Europska Nova Desnica i teorija kulturne hegemonije

Prvih deset godina 21. stoljeća u Europi je obilježilo jačanje tzv. radikalno desnih političkih stranaka, što predstavlja prvu ozbiljniju prijetnju hegemoniji liberal-demokratske političke misli. Prirodno, takva promjena europskog političkog krajolika izazvala je i nebrojenu količinu medijskih i akademskih napisa čija bi svrha trebala biti raščlanjivanje i promišljanje ideologijskih i strategijskih postavki spomenute radikalne desnice. Kako je liberalnom autoru, sudeći po većini do sad objavljenih takvih napisa, teško pravilno pojmiti i bez politički utemeljenih predrasuda pisati o toj pojavi,[1] smatram potrebnim u ovom radu objektivnije prikazati jednu od intelektualnih skupina koja je ostavila znatan ideološki utjecaj na navedenu političku struju suvremene Europe. Riječ je o Europskoj Novoj Desnici.

Važno je naglasiti da Europska Nova Desnica (fr. Nouvelle Droite) nije politički pokret, nego filozofska škola mišljenja. Nastala je u Francuskoj krajem 1960-ih kao odgovor na ljevičarski studenski pokret, a s vremenom su se srodne intelektualne skupine oblikovale i u Belgiji, Njemačkoj, Italiji te ostalim zapadnoeuropskim zemljama. Također valja istaknuti da ona nema nikakvih veza s idejama američke i britanske Nove Desnice (en. New Right, neoconservatism),  od koje ju razdvaja protivljenje američkom liberal-demokratskom mesijanizmu, neoliberalnim ekonomskim rješenjima i novoprobuđenom kršćanskom (protestantskom) konzervatizmu.

Središnji predmeti kritike te filozofske škole su liberalizam, egalitarizam, multikulturalizam, ideologija napretka i univerzalizam u svim svojim pojavnim oblicima. Nova Desnica se tako, primjerice, suprotstavlja multikulturalizmu i egalitarizmu kroz uvođenje tzv. rasnog diferencijalizma i etnopluralizma, koji podrazumijevaju prihvaćanje i poštivanje zadanih razlika među rasama i narodima te priznavanje prava svakom narodu na samostalan život unutar određenog područja. Ideologiju napretka, kojoj temelje nalazi u kršćanskoj i marksističkoj linearnoj viziji povijesti, podvrgava kritici s tradicionalističkih položaja i zalaže se za afirmaciju paganske cikličke vizije povijesti. Afirmaciju paganske, pretkršćanske baštine Nova Desnica smatra potrebnim i pri sukobu s univerzalizmom (onim liberalno-globalističkim i marksističkim, ali i kršćanskim) kojeg smatra uzrokom svih totalitarizama u 20. stoljeću. Ova škola mišljenja uvelike je doprinijela europskoj političkoj misli i kroz svoju kritiku amerikanizacije Europe, umjesto koje predlaže vraćanje k europskim korijenima te na geopolitičkom planu, suradnju s Rusijom.

Temeljna organizacija Europske Nove Desnice je Skupina za istraživanje i proučavanje europske civilizacije (Groupement de recherche et d'études pour la civilisation européenne, GRECE), think-tank koji je 1968. u Parizu pokrenuo francuski filozof Alain de Benoist. GRECE je u četiri desetljeća razvila bogatu publicističku djelatnost, objavljujući časopise Nouvelle École (od 1968.), Élements (od 1973.) i Krisis (od 1988.) te više stotina knjiga u okviru nakladničkih nizova Éditions du Labyrinthe (od 1970.) i Éditions Copernic (od 1976.). Osim De Benoista, važnu ulogu u oblikovanju ideologije Europske Nove Desnice imali su i Charles Champetier, Yves Christen, Jacques Marlaud, Michel Marmin, Dominique Venner, Pierre Le Vigan, Jean-Claude Valla te kasniji disidenti od GRECE Guillaume Faye i Pierre Vial.[2]

S jačanjem u Francuskoj krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, ideje Europske Nove Desnice proširile su se i po ostatku Zapadne Europe, pri čemu su osobito jak utjecaj postigle u Belgiji (think-tank Synergies europeennes pod vodstvom Roberta Steuckersa i časopis TeKoS), Njemačkoj (think-tank Thule Seminar Pierrea Krebsa te časopisi Criticon i Junges Forum) i Italiji (časopisi Diorama Letterario i Elementi). Nakon pada komunističkog sustava u Istočnoj Europi, njezina retorika i ideološki aparat – u nešto drukčijem obliku – postaje prisutna i u Rusiji (Aleksandr Dugin te think-tankovi Arctogaia i Ateney), Mađarskoj (Gazdag Istvan), Srbiji (Dragoš Kalajić), Hrvatskoj (Tomislav Sunić i Jure Vujić)[3] te u Ukrajini i Bugarskoj (think-tank Thule Sarmatia).

Kako je rečeno, Europska Nova Desnica je prvenstveno filozofska škola, pa svoje ideje ne širi niti kroz parlamentarističko političko djelovanje niti direktnom akcijom nego - kulturnom borbom. U ovom radu prikazat ću osnovne strategijske smjernice Europske Nove Desnice te njihovu vezu s teorijom kulturne hegemonije Antonija Gramscija. Pokušat ću zatim objasniti – nadahnut i nekim insiderskim kritikama – razloge neuspjeha Nove Desnice u zadnja četiri desetljeća njezina postojanja.

Gramscijeva teorija hegemonije

Strategija Europske Nove Desnice utemeljena je velikim dijelom na misli talijanskog komunističkog političara i filozofa Antonija Gramscija.[4] Kao osnovne smjernice uzima se nekoliko Gramscijevih ideja koje nisu u izravnoj vezi s njegovom komunističkom ideološkom orijentacijom. 

Gramsci govori o dvije razine društva: civilnom društvu, koje je sastavljeno od pojedinaca, i političkom društvu, koje je uobličeno u Državi. Pri tome je hegemonija pojava koja predstavlja neku vrstu međudjelovanja između civilnog i političkog društva. U jednom slučaju, dominantna društvena skupina putem civilnog društva ostvaruje svoj utjecaj na Državu, političko društvo; dok istovremeno Država putem svoje izravne dominacije i pravosudne vlasti ostvaruje svoj utjecaj na društvo.[5] Tu se Gramsci udaljava od marksističkih temelja svoje filozofije u neprihvaćanju ekonomskog determinizma i naglašavanju kulturnih odnosa. „Povijesni čin može izvesti samo 'kolektivni čovjek', a to pretpostavlja spoznavanje 'kulturno-društvenog' jedinstva kroz koje su mnoštvo raspršenih volja, s različitim ciljevima, držane zajedno s jednim ciljem, na temelju jednakog i zajedničkog poimanja svijeta, i općeg i posebnog (…).“[6] Putem ostvarivanja utjecaja na kulturu, dakle, društvena skupina ostvaruje svoju hegemoniju unutar civilnog društva, a zatim i na političko društvo.

Središnji subjekt Gramscijeve kulturne i političke borbe je intelektualac. Za njega, „svi ljudi su intelektualci, (…) ali nemaju svi ljudi u društvu ulogu intelektualaca“.[7] Objašnjavajući svoje široko određenje intelektualca, Gramsci piše:

„Nema ljudske djelatnosti iz koje je isključen svaki oblik intelektualnog sudjelovanja: homo faber ne može biti odvojen od homo sapiensa. Svaki čovjek, naposljetku, izvan svoje profesionalne djelatnosti obavlja i određeni oblik intelektualne djelatnosti, odnosno on je i 'filozof', umjetnik, čovjek od ukusa, on sudjeluje u posebnoj koncepciji svijeta, on ima svjesnu crtu moralnosti, i zato doprinosi održanju koncepcije svijeta ili promjeni istoga kako bi ostvario nove načine mišljenja.“[8]

Svaka društvena skupina organski oblikuje svoje intelektualce koji zatim izgrađuju i usmjeruju njezinu zajedničku svijest.[9] Od tih, organskih intelektualaca, razlikuju se tradicionalni intelektualci koji su specijalizirani za određeno područje (znanost, tehniku, umjetnost, i sl.). Organski intelektualac ide onkraj svoje specijalizacije, jer on nije samo specijaliziran, nego i direktivan (usmjeravajući), on je politički subjekt. Drugim riječima, on je dužnosnik i zastupnik svoje društvene skupine. Još jedna posebnost Gramscijevog novog intelektualca jest da se on „ne može više sastojati od rječitosti, koja je vanjski i trenutačni pokretač osjećaja i strasti, nego od djelatnog sudjelovanja u stvarnom životu, kao tvorac, kao organizator, kao 'stalni nagovarač' i ne samo kao obični govornik.“ [10]

Gramsci političko djelovanje tumači kroz pojmovnik i povijest rata, pa tako razlikuje i tri vrste ratovanja (odnosno i političkog djelovanja): pozicijsko ratovanje, pokretno ratovanje i podzemno ratovanje.[11] Pritom naglašava da u naprednim državama civilno društvo – zbog svoje složenosti i mogućnosti da odolijeva ekonomskim i političkim krizama – možemo usporediti s rovovskim sustavima u suvremenom ratovanju, tj. da pripada vrsti pozicijskog ratovanja.[12] Pokretno ratovanje, odnosno otvoreni politički sukob s neprijateljem, vodi k porazu jer se njime pruža mogućnost Državi za uključivanje u sukob i mobiliziranje svih sredstava državne hegemonije. Ono je prihvatljivo samo u trenutcima kada je potrebno osvojiti određene položaje. S druge strane, pozicijsko ratovanje zahtijeva duže vremensko razdoblje borbe i veće ljudske gubitke, ali pobjeda u takvom sukobu je odlučujuća. Dosljedan svojoj autorskoj metodologiji, on to uspoređuje s opsadom, u kojoj onaj pod opsadom (odnosno država/režim) uključuje u borbu onoliko svoje snage razmjerno snazi neprijatelja.[13]

Postavlja se pitanje treba li Gramscijevu teoriju hegemonije smatrati samo kvalitetnom razradom komunističke (odnosno konkretnije: lenjinističke) teorije revolucije ili bi ju se zbog njezinog uvažavanja socioloških pojava i gibanja moglo tumačiti i kao svojevrsni odmak od revolucionarnosti u smjeru više demokratičnijeg shvaćanja uspostave komunizma. Njegovo poimanje civilnog i političkog društva, hegemonije, države, intelektualca, politike i kulture svakako, bez obzira koji bio odgovor na gornje pitanje, našlo je svoj prostor i u djelu Europske Nove Desnice.

GRECE i kulturna strategija desnice

Ozračje u kojem je 1968. bila stvorena prva i do danas središnja skupina Europske Nove Desnice – GRECE – bilo je obilježeno prevladavajućim ljevičarskim idejama na sveučilištu i medijima. Francuska politička scena bila je podijeljena na dva bloka: degolističku konzervativnu desnicu u koaliciji sa centristima te privremeni savez komunističke i socijalističke ljevice. Izvan parlamentarnog života, na političkoj margini nalazila se nacionalistička desnica, u kojoj su kao militanti svoju političku adolescenciju proveli kasniji ideolozi GRECE. Ona je još od poratnog razdoblja prihvaćala antikomunizam, ekonomski liberalizam i atlantizam kao svoja temeljna načela, a njezino se djelovanje svodilo na neuspješno natjecanje na izborima i direktnu akciju.[14]

Nova Desnica se, po svojem nastanku više od dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, suprotstavila i ideologiji i strategiji onoga što su oni nazivali Starom Desnicom. Sporne programske odrednice nalazili su, kao što je već spomenuto, u ekonomskom liberalizmu, geopolitičkom atlantističkom usmjerenju i katoličkom tradicionalizmu, kao i u prešutnom prihvaćanju američke kulturne dominacije u Europi. S druge strane, konzervativnoj desnici zamjerali su nemoć u oblikovanju vlastite ideologije i slabu protu-egalitarnu argumentaciju.[15] Kasniji teoretičar Nove Desnice, Tomislav Sunić tu je kritiku ovako izrazio:

„Glavni razlog zbog kojega konzervativni pokreti i režimi nisu bili u stanju ostvariti trajni politički legitimitet nalazi se u njihovoj nesposobnosti da se uspješno infiltriraju u kulturno okruženje kako bi masama ponudili svoju protuideologiju. Ako konzervativni pokreti istinski žele ostvariti političku stabilnost, oni na prvom mjestu moraju oblikovati vlastitu kulturnu strategiju.“[16]

Ono po čemu je GRECE bila jedinstvena u onodobnoj Francuskoj i Europi je upravo njezina kulturna strategija, odnosno reafirmacija metapolitike. Kao metapolitiku Alain Badiou (ugledni francuski filozof i mislilac radikalne ljevice, op. L.M.) podrazumijeva „sve učinke koje je filozofija sposobna crpiti (...) iz stvarnih primjera politike kao misli“, [17] pa ona na neki način predstavlja filozofsko promišljanje politike sa svrhom ostvarivanja određenog povratnog utjecaja na nju. Osnivač i glavni ideolog GRECE, Alain de Benoist[18] ujedno je bio i glavni promicatelj rada na području kulture. On ovako objašnjava metapolitiku:

„Što je to metapolitika? Sasvim sigurno ne drukčiji način bavljenja politikom. Točnije bi se reklo da je tema metapolitike izrasla iz jasne svijesti o ulozi ideja u povijesti i iz uvjerenja da je intelektualni, kulturni, doktrinarni, ideološki rad prijeko potreban preduvjet za svaki oblik akcije, bez obzira na to kakva ona bila. Aktivistima – onima koji se vječno pozivaju na 'hitnost' kako bi uštedjeli na dubljem promišljanju ili koji jednostavno više vole reaktivni od refleksivnog načina – njima je to vrlo teško shvatiti. Da to izrazimo s pomoću jedne formule: filozofija prosvjetiteljstva javila se prije Francuske revolucije, ali bez nje ova posljednja zasigurno ne bi bila moguća. Prije Lenjina, uvijek je morao postojati jedan Marx.“[19]  

Kulturna strategija GRECE sastojala se od tri koraka: (1.) putem publikacija (časopisa, knjiga), konferencija i javnog djelovanja nastojati iskoristiti suvremene ideje; (2.) uništavati temelje liberalne ideologije kroz afirmaciju starijih europskih ideja, identiteta i zajednice;   (3.) ostvariti kulturnu hegemoniju barem nad elitom, ako ne i nad cjelokupnim civilnim društvom.[20] Ideolozi GRECE smatrali su da će njihova nova ideologija imati politički utjecaj u zapadnoeuropskom društvu samo ako ta ideologija bude širena kao kontra-kultura unutar liberalnog okvira.[21]

Sredinom 1970-ih GRECE počinje ostvarivati veći utjecaj u Francuskoj, a njihovi časopisi, knjige i predavanja pokreću javne rasprave o važnim društvenim pitanjima. Mislioci ovog think-tanka pišu za cijeli niz visokonakladnih francuskih listova: Le Figaro Magazine, Valeurs actuelles, Contrepoint, itd. Dio njih članovi su i Club de L'Horloge, uglednog neokonzervativnog think-tanka koji je kasnije ostvario značajan utjecaj na vladajuću konzervativnu desnicu. Godine 1981. Francois Mitterand postaje predsjednik Francuske, koalicija socijalista i komunista preuzima francusku vladu, a time GRECE dolazi u položaj djelovati i više na oporbenu desnicu.

Kritika s desna

Usprkos velikom ugledu koji je GRECE  stekla u francuskom političkom i kulturnom životu, sredinom 1980-ih počinje proces njezine marginalizacije te središnju ulogu na desnici preuzima Front National (FN), do tada stranka s minornim utjecajem u francuskom političkom životu. Članovi GRECE prelaze u FN ili osnivaju druga manja udruženja, dok se kao jedini značajniji utjecaj Nove Desnice u zadnja dva desetljeća može istaknuti geopolitičko preusmjerivanje FN-a prema protu-amerikanizmu. Kao što primjećuje Guillaume Faye[22], bivši drugi čovjek GRECE, „nova Desnica danas je ograničena na periferiju debate. Ona je protjerana u ideološki geto. Ona više ne vidi sebe kao centralu za širenje energije s konačnim ciljem postizanja moći, nego više kao nakladničko poduzeće koje usput organizira konferencije, ali ima ograničene ambicije.“[23] Danas je GRECE gotovo beznačajna skupina čije ideje ne ostvaruju zapaženiji uspjeh čak niti na desnici, pa se postavlja pitanje - zašto?

Postoje dvije vrste razloga koji su doveli do tog stanja: objektivni i partikularni. Objektivne razloge možemo tražiti u prestanku piramidalnog širenja znanja, što dovodi do teže situacije za teoretske časopise i kulturalna društva, odnosno, i do porasta važnosti medija.[24] Također, to razdoblje druge polovice 1980-ih obilježeno je jačanjem tzv. „naraštaja 1968.“, koji ovladavaju medijima i obrazovnim ustanovama te pokreću liberalnu cenzuru – nastaje tzv. „meki totalitarizam“.[25]  S druge strane, postoje i partikularni razlozi koji ukazuju na krivnju čelnih ljudi GRECE u neuspjehu daljnjeg širenja ideja. Guillaume Faye ih vidi u lošoj uređivačkoj i komunikacijskog politici GRECE, ideološkoj fosilizaciji odnosno izostanku radikalnog mišljenja te u naglašenosti kritike umjesto pozitivnih formulacija u retorici.[26]

Prvi od partikularnih razloga ogleda se u lošoj vizualnoj, grafičkoj uređenosti publikacija te izostanku ikakvih socijalnih, javnosti zanimljivih tema. Drugi razlog povezan je s tadašnjim jačanjem FN-a jer je upravo „umjereniziranje“ retorike i ignoriranje kontroverznih tema dovelo do odlaska dijela kadrova GRECE u FN, odnosno „tamo gdje se nešto događa“. Nova stranka je i medijima postala zanimljivija od novodesne intelektualne skupine zbog tada šokantne političke nekorektnosti njezinog vodstva na čelu s Jean-Marie Le Penom.

Naposljetku, Faye svojim nekadašnjim istomišljenicima prigovara „buržoaski način razmišljanja“ i „elegantni intelektualizam“ koji ih dovodi do promoviranja stavova dalekih francuskom pučanstvu i desnom biračkom tijelu, poput npr. pro-islamskih i pro-imigrantskih tema, zanimanja za zemlje „Trećeg svijeta“, itd.[27] Sve navedeno, uz neodgovarajuću reakciju na medijsku indiferentnost prema Novoj Desnici, dovelo je do pada njezine popularnosti u zadnja dva desetljeća. Faye predlaže drukčiji pristup medijima i javnosti:

„Napadi su mogućnosti: oni medijatiziraju misao i omogućuju joj da postane oštrija i reagira. S vještinom i odlučnošću, mora se razbjesniti ljude ako se želi biti slušan; i najvažnije, mora se spriječiti da misao postane buržoaska.“[28]

Ono što možda valja smatrati najrelevantnijom kritikom strategiji Nove Desnice, pogotovo vezano uz ovaj rad, njezino je nerazumijevanje Gramscijevog djela. Faye pogrješku primijećuje u shvaćanju autora GRECE da je „sve kulturalno, sve intelektualno“ te u izostanku političke moći koja bi stajala iza kulturne borbe GRECE. Ideolozi Nove Desnice u svojem su djelovanju podcijenili politički element.

„Kako bi se pokazalo učinkovitim, ideološko i kulturalno djelovanje mora biti podupirano od konkretnih političkih snaga koje ga integriraju [u svoj program, op. L.M.] i proširuju. (...) Intelektualni pokreti koji pridobivaju javnu pažnju, postavljaju izazovne probleme zajedno uz konkretnu političku prijetnju.“[29]      

Fayeu za pravo daje i sâm Gramsci koji političku stranku vidi kao „mehanizam koji nosi u civilnom društvu istu ulogu koju Država nosi (...) u političkom društvu.“ Politička stranka pretvara organske intelektualce u „kvalificirane političke intelektualce, vođe i organizatore svih djelatnosti i uloga pripadajućih organskom razvoju jednog integralnog društva, i civilnog i političkog“.[30] S obzirom na to, jednom od najvažnijih pogrješaka GRECE možemo vidjeti izostanak političke artikulacije njezinih ideja.

Navedeni promašaji u oblikovanju javne komunikacije, Europsku Novu Desnicu ograničile su na njezin prostor utjecaja u odnosu na onaj koji je uživala u prva dva desetljeća svojeg djelovanja.  Ostaje nam vidjeti hoće li doći do promjene u njezinoj kulturnoj strategiji koja bi joj vratila jači položaj u europskom ideološkom spektru ili, s obzirom na drugačije društvene odnose novog stoljeća, možemo govoriti o zadnjim godinama jedne originalne europske škole mišljenja. 

Literatura

  • Guilaume FAYE, Archeofuturism: European Visions of the Post-Catastrophic Age, Arktos, 2010.
  • Antonio GRAMSCI, Selections from the Prison Notebooks, International Publishers, New York, 1971.
  • Anđelko MILARDOVIĆ, Nova Desnica, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1990.
  • Michael O'MEARA, New Culture, New Right: Anti-Liberalism in Postmodern Europe, 1stBooks, Blomington, 2004.
  • Tomislav SUNIĆ, Europska Nova Desnica: Korijeni, ideje, mislioci, Hasanbegović, Zagreb, 2009.
  • „Wikipedia“ (wikipedia.org)

[1] Primjer liberal-demokratske politološke analize Europske Nove Desnice pružaju najznačajniji francuski istraživač radikalne desnice Pierre-Andre Taguieff (Sur la Nouvelle Droite. Jalons d'une analyse critique,  Éditions Descartes et Cie, Pariz, 1994.) te oxfordski profesor i povjesničar fašizma Roger Griffin („Plus ca change!: The fascist pedigree of the Nouvelle Droite“, The Development of the Radical Right in France 1890-1995, Routledge, London, 2000.; „Between metapolitics and apoliteia: the New Right's strategy for conserving the fascist vision in the 'interregnum'“, Modern and Contemporary France, 2000., br. 8., str. 32.-53.; „Interregnum or endgame? Radical Right Thought in the Post-fascist Era“, Reassessing Political Ideologies, Routledge, London, 2001.). Najzapaženiju politološku analizu o toj problematici u nas objavio je Anđelko Milardović (Nova Desnica, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb, 1990.).

[2] „Groupement de recherche et d'études pour la civilisation européenne“  (http://fr.wikipedia.org/wiki/Groupement_ de_recherche_et_d'etudes_pour_la_civilisation_europeenne)

[3] U Hrvatskoj ne postoji organizirana novodesna skupina, ali se u radu nekolicine nezavisnih intelektualaca može pronaći povezanost s novodesnim idejama i skupinama u Europi i SAD-u, pri čemu među njima (kao primjerice i između spomenutih Sunića i Vujića) postoje određene razlike u stavovima i načinu rada.

[4] Antonio Gramsci (1891.-1937.) bio je talijanski filozof, lingvist i sociolog te jedan od najznačajnijih marksističkih mislilaca 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Komunističke Partije Italije i bio njezinim vođom sredinom 1920-ih. Godine 1926. uhićen je po nalogu fašističkih vlasti u Italiji te osuđen prvo na 5, a zatim i na 20 godina zatvora. Umro je teško bolestan 1937. Njegove zatvorske bilješke su zajedno s člancima i esejima iz 1920-ih objavljene nakon Drugog svjetskog rata te predstavljaju značajan doprinos političkoj teoriji. V. „Antonio Gramsci“ (http://it.wikipedia.org/wiki/Antonio_Gramsci)

[5] A. GRAMSCI, Selections from the Prison Notebooks, str. 12.

[6] Isto, str. 349.

[7] Isto, str. 9.

[8] Isto.

[9] Isto, str. 5.

[10] Isto, str. 10.

[11] Isto, str. 229.-230.

[12] Isto, str. 235.

[13] Isto, str. 238.-239.

[14] M. O'MEARA, New Culture, New Right, str. 43.

[15] T. SUNIĆ, Europska Nova Desnica, 74.-75.

[16] Isto, str. 71.

[17]„Metapolitics“ (http://en.wikipedia.org/wiki/Metapolitics)

[18] Alain de Benoist (1943.) francuski je filozof, sociolog, politolog i autor više od 50 knjiga. Studirao je ustavno pravo u Parizu te filozofiju, sociologiju, sociologiju morala i povijest religija na Sorbonni. U mladosti je bio aktivan u Federation des etudiants nationalistes i Europe-Action, a 1968. osniva GRECE. Bio je urednikom više časopisa i nakladnih nizova te pisao kao suradnik za nekoliko novina. Knjige su mu prevođene na više europskih jezika. V. „Alain de Benoist“ (http://fr.wikipedia.org/wiki/Alain_de_Benoist)

[19] T. SUNIĆ, Europska Nova Desnica, str. 27.

[20] M. O'MEARA, New Culture, New Right, str. 46.

[21] T. SUNIĆ, Europska Nova Desnica, str. 73.

[22] Guillaume Faye (1949.) je francuski novinar, pisac i filozof. Doktorirao je na pariškom Institutu političkih znanosti. Od 1970. do sredine 1980-ih jedan je od najaktivnijih autora Nove Desnice. Po napuštanju GRECE, radi kao novinar za više časopisa, televizija i radijskih stanica. Godine 1998. dolazi ponovno u središte pozornosti knjigom „L'Archeofuturisme“, koja zajedno s djelima koja su slijedila predstavlja jezgru novog identitarijanskog pokreta u Francuskoj.

[23] G. FAYE, Archeofuturism, str. 25.

[24] Isto, str. 26.

[25] Isto, str. 30.-31.

[26] Isto, str. 27.

[27] Isto, str. 30.

[28] Isto, str. 31.

[29] Isto, str. 29.-30. Faye pritom navodi kao primjer uspješnog metapolitičkog djelovanja organizaciju „Terre et Peuple“ („Zemlja i narod“) koju je 1994. osnovao Pierre Vial, prije jedan od ideologa GRECE i bliski suradnik Alaina de Benoista. „Terre et Peuple“ je od svojeg osnivanja djelovala u suradnji s FN-om uspješno koristeći stranku kao „prozor za medije“, promičući putem nje svoje filozofsko-političke poglede.

[30] A. GRAMSCI, Selections from the Prison Notebooks, str. 15.-16.

O autoru