Lik „Odmetnika“ kao model poželjnoga zoon politikona Ernsta Jüngera

zoon politikoon junger tomasErnsta Jüngera[1] smatra se jednim od glavnih protagonista duhovno-intelektualnih gibanja između dvaju svjetskih ratova, prvenstveno na njemačkom području, pod zajedničkim nazivnikom „konzervativne revolucije“. Ta se škola mišljenja obično naziva pokretom, iako nema obilježja klasičnog pokreta – zajednički manifest, institucionalno okupljalište i medij za distribuciju ideja. Unutar toga „pokreta“ djeluje niz filozofa pomalo heterogenih idejno-svjetonazorskih usmjerenja.

Primjerice, neki svoju misao temelje na kršćanskim (katoličkim) zasadama (Edgar Julius Jung[2]), dok se mnogi drugi otvoreno protive kršćanskom (katoličkom) univerzalizmu i zazivaju „novopoganstvo“ te povratak pretkršćanskoj europskoj tradiciji. Jedni su opet u trenutku uspostave totalitarizma u Njemačkoj (i Italiji) odlučili izravno surađivati s režimom (Martin Heidegger,[3] Carl Schmitt[4]), dok su drugi odbijali slične ponude ili su se držali podalje od pristupanja nacističkim i (filo)fašističkim organizacijama (Ernst Jünger, Julius Evola,[5] Béla Hamvas,[6] Emil Cioran,[7] Mircea Eliade[8]). Međutim, sve ih povezuje zajednički antimodernistički diskurs te otpor prema komunizmu i liberalnom kapitalizmu, kao prevladavajućim modernističkim matricama društveno-ekonomskoga uređenja.

Tim se gibanjima prvi znanstveno pozabavio Armin Mohler[9] u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1949. (mentor mu je bio Karl Jaspers[10]), kasnije objavljenoj pod nazivom „Konzervativna revolucija u Njemačkoj 1918. − 1932.“ (Die Konservative Revolution in Deutschland 1918. − 1932.). Indikativno je da će Mohler kasnije postati korifejem „europske nove desnice“ na njemačkom govornom području te jednim od njezinih glavnih protagonista na kontinentalnoj razini, dok će upravo „konzervativna revolucija“ postati misaonim osloncem i osnovom za nadgradnju koju će na njoj izvršiti „europska nova desnica“. Mohlerova izravna veza s Jüngerom satkana je u činjenici da je između 1949. i 1953. obnašao dužnost njegova osobnog tajnika pa je njegovim posredstvom stupio u osobni kontakt s mnogim živućim predstavnicima „konzervativne revolucije“. Upravo u tom razdoblju nastaje jedno od Jüngerovih znamenitih djela, filozofski esej „Odmetanje u šumu“ (njem. Der Waldgang, 1951.).

U tom djelu Jünger promišlja model poželjnoga zoon politikona,[11] a recept koji nudi jest duhovno „odmetništvo“ kao otpor materijalističkom kolektivizmu i materijalističkom individualizmu, percipiranima kroz ideje marksizma i liberalizma. Ono se sastoji od otpora sustavu kroz pojedinačno izvaninstitucionalno djelovanje, ali i umrežavanje pojedinaca – „odmetnika“ (Waldgängera) te moguće djelovanje kroz alternativna okupljališta izvan kontrole vladajućeg sustava. Pritom Jünger Odmetnika raščlanjuje kao treći veliki lik našega doba, uz prethodno tumačene – Radnika[12] i Neznanog vojnika.[13] Alain de Benoist pak oslikava tipološki kvadriptih Jüngerovih likova – Vojnika, Radnika, Pobunjenika[14] i Anarha.[15] Šumskog „odmetnika“ pritom doživljava kao varijaciju Pobunjenika.

Njegovo obraćenje naziva „odmetanjem u šumu“ (Waldgang), a smatra ga na neki način procesom duhovnog izdizanja i izgradnje osobe u smislu organskog intelektualca. Radi se, dakle, o političkom i ukupnom duhovno-intelektualnom razvoju izvan zadanih modela unutar postojećeg sustava. Šuma je pritom simbolički označitelj skrovito-tajnovitog mjesta koje uključuje manifestaciju raznih strahova i trnovit put uz samu smrt, pa i onkraj smrti. Takva metoda otpora može biti učinkovita i u današnjem okruženju postmodernističkog relativizma i njegova prevladavajućeg derivata u kulturno-hegemonijskoj praksi – permisivnog postmarksizma. Dok bismo Jüngerova Vojnika i Radnika mogli označiti tipiziranim zapadnjačkim likovima, zasnovanima na uočljivoj društvenoj djelatnosti, Pobunjenik („odmetnik“) i Anarh više bi predstavljali istočnjački duh prožet imanencijom i introspekcijom.

„Odmetanjem u šumu“ oblikuje se suvereni individualac[16] koji ne živi izdvojen iz zajednice kao nekakav otuđeni mizantrop i nihilist, ali se ne podređuje ni duhu vremena (Zeitgeist), već se izgrađuje u formi konzervativnog anarhista. Kao takav, protivi se državnom uplivu u područje individualnih sloboda te nastoji učvrstiti dignitet tradicionalnih društvenih formi i poticati organsku solidarnost među društvenim skupinama. Konzervativni anarhizam kao ideja u Europi ima određeni broj pristaša u intelektualnim krugovima, no u Hrvatskoj još uvijek očekujemo da svjetlo dana ugleda prijevod francuskog naslova o konzervativnom anarhizmu koji je priredio Jure Vujić.

U suvremenom kontekstu, mnogi današnji identitarijanci[17] zagovaraju provedbu nekakve nove „konzervativne revolucije“ koja se ponekad spominje i u mainstream medijima, no za njezin možebitan uspjeh svakako bi morali prevladati određene nesuglasice i nelogičnosti koje se javljaju među njima. Naime, mnogi pojedinci koji se danas pozivaju na baštinu „konzervativne revolucije“ upadaju u zamku suvremene geopolitičke križaljke, gdje kao ukršteni stoje ruski euroazijanizam i angloamerički transatlantizam (euroatlantizam) pa se u tom kontekstu radije svrstavaju uz euroazijanizam, iako se tu zapravo radi o novoj metapolitičkoj paradigmi oživljenog ruskog imperijalizma, prethodno ukorijenjenog u ruskom carskom monarhizmu i sovjetskom boljševizmu, a ne o alternativi koja bi podrazumijevala multipolarno geopolitičko preslagivanje. Naime, euroazijanizam bi podrazumijevao oživljavanje hladnoratovske bipolarnosti, posebice na europskom tlu, a time bi eurokontinentalizam kao moguća alternativa dvjema spomenutim matricama iščeznuo. Ipak, u kritici euroazijanizma ne treba otići ni u drugu krajnost koja bi se temeljila na usađenom aksiomatskom strahu od širenja ruskog utjecaja, koji u srednjoeuropskim i baltičkim zemljama ponajviše proizlazi iz kolektivne memorije sovjetskog komunističkog totalitarizma pa se svaka suradnja te ekonomska ili kulturna razmjena s Rusijom smatra opasnom, odnosno štetnom.

 

[1] Ernst Jünger (1895. – 1998.), njemački filozof i književnik, dragovoljac u Prvome svjetskom ratu, jedan od korifeja „konzervativne revolucije“. Autor mnogih poznatih djela, poput „Radnik“ (1932., hrv. izdanje 2012.), „Na mramornim liticama“ (1939., hrv. izdanje 1995.), „Heliopolis“ (1949.), „Odmetanje u šumu“ (1951., hrv. izdanje 2013.), „Eumeswil“ (1977.) i dr.

[2] Edgar Julius Jung (1894. – 1934.), njemački odvjetnik, jedan od prvaka „konzervativne revolucije“ i najistaknutijih predstavnika njemačke Katoličke akcije. Ubijen u Noći dugih noževa 1934.

[3] Martin Heidegger (1889. – 1976.), njemački filozof, 30-ih godina 20. st. svrstao se uz nacizam, a od 1933. obnašao dužnost rektora Sveučilišta u Freiburgu. Kasnije se udaljio od nacizma te se povukao s rektorske dužnosti i iz cjelokupnoga javnoga života. Nakon Drugoga svjetskoga rata zabranjeno mu je podučavanje, da bi konačno bio rehabilitiran 1951. kao profesor emeritus. Najpoznatije mu je djelo „Bitak i vrijeme“ (1927.).

[4] Carl Schmitt (1888. – 1985.), njemački filozof, pravni i politički teoretičar, kompromitiran pristajanjem uz nacizam 1933. Međutim, ubrzo su ga nacisti proglasili sumnjivim oportunistom, a kasnije se i sam udaljio od nacizma. Nakon Drugoga svjetskoga rata djelovao je na društvenim marginama.

[5] Julius Evola (1898. – 1974.), talijanski filozof, antifašistički i antimodernistički nastrojen tradicionalist. Najpoznatija su mu djela „Pobuna protiv modernog svijeta“ (1934.), „Ljudi među ruševinama“ (1953.) i „Jahati tigra“ (1961.).

[6] Béla Hamvas (1897. – 1968.), mađarski filozof, tradicionalist. Nakon Drugoga svjetskoga rata prisilno je umirovljen od strane komunističke vlasti pod izravnim utjecajem marksističkog filozofa Györgya Lukácsa (1885. – 1971.), uz zabranu objavljivanja djela. Najpoznatija djela kod nas su mu „Filozofija vina“, „Scientia sacra“, „Mađarski Hiperion“ i „Čudesno putovanje Joachima Olbrina“.

[7] Emil Cioran (1911. – 1995.), rumunjski filozof, pesimistički egzistencijalist. Nakon Drugoga svjetskoga rata ostaje u Parizu i objavljuje na francuskome jeziku. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se „Suze i sveci“ (1937.) te „O nedaći biti rođen“ (1973.).

[8] Mircea Eliade (1907. – 1986.), rumunjski filozof, povjesničar religije, književni teoretičar i književnik, jedan od najutjecajnijih znanstvenika na području humanističkih znanosti u 20. st. Nakon Drugoga svjetskoga rata živio je u Francuskoj te zatim u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je radio kao sveučilišni profesor. Među njegova najpoznatija djela ubrajaju se „Mit o vječnom povratku“ (1949.), „Kovači i alkemičari“ (1956.) te „Sveto i profano“ (1957.).

[9] Armin Mohler (1920. – 2003.), švicarski filozof i politički teoretičar, jedan od najznačajnijih predstavnika „europske nove desnice“. Jedno kraće vrijeme podržavao je bavarsku Kršćansko-socijalnu uniju (CSU), na čelu s Franzom Josefom Straußom (1915. – 1988.), pišući čak i govore za njega, no kasnije se okrenuo njemačkim Republikancima.

[10] Karl Jaspers (1883. – 1969.), njemački filozof i psihijatar. Najpoznatije mu je djelo „Pitanje krivnje“ (1946., hrvatsko izdanje 2006.), u kojem razvija višeslojni koncept njemačke odgovornosti za počinjena zlodjela u Drugom svjetskom ratu.

[11] Prema Aristotelu, čovjek je zoon politikon – društveno biće, biće zajednice i zajedništva i bez toga ne može opstati.

[12] Figuru Radnika Jünger razvija u djelu „Radnik“ (1932.).

[13] Figuru Neznanog vojnika Jünger spominje u više svojih djela.

[14] Figuru Pobunjenika kod Jüngera prvi put susrećemo u djelu „Na mramornim liticama“ (1939.).

[15] Figuru Anarha kod Jüngera prvi put susrećemo u djelu „Eumeswil“ (1977.).

[16] Jünger kasnije u svojem romanu „Eumeswil“ (1977.) razvija koncept „Anarha“ kao suverenog individualca na sličnim osnovama.

[17] Identitarijanizam predstavlja zajednički krovni pojam kojim se označavaju razni derivati tradicionalističke, antimodernističke i arheofuturističke filozofije te „europske nove desnice“.