NACIJA, NACIONALIZMI I POST-NACIONALIZAM U XXI. STOLJEĆU

Višestruke definicije i klasifikacije nacionalizma

Nacionalizam je ideologija koja se pojavljuje u osamnaestom stoljeću, a prožima svjetsku političku elitu sve do dvadesetoga stoljeća. Povjesničari i politolozi koji će proučavati taj fenomen morat će u potrazi odgovarajuće tipologije i sinteze uzimati u obzir vremensku, prostornu i društvenu dimenziju te kontekst u kojem se takvo nacionalno idejno stremljenje razvijalo. Benedict Anderson[1] inzistirat će na sličnosti i imitaciji između raznih nacionalističkih politika koje se višestruko afirmiraju tijekom vremena, dok drugi politolozi poput Raoula Girardeta i Gellnera[2] nastoje pokazati neovisnost ili ovisnost nacionalnog fenomena u odnosu na povijesne situacije i kontekste. Poneki će povjesničari poput Erica Hobsbawma[3],  koji  koristi tipologiju Miroslava Hrocha[4], izabrati  posrednički put koji stavlja naglasak na povijesne detalje koji odigravaju značaju ulogu u tumačenju nacionalnoga stremljenja. Francuski povjesničar Jacques Bainville (Histoire de trois générations, Fayard, 1918.), u svojoj povijesti triju generacija (1918.) nastoji proučavati uzroke Prvoga svjetskog rata koje vidi već u korijenima Francuske revolucije s njezinom kvazi-religioznom „egzaltacijom nacije“ koja je znatno doprinijela razvoju nacionalističkih ideologija i iluzije o dobronamjernim odnosima između europskih nacionalizama.

Denis Monière[5] klasificira nacionalizam u dvije tipološke kategorije.
Prva je tzv. „klasična“ tipologija koja se temelji na kriterijima pripadnosti, koja razlikuje građanski ili politički nacionalizam od etničkog ili kulturnog nacionalizma. Svaki se odnosi na različito poimanje i koncepciju nacije. Druga se tipologija temelji na kriterijima ciljeva, a  obuhvaća četiri skupine: nacionalizam dominacije, nacionalizam oslobođenja, nacionalizam očuvanja i nacionalizam zahtijevanja. U Francuskoj pretežno pod utjecajem Maurrasove škole pozitivističkog integralnog nacionalizma nastaju ideološki nacionalizmi koji se mogu dijeliti u dvije glavne struje: „revolucionarni nacionalizam“ koji zagovara sveeuropski nacionalizam pod  utjecajem ideja nove desnice i „kontra-revolucionarni nacionalizam“ koji se poziva na kršćansko naslijeđe, monarhiju i tradiciju katolicizma te koji smatra da je Francuska kao nacija-država nastala već za vrijeme kraljevske dinastije Kapeta. Katolicizam ima povlašteno mjesto u identitetu francuske nacije. Za vrijeme kolonijalizma nastaju razni oblici „oslobodilačkog“ nacionalizma koji se pozivaju na pravo na samoodređenje naroda i koji se uklapaju u kontekst anti-imperijalističke i anti-kolonijalne borbe u zemljama trećega svijeta. U ovu kategoriju spadaju razni narodnooslobodilački pokreti XX. stoljeća koji mogu biti regionalnog tipa: alžirski nacionalizam, indijski pokret Ghandija, dio baskijskog nacionalizma, okcitanski nacionalizam, katalonski nacionalizam, irski nacionalizam, kao politička borba, usmjerena na oslobođenje od britanske vladavine, libanonski nacionalizam, nacionalni blok (Emile Edde, Raymond Edde), škotski nacionalizam, valonski nacionalizam, korzikanski nacionalizam, savojski nacionalizam, bretonski nacionalizam, portorikanski nacionalizam, flamanski nacionalizam i djelomični svi oslobodilački nacionalizmi iz srednje Europe poput hrvatskog i slovačkog nacionalizma koji su se borili protiv tuđe dominacije i imperijalizma. Cilj drugoga velikog povijesnog nacionalističkog trenda bilo je teritorijalno širenje i prevlast nad drugim zemljama i narodima: „pangermanizam“, „nacional-socijalizam“, kolonijalizam. Nacionalizam je u ovom slučaju sinonim imperijalizma (dominacija drugih naroda i prostora) ili jakobinizma (dominacija drugih regionalnih entiteta unutar nacionalne države). Ovaj nacionalizam ponekad traži opravdanje u velikim mitskim naracijama i pripovijestima: snovi o obnovi Rimskoga Carstva, Mussolini, teorija Lebensraum (životni prostor) kod nacista, civilizacijske mesijanske pretenzije u zapadnom kolonijalizmu. Maurice Charland[6] označava „tehnološki nacionalizam“ kao težnju prema konstrukciji i legitimaciji države-nacije putem prometnih i komunikacijskih sustava koje financiraju javne službe.

Tipologije i definicije nacionalizma

Nacionalna identifikacija u prošlosti bila je politički potiskivana pa se tom pojmu ni u znanosti nije posvećivala posebna pozornost. Almond i Verba[7] ovaj pojam analiziraju u okviru istraživanja političke kulture. Oni nacionalnu identifikaciju definiraju kao dimenziju političke kulture koja govori o subjektivnoj identifikaciji pojedinca s državom. A. D. Smith[8] u nacionalnoj identifikaciji ističe etničku jezgru koja uključuje:

  1. zajedničko ime članova koji su uključeni u populaciju
  2. mitove o zajedničkom podrijetlu i zajedničkoj baštini
  3. zajedničko povijesno pamćenje
  4. zajednički teritorij ili domovinu
  5. elemente zajedničke kulture – jezik, običaje
  6. osjećaj solidarnosti među članovima zajednice.

Almond i Verba nacionalnu identifikaciju izjednačuju s identifikacijom s državom (state nation), Smith je izjednačuje s identifikacijom s nacijom (national state). Prvo je američko shvaćanje, a drugo europsko. Bez identifikacije ne može nastati niti se održati nijedna skupina. Bez nacionalne identifikacije nema države, a sama nacionalna identifikacija nije dovoljna za njezin nastanak. Da bi država nastala, mora postojati skupina s nacionalnom identifikacijom i okolnosti koje ne ometaju realizaciju nacionalne identifikacije u obliku države. U svijetu je još mnogo skupina koje imaju zajedničko ime, mitove o zajedničkom podrijetlu i zajedničkoj baštini, zajedničko povijesno pamćenje, zajednički teritorij, elemente zajedničke kulture (jezik, običaje...), osjećaj solidarnosti među članovima te skupine i izrazitu želju  članova te skupine da uspostave svoju državu, ali je ipak nisu mogli uspostaviti jer se tome suprotstavila vanjska sila. Stvaranje političke kulture ovisi o skladnoj i generacijskoj artikulaciji i filogenezi i ontogenezi. Filogeneza čovjeka sastoji se od dva dijela: biološke i kulturne filogeneze. Biološka filogeneza jedinstvena je za čovjekov rod, a kulturna se razlikuje od kulture do kulture. Isto tako, ontogeneza svakog čovjeka sastoji se od dva dijela: biološke i kulturne ontogeneze. Biološka filogeneza i biološka ontogeneza odvijaju se pod utjecajem biološke evolucije čovjekova roda i biološkoga sazrijevanja svakog pojedinca. Kulturna filogeneza  i kulturna ontogeneza rezultat su kulturne evolucije pojedinih socijalnih skupina (nacija) te odgoja i naobrazbe pojedinca.

Društvo i nacija

U tom je kontekstu prijeko potrebna sociološka podjela koju je iznio Ferdinand Tonnies kada je razlikovao koncept zajednice (Gemeinchaft) i društva (Gesellschaft). Prvi koncept obuhvaća nacionalnu zajednicu koja okuplja ljude istog podrijetla koji imaju zajedničke srodne krvne veze ili obiteljske veze, koji dijele iste osjećaje pripadnosti zajedničkoj sudbini i koji se pozivaju na kolektivno pamćenje. Zajednica je proširenje obiteljskog konteksta ili tradicionalnog sela. Suprotno tome, drugi koncept društva počiva na konstruktivističkom i mehanističkom modusu funkcioniranja koji je doslovce utilitarističke naravi. Ekscesi mehanističko-društvenog pristupa nacije dovode do određene anomije te nereda koji su prouzrokovali nekontrolirani urbani i ekonomski tijekovi. U takvoj optici, hipertrofija urbane i trgovačke egzistencije uništava duboke solidarne veze i samu bit naroda. Na temelju takve dihotomije može se reći da su tipovi nacionalizma koji su nastali mahom u srednjoj ili istočnoj Europi najprije zasnovani na prethodnim postojećim ukorijenjenim organskim specifičnim zajednicama sa specifičnim jezikom i kulturom, dok su zapadnoeuropski i sjevernoamerički nacionalizmi kao apstraktna zamisao poretka uništavajući tradicionalne organske zajednice nastojali zamijeniti ih mehanicističkim i konstruktivističkim društvima. Kasnije će sociolog Francois Perroux[9] dopuniti Tonniesovu analizu precizirajući koncept zajednice. Perroux razlikuje amorfnu zajednicu koja je rezidualna zajednica koja preživljava u svijetu u kojem prevladava društveno-ugovorni model, dok je strukturirana zajednica na temelju povijesnih kontinuuma i naslijeđa zasnovana na učinkovitim hijerarhijama. Takva je zajednica učinkovita ako je simultano organizirana kao organizacijski aparat koji joj daje jasna pravila koja odražavaju komunitarnu bit struktura. Takvu je problematiku već zapazio Simmela kad kaže da postoji raskol između strukture i organizacije i da jedan zakonodavac nastoji podvrgnuti organske realne zajedničarske ili teritorijalne jedinice ideološkom apstraktnom kalupu. Društvo prožeto apstraktnim oblikom nacionalizma postupno se supstituira prirodnoj zajednici i komunitarnim strukturama kao prethodna naslijeđa organskih nacionalizama. Kurt Hubner u djelu „Das Nationale“[10] iznosi tezu da identitet prethodi stvaranju nacije i elaboriranju nacionalističke doktrine te da je vitalna potraga za identitetom psihološka, antropološka i ontološka kategorija. Svaki čovjek zahtijeva prepoznavanje određenog identiteta na personalnoj i na komunitarnoj razini. Prema njemu stoji sljedeće:

− identitet jedne nacije je antropološki postulat

− nacionalni identitet je zasnovan na strukturiranoj skupini sustava, pravila koja harmoniziraju veze između pojedinaca i skupina unutar nacije

− takvi sustavi pravila funkcioniraju kao regulatori te ne smiju biti unaprijed određeni jer bi svaka definicija bila konceptualno redukcionistička u odnosu na životne potencijalnosti

koje čine naciju

− nacionalni sustavi su nestabilni i poznaju visoka i niža razdoblja i konjunkture

− takva nestabilnost zahtijeva neprestanu prilagodbu u odnosu

na moguće transformacije

− u raznim nepredvidljivim transformacijama koje zahvaćaju jednu naciju treba izbjegavati determinističke lekture i metode. Nacionalizam je uvijek voluntarističke naravi i ne prihvaća pasivno disfunkcije državnoga aparata i čimbenike koji uzrokuju krize i regresivne faze pa se to razlikuje od liberalizma koji prihvaća spontanu organizaciju i disfunkciju ekonomije ili marksizma koji reklamira pozitivistički determinizam te odbacuje voluntarizam kao izraz opasnih iracionalnih nagona

− nacionalizam nikada ne tumači determinizme, već sudbinu koja kao ideja pretpostavlja pristanak na praktični razum

− nacija ne čini jednu statičnu esenciju kao što to afirmiraju stare tradicionalne desnice ili uskogrudni neo-romantični nacionalno obojeni jer svaki oblik statičnosti implicira determinizme. Kada je riječ o samoj definiciji nacije, treba prethodno precizirati njezino etimološko značenje kako bi se nadalje orijentirali na pokušaj reaktualiziranja i objektivnijeg znanstvenog pojašnjenja nacionalnog fenomena tijekom povijesti. Nacionalizam u odnosu na minimalnu definiciju podrazumijeva obranu nacije na političkom, kulturnom i gospodarskom planu.

Rasprave oko genealogije nacija

Tako svaka definicija nacionalizma neizbježno potječe od same definicije nacije. Što je nacija? Pojam „nacija“ dolazi od latinskog glagola natio, nasci, što znači roditi. U njezinu prvotnom značenju natio znači rođenje, podrijetlo, obitelj, klan (Sippe). U srednjem vijeku, prema definiciji Regina de Pruma, već se spominjao nationes populorum, čime se isticalo da su nacije bile one zajednice u pučanstvu koje su imale zajedničke pretke, zajednički jezik te zajednički sustav prava ili skica prvih ustava. Pojam nacija prvi je put uporabljen na srednjovjekovnim sveučilištima, na Sorboni, kako bi se označilo zajednicu studenata koji potječu iz iste pokrajine: natio germanica ili teutonica (studenti Njemačke, Skandinavije, Flandrije), natio scozia ili scotia koja je regrupirala studente iz Engleske, natio franca regrupirajući studente Francuske ili Picardije, natio normanica s Normanima itd. Nacionalizam kao ideologija nastaje tek s Francuskom revolucijom, ali s različitom koncepcijom kao što su to bile nationes srednjovjekovne Sorbone. Nacija čini masu građana koji nisu pripadali prethodnom staležu plemstva ili crkvenom kleru. Takva je masa krajnje politizirana kako bi mogla biti lakše mobilizirana u vojne pohode te u tom pogledu bitke Jemappesa i Valmyja (1792.) navješćuju, kako kaže Georegs Mosse, „eru nacionalizacije masa“ kao militarizacije nacionalnog korpusa i raznih ustanova društva. Kao posljedica revolucionarnih francuskih ratova i ekspanzionističkih pohoda francuskog imperija, nacionalizam u Njemačkoj tada je bio revolucionarne i ljevičarske naravi. U Njemačkoj s Metternichom nacionalizam postaje „nacionalizam kulture" (kuturnacionalismus) u kojem političko djelovanje treba težiti prema očuvanju, obrani i kao izraz kulturnoga naslijeđa koje proizlazi iz specifične povijesti i posebnog genius locija. Kulturu treba promicati među masama, a ne biti monopol jedne elite. Takav nacionalizam kulture potpomogla je „pučka pedagogija“ (Volkpedagogik) kao primjerice natječaji u pučkom pjevanju, inauguracija kazališta na nacionalnom jeziku, interes za književnost i povijest. Takav tip nacionalizma je iskristalizirao jedan front prema institucijama koje proizlaze iz anorganskih apstraktnih ideja odvojenih od kulturnog i povijesnog kontinuuma naroda. Od navedene opće volje za organiziranjem odgojiteljske „pučke pedagogije“ proizlaze dvije tendencije u odnosu na definiciju nacionalizma koje se mogu uokviriti u dva različita konteksta Europe. U prvom kontekstu postoje zemlje, pretežito u središnjoj i istočnoj Europi, u kojima je nacija percipirana na tragu Herderovog nauka (modeli kulturnog i romantičarskog nacionalizma) kao „prirodna organska zajednica“ koja počiva na zajedničkoj kulturi, jeziku, na antropološkim i lingvističkim činjenicama. Takva vizija nacionalizma proizlazi iz Herderove filozofije te strukturira njemački nacionalizam, nacionalizam slavenskih naroda (Rusi, Srbi, Bugari, Hrvati, dok se u Poljskoj i kod Čeha Herderovsko naslijeđe miješa s drugim elementima kao katolicizam, mesijanstvo Franka, nasljedstva Hussita i masonski antiklerikalizam) te flamanski nacionalizam. Na drugoj strani pronalazimo voluntarističku koncepciju nacije kao „zajednicu volje“ koja proizlazi iz djela Ernsta Renana. Ona je karakteristična za francuski nacionalizam revolucionarne ere i ne prihvaća prirodno-organske kriterije te negira „poredak realnog“ kao sastav tisuću povijesnih specifičnosti konkretnih nacija i nastoji nivelirati i uniformizirati sve regionalne posebnosti. Takva je uniformizacija za E. Renana trebala biti ostvarena prisilnim aparatom državne mašinerije, Bodina, Richelieua i jakobinaca Francuske revolucije.

Takav tip nacionalizma nije zasnovan na antropološkim, lingvističkim i kulturno-povijesnim činjenicama, već na „konstruktivističkom izgraditeljskom duhu“ potkrijepljenom Renanovom idejom „svakodnevnog plebiscita“ i pristankom građanina. Kako bi se bolje raščlanila ta opozicija između herderovskog i renanovskog tipa nacionalizma, nužno je također pojasniti razliku između koncepta etnosa i demosa. Tilman Mayera[11] u sklopu dihotomije razlikuje Herder-Renan koncepte etnosa i demosa. Etnos čini humanu demografsku specifičnu skupinu s isprofiliranom etničkom bazom. Demos je skup izbornika, a ne uzima u obzir njihov etničko-antropološki profil. Iako mogu izraziti svoje stajalište glede konkretnih političkih odluka, oni se ne poistovjećuju konceptom etnosa. Za Mayera kao i za Herdera, narodi su specifične ekspresije diverzificiranog čovječanstva koje je dano od Boga, kao razni oblici bitak-čovjeka (menszijn/mensch-sein). Takva dihotomija može potaknuti sljedeća filozofska i antropološka razmišljanja. Kao prvo, čovjek je ontološko slabo biće koje je bačeno u okrutni prirodni okoliš te mu je, kako bi se obranio od raznih prijetnji, nužna tehnika i kultura. Tehnika, izrada raznih radnih materijala koji osiguravaju njegov biološki opstanak te kultura kao skup rituala, tradicija, pravila, antropoloških institucija (obitelj, brak) koje omogućuju usmjeravanje ponašanja prema maksimumu uspješnosti. U jednoj od specifičnih i suvremenih tipologija nacionalizma, John Breully iznosi klasifikaciju suvremenih nacionalizama koji su prisutni na svjetskoj sceni. U tom kontekstu pronalazimo sljedeće:

− nacionalizme ujedinjenja, kao u Italiji, Njemačkoj ili Poljskoj XIX. st.

− nacionalizme separacije u kojima se nacije nastoje osloboditi od carstva kao što je to bilo u slučaju Mađarske, Češke, Hrvatske djelomično uključene u Austro-Ugarsku, Rumunjske,

Grčke, Srbije (koja je od separatističke sile u Otomanskom Carstvu postala unitaristička sila u kontekstu stvaranja prve Jugoslavije) i Bugarske u Otomanskom Carstvu

− antikolonijalistički nacionalizam, kao u Indiji do oslobođenja 1947. g. ili kao afričke nacije prije samog vala dekolonizacije 60-ih godina

− subnacionalizam u državama koje su proizašle od imperijalističkih podjela u Europi ili kolonijalne uprave koje su nastale takvom podjelom, kao što je to slučaj s Pakistanom u Indiji ili Kantaga u bivši belgijski Kongo

− reformistički nacionalizam koji nastoji ubrzati proces prijelaza prema stupnju optimalnog gospodarskog, vojnog, tehničkog razvoja koji će omogućiti učinkovitiju obranu od imperijalističkih pretenzija koje slabe nacionalnu suverenost. To je bio slučaj s erom Meija u Japanu, Sun Ya-Tsena u Kini i u Turskoj mladih Turaka.

Povjesničar Bernard Michel[12] razlikuje tri vrste nacionalnog osjećaja pripadnosti i politike: nacionalizam, patriotizam i htonizam. Prema toj konceptualnoj heterogenosti, nacionalizam kao ideologija pretpostavlja zajednički jezik, zajedničku povijesnu viziju, superiornost nacionalnog identiteta kao najvišu referentnu vrednotu, integriranost unutar mitske zajednice koja transcendira sve razlike, vjere i prihvaća način života integriran unutar mreža nacionalnih socijabiliteta (kulturna, vjerska, sportska društva). Patriotizam se razlikuje u tome što je više osjećajno i kulturno nastrojen nego segregacionistički, on nastoji rehabilitirati kulturna i jezična prava jednog naroda nakon tuđinske okupacije. Htonizam (grčki khtôn), karakterizira odbacivanje i neprihvaćanje svih koji ne mogu dokazati dugu autohtonu etničku pripadnost i zajedničku lozu te onih koji su pod utjecajem dekadentnog zapadnjačkog načina života. Takvo političko strujanje egzaltira specifičnu tradiciju, jedan „Sonderweg“ koji proklamira totalnu kulturnu autohtonost i odbacivanje zapadnjačkog integracionizma te dovodi do ksenofobičnih i rasističkih izražaja.

Nacionalizmi u službi geopolitike

Prema klasifikaciji M. Wieviorka[13], dvije tendencije nacionalizma u suvremeno doba suprotstavljaju jedan oblik nacionalizma koji se očituje kao identitarna krispacija i odbacivanje globalizacije, a drugi je čimbenik moderniteta univerzalizma i unutarnje kohezije. U tom pogledu na pragamatičniji način Michael Lowy[14] razlikuje:

− nacionalizam ugnjetavanja koji je u službi imperijalizma i reakcionarnih snaga,

− nacionalizam progonjenih koji je u službi nacionalnih oslobođenja i prava na samoodređenje, no on naznačuje kako je ta podjela uvijek relativna. Međutim, ta dva oblika mogu prekrivati elemente šovinizma, fetišizma nacije i neprihvaćanja drugoga, različitoga.

U kontekstu u kojem samo postoje države-nacije i gdje su kolonijalna carstva nestala, Breully razlikuje sljedeći tip nacionalizma:

− nacionalizmi ujedinjenja koji su separatističke naravi u antikolonijalnoj borbi kao što je panafrikanizam ili panarabizam (naserizam, neodesturijanizam u Tunisu, Istiklal u Maroku)

− reformistički nacionalizam − to je bio slučaj Italije u kojoj će nacionalizam liberalne i centralističke prirode evoluirati u fašizam hegelijanske inspiracije

− nacionalizam separacije u sklopu bi-etničkih ili multietničkih, bi-lingvstičkih ili multilingvističkih država koji izražava unutarnju neuravnoteženost kao što je flamanski ili škotski nacionalizam ili pak regionalistički nacionalizam u sjevernoj Italiji.

U sklopu suvremenih poimanja koncepta nacionalizma, N. Luhmann[15] je teoritizirao nacionalistički fenomen prema kriteriju inkluzija − isključenje. Naime, inkluzija pučanstva u

sklopu funkcionalnih sustava (razne javne obveze i prava, obvezatno školstvo, pravo na glasovanje, vojna obveza) istodobno zabranjujući i isključujući tu participaciju onima koje se ne prihvaća kao pripadnike nacije.  U doba suvremenog globalizma koji uniformizira kulture i načine života u ime tržišne profitabilne logike, nacionalizmi čine identitarne samoobrambene mehanizme. Već je u svoje doba godine 1892. Maurice Barres definirao nacionalizam kao „reakciju, oporbenu poziciju protiv širenje kozmopolitičkih ideja“. Prema njegovoj koncepciji, nacionalizam ne implicira isključivo pravo naroda na samoodređenje, već i obvezu naroda da opstanu i sačuvaju ono što jesu. U tom je smjeru Ernest Gellner pokazao kako nacionalizam, njegova standardizirana nacionalna kultura i nacionalna država čine nužne uvjete za funkcioniranje modernih industrijskih društava te održava strukturalni i proceduralni funkcionalizam demokratskog sustava. On smatra da je nacionalizam „rezultat jednog tipa moderniteta, ne kao oblik tradicionalnih solidarnosti, već kao odraz posljedica jednog oblika društvene organizacije, utemeljene na visokim neovisnim kulturama naobrazbe koje su zaštićene od države“. Interakcija između države i kulture čini bit istog nacionalizma. Narodi, nacije su sastavni elementi čovječanstva kao metafora pluralnih čovječanstava. Za Charlesa Maurrasa[16] nacija „konstituira najširi komunitarni okvir koji je u svjetovnom planu najsolidniji i kompletan“. Nacija je povijesna, politička prirodna zajednica. Bilo bi opasno kada bi pripadnici te zajednice sumnjali u nju jer bi se onda odvojili od realnosti u korist apstraktnih konstruktivističkih utopija.

Daleko od hermetičnih zatvaranja i ekskluzivnosti, nacionalna je ukorijenjenost uvjet za otvaranje čovjeka svijetu jer kako razumjeti i impregnirati se s drugim nacionalnim kulturama ako se prije ne poštiva i ne poznaje vlastita kultura i nacija? Nacionalna je pripadnost u tom smislu konstitutivni identitet ljudskog bića. Takav tip otvorenog, klasičnog, političkog, realističkog defenzivnog nacionalizma otvorenog svijetu suprotstavlja se nacionalitarizmu (naziv preuzet od Renea Johanneta) u obliku ofenzivnog ekspanzionističkog i ideološkog nacionalizma. Pluralnost rasa, etnika, jezika, kultura ili vjera obilježava razvoj čovječanstva od samog početka. Ta je pluralnost tijekom povijesti bila ugrožena od zapadnjačkog univerzalizma, osvajačkoga i homogenizirajućega kulturološkoga procesa koji je bio projekcija etnocentrizma na planetarnoj razini (primjerice križarski ratovi, kolonijalizam itd.), etnocentrizma koji se nastavlja procesom globalizacije koji nameće jedan oblik tržišne ekonomije i jedan način života. Međutim, svijet treba biti shvaćen kao pluriverzum, multipolarni poredak u kojem se velike kulturne skupine konfrontiraju u sklopu jedne podijeljene planetarne temporalnosti. XXI. bi stoljeće moglo biti označeno emergencijom multipolarnoga svijeta artikuliranoga oko emergentnih civilizacijskih era: europske, sjevernoameričke, ibero-američke, arapsko-muslimanske, kineske, indijske, japanske. Jedna od prijetnji koegzistenciji tih civilizacijskih era jest pretendiranje jedne civilizacije nad drugom i težnja prema nametanju svojeg modela svima. Kozmos je također jedan specifični kontinuum. Svijet je jedan i raznolik, integrira više razina vidljivog i nevidljivog, različite percepcije prostora i vremena i razne organizacijske zakone. Mikrokozmos i makrokozmos se međusobno prožimaju. Kozmos je realnost (phusis) te mjesto manifestacije bitka, mjesto gdje se otkriva istina (aletheia) naše pripadnosti kozmosu. „Panta rhei“ (Heraklit): „U sveobuhvatnom stoji otvaranje sveobuhvatnom.“

Postnacionalizam ili kraj nacija?

„U doba gospodarske, političke i kulturološke globalizacije, model države-nacije prevelik je za rješavanje malih problema, ali i premalen za rješenje velikih problema“, ističe sociolog Daniel Bell. Međutim, unatoč kulturološke, povijesne i geopolitičke nužnosti kontinentalnog ujedinjenja Europe, nacija i europske nacije ostaju središnji političko-povijesni akter u javnom prostor i političkom životu. Nacija još uvijek pruža prikladni i pravni okvir organiziranja ljudske zajednice. Nacija, unatoč političkim režimima i poretku od monarhija do republika, svakako ostaje privilegirana razina političkog odlučivanja i povijesne egzistencije. Kao što to dobro zapaža Max Gallo, nacija je najbolja razina moguće demokracije jer unatoč sve slabijem osjećaju nacionalne pripadnosti kod političkih oligarhija u Europi koje se  otuđuju od naroda, nacija još uvijek ostaje vezana i jedinstvena zbog zajedničke prošlosti, jezika i idejne političke, socijalne filijacije i zajedničke povijesti. Nacija je ujedno jedna i pluralna, kao što to ističe povjesničar Fernand Braudel. U globalnom kontekstu  kulturološke i gospodarske uniformizacije razvidni su i procesi etničko-vjerske i regionalne fragmentacije u obliku etno-nacionalizma i mikro-nacionalizma kao protuteže periferije prema centru, organskih ukorijenih zajednica koje se ne prepoznaju u državnom aparatu i birokraciji. Moderni se nacionalizam često poistovjećuje s državnim nacionalizmom (staatsnationalisme) koji se bitno razlikuje od kulturnoga nacionalizma (volksnationalisme) po prirodi i strukturi. Naime, kulturni nacionalizam obuhvaća i uvažava etničku sastavnicu određenog područja-teritorija, kao glavnu povijesnu matrica zajedničkih vrednota koje se ne mogu prenijeti na drugi habitus i podneblje. Državni nacionalizam podvrgava etnički element u službu birokratskog, upravnog aparata, a država u toj situaciji ne predstavlja instancu koja dinamizira snage koje proizlaze iz narodnoga duha i Volkheita, već kao Moloch on zapravo uništava i konzumira iste organske snage. Kulturni se nacionalizam temelji na pluralnom pogledu na povijest i svijet kao i politike jer svaki narod generira specifični svjetonazor koji promiče na određenom životnom prostoru i dolazi u dodir s drugim kulturološkim skupinama s kojima se sukobljava ili surađuje. Državni nacionalizmi često ugrožavaju i nastoje izbrisati takvu pluralnost, pokušavajući centralizirati i uniformizirati takvu kulturološku i teritorijalnu različitost. Binarna tipologija, kulturni nacionalizam (Verlooy, Jahn, Arndt, Hoffmann von Fallersleben) i državni nacionalizam (jakobinizam i bonapartizam) danas dobro odražavaju opoziciju između globalne nad-nadnacionalne integracije i tržišne homogenizacije i imperativa očuvanja pluralnosti na lokalnoj razini.

Post-nacionalizam ili a-nacionalizam jest idejno stremljenje koje opisuje proces i tendenciju slabljenja nacionalnih identiteta ili modela država-nacija u odnosu na moć svjetskih, međunarodnih i nad-nadnacionalnih entiteta i organizacije. Postoji nekoliko čimbenika koji pridonose širenju aspekata postnacionalnog političkog i društvenog modela, uključujući ekonomske, političke i kulturne elemente. Povećanje globalizacije ekonomskih čimbenika, kao što su širenje međunarodne trgovine te važnost multinacionalnih korporacija i internacionalizacija financijskih tržišta, nadilaze značenje nacionalnih gospodarstava. Istovremeno, politička moć dijelom se prenosi od nacionalnih vlasti prema nad-nacionalnim subjektima, kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija, Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) i NATO-a. Osim toga, mediji i industrije zabave sve se više globaliziraju i stvaraju prevladavajuće kulturološke i idejne trendove i obrasce na nadnacionalnoj razini. Migracija pojedinaca ili skupina između zemalja doprinosi stvaranju postnacionalnog identiteta i uvjerenja, iako vezanost za građanstvo i nacionalni identitet često ostaje važna. Unatoč tome što post-nacionalizam ne isključuje svaki oblik nacionalnog identiteta i osjećaja pripadnosti, primjerice kod Habermasova[17] ustavnoga patriotizma i postnacionalizma Jean-Marc Ferryja, obje sintagme mogu biti antagonističke. Naime, kao Habermasov učenik, Jean-Marc Ferry iznosi tezu da ljudski identitet ima nekoliko dimenzija: narativnu, interpretativnu, argumentiranu i rekonstruktivnu. Ferryjev postnacionalizam temelji se na mišljenju da u doba globalizacije Europa postaje mjesto post-nacionalnog, kao mogućnost da se sastavni narodi Europske zajednice mirno, nenasilno suočavaju onako kako je Kant to zamišljao u svojoj knjizi vječnog mira, filozofskih skica. Prema toj viziji Europe, zemlje zadržavaju svoj nacionalni identitet, a glavni zadatak države jest prijenos „legitimnog obrazovanja“ (kultura svake nacije ugrađena u više univerzalnog znanja). Ferry se zalaže za „proceduralni kozmopolitizam proceduralnog“ protiv europskog federalizma. Ova politička vizija Europe povezana je s pojmom rekonstruktivnog identiteta  u duhu nad-nacionalnog pomirenja. Habermas je zagovarao jedan novi postnacionalni model „europskog ustavnog patriotizma“ koji je trebao kombinirati zajednički identitet, ali novi oblik solidarnosti i  postnacionalne demokracije na nad-nadnacionalnoj europskoj razini. Jean-Marc Ferry[18] je pored Habermasova ustavnoga poimanja i modela patriotizma nastojao razvijati jedan oblik radikalnog postnacionalizma koji bi se temeljio na izgradnji zrelog „supranacionalnog ustavnog identiteta“ koji se afirmira kroz načela liberalne demokracije, načela građanstva, legaliteta i transparentnosti, kao temelja nastanka zajedničke političke kulture.

LITERATURA

  1. B. ANDERSON (trad. Pierre-Emmanuel DAUZAT), L'imaginaire national: Réflexions sur l'origine et l'essor du nationalisme [„Imagined Communities“], éditions La Découv J. M., G., 1996.

ALMOND A., VERBA, The Civic Culture. Boston, MA: Little, Brown and Company,  Sidney 1965.

  1. CHARLAND “Constitutive Rhetoric: The Case of the Peuple Québécois”, Quarterly Journal of Speech1987
  2. CHARLAND „Technological Nationalism”, Canadian Journal of Political and Social Theory, 1986.

R.GIRARDET, Nationalismes et nation, éditions Complexe,‎ 1996., Eric Hobsbawm, Nations et nationalisme depuis 1780: programme, mythe, réalité, éditions Gallimard,‎ 1992.
FERRY Europe, la voie kantienne : Essai sur l’identité postnationale, Paris: éditions du Cerf, 2005.
E. GELLNER, Nations et nationalisme, éditions du Seuil,‎ 1989.
E. HOBSBAWM, Nations et nationalisme depuis 1780: programme, mythe, réalité, éditions Gallimard

  1. HABERMAS Citoyenneté et identité nationale. Réflexions sur l’avenir de l’Europe
  2. HUGUENIN, A l'école de l'Action française : un siècle de vie intellectuelle, Editons J.-C. La N. LENOBLE, L. DEWANDRE, Europe au soir du siècle. Identité et démocratie, Paris: Esprit, 1992.
    N. LUCKMANN, Politique et complexité : Les contributions de la théorie générale des systèmes, Cerf, 1999.
  3. LÖWY The war of gods. Religion and Politics in Latin America, London, Verso, 1996.
  4. MAYER, Das prinzip Nation in modrn Gesellschaften. Landerdiagnosen und Theoretische perspektiven. Westdeitscher Verlag, Opladen 1994.
    B. MICHEL, Nations et nationalismes en Europe centrale, XIX. − XX. siècle, Aubier 1995.

MONIERE, Pour comprendre le nationalisme au Québec et ailleurs, Montréal: Les Presses de l'Université de Montréal, 2001.
F. PERROUX L'économie du XX. siècle. PUF, Paris, 1969.

  1. D. SMITH Nationalism and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationalism. New York, 1998.
    M. TOMBERG Der Begriff von Mythos und Wissenschaft bei Ernst Cassirer und Kurt Hübner, Münster: Lit 1996.
    J. VU M. WIEVIORKA, Racisme et xénophobie en Europe: une comparaison internationale, Paris, La Découverte,‎ 1994.
  2. VUJIC, Intelektualni terorizam-heretički brevijar, Hasanbegović, Zagreb 2007.

 

[1] M. Benedict ANDERSON (trad. Pierre-Emmanuel Dauzat), L'imaginaire national: Réflexions sur l'origine et l'essor du nationalisme [„Imagined Communities”], éditions La Découverte,‎ 1996. (ne znam kako mu je ime)

[2] Ernest GELLNER, Nations et nationalisme, éditions du Seuil, 1989.

[3] Eric HOBSBAWM, Nations et nationalisme depuis 1780: programme, mythe, réalité, éditions Gallimard,‎ 1992.

[4] M. Hroch zagovara tezu da  se nacionalni osjećaj postupno širi i sazrijeva te da treba postojati posebni društveni preduvjet za nacionalni preporod.

[5] Denis MONIERE, Pour comprendre le nationalisme au Québec et ailleurs, Montréal: Les Presses de l'Université de Montréal, 2001, 11−14.

[6] Maurice Charland Constitutive Rhetoric: The Case of the Peuple Québécois, Quarterly Journal of Speech (1987) and „Technological Nationalism”, Canadian Journal of Political and Social Theory, 1986.

[7] Almond, Gabriel A. (treba ujednačiti da svagdje bude ime autora mali slovom, a prezime velikim, Verba, Sidney The Civic Culture. Boston, MA: Little, Brown and Company, 1965.

[8] Anthony D. SMITH  Nationalism and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationalism. New York, 1998.   

[9] François PERROUX. L'économie du XX. siècle. PUF, Paris, 1969.

[10] Markus TOMBERG, Der Begriff von Mythos und Wissenschaft bei Ernst Cassirer und Kurt Hübner, Münster: Lit, 1996.

 

[11] Tilman MAYER, Das prinzip Nation in modern Gesellschaften. Landerdiagnosen und Theoretische perspektiven. Westdeitscher Verlag, Opladen 1994.

[12] Bernard MICHEL, Nations et nationalismes en Europe centrale, XIX. − XX. siècle, Aubier, 1995.

[13] Michel WIEVIORKA, Racisme et xénophobie en Europe: une comparaison internationale, Paris, La Découverte,‎ 1994., 305.

[14]Michael LÖWY, The war of gods. Religion and Politics in Latin America, London, Verso, 1996.

[15] Niklas LUCKMANN,Politique et complexité: Les contributions de la théorie générale des systèmes, Cerf, 1999.

[16] François HUGUENIN, A l'école de l'Action française : un siècle de vie intellectuelle, Editons J.-C. Lattès, 1998.

[17] Juergen HABERMAS, 1992. „Citoyenneté et identité nationale. Réflexions sur l’avenir de l’Europe”, u: LENOBLE, J. et DEWANDRE N., L’Europe au soir du siècle. Identité et démocratie, Paris: Esprit.

[18] Jean M. FERRY„Face à la question européenne, le problème d’une intégration postnationale”, Critique Internationale no. 23, 2004.

O autoru