatske i Hrvata – nastavak ili oporavak?

O samoj demografiji...
 
Kako bi se čitateljima što vjernije dočaralo stvarno demografsko stanje u Hrvatskoj i susjednim zemljama, prvo je potrebno objasniti što je to demografija, čime se ona bavi te istaknuti neke pojmove koje ljudi često iz neznanja zamjenjuju ili miješaju.
 
Demografija je najstarija grana statistike, a proučava statistiku stanovništva. Posebno se obazire na vitalnu (broj rođenih/broj umrlih) ili demografsku statistiku. Demografiju, općenito gledajući, razumijevamo kao društvenu znanost koja proučava stanovništvo s kvantitativnog i kvalitativnog aspekta. Pod pojmom „stanovništvo“ razumijevamo specifičan skup osoba u kojemu svaka osoba sudjeluje sa svojim specifičnim obilježjima. Zbog toga se stanovništvo jednog teritorija po svojim obilježjima, značajkama, razlikuje od karakteristika pojedinih osoba koje čine njegov dio.
 
Demografiju kao znanstvenu disciplinu možemo definirati u užem i širem smislu. Poimanje demografije u užem smislu predstavlja brojnost i prostorni razmještaj stanovništva, prirodno kretanje stanovništva (natalitet − broj rođenih, mortalitet − broj umrlih), migracijsko kretanje stanovništva te starosno-spolna struktura stanovništva. Tako možemo sa sigurnošću reći da težište predmeta demografije u užem smislu leži na proučavanju prirodnog kretanja stanovništva, dok predmet demografije u širem smislu predstavlja proučavanje brojnog stanja i prirodnog razmještaja stanovništva, prirodnog i mehaničkog kretanja stanovništva i promjena u demografskim, socio-ekonomskim i ostalim strukturama stanovništva.[1]
 
Važno je istaknuti i nekoliko pojmova koje ljudi često miješaju, a osnovni su pokazatelji kretanja broja stanovnika na određenom području:
  1. Natalitet (rodnost): broj rođenih na 1000 stanovnika.
  2. Mortalitet (smrtnost): broj umrlih na 1000 stanovnika.
  3. Fertilitet, eng. TFR (stopa plodnosti − broj rođene djece po ženi koja je stara između
15 − 49 godina)
 
Hrvatska demografska melankolija kroz 20. i 21. stoljeće
 
Kroz 20. je stoljeće stanovništvo današnje Republike Hrvatske prošlo kroz brojne promjene, što je odlika cijelog zapadnog svijeta. Prva stvar koju valja istaknuti jest demografska tranzicija koja se u Hrvatskoj u 20. stoljeću odvila u punom obujmu, tj. od prvog do četvrtog stupnja demografske tranzicije. To je vrlo lako uočiti pogledamo li 1900. godinu kad je rođeno 95 000 djece (natalitet 39 promila) i umrlo 67 000 ljudi (mortalitet 27 promila), što nam ukazuje na prvu etapu demografske tranzicije, dok je primjerice 2000. godine rođeno 43 746 djece (natalitet 10 promila; stopa plodnosti 1,40) i umrlo 50 246 ljudi (mortalitet 11,5 promila), što nam ukazuje na četvrtu stopu demografske tranzicije zbog male stope nataliteta, mortaliteta i fertiliteta. Shodno tome, u isto se vrijeme vrlo značajno promijenila i starosna piramida stanovništva.
           
Stanovništvo Hrvatske kroz cijelo se to vrijeme povećavalo (ako izuzmemo popise iz 1921., 1948. i 2001. godine koji su poslijeratni popisi) te se smanjilo samo od popisa 2001. do 2011. godine kao posljedica niskog nataliteta i kontinuiranih emigracijskih procesa. U isto vrijeme podala je i stopa plodnosti (TFR). Tako je TFR pedesetih godina prošlog stoljeća iznosio oko 3, dok je 2000-ih iznosio samo oko 1,4. Još od sedamdesetih godina Hrvatska ima TFR manji od 2,1 koji je nužan za prostu reprodukciju stanovništva, što nužno znači da je svaka naredna generacija sve malobrojnija, tj. populacija se prirodnim putem nakon određenog vremena počinje smanjivati. Upravo se to počelo događati od 1998. godine, ako izuzmemo razdoblje od 1991. do 1995. godine kada je smrtnost bila povećana zbog Domovinskoga rata. Tako je 1998. godine bilo 47 068 rođenih, dok je broj umrlih bio 52 311. Shodno tome, stanovništvo Hrvatske te se godine samo prirodnim putem smanjilo za 5 243 osobe.[2]
 
Taj se negativan trend nije promijenio ni u narednim godinama, već se dapače nastavio još bržim intenzitetom sve do danas pa je tako 2012. godine rođeno samo 41 771 djece, dok je iste godine preminulo 51 710 stanovnika. To je dalo negativnu bilancu od 9 939 stanovnika, što nam ukazuje da se negativan trend iz 1998. godine udvostručio do 2012. godine.
 
 
            Istovremeno možemo pratiti i kako je stanovništvo Hrvatske tada postajalo sve starije i populacijska je piramida dosegnula četvrti stupanj, što možemo vidjeti na shemi.
demografija sl1 
 
Prosječna se dob stanovnika u isto vrijeme značajno promijenila te je tako 1953. iznosila malo iznad 30 godina, dok je 2011. godine iznosila gotovo 42 godine, što znači da se u samo 58 godina prosječna dob stanovništva Hrvatske povećala za gotovo 12 godina.
 
            Kroz to se vrijeme promijenila ponešto i nacionalna te vjerska struktura Republike Hrvatske. Tako možemo vidjeti kako se broj Hrvata povećavao svakim novim popisom sve do 2011. godine kada je značajnije pao i broj stanovnika. Tako je 1948. godine bilo 2.975.399 ili 79,2 %, dok je broj Hrvata 2001. godine iznosio 3.977.171 ili 89,6 %, a 2011. godine 3.874.321 ili 90,4 %.[3] Manjinsko se stanovništvo u isto vrijeme smanjilo za gotovo polovinu. Smanjenje manjina dogodilo se prvenstveno zbog asimilacije, odlaska dijela Srba za vrijeme Domovinskoga rata te zbog emigracije.
 

Popis

Broj stanovnika

Broj Hrvata

Postotak Hrvata

1948.

3.756.807

2.975.399

79.2 %

1953.

3.918.817

3.117.513

79.6 %

1961.

4.159.696

3.339.841

80.3 %

1971.

4.426.221

3.513.647

79.4 %

1981.

4.601.469

3.454.661

75.1 %

1991.

4.784.265

3.736.356

78.1 %

2001.

4.437.460

3.977.171

89.6 %

2011.

4.284.889

3.874.321

90.4 %

Kako stoje susjedne zemlje i Hrvati u njima?
 
            Moramo priznati kako i susjedne zemlje ne stoje najbolje po pitanju demografije. Najveći demografski pad od 1991. godine pretrpjela je svakako Bosna i Hercegovina. U toj je zemlji po popisu iz 1991. godine živjelo 4.377.033 stanovnika, dok je prema preliminarnim rezultatima iz 2013. godine u BiH popisano 3.791.662 osobe i taj će broj biti manji nakon konačnih rezultata koji će dati brojku stalno naseljenih stanovnika. Ovakav pad u BiH možemo objasniti proteklim ratom koji je ostavio pogubnu sliku na cjelokupno stanovništvo BiH, a pogotovo na Hrvate koji su najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda.
 
            Gledamo li vitalnu statistiku u BiH, onda su demografski pokazatelji još gori budući da je broj umrlih u odnosu na broj rođenih konstantno niži od 2009. godine. Vitalna statistika BiH uistinu je poražavajuća jer broj rođenih 1991. godine iznosi 64 769, dok je broj rođenih 2011. godine bio samo 31 875 ( nešto niže od 10 000 u RS-u i nešto više od 22 000 u Federaciji BiH). Možemo dakle uočiti kako je u samo 20. godina broj rođenih prepolovljen. U isto je vrijeme broj umrlih povećan s 31 411 na 35 522 u 2011. godini.[4]
 
            U isto je vrijeme smanjen i broj Hrvata u BiH. Tako je 1991. godine u BiH živjelo 760 852 Hrvata, dok se pretpostavlja kako bi ih na popisu iz 2013. godine moglo biti oko 500 000, no tu brojku moramo uzeti s rezervom dok se ne objave konačni rezultati, no kao dobar pokazatelj mogu se uzeti popisi katoličkih kućanstava i vjernika u BiH koje vrši Katolička crkva u BiH. Njihov popis iz 2011. godine ukazuje na to da u BiH živi 443 084 katolika. Budući da su Hrvati u BiH većinom katolici, a da nema većih katoličkih manjina u BiH, ovaj je broj vrlo realan uz vjerojatnu iznimku nekoliko desetaka tisuća Hrvata koji nisu katolici ili nisu obuhvaćeni ovim popisom Katoličke Crkve.
 
            U isto vrijeme možemo zaključiti i kako u BiH stalno živi oko 3.400.000 stanovnika jer nam vitalni podatci ukazuju na taj broj. Ako u BiH živi 3.791.662 stanovnika, kao što nam govori posljednji neobrađeni popis, to bi značilo da je i natalitet i fertilitet u BiH katastrofalan i jedan od najgorih u svijetu.
  
            Slična je situacija i u Srbiji koja također proživljava velik demografski krah. Tako je u toj zemlji 1991. godine živjelo 7.822.795 stanovnika, dok je 2011. godine popisano 7.186.862 stanovnika, dakle za 635 933 stanovnika manje nego 1991. Ako tome pribrojimo i velik broj doseljenih Srba s područja BiH, Hrvatske i Kosova, taj je pad još i veći. Tako je broj Srba u Srbiji 1991. godine bio 6.616.917, dok je 2011. godine bio 5.988.150. U isto vrijeme broj Hrvata u Srbiji smanjen je s 97 344 na 57 900.[5] Ovoliko smanjenje ima više uzroka, a glavni su protjerivanje Hrvata iz Srijema, stvaranje „bunjevačke“ nacije, asimilacija i emigracija.
 
Kako zaustaviti, usporiti ili čak preokrenuti ovakve trendove?
           
            Univerzalan lijek za bijelu kugu, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, ne postoji. Moramo upozoriti da se s ovakvom demografskom situacijom suočavaju brojne zemlje razvijenoga Zapada, ali sve više i ostale zemlje svijeta, izuzev subsaharske Afrike. U mnogim zemljama Zapadne Europe i SAD-a taj problem nije izražen kao što je npr. u Srednjoj i Istočnoj Europi, i to prvenstveno zbog populacijskog momenta i  konstantne imigracije. Dobar primjer za to je Francuska koja ima fertilitet oko 2 te ima čak 150 000 živorođenih više od Njemačke koja ima čak 18.000.000 stanovnika više od Francuske. No taj uspjeh nije došao preko noći već se pronatalitetna politika u Francuskoj provodi nekoliko desetljeća. Kao što većina čitatelja može pretpostaviti, za taj demografski rast nisu zaslužni samo autohtoni Francuzi već su u velikoj mjeri za to zaslužni useljenici. Zapanjujuć je podatak da u ukupnom stanovništvu Pariza useljenici rođeni izvan Francuske čine čak 20 % stanovništva, a čak 42 % osoba mlađih od 20 godina ima jednog od roditelja koji nije rođen u Francuskoj.
           
            Francuski je scenarij naravno nemoguć u bližoj budućnosti u Hrvatskoj budući da je u Hrvatskoj proces obrnut, tj. više se ljudi iseljava nego doseljava, a ne postoji ni veća useljenička zajednica koja se ne asimilira u hrvatsko društvo.
 
 Najveća šansa demografskog oporavka Hrvatske leži u nekoliko procesa koje je vrlo teško, ali ne i nemoguće promijeniti. Na ruku nam ide i nekoliko činjenica i posebnosti vezanih uz hrvatsko društvo. Unatoč sveukupnom padu broja vjernika u velikom ostatku Europe i Zapada, taj proces nije značajnije prisutan u Hrvatskoj koja je uz još samo nekoliko zemalja jedna od najreligioznijih zemalja Europe, dakle unatoč svom utjecaju neoliberalnog kapitalizma, Hrvatska je ostala gotovo nedirnuta po pitanju vjerskog opredjeljenja. Sljedeći podatak koji govori u taj prilog je i broj djece koja su rođena izvan braka. Dok je u Hrvatskoj taj broj na oko 14 %, u zemljama Zapadne Europe taj je broj gotovo 50 % ukupnog broja rođene djece. Možemo dakle konstatirati kako je Hrvatska još uvijek konzervativna zemlja, što je u demografskom smislu vrlo dobro. Sljedeća činjenica koja vrlo loše utječe na demografsku sliku Hrvatske je veliko iseljavanje te slabo doseljavanje stanovnika. Ovaj je trend bio zaustavljen, a čak i obrnut u razdoblju od 2001. do 2008. godine, no dolaskom recesije i ovaj se pozitivan mijenja te se sada prosječno 5000 ljudi više iseli nego što se doseli u Hrvatsku.
 
            Ključ demografskog spasa Hrvatske leži u obnovi i razvitku ekonomije, zaustavljanju negativnih migracijskih bilanci te raznim mjerama koje izravno potiču pronatalitetnu politiku. Koliko je ekonomija važna za Hrvatsku jasno pokazuje podatak kako zaposlene Hrvatice rađaju prosječno 2,44 djece (najviše u Europi), dok nezaposlene Hrvatice rađaju prosječno 0,63 djeteta (najniže u Europi). Ovo su podatci po kojima smo potpuno različiti od drugih europskih zemalja. Dakle, u nekoj bajkovitoj ekonomskoj budućnosti gdje bi sve Hrvatice bile zaposlene negativni demografski bi se pokazatelji brzo preokrenuli, no to je u praksi naravno neizvedivo, ali se ipak na ovom području može puno napraviti. Za demografsku budućnost Hrvatske također je važno preokrenuti negativnu migracijsku bilancu i stimulirati povratak Hrvata u domovinu. Ta je opcija usko vezana uz razvoj ekonomije, kao i ona treća, tj. poticanje pronatalitetne politike. Fantastičan primjer pronatalitetne politike može biti Rusija koja je uz ostalo raznim stimulacijama povećala broj rođenih s 1.200.000 rođenih krajem 1990-ih godina prošlog stoljeća na čak 1.900.000 rođenih 2010-ih godina 21. stoljeća. 
 
            Na koncu, nemoguće je dati siguran i jednoznačan odgovor na pitanje što će se događati sa stanovništvom Hrvatske u budućnosti, budući da Hrvatska obiluje posebnostima i jakim izgrađenim identitetom koji si ni sami ponekad ne želimo priznati, no svatko tko je bio izvan Hrvatske vrlo brzo postane toga svjestan, već se „trpamo u isti koš“ s drugim državama. Spas Hrvatske kao države i Hrvata kao nacije leži u brižno čuvanom i od predaka preuzetom identitetu, jačanju ekonomije zemlje vlastitim i stranim kapitalom bez da svoje tvrtke prodajemo u bescjenje i predajemo u milost stranim kompanijama koje će na njih gledati isključivo kao na sredstvo za izvlačenje profita.
 
            Uspijemo li zadržati jak identitet, ojačati ekonomiju, poticati ljude na povratak u domovinu te postaviti pronatalitetnu politiku kao jednu od dominantnih tema, smatram da Hrvatska ima šansu zadržati svoju posebnost kao država, a Hrvati kao narod. U suprotnom možemo očekivati da će potomci budućih doseljenika učiti o Hrvatskoj kao o zemlji koja je nekada postojala, a o Hrvatima kao o narodu koji je živio ovdje prije njih, kao što mi danas učimo o izumrlim narodima koji su ovdje živjeli prije nas.
           
 
[1] Wertheimer-Baletić, Alica, Demografija – Stanovništvo i ekonomski razvitak,  Informator, Zagreb, 1973.,
str 25 − 31.
[2] http://www.dzs.hr/
[3] http://www.dzs.hr/
[4] http://www.bhas.ba/
[5] http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/