Društveno naslijeđe jugoslavenskog socijalističkog privrednog sustava

Socijalizam[1] je prijelazno razdoblje između kapitalizma i komunizma koje sadržava neizbježne ostatke kapitalizma.[2] Upravo je to prijelazno obilježje socijalizma izvor beskonačnih rasprava o „različitim putovima u komunizam“ koje su međusobno vodili državni teoretičari socijalizma tijekom druge polovice prošloga stoljeća. Relativnost pojma označilo je i cjelokupno razdoblje socijalističke Jugoslavije u kojem najvažniji društveni zadatak postaje „promjena“, tako da povijest socijalističke Jugoslavije obilježava svojevrsna „tradicija promjene“.[3] Nastavno na sam socijalizam, on kao ekonomska doktrina prvenstveno teži ostvarenju gospodarske pravednosti i to tako da se individualni poriv stjecanja ukloni ili ograniči jednom od nadindividualističkih instanca.[4] U praksi tu ulogu vlasnika, kontrolora i donositelja privredno-društvenih planova i odluka dobiva država, ali s obzirom na to da je ona u srži buržoaska tvorevina, u teoriji postoji neprekidna tendencija da se njezin utjecaj postupno ukloni.[5]

Jugoslavenski „put u komunizam“ označilo je radničko samoupravljanje koje je političku ekskluzivnost temeljilo na tržišnom gospodarstvu bez fundamentalnih tržišnih institucija kao što su vlasnička prava, poduzetnička autonomija i sloboda djelovanja financijskog kapitala.[6] Vladajućoj je eliti dugoročno i uspješno kao izvor poslužio i razlog privrednoga rasta zemlje te je tako, za razliku od slučaja u ostalim zemljama istočnoga bloka, Jugoslavija demagoški uspješno pomirila diskrepanciju uvođenja elemenata tržišne privrede s glavnom teorijskom postavkom realnog socijalizma, odnosno „anti-tržišnim dogmatizmom“.[7] Legitimitet modela branio se i na crti deklarativnoga smanjenja sudjelovanja države u privredi, tvrdeći da državno vlasništvo tako prelazi u društveno vlasništvo[8] te se daje na upravljanje radnicima, odnosno sama je vlast proklamirala deetatizaciju, debirokratizaciju i demokratizaciju.[9] Međutim, analize društvenoga mikrosustava i makrosustava socijalističke Jugoslavije pokazale su razilaženje teorije i prakse. Naime, radnici nisu imali realan utjecaj na proizvodne procese,[10] a borba protiv birokratizacije i etatizacije bila je samo deklarativna.[11]

Bilo bi neodgovorno ne spomenuti jedan od kratkotrajnih uspjeha etatizma. Jugoslavija je od ruralne i zaostale zemlje do početka šezdesetih godina prošloga stoljeća dostigla stupanj srednje razvijene i relativno industrijalizirane zemlje.[12] Prethodno ne bi trebalo čuditi jer je empirijski potvrđeno da je etatizam učinkovitiji u manje razvijenim zemljama, odnosno da su stope rasta veće u manje razvijenim etatističkim zemljama nego u usporedivim razvijenijima.[13] Etatističke zemlje na nižoj i srednjoj razini razvoja postižu veće stope gospodarskoga rasta, što je rezultat većih ulaganja i bržeg zapošljavanja[14], a iscrpljivanje radnih resursa na višem stupnju industrijalizacije dovodi do pada stope gospodarskoga rasta.[15] Ono što je potvrđeno u jugoslavenskom privrednom modelu jest da etatistička privreda koja se zasniva na državnom vlasništvu omogućuje centralno planiranje koje poboljšava makroekonomsku učinkovitost, ali ono istodobno dovodi do velikog rasipanja unutar poduzeća.[16] Na jugoslavenskom primjeru, poduzeće ima točne okvire u obliku operativnih privrednih planova o proizvodnji, raspodjeli i razmjeni, što znači da veće ili manje zalaganje kolektiva ne utječe na njegov materijalni položaj.[17] Postojeći privredni sustav bio je pretijesan za ostvarenje onih implikacija koje je sa sobom nosila kampanja za nagrađivanje po učinku jer se pokazalo da se radnim kolektivima ne isplate veća zalaganja, bolje poslovanje i veći rezultati u radu jer im je država sustavom poreza i raznim doprinosima zahvaćala najveći dio tog povećanog dohotka. Postojeći sustav bio je skrojen za prosječne kolektive, pomažući onima koji zaostaju, a oduzimajući onima koji se ističu u radu.[18] Poduzeća stoga nisu motivirana za bolje poslovanje te, dovedena na status ustanove državnog aparata, pokazuju klasične značajke državne službe: sporost, neodgovornost prema društvenim potrebama, nezainteresiranost i neučinkovitost.[19] Socijalistički sustav svojom je distribucijom naučio radnika na lijenost.[20]

Rasipanje unutar poduzeća pokazuje i neprekidno obilježje jugoslavenske ekonomije od 1950. godine − osobni dohodci rastu brže od rasta produktivnosti[21], odnosno rastući trend špekulacije povezane s podjelom pretjeranih i nezarađenih plaća, posebice između rukovodioca, čime se naposljetku stvaraju i klasne razlike.[22] Također, redistributivnu ulogu države u ime države provodi birokratska skupina koja pritom iskorištava priliku da tijekom preraspodjele zadrži dio viška za sebe u cilju daljnjega jačanja moći skupine i osobnog bogaćenja pojedinih dužnosnika.[23]

Na društvenom planu, tradicionalne ustanove socijalne kontrole zamjenjuje partijska i državna kontrola koja provodi svojevrsnu „antitradicionalnu“ promjenu društva u duhu prije spomenute „tradicije promjene“.[24] Međutim, promjena je napravljena na eksplicitnim vrijednostima, dok su implicitne ostale one povijesno proizašle iz tradicionalne agrarne kulture. Kroz jačanje uloge države u društvu te jačanje socijalističkog kolektivizma paradoksalno se odvija reprodukcija tipične tradicionalne, patrijarhalne i autoritarne političke kulture i društvenih ustanova. Prema istraživanjima[25], dominantnu društvenu vrijednost[26] jugoslavenskog društva na individualnoj razini čini visoki materijalni standard, na nacionalnoj razini prevladava vrjednota borbenosti, odnosno „herojski kodeks“, a na socijalnoj razini dominantnu društvenu vrijednost predstavlja egzaltiranost.[27] Sve tri vrijednosti svoj povijesni izvor pronalaze u tradicionalnom agrarnom društvu te nisu u međusobnom skladu ni sukobu, nego u novoj konstelaciji.

Individualna društvena vrijednost standarda, odnosno bogaćenja povezana je s odnosom prema materijalnom dobru u društvu koje obilježava redistributivna etika[28], tj. društvena praksa „pokazivanja ekonomskoga statusa“ ili varijacija na poznati „potlač“ Marcela Maussa.[29] Hrvatski potlač sasvim se jasno uočava od bogatih svadbenih svečanosti, dobrih automobila do situacija paljenja cigareta novčanicama ili lijepljenja harmonikašima novčanica na čelo u noćnim klubovima.

Nacionalni herojski kodeks nadovezuje se na antifašističku borbu pa se ta „borba“ perpetuira tijekom čitavoga socijalističkoga razdoblja neprekidnim „izmišljanjem“ starih ili novih, unutarnjih ili vanjskih neprijatelja.[30] Borba se odvija i na teorijskom planu, borbom za zadržavanje prava na ekskluzivan i najučinkovitiji put u komunizam, čime se istovremeno i održava legitimitet vlasti. Osim neizbježne i najočitije agitacije medija, primjeri kulturne industrije vidljivi su kod filmske umjetnost i književnosti koje promoviraju ne samo „herojski kodeks“ već i drugi niz vrijednosnih sastavnica kao što su solidarnost, kolektivizam, gospodarska pravda… Simptomatična je i pojava larpurlartističkih tendencija u jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti toga vremena.

Na socijalnoj razini glavna je vrijednost radikalni egalitarizam koji je indikativno i najprimjerenija filozofija u vrijeme bijede i oskudice. U ekonomskom životu djeluje kao  „teorija jednakih trbuha“[31], a na intelektualnom planu kao „teorija jednakih sposobnosti“.[32] Radikalni egalitarizam odnosi se na distributivni proces u društvu i vezan je uz logiku ograničenog dobra, a obuhvaća distribuciju društvenih položaja i alokaciju društvenih nagrada s glavnom idejom da nitko ne dobiva više od onoga tko ima najmanje.[33] Kod jugoslavenskog modela implicitna vrijednost egalitarizma znači egalitarnu alokaciju ekonomskih dobara, međutim na eksplicitnoj razini susrećemo obje koncepcije − alokacija moći i ugleda treba biti egalitarna, dok se alokacija ekonomskih dobara/raspodjela dohotka treba provoditi prema radu, stoga postoji paradoksalni jaz.[34] Naime, stalno su prisutna kolebanja između nagrađivanja prema radu i uravnilovke jer nije dogovoren odnos minimalnog i apsolutnog dohotka, a da ne narušava socijalističko načelo nagrađivanja prema radu. To usporava rast ekonomskih aspiracija, a djelovanje norme potrošnje i standarda često je kanalizirano u polulegalne i ilegalne kanale.[35] Nadalje, ako se radne usluge ne valoriziraju na tržištu rada, tada se valorizacija odvija na temelju određenih kolektivnih stavova. Pod pritiskom takvih stavova može doći do iskrivljavanja skale vrjednovanja radnih usluga na štetu kvalificiranih i intelektualnih usluga, što rezultira smanjenim rasponima između zarada različitih kvalifikacija i zanimanja u poduzeću. Ako organizaciji nedostaju kadrovi određenog profila, ona ih ne će moći pribaviti povišenjem plaće radnicima zbog načela uravnilovke.[36] Radikalni egalitarizam očituje se u više društvenih činjenica koje se prelijevaju u egalitarni sindrom kao što su: anti-intelektualizam, anti-profesionalizam i anti-poduzetnički stav, koji pasiviziraju stvaralaštvo, inovaciju i poduzetništvo te obezvrjeđuju intelektualni rad u odnosu na fizički.[37]

Radikalni egalitarizam kod ljudi stvara tzv. „jal seljačke duše“, odnosno mišljenje da ako je nekome bolje, ja se ne ću potruditi da budem bolji nego ću ga pokušati sabotirati (ono što i danas kolokvijalno zovemo „hrvatski jal“).[38] U hrvatskom se društvu i nakon devedesetih godina prošloga stoljeća uočava djelovanjem egalitarnog sindroma u javnom i  mikrosociološkom diskursu u obliku podcjenjivanja intelektualnoga rada i općenito kvartarnoga radnoga sektora institucionalno niskim plaćama, a neformalno obezvrjeđivanjem njihova rada u odnosu na manualni rad, a priori izjednačavanje poduzetništva s lopovlukom ili profiterstvom, nevrjednovanje strukovnog profesionalizma...

Situacija nakon osamostaljenja Republike Hrvatske donosi plodno tlo za bujanje teorija ograničenog dobra, a time i egalitarnog sindroma kao načina psihološkog obračuna sa stvarnošću. Na njihovu nesreću, zemlje u tranziciji započele su tranziciju u vrijeme reforme društva blagostanja i dominacije modela ekonomskog neoliberalizma uz jačanje antiegalitarnih tendencija u zapadnim zemljama demontiranjem socijalne države, masovnim ulaskom jeftine radne snage sa svjetskog Juga, rezanjem naknada za nezaposlenost i niza socijalnih transfera, porasta potražnje za visokostručnom radnom snagom…[39] Bez obzira na činjenicu da Hrvatska spada među zemlje koje su bile najbolje pripremljene za tranziciju, i u Hrvatskoj je tranzicija započela u nepovoljnom ekonomskom i političkom ozračju te ju je pratila tajkunska privatizacija nacionalnog bogatstva, deindustrijalizacija, masovna nezaposlenost te rat i razvoj mafiokracije na krilima vlasti.[40] Navedeno je samo pojačalo vrijednosti, mišljenja i djelovanja koja proizlaze iz egalitarnog sindroma, a i zadržala se predodžba države kao redistributivne ustanove. Srednji sloj, manualno radništvo i seljaci kao i u svim postsocijalističkim zemljama nalazili su se u procesu osiromašivanja i deklasiranja.[41] Radništvo je politički desubjektivizirano jer je srušena koalicija radništva i politokracije, a prazninu nikada nisu popunile lijeve stranke.[42] Također, činjenica je da društvene elite ni sada nisu stekle veću autonomiju u odnosu na vladajuću političku elitu.[43] Postupak autonomizacije društvenih elita od političke klase nastavio se odvijati do danas. Tipično obilježje hrvatskoga društva je kompleks neprestane borbe jer iako je dobiven rat na bojištu za međunarodno državno priznanje i obranjen je državni teritorij, istovremeno su otvorena bojišta o pitanjima rasprodanoga i razrušenoga gospodarstva, posebice kulture u širem smislu riječi. Indikativno, stvar navike ili namjere, hrvatski diskurs ne poznaje veterane Domovinskoga rata, kao što je to slučaj u ostalim zemljama. Oni su u Hrvatskoj još uvijek aktivni činitelji, odnosno branitelji.

Literatura

  • Ante BATOVIĆ, „Od ekonomske reforme do Brijunskog plenuma – Američki i britanski izvještaji o Hrvatskoj (1964. − 1966.).“ Historijski zbornik, 63/2012, br. 2.
  • Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Nakladnik Golden Marketing, Zagreb, 1999.
  • Vjeran KATUNARIĆ, „Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O načinima legitimiranja društvenih nejednakosti.“ Politička misao, 48/2011, br. 3.
  • Bogomir KOVAČ, „Politička ekonomija reformiranja samoupravnog socijalizma – od europeizacije Jugoslavije do balkanizacije današnjeg EU-a.“, Politička misao, 49/2012., br. 3.
  • Vladimir I. LENJIN, Država i revolucija, Prosveta, Beograd 1983.
  • Valdemar LUNAČEK, Stjenko VRANJICAN, Povijest ekonomskih doktrina, Pravni fakultet, Zagreb, 1996.
  • Josip OBRADOVIĆ, Participacije i motivacije u radničkom samoupravljanju obzirom na tehnološki nivo proizvodnje, Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, 1967.
  • Dunja RIHTMAN AUGUŠTIN, „Kulturna tradicija i vrednote, neke pretpostavke i jedno pilot istraživanje“, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 1967.
  • Laszlo SEKELJ, Jugoslavija, struktura raspadanja struktura raspadanja: ogled o uzrocima strukturne krize jugoslavenskog društva, Rad, Beograd, 1990.
  • Darko SUVIN, „Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u post-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945. − 1974.(I)“, Politička misao, 49/2012.,  3.
  • Stipe ŠUVAR, Samoupravljanje i alternative, Izdanja Centra za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.
  • Darinka TADIĆ, Josip ŽUPANOV, „Ekonomske aspiracije i društvena norma egalitarnosti.“, Sociologija, 2/1969.
  • Dragomir VOJNIĆ, „Ekonomija i politika tranzicije – pola stoljeća povijesti reforme socijalizma i tranzicije 1962. – 2012. u svjetlu novije ekonomske povijesti“, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti, Zagreb, 2013.
  • Josip ŽUPANOV, Marginalije o društvenoj krizi, Zavod za izdavačku delatnost „Filip Višnjić“, Beograd, 1983.
  • Josip ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, Školska knjiga, Zagreb, 1987.
  • Josip ŽUPANOV, „The social legacy of communism“, Društvena istraživanja, 5/1996.,br. 2 (22).
  • Josip ŽUPANOV, Poslije potopa, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995.
  • Josip ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, Školska knjiga, Zagreb, 1987.

 

[1] Pogrešno je razdoblje socijalističke Jugoslavije na bilo koji način nazivati komunističkim. Upitno je i današnje „komunističke“ zemlje tako obilježavati. Jedino možda one sebe mogu demagoški tako nazvati, čime kod svojih državljana stvaraju privid uspjeha modela i borbe.

[2] V. I. LENJIN, Država i revolucija, Prosveta, Beograd 1983.

[3] B. KOVAČ, „Politička ekonomija reformiranja samoupravnog socijalizma – od europeizacije Jugoslavije do balkanizacije današnjeg EU-a“, Politička misao, 49/2012., br. 3.

[4] V. LUNAČEK, S. VRANJICAN, Povijest ekonomskih doktrina, Pravni fakultet, Zagreb 1996., 375–7.

[5] V. I. LENJIN, Država i revolucija.

[6] B. KOVAČ, n. dj.

[7] D. VOJNIĆ, „Ekonomija i politika tranzicije – pola stoljeća povijesti reforme socijalizma i tranzicije 1962. − 2012. u svjetlu novije ekonomske povijesti“, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti 516 = 50, Zagreb 2013. Hruščov je „pao“ jer je podcijenio snage antitržišnog dogmatizma, a Gorbačov je „pao“ jer je precijenio snage antitržišnog dogmatizma.

[8] Povezano i s mijenjanjem imena iz KPJ u SKJ.

[9] Shvaćanje demokracije nije istoznačno današnjem „zapadnom shvaćanju“. Demokratizacija u ekonomiziranoj društvenoj teoriji označava pružanje sudjelovanja u odlučivanju u ekonomskom modelu širokom sloju ljudi.

[10] J. OBRADOVIĆ, „Participacije i motivacije u radničkom samoupravljanju s obzirom na tehnološki nivo proizvodnje“,  Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, 1967.

[11] D. SUVIN, „Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u post-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945. − 1974. (I)
Politička misao,  49/2012.,  br. 3.

[12] U razdoblju od 1954. do 1961. godišnji rast gospodarstva tekao je po prosječnoj stopi od 12 %, dok je stopa osobne potrošnje iznosila 10 % godišnje. Do 1971. godine oko pet i pol milijuna ljudi otišlo je sa sela raditi u gradove, a istovremeno je poljoprivredna proizvodnja u istom razdoblju povećana za 60 % u odnosu na prijeratno razdoblje. Vidi A. BATOVIĆ, „Od ekonomske reforme do Brijunskog plenuma – američki i britanski izvještaji o Hrvatskoj (1964. − 1966.).“ Historijski zbornik,  63/2012, br. 2.

[13] B. HORVAT, V. STIPETIĆ, Dinamični gospodarski razvoj, Dom i svijet, Zagreb, 2007., 245.

[14] Ekstenzivan gospodarski rast.

[15] B. HORVAT et al., n. dj.

[16] Dok se kapitalistička privreda zasniva na privatnom vlasništvu, zbog čega su poduzeća autonomna i mikroekonomski relativno učinkovita, ali nedostatak koordinacije na nacionalnoj razini dovodi do makroekonomskog rasipanja. Isto.

[17] S. ŠUVAR, Samoupravljanje i alternative, Izdanja Centra za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983., 32–33.

[18] D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Nakladnik Golden Marketing, Zagreb, 1999., 408.

[19] D. BILANDŽIĆ, n.dj., 326.

[20] J. ŽUPANOV, „The social legacy of communism“, Društvena istraživanja, 5/1996., br. 2 (22).

[21] L. SEKELJ, Jugoslavija, struktura raspadanja struktura raspadanja: ogled o uzrocima strukturne krize jugoslavenskog društva, Rad, Beograd, 1990., 14.

[22] D. BILANDŽIĆ, n. dj., 333.

[23] J. ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, Školska knjiga, Zagreb, 1987., 49.

[24] J. ŽUPANOV, Poslije potopa, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995.

[25] D. RIHTMAN AUGUŠTIN, „Kulturna tradicija i vrednote, neke pretpostavke i jedno ogledno istraživanje”, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 1967.

[26] Društvena vrijednost jest koncepcija poželjnoga stanja u društvu koja pruža opća mjerila za ponašanja i služi za opravdanje i osuđivanje određenoga stanja u društvu s valorizacijskoga i ideološkoga aspekta, a pojavljuje se kao eksplicitna i implicitna te je centrirana na različite razine društvenosti: individualna razina, grupna razina, nacionalna razina, socijetalna razina, općeljudska i ekološka razina.

[27] J. ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, 30–31.

[28] Distributivna etika je prisutna npr. u protestantskim društvima.

[29] Spaljivanjem/uništavanjem materijalnoga bogatstva pojedinac pokazuje svoj status u plemenu. Potlač je institucija razmjene nekih skupina sjeverozapadnih američkih Indijanaca (Kwakiutl, Chinook, Tsimshian). Riječ je o obliku suprotstavljene obveze darivanja u kojem se u razrađenim ceremonijama velike količine dobara skupljaju i daju ili čak uništavaju. Naziv dolazi iz žargona Chinook Indijanaca, a u antropološku ga terminologiju uvodi Marcel Mauss. Sam postupak može se shvatiti kao nadmetanje u darivanju; mijenja se materijalno bogatstvo za društveni prestiž.

[30] Strah od napada s istoka ili zapada, buržoaski elementi kao neprijatelji socijalizma…

[31] Tzv. uravnilovka.

[32] Tzv. intelektualna uravnilovka. Vidi J. ŽUPANOV, Poslije potopa.

[33] J. ŽUPANOV, Poslije potopa.

[34] J. ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, 377.

[35] D. TADIĆ, J. ŽUPANOV, „Ekonomske aspiracije i društvena norma egalitarnosti.“, Sociologija, 2/1969.

[36] J. ŽUPANOV, Marginalije o društvenoj krizi, Zavod za izdavačku delatnost „Filip Višnjić“, Beograd, 1983., 92.

[37] J. ŽUPANOV, Sociologija i samoupravljanje, 51−68.

[38] J. ŽUPANOV, „The social legacy of communism“, Društvena istraživanja, 5/1996., br. 2 (22).

[39] V. KATUNARIĆ, „Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O načinima legitimiranja društvenih nejednakosti“, Politička misao, 48/2011, br. 3.

[40] D. VOJNIĆ, „Ekonomija i politika tranzicije – pola stoljeća povijesti reforme socijalizma i tranzicije 1962. − 2012. u svjetlu novije ekonomske povijesti“, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razred za društvene znanosti, Zagreb, 2013., 396.

[41] J. ŽUPANOV, Poslije potopa.

[42] J. ŽUPANOV, Poslije potopa.

 [43]J. ŽUPANOV, Poslije potopa.

O autoru