ABDUL-MALIK I KUPOLA NA STIJENI – RAZGRADNJA JEDNOG MITA

Sažetak

Kupola na stijeni u Jeruzalemu jedna je od najimpresivnijih građevina i simbol svetoga grada. Istodobno predstavlja najstarije monumentalno djelo islamske umjetnosti koje je do danas, više od trinaest stoljeća od podizanja, sačuvalo svoj izvorni oblik uz tek manje modifikacije. U članku se analizira i dekonstruira mit, popularan u kampanji negiranja važnosti grada u arapsko-islamskoj svijesti, da je umajadski kalif Abdul-Malik podigao kupolu kako bi preusmjerio hadž iz Meke, koja je tada bila pod kontrolom njegova suparnika Ibnuz-Zubejra, u Jeruzalem. Jedini klasični arapski izvor koji ovo spominje je Jakubi, čija kronika mora biti uzeta sa zrnom soli zbog autorovih dubokih anti-umajadskih osjećaja. Brojna druga kanonska djela klasične arapske historiografije slažu se da je pravi Abdul-Malikov motiv iza podizanja Kupole na stijeni bila njegova želja da nadmaši sjaj bizantskih crkava u Palestini i Siriji. Dizajn kaligrafskih natpisa na kupoli povjeren je Radži bin Hejvi, slavnome pravniku i skupljaču hadisa koji je ciljano odabrao određene kur'anske ajete koji govore o Kristovoj ljudskoj prirodi, kako bi od ovoga remek-djela arhitekture učinio medij kršćansko-islamske polemike.

Ključne riječi: Jeruzalem, Kupola na stijeni, Umajadi, arapska historiografija 

1. Uvod

Usporedno s Trumpovom odlukom o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela i preseljenjem američkoga veleposlanstva u ovaj grad, vodi se i sustavna kampanja naglašavanja židovskoga i negiranja arapsko-islamskoga identiteta Jeruzalema. Kao i svaki put dosad, eskalacijom sukoba njegova vjerska dimenzija izbija u prvi plan. Najkontroverznije pitanje statusa u Jeruzalemu, nesumnjivo i u čitavom svijetu, jest pitanje statusa El-Harem eš-Šerifa (Brda hrama) s El-Aksa džamijom i Kupolom na stijeni, gdje istodobno židovsko i muslimansko polaganje prava spor oko Starog grada čini nerješivim.

 

2. Umajadi i Jeruzalem

Minimiziranju arapsko-islamske povijesne povezanosti sa svetim gradom trebao bi poslužiti i mit o razlozima izgradnje Kupole na stijeni. Ukratko, sukladno ovom naizgled uvjerljivu mitu, umajadski kalif Abdul-Malik Kupolu na stijeni izgradio je kako bi muslimane odvratio od hadža u Meku koja je tada bila pod kontrolom njegova suparnika i samoproglašenoga kalifa Abdullaha Ibnuz-Zubejra (upravo će Abdul-Maliku, tj. njegovom upravitelju Iraka Hadžadž bin Jusufu, poći za rukom 692. napokon ugušiti Ibnuz-Zubejrovu pobunu). Ova ideja nipošto nije nova. Spominje je i Ignaz Goldziher u svojoj knjizi „Muhammedanische Studien“.[1] Hadž je, budući da je Meka bila nedostupna, trebao iz Meke biti preusmjeren u Jeruzalem, a inovaciju su s dogmatske strane trebali poduprijeti hadisi o svetosti Jeruzalema, čime zapravo počinje tradicija prikupljanja ovih hadisa, iz čega će nastati žanr poznat kao „Vrline Jeruzalema“ (faḍāʼil al-Quds). Nakon Goldzihera, i brojni su drugi povjesničari (Bernard Lewis, Daniel Pipes) nastavili perpetuirati ovaj mit. Boris Havel tako u svojoj knjizi „Arapsko-izraelski sukob“ muslimansku sakralizaciju Jeruzalema vidi kao posljedicu ili vanjske agresije ili međumuslimanskih sukoba oko autoriteta.[2]

Povezanost Umajada s Jeruzalemom vrlo je duboka. Muavija, prvi umajadski kalif, ovdje je primio bej'at (prisegu na vjernost), dok je Sulejman, sin Abdul-Malika, namjeravao ovamo preseliti prijestolnicu kalifata iz Damaska.[3] Nažalost, prvu islamsku dinastiju prati nesreća da je klasična islamska historiografija formirana u vrijeme njihovih nasljednika i najljućih protivnika Abasida. Umajadi su stoga dvostruke žrtve. Najprije su pretrpjeli jedan od najžešćih primjera damnatio memoriae u povijesti, a ono što nije moglo biti izbrisano doživjelo je iskrivljavanje motiva podizanja. Kupola na stijeni najbolji je primjer. Kada je u vrijeme abasidskoga kalifa Ma'muna Kupola obnavljana, kalif je naredio da se umjesto imena Abdul-Malika upiše njegovo. Ovo ipak nije uspio provesti do kraja kako treba. Natpis na sjeveroistočnoj strani vanjskoga oboda osmerokutne arkade tako kaže: „Ovu je kupolu izgradio Abdullah, Al-Imam Al-Ma'mun, zapovjednik vjernika godine 72. (692.) Neka Allah prihvati ovo djelo od njega i bude zadovoljan njime. Amin.“. Ma'mun je izbrisao „al-Malik“ iz Abdul-Malikova imena te upisao „Allāh, Al-Imām Al-Maʼmūn“, ali je zaboravio promijeniti godinu pa ona i dalje upućuje na pravoga graditelja.[4] S druge strane, motivi Umajada koji stoje iza izgradnje kupole također su dovođeni u pitanje.

3. Umajadi i hadž

Ipak, ako se vratimo povijesnim izvorima, postaje jasno da barem jedan od ovih mitova nije održiv. Niti jedan od kanonskih muslimanskih povjesničara klasične ere ne dovodi u vezu izgradnju Kupole na stijeni i Ibnuz-Zubejrovu kontrolu Meke. Jedini koji uspostavlja ovu vezu (i na kojega se pozivaju orijentalisti poput Goldzihera) je Ja'kubi, poznat po žestokoj mržnji prema Umajadima koja izvire iz njegovih prošijitskih osjećaja. Temeljni izvor na koji se pozivaju povjesničari koji tvrde da je Abdul-Malikov motiv za izgradnju Kupole na stijeni nemogućnost odlaska na hadž u Meku je Ja'kubi. Kako je spomenuto, prema ovom se izvoru nužno kritički odnositi zbog autorovih antiumajadskih stavova.[5] Pogledajmo najprije što Ja'kubi u svojoj „Povijesti“ kaže o ovoj epizodi: „Abdul-Malik je zabranio (manaʻa) hadž narodu Šama jer bi ih Ibnuz-Zubejr natjerao da mu daju bej'at (prisegu na vjernost) kad bi došli na hadž. Kad je Abdul-Malik ovo vidio, zabranio im je odlazak u Mekku, zbog čega se narod uzbudio i počeo govoriti: 'Zabranjuješ nam hadž Božjoj kući? To nam je dužnost (farḍ) od Allaha!' pa im je rekao: 'Evo, Ibn Šihab az-Zuhri vam govori da je Allahov Poslanik rekao: 'Ne pričvršćuju se sedla radi putovanja osim u tri džamije – u Svetu džamiju (al-Masǧid al-Ḥarām), moju džamiju (Prorokova džamija u Medini) i džamiju Jeruzalema (Masǧid Bayt al-Maqdis)', koja je za vas kao i Sveta džamija. I ova stijena za koju se govori da je na nju nogom stao Božji Poslanik kad je uzdignut na nebo vama je jednako vrijedna kao i Ka'ba.' Stoga je na stijeni izradio kupolu, objesio zastore i postavio čuvare pa je narod počeo tavafiti oko nje kao što tavafe oko Ka'be.“[6]

Da je pristup Meki u cilju obavljanja obreda hadža bio otvoren čak i tijekom Ibnuz-Zubejrove kontrole nije uopće upitno. Kao pobožan musliman, Ibnuz-Zubejr ne bi nikad onemogućio podanicima svojega protivnika da obave obred koji je obveza svakog muslimana. Ovo potvrđuje i Tabari u svojoj „Povijesti“ kada pod događajima za 68. godinu navodi da su se četiri karavane (arbaʻat alwiya ili „četiri zastave“ – misli se na karakteristične zastave po kojima se raspoznaju karavane) utaborile na Arefatu – ona Ibnul-Hanefijje (šijiti), Ibnuz-Zubejrova, Nedždina (haridžiti) te umajadska.[7] I sam Ja'kubi nešto kasnije spominje da je Abdul-Malik otišao na hadž 75. godine.[8] Hadž u Meku nije bio prekinut niti jednom tijekom vladavine Umajada, a posebno nakon što su putevi ponovno bili sigurni (nakon 692.), kad je organizaciju hadža preuzeo sam kalif ili netko koga je on imenovao, sve do pada Umajadske države 750. Kako bi se uopće kalif usudio promijeniti stup islamske vjere, a da muslimani ne reagiraju. Pogotovo ako u obzir uzmemo da je Abdul-Malik bio poznat po svojoj pobožnosti i poznavanju šerijata do razine da su ga nazivali „džamijskim golubom“.

4. Umajadi i propaganda

Umajadski kalifi, potomci klana koji je i u predislamskom razdoblju imao snažne kontakte sa Sirijom, oblikovali su svoj damaščanski dvor po uzoru na bizantske imperijalne tradicije. Okruženi na svakom koraku raskošnim bizantskim crkvama i manastirima, velik dio vladavine provodili su gradeći i obnavljajući muslimanske vjerske objekte, ukrašavajući ih zlatom i mozaicima te kaligrafskim natpisima kako bi odvratili muslimane od divljenja crkvama. Muslimani u Damasku, Jeruzalemu, Edesi ili Homsu svakodnevno su gledali bizantske ikone, dok istodobno nisu imali adekvatan odgovor: zašto džamije ne bi bile jednako veličanstvene, budući da je islam sad državna vjera, a vlast kalifa ne poznaje granice? Ovo potvrđuje i svjedočenje Makdisija, inače rođenoga Jeruzalemca, o razlozima za gradnju Kupole na stijeni i Umajadske džamije u Damasku (izgradio ju je Velid, sin Abdul-Malika).[9] Svjedočenje je u njegovoj knjizi „Najbolja podjela u poznavanju regija“ u formi dijaloga Makdisija i njegova strica: „Striče, nije dobro učinio Velid kada je potrošio novac muslimana na Damaščansku džamiju. Da ga je usmjerio na izgradnju puteva i radionica ili obnovu utvrda, bilo bi ispravnije i bolje. Stric je odgovorio: – Sine, Velid je uvidio važnu stvar – percipirao je Šam (veliku Siriju) kao zemlju kršćana i vidio njihove crkve, čije dekoracije očaravaju, a slava se širi, poput Crkve svetog groba ili crkava u Lidi (Crkva sv. Jurja) ili Edesi pa je muslimanima sagradio džamiju i učinio ju jednim od svjetskih čuda. Zar ne vidiš da je Abdul-Malika, kad je vidio veličanstvenost kupole Crkve svetoga groba, uhvatio strah da će narasti u srcima muslimana pa je podigao na stijeni kupolu koju vidiš.“[10] Ovaj je strah, dakle, naveo Abdul-Malika na izgradnju Kupole na stijeni, a njegova sina Velida na izgradnju Damaščanske džamije. I jedan i drugi graditeljski projekt je, za Makdisija, odgovor na očaravajuću raskoš kršćanskih crkava.

Ipak, Abdul-Malik nije se odvažio na gradnju Kupole prije nego što je zatražio savjet muslimana oko onoga što je naumio. Detaljan izvještaj o ovome pronalazimo u jednom od najboljih primjera „Vrlina Jeruzalema“, knjizi „Dostojanstvena prisnost pri povijesti Jeruzalema i Hebrona“ (Al-Uns al-ǧalīl bi-tārīḫ al-Quds wa-l-Ḫalīl) Mudžiruddina Al-Ulejmija[11]: „Kad je Abdul-Malik naumio izgraditi Kupolu na stijeni, došao je iz Damaska u Jeruzalem. Tad je poslao sve svoje zamjenike u sve svoje posjede. Napisao je: 'Abdul-Malik namjerava izgraditi kupolu (qubba) nad stijenom kako bi zaštitio muslimane (takunnu al-muslimīn) od hladnoće i vrućine i izgradio mesdžid. Ipak, prije nego što započne želio je čuti mišljenje svojih podanika.' Uz njihovo odobrenje poslanici su odgovorili: 'Neka Allah dopusti dovršenje ovoga projekta i neka izgradnju kupole i mesdžida ubroji kao dobro djelo Abdul-Malika i njegovih predaka.' Nakon toga je okupio obrtnike iz svih zemalja i zatražio od njih da prirede opis i formu planirane kupole prije nego što krene s izgradnjom. Tako je za njega bio određen (kurrisat) sahn mesdžida. Potom je naredio izgradnju riznice (bayt al-māl) na istočnoj strani Stijene, na samom rubu i napunio ju novcem. Nakon toga je imenovao Radžu bin Hejvu i Jezida bin Salama kao nadglednike naredivši im da ne štede pri izgradnji. Nakon ovoga se vratio u Damask.“[12] Nema razloga da ne vjerujemo ovom opisu. Vrlo je koherentan i nudi zadovoljavajuće odgovore. Čitavo djelo ne pokazuje posebne proumajadske osjećaje, a opisana praksa bila je uobičajena tijekom umajadskoga i ranoga abasidskoga kalifata, čak i ako se ukupan iznos troškova doima nevjerojatnim.[13] Jezid bin Salam, o kojem nažalost nemamo dovoljno informacija, bio je arhitekt, dok je Radža bin Hejva, podrijetlom iz Bejsana, bio jedan od najcjenjenijih kaligrafa, pravnika i muhaddisa svoje ere.

Uz Mudžiruddinov opis trebalo bi ukazati na još jedan mit koji se redovito javlja u literaturi – da se Jeruzalem ne spominje u Kur'anu.[14] Termin masǧid ne označava nužno džamiju u arhitektonskom smislu, kao što na isti način ne treba tumačiti ni prvi ajet sure El-Isra'[15], budući da u vrijeme kur'anske objave, tj. Noćnog putovanja, nikakva građevina na jeruzalemskom brdu nije postojala. Termin, kako u Kur'anu tako i u navedenim djelima rane islamske historiografije, treba shvati kao nomen loci, tj. prostor za padanje ničice unutar namaza (suǧūd). U kontekstu Jeruzalema riječ je o čitavom brdu (al-Masǧid al-Aqṣá ili al-Ḥaram al-Qudsī aš-Šarīf).

5. Zaključak

Naposljetku, možemo s velikom dozom sigurnosti odgovoriti na pitanje o Abdul-Malikovim motivima za izgradnju Kupole na stijeni. Trošenje nevjerojatnih iznosa na izgradnju raskošnih građevina imalo je jasan propagandni cilj. Nastojanje Umajada da nadmaše Bizantince (najjasnije izraženo u Jeruzalemu i Damasku) ima jasnu političku i vjersku dimenziju − pokazati da su Arapi novi gospodari Sirije te istodobno dokazati nadmoć islama. Psihološki utjecaj koji je Kupola na stijeni imala na kršćane bio je jednako važan, ako ne i važniji, od utjecaja koji je imala na muslimane. Njezini mozaici oponašaju najljepše onovremene bizantske mozaike, dok natpisi unutar kupole predstavljaju vizualno bojište ideološkoga sukoba. Svi natpisi na 240-metarskom frizu osmerokutne arkade, koje je izradio Radža bin Hejva, bili oni citati ili parafraze kur'anskih ajeta (Et-Tegabun 1, El-Hadid 2,  El-Ahzab 56,  En-Nisa' 171,  En-Nisa' 172, Merjem 34−36 i Alu Imran 18−19 na unutrašnjoj strani; čitava sura El-Ihlas, El-Ahzab 56, El-Isra' 111, Et-Tegabun 1 i El-Hadid 2 na vanjskoj strani[16]) potvrđuju čisti islamski monoteizam (fraza lāšarīka lahu − „koji nema druga“ nije slučajno ponovljena pet puta) i negiraju božansku narav Krista, opominjući kršćane da se odreknu takvih shvaćanja. U ovom polemičkom kontekstu treba shvatiti motive koji su naveli Abdul-Malika da izgradi ovo monumentalno djelo koje i danas ukrašava grad, svet za više od polovicu čovječanstva.

 

[1] Ignaz Goldziher, Muhammedanische Studien II (1889. – 1890.), 35−37.

[2] „Rijetka i kratkotrajna pridavanja važnosti Palestini i Jeruzalemu bila su povezana s unutarmuslimanskim sukobima ili reakcijama na neke izvanjske pritiske, primjerice za vladavine kalifa Abd el-Malika ili križarskih ratova.“ (Boris Havel, Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje (2013.), 26).

[3] Jedan stih umajadskoga dvorskoga pjesnika Farazdaka kaže: „U El-Aksa džamiji obitava Imam (tj. Sulejman), lutanje srca onih koji sumnjaju k njemu vodi“ (Al-Farazdaq, Dīwān (1984.), 72).

[4] Christel Kessler, „Abd al-Malik's Inscription in the Dome of the Rock: A Reconsideration“, Journal of the Royal Asiatic Society (1970.), 9.

[5] Goldziher nekritički slijedi Ja'kubijev izvještaj. Kako Abdul-Malik nije mogao riskirati da mu podanici tijekom hadža prisegnu na vjernost Ibnuz-Zubejru, dao je zadatak najvećem muhaddisu ere Ibn Šihab az-Zuhriju da opravda obred kruženja (tavaf) oko jeruzalemske stijene, što je ovaj i učinio citirajući hadis o tri džamije (Goldziher, Ignaz. Muhammedanische Studien, 1889. – 1890.).

[6] Al-Ya‘qūbī, Tārīḫ I (1939.), 311.

[7] Aṭ-Ṭabarī, Tārīḫ VI (1964.), 138.

[8] Al-Ya‘qūbī, Tārīḫ I, 336.

[9] Makdisi (946. – oko 1000.) je arapski geograf i putopisac koji je na temelju vlastitih putovanja Bliskim istokom i sjevernom Afrikom sastavio opsežno djelo u 14 knjiga, „Najbolja podjela u poznavanju regija“ (Aḥsan at-taqāsīm fī ma‘rifat al-aqālīm) koje je zbog obilja geografskih, etnografskih, demografskih i socioekonomskih podataka najbolji izvor za povijest Palestine u X. stoljeću.

[10] Al-Maqdisī, Aḥsan at-taqāsīm fī ma‘rifat al-aqālīm (1906.),159.

[11] Mudžiruddin al-Ulejmi ‎(1456. – 1522.) jeruzalemski je kadija (poznat i kao nisbom al-Hanbali jer je pripadao hanbelitskom mezhebu). Njegovo djelo „Dostojanstvena prisnost pri povijesti Jeruzalema i Hebrona“ opsegom je najveća (moderna arapska izdanja broje više od 1000 stranica) i informacijama najbogatija povijest svetoga grada iz pera jednog muslimanskog učenjaka. Djelo je podijeljeno u četiri dijela. U prvom prikazuje povijest Jeruzalema i Hebrona od stvaranja svijeta do ere Mameluka, u drugom građevine te posebno sveta mjesta u ova dva grada, u trećem biografije ejubidskih i mamelučkih upravitelja koji su ostavili korisne zadužbine, dok u četvrtom prikazuje situaciju u oba grada u vrijeme pisanja djela (Guy Le Strange, Palestine under the Moslems: A description of Syria and the Holy Land from A.D. 650 to 1500 (1890.), 12).

[12] Muǧīr ad-Dīn al-ʻUlaymī, Al-Uns al-ǧalīl bi-tārīḫ al-Quds wa-l-ḪalīlI (1866.), 241−242

[13] Mudžiruddin navodi da su ukupni troškovi gradnje Kupole na stijeni bili jednaki sedmogodišnjim prihodima Egipta, najbogatije provincije umajadske države (Muǧīr ad-Dīn al-ʻUlaymī, Al-Uns, 214).

[14] Boris Havel tako decidirano tvrdi (Havel, „Arapsko-izraelski sukob“, 54), dok je Daniel Pipes svojedobno nudio milijun američkih dolara onom koji uspije pronaći Jeruzalem u Kur'anu (http://www.danielpipes.org/blog/2006/01/offer-1-million-for-finding-jerusalem-in-the, pristupljeno 18. veljače 2018.).

[15]„Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (al-Masǧid al-Ḥarām) u Hram daleki (al-Masǧid al-Aqṣá), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.“

[16] Kessler, „Abd al-Malik's Inscription“, 4−9.