Multikulturalizam i imigracija kao hegemonska misao: Slučaj Enocha Powella u Velikoj Britaniji

Uvod

Svaki ideološki koncept u trenutku svoje afirmacije može nastupiti kao hegemonska misao koja „ostracizira“ sve kritike, pa čak i one koje bi bile eventualno činjenično utemeljene i upozoravale na određene posljedice koje bi na društvo taj isti koncept mogao imati. Upravo takav slučaj predstavlja djelovanje Enocha Powella, istaknutog člana Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji koji je zbog problematiziranja izvaneuropske imigracije tijekom 1960-ih i 1970-ih te njezina utjecaja na britansko društvo na kraju napustio stranku, čime je ovo pitanje dobilo dodatnu osjetljivost te se nametnulo kao svojevrsna tabu-tema. U travnju 1968. na sastanku Konzervativne stranke u Birminghamu održao je govor koji će ga obilježiti do kraja života, poznat pod nazivom „Rijeke krvi” (eng. Rivers of Blood). Powell je otvoreno govorio protiv povećane imigracije iz bivših britanskih kolonija i multikulturalizma u Britaniji, o pitanjima koja su po njemu bila zaobilažena od strane laburističke vlade i za koja je smatrao da će nepovratno izmijeniti Britaniju kakva je postojala do tada. „Poput Rimljana, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi”, rekao je Powell aludirajući na citat iz Vergilijeve Eneide. Vodstvo njegova stranke Powellovu je adresu tumačilo kao „rasijalističku“ te je nakon toga polagano udaljen na margine britanskog političkog života.

Tko je Enoch Powell?

John Enoch Powell rođen je u Birminghamu 1912. u obitelji školskih nastavnika. Pohađao je Trinity College Sveučilišta u Cambridgeu gdje je studirao grčki i latinski jezik. Na sveučilištu je bio usamljena „spartanska“ figura te je, zahvaljujući iznimnim sposobnostima i predanom radu, osvojio brojne nagrade. U dobi od 25 godina postaje profesor grčkoga jezika na Sveučilištu u Sydneyu. Nakon samo dvije godine, po izbijanju Drugoga svjetskoga rata dragovoljno se priključuje britanskoj vojsci u kojoj će napredovati do čina brigadira. Pred kraj samoga rata odlučuje da će se po povratku u Britaniju uključiti u politiku. Kao glavne razloge za to naveo je „namjeru da vodi diskurse, govore i da piše svojim sugrađanima o budućnosti, prošlosti i sadašnjosti njihove zemlje te da s vremena na vrijeme zaokupi njihovu pozornost“.[1] Po završetku rata uključuje se u Konzervativnu stranku u kojoj je brzo napredovao, postavši zastupnikom u Parlamentu 1950. te ministrom zdravstva 1960. Za predsjednika stranke kandidirao se na unutarstranačkim izborima 1965. godine, završivši treći po broju glasova, iza Edwarda Heatha.

Dužnosti koje je obnašao u stranci i u javnim ustanovama smatrao je privilegijom, ali nikako pod cijenu da zbog njih odustane od slobode da izrazi svoje mišljenje o pitanjima za koja je smatrao da su od „transcendentnoga značaja i važnosti“. Kroz nekoliko desetljeća koja je obilježio u britanskom političkom i javnom životu tu će slobodu često koristiti, posebno prema dvama pitanjima: imigraciji iz zemalja Commonwealtha i pristupanju Velike Britanije Europskoj ekonomskoj zajednici. Postao je prepoznatljiv kao žestoki anti-imperijalist jer je smatrao da nakon samostalnosti Indije opstanak Britanskoga Carstva nema smisla. Zalagao se za post-imperijalni britanski identitet, da bi se zemlja  trebala pozicionirati kao samostalna sila. Njegov stav ogleda se u izjavi da je „Britanija izgubila carstvo a da je potpuno prestala biti imperijalna sila”.[2] To je objašnjavalo njegovu ravnodušnost prema „Sueskoj krizi“, prijezir prema Commonwealthu, kao i potrebu da Britanija napusti svaku težnju prema položaju svjetske sile, uz zalaganje za opstanak nacije i nacionalnih ustanova: monarhije, Anglikanske Crkve i Britanskog Parlamenta. Posljednja i najkontroverznija komponenta Powellova zalaganja za post-imperijalni britanski identitet bit će stav prema imigraciji iz zemalja Commonwealtha koji mu je donio veliku popularnost, ali ga je učinio ranjivim na brojne optužbe.[3]

Britansko javno mnijenje, pitanje doseljenika i Enoch Powell

Odnosi između javnosti i političke elite u Britaniji tradicionalno su se poimali u smislu „snažnog vodstva“ prema kojem javnost odgovara na inicijative koje su iznesene od strane određenog političkog aktera. Unatoč toj „pojašnjavajućoj moći“ snažnog vodstva, dogodio se i niz situacija u kojima je u britanskom javnom životu postojalo i odgovaranje na potrebe javnosti, popuštanje prema njima umjesto jednosmjernog vođenja. Politika o imigracijama i rasnim odnosima jedno je od pitanja u kojima se ostvarila upravo takva hipoteza. Brojne ograničavajuće mjere prema onome što se u Britaniji tada nazivalo „obojenom imigracijom“ poduzete od strane vlada koje su vodili konzervativci i laburisti naišle su na veliku potporu javnosti (prema raznim istraživanjima između 67 % i 76 %).[4] Te su mjere, između ostaloga, bile izravna posljedica javne akcije na koju se odlučio Enoch Powell 1968.

Ono što je postao njegov najpopularniji i najpoznatiji govor koji ga je trajno obilježio, potaknuo gomilu prozivki te omogućio Edwardu Heathu da udalji Powella iz užega kruga svojih suradnika održan je u Birminghamu 20. travnja 1968. Govor se doticao masovne imigracije i poteškoća s asimiliranjem migranata koji su dolazili iz znatno drugačije kulture u odnosu na britansku. Powell je ponovio dvije smjernice koje je Konzervativna stranka zauzela s obzirom na imigraciju: zaustaviti daljnje pristizanje imigranata i donositi mjere koje bi bez prisile ohrabrivale već pristigle imigrante na povratak u domicilne zemlje. Stav je to koji je vodstvo stranke kasnije napustilo, u razdoblju kada je bilo na vlasti između 1970. i 1974., iako je zahvaljujući njemu dobilo izbore. Powell je naglasio da nikako ne smije biti građana „prvoga“ i „drugoga“ reda, bez obzira na podrijetlo, ali je dodao i upozoravajuću notu: “To ne znači da imigranti i njihovi potomci trebaju biti uzdignuti kao posebni ili privilegirani sloj i da građanima ne bi trebalo biti uskraćeno pravo da diskriminiraju u okviru svojih poslova”.[5] Zasigurno su strahovi iz Powellove izjave kako će „za petnaest ili dvadeset godina crni čovjek imati bič nad bijelim” zvučali pretjerano, oni nisu bili potpuno apsurdni i bez utemeljenja, imajući na umu ono što je iskustvo s pozitivnom diskriminacijom pokazalo, od Zakona o odnosu rasa (Race Relations Bill) iz 1968. pa nadalje, stvorivši kod manjina hrabrost da sebe odrede kao rasno i etnički ekskluzivnu zajednicu.[6] Prema Powellovu mišljenju, pravo da građani odluče hoće li diskriminirati one koji se odbiju integrirati u britansko društvo trebalo je ostati kao obrambeni mehanizam. Zakon o odnosu rasa smatrao je neutemeljenim jer je davao pravo akcije tek jednoj strani, tj. migrantima, a ne i domicilnim Britancima koji su po njemu imali pravo izbora u okviru svoje slobodne volje u privatnim poslovima u odnosu s drugim građanima. U svojem je govoru također priznao da je integracija otežana za one koji se fizički mogu prepoznati kao različiti od domicilnih Britanaca, ali je smatrao da je s vremenom i to savladivo. Integraciju je smatrao posebno važnom zbog funkcionalnosti i homogenosti britanskoga društva u budućnosti te je u njegovim stavovima imala prvenstvo u odnosu na multikulturalističku agendu.[7]

Powellova kritika temeljila se na njegovu iskustvu u Indiji, gdje je pred kraj Drugoga svjetskoga rata svjedočio nasilju između različitih lokalnih zajednica i neuspjehu da se integriraju u zajedničko funkcionalno društvo. Smatrao je da sličan neuspjeh očekuje i Britaniju u slučaju da se zajednice stranaca uvedu u socijalno fabriciranu naciju te da će to dovesti do oblikovanja zasebnih etničkih i društvenih skupina koje bi se našle u nasilnom sukobu s domicilnom zajednicom.[8] Powell je po svemu sudeći svjesno koristio rječnik koji je već tada bio kontroverzan. Ponukan brojnim pismima svojih birača, odlučio je javno istupiti kako bi pitanje imigracije dobilo što veći publicitet i kako bi o njemu počela rasprava. Budući da se smatrao čovjekom načela, a demokraciju i slobodu govora shvaćao je ozbiljno, smatrao je da je njegova dužnost kao člana Parlamenta izraziti skeptičnost svojih birača bez obzira na etikete i posljedice koje bi sam zbog toga mogao podnijeti.

Reakcije na „Rijeke krvi”

Govor „Rijeke krvi” izazvao je mnoštvo reakcija. Političari i tisak izrazili su odobravanje, kao i kritičnost diljem Britanije. Powell je proglašavan i junakom i negativcem. Laburistička stranka napala ga je radi legitimiranja rasističkih osjećaja, a čelnik konzervativaca Edward Heath isključio ga je iz svojeg užeg kabineta jer je iznio niz stavova bez prethodnog stranačkog odobrenja. Ankete javnog mnijenja na nacionalnoj razini davale su između 67 % i 74 % potpore njegovim stavovima. Iz cijele je Britanije na Powellovu kućnu adresu stiglo više od sto tisuća pisama, od kojih je golema većina bila odobravajuća prema stavovima iznesenima u govoru (kritično je bilo svega oko 800 pisama).[9] Ankete koje su provedene također su favorizirale Powella kao budućeg predsjednika konzervativaca. Bilo je jasno da bi demokracija bila najprimjerenije popraćena promovirajući Powellove prijedloge umjesto da ga se politički ukloni, kako su tražili brojni akteri britanske politike izvan i unutar njegove stranke. Međutim, Heath je Powella smatrao ozbiljnom političkom prijetnjom i, unatoč njegovoj popularnosti, odlučio je da ne će dopustiti njegov povratak u vrh stranke. Umjesto toga, odlučio je da će se krenuti u alternativni pristup prema imigraciji, počevši sa Zakonom o rasnim odnosima iz 1968.[10] S tom je namjerom iskoristio Powellovo članstvo u stranci kako bi njegovu popularnost pretvorio u stranačku izbornu pobjedu 1970., čemu je njegova anti-imigrantska retorika znatno doprinijela.[11] Tako je čovjek koji je predstavljao nadu za jedan dio biračkog tijela ostao izvan kruga ljudi koji je pretendirao na obnašanje dužnosti u izvršnoj vlasti.  „Rijeke krvi” definirale su njegovu političku karijeru i postale referentna točka za sve buduće debate o multirasnoj i multikulturalnoj Britaniji.

Epilog

Tijekom svojeg cjelokupnog političkog djelovanja Enoch Powell ostao je čovjek od načela. Gotovo od trenutka stupanja u Konzervativnu stranku zalagao se za samostalni put Velike Britanije s nedvosmislenim odbacivanjem imperijalne prošlosti koju je smatrao štetnom za jezgru britanskog identiteta, uz honoriranje bogatstva njezine kulture i baštine za koju je tvrdio da predstavlja pravi izvor ponosa i prestiža, bez potrebe da bude „ovisna o vanjskim zamkama carstva”.[12] Kao jednu od tih zamki nedvojbeno je smatrao i useljavanje stanovništva iz bivših kolonija tog istog carstva. Upravo to usmjeravanje na „samostalni put“, na „britanstvo“ kao post-imperijalni identitet, donijelo mu je veliku potporu javnosti koja je dosegla vrhunac nakon „Rijeka krvi”. Nesumnjivo je da je, osim predstavljanja novog britanskog identiteta, njegovu nastupu pogodovala i složenost stavova prema rasi i imigraciji u poratnoj Britaniji. Britanci su mogli tumačiti njegov govor u svjetlu vlastitih očekivanja ili frustracija te ga zamišljati kao željenog predstavnika: junaka radničke klase, nacionalista ili umjerenog konzervativca. S obzirom na potporu iz širokog društvenog sloja, nesumnjivo je da je svojevrsni „powellizam” ostao jedina relevantna snaga koja je povela javni diskurs o problematici imigracije i multikulturalizma u Britaniji.[13] Što se njega osobno tiče, taj pozitivni val nije dugotrajno pomogao njegovu političkom životu. Zbog neprijateljstva prema Europskoj ekonomskoj zajednici i keynesijanskoj ekonomskoj politici, produbljivao je jaz s čelništvom stranke te je dodatno marginaliziran. Kada je javno prozvao vlastitu stranku zbog pristupanja EEZ 1974., završava svoju političku karijeru kao torijevac te je nastavlja kao zastupnik Ulsterskih unionista[14], bez izgleda da obavlja bilo koju dužnost u izvršnoj vlasti. „Rijeke krvi” odredile su njegovu političku karijeru i postale referentna točka za sve buduće debate o multirasnoj i multikulturalnoj Britaniji. Debate o ispravnosti njegovih predviđanja nastavile su se s obzirom na događaje koji su uslijedili. Rasni neredi u Brixtonu, Bristolu i Handsworthu ranih 1980-ih te pojava Nacionalnog fronta išli su u prilog njegove teze o porastu međuetničkog nasilja. Džihadistički terorizam koji pogađa Britaniju od 2005., a čiji su počinitelji britanski građani koji se nisu integrirali u društvo, dao je dodatnu aktualnost Powellu, čime njegovo nasljeđe ostaje i dalje predmetom rasprave.

Očito, integracija u odnosu na multikulturalizam predstavlja stvar javne politike, a pravni sustav u demokratskoj državi trebao bi odražavati poglede samih građana. Činjenica je da u Britaniji 1960-ih i 1970-ih to nije bio slučaj. U javnosti su vladajući laburisti, kao i konzervativci, osuđivali Powella zbog podizanja rasnih napetosti, dok su sami ignorirali mnoge probleme na koje je on ukazivao. Obje su stranke ostale neuspješne u oblikovanju uspješnog sustava integracije, podupirući i dalje multikulturalnu agendu. Tek nakon terorističkih napada u Londonu iz 2005., ponovno se pojavila ideja da osjećaj „britanstva“ mora biti prisutan kod useljenika. Građani Velike Britanije doživjeli su velike promjene u životnoj svakodnevici među otuđenim useljenicima i njihovim potomcima koji žive među njima. Mnogi događaji rezultirali su kolektivnim strahom da bi se u javnosti pojavila ideja gdje bi se kolektivno tražio snažniji integracijski pristup. Ostaje pitanje je li se ista lekcija mogla naučiti pola stoljeća ranije.

 

[1]                      Antony FLEW, „Reflections of Enoch Powell”, The Cambridge Quaterly, 22/1991., br. 3, 322.

[2]                      Joanna FOMINA, „Immigration Policy Debates and their Significance for Multiculturalism in Britain“, Polish Socilological Review, 169/2010., br 1, 66.

[3]            A. FLEW, n. dj., 322−323.                  

[4]                      Donley T. STUDLAR, “British Public Opinion, Colour Issues, and Enoch Powell: A Longitudinal Analysis”, British Journal of Political Science, 4/1974., br. 3, 373−375.

[5]                      A. FLEW, n. dj., 324.

[6]                      Isto, 325.

[7]                      Ciaran J. BURKE, “Like the Roman: Enoch Powell and English Immigration Law”, Amsterdam Law Forum, 1/2008., br. 1, 133.

[8]                      C. J. BURKE, n. dj., 136.

[9]                      Amy WHIPPLE, “Revisiting the „Rivers of Blood“ Controversy: Letters to Enoch Powell”, Journal of British Studies, 48/2009., br. 3, 717−718.

[10]                    C. J. BURKE, n. dj., 134.

[11]                    D. T. STUDLAR, „Policy Voting in Britain: The Colored Immigration Issue in the 1964, 1966, and 1970 General Elections”, The American Politcal Science Review, 72/1978., br. 1, 53.

[12]                    A. WHIPPLE, n. dj., 723.

[13]                    Colin HOLMES, „Violence and Race Relations in Britain, 1953. − 1968.”, Phylon, 36/1975., br. 2, 121.

[14]                    A. WHIPPLE, n. dj., 735.