Biopolitika imigracije u SAD poslije 9. rujna 2001. godine

statue of liberty geca88c5b2 640Uvod

Među pitanja globalnog dosega odnedavno spada i pitanje imigracije. Imigracija je za SAD neprestano prisutan pojam, nerazdvojan od svakodnevice. Država koju se toliko često naziva melting pot i nation of immigrants, odnosno mjestom asimilacije različitih kultura i stapanja u jednu naciju praktički je stvorena na leđima imigracije. S druge strane, pitanje imigracije predstavlja i raskol u američkoj unutarnjoj politici i podjeli stanovništva.

Takva situacija u granicama SAD-a donekle podsjeća i na trenutno stanje u Europi. Razlika je dakako u tome da temelji Europe ne počivaju na useljeništvu, već na homogenoj naciji-državi koja je samim time potpuno drugačija od SAD-a, no ono što povezuje ova dva primjera jest neprekidan val useljeništva iz slabije razvijenih zemalja i područja, njihova asimilacija na život u novim sredinama i posljedice koje takav proces ostavlja. Kontekst nije istovjetan, ali je problem u svojoj srži isti, problem odnosa između određene države i njezinih institucija te pojedinca ili skupina ljudi koji useljavaju u spomenutu državu.

Namjera ovog rada jest da se pokaže način na koji se američke institucije odnose prema imigrantima nakon 2001. godine. Napad na tornjeve u New Yorku 9. rujna 2001. godine mnogi smatraju jednim od najvažnijih događaja u modernoj američkoj i svjetskoj povijesti, događajem koji je doveo do promjena globalnih razmjera. Logika nalaže da tako snažni i društveno traumatični događaji mogu zaokrenuti čitave politike i uvesti drastične promjene. Ovaj će rad pokušati pokazati da teroristički napadi 9. rujna nisu doveli do zaokreta, već do pooštravanja postojeće sigurnosne situacije.

Biopolitika

U svojoj srži, biopolitika je ogledalo moći države, konkretnog upravljačkog tijela ili, općenitije, bilo koje instance upravljanja ljudima. Ono biološko spada pod legislativnu kontrolu države, na ljudske se živote dakle utjecalo, bili su kažnjeni ili kontrolirani odlukama države i samim time promijenjeni.

Srednji je vijek uveo poseban odnos između vladara čija je zemaljska vlast dana od nebesa i samim je tim bila božanska. Vladar je posjedovao zemlju i sve na njoj, uključujući ljude koji su je obrađivali. Do kraja 16. ili 17. stoljeća prema Foucaultu (2008.) je glavni zakon bio onaj Božji[1]. Vladar je bio primoran poštovati božanske, moralne i prirodne zakone koji „nisu homogeni državi niti su joj urođeni“[2] (2008.). Vladarova odgovornost prema podanicima bila je osiguravanje njihova spasenja u zagrobnom svijetu. Podanici bi, stoga, iz potrebe za zaštitom predali svoje živote i apsolutnu vlast nad njima svojem vladaru, ulazeći tako u vrstu društvenog ugovora s vladarom. Oni bi na neki način izgubili svoje živote i slobode izbora kako bi ih zaštitili. Hegemoniju srednjovjekovnih vladara zamijenila je policijska država u 16. i 17. stoljeću te je sa sobom donijela tehnologije kažnjavanja i modernizaciju pojma države. Druga instanca proto-biopolitike, policijska država, značila je način reguliranja unutarnjih poslova kroz državnu administraciju. Koristeći se „tehnologijama kažnjavanja“, policijska se država tako odnosila prema ljudima ili skupinama ljudi na detaljnijoj, osobnijoj razini. Konkretno korištenje navedenog pojma „tehnologija“ činilo se po principima državnog interesa, raison d'Etat, kao glavnim putokazom za državno upravljanje. Taj interes čini gore spomenute ciljeve države neograničenima. Državni interes zamjenjuje božanski, vladajuća tijela čine sve kako bi osigurala boljitak države kao apstraktnog pojma, a ne skupine ljudi koja živi u njezinim granicama. U široku uporabu ulazi i pojam „politička ekonomija“ te s raison d'Etat uvode institucije policijske države i državne administracije kao najbolje načine upravljanja ljudima u službi državnog boljitka. Tijekom 17. i 18. stoljeća došlo je i do pojave „tehnika moći koje su u srži bile usredotočene na tijelo, individualno tijelo“[3]. Te tehnike, kao što su sustavi nadgledanja, hijerarhije moći, inspekcije, knjigovodstvo i izvještaji, bile su kaznene prirode, sa svrhom upravljanja populacijom i „prostornom distribucijom pojedinih tijela“, organizirajući prema potrebi kontrolu i produktivnost istih tih tijela.

Sljedeća ključna faza u državnoj primjeni proto-biopolitike dogodila se u drugoj polovici 18. stoljeća i usko je povezana s pitanjem rastućeg kapitalizma. Politička ekonomija, liberalizacija, deregulacija tržišta i rastuća popularnost principa nevidljive ruke odlike su društveno-ekonomskog područja života toga vremena i predstavljaju znatan pomak u načinu na koji se razmišljalo o tržištu, ali i o državnosti i slobodi građana. Nužno je naglasiti da su poveznice između treće verzije proto-biopolitike i teorije ekonomije pokazatelj specifičnog geo-političkog konteksta, onog zapadne Europe i njezina povijesnog razvoja. Princip prihvaćen u zapadnoj Europi poslije srednjovjekovnoga nije više bio utemeljen na moralnosti, već se vrtio oko onoga što treba ili ne treba učiniti za dobrobit države. Princip prihvaćen sredinom 18. stoljeća oslanjao se na političku ekonomiju, princip koji regulira sam sebe, u službi samoograničavanja državničke logike. Politička ekonomija korištena je da se političke odluke objasne kroz prizmu ekonomije prirode. Pojava laissez faire principa pomogla je u stvaranju ovakve racionalnosti, oslanjajući se na „prirodne zakone“ društva. Država je bila sklona nalaženju ravnoteže pri upravljanju, izbjegavanju maksimuma i minimuma intervencije, odnosno dopuštanju sebi da upravlja baš toliko koliko je potrebno.

Svi navedeni pojmovi, od raison d'Etat do političke ekonomije, mogu se protumačiti kao koraci prema prvoj pravoj instanci biopolitike. Druga polovica 18. stoljeća svjedočila je većem zanimanju za „sustav procesa kao što su omjer rođenja i smrti, stopa reprodukcije, plodnost populacije i drugi“[4]. Državno-upravljačka logika i politička ekonomija kao upravljački principi koji se uglavnom temelje na analizi, vode prema posvećivanju pozornosti biološkome dijelu društvenog područja života. Statistika i analiza, proučavanje stope nataliteta, mortaliteta, dugovječnosti života i drugih čimbenika otkrili su da su blisko povezani s gospodarskim područjem života, a time su postali i važniji čimbenici koji rade u korist raison d'Etat principa. Ljudi koji su živjeli duže i zdravije bili su produktivniji i više su pomagali općem državnom napretku, bilo ekonomskom ili drugom. Poboljšanje biološkoga dijela socijalne sfere postupno postaje središte državne intervencije u drugoj polovici 18. stoljeća. Njezino krajnje središte nije pojedinac, tako da se ne bavi pojedinačnim tijelom na disciplinskoj razini, za razliku od policijske države. Njezina je svrha intervenirati na općoj razini, promjenom fenomena ili pojava na masovnoj razini. Biopolitika služi kao vječna sigurnosna mreža za državu, sigurnosni mehanizam koji osigurava kontinuiranu proizvodnju i održavanje života u cilju regulacije i optimizacije.

Biopolitika je kao novi način gledanja na život i smrt svakako promijenila način na koji upravljačka tijela država djeluju, ali je i evoluirala kao ideja. Od nečijeg života kao posjeda srednjovjekovnih vladara, do današnje državne intervencije koja služi kao sigurnosna mreža za očuvanje poretka, biopolitika i proto-biopolitike oblikovale su život prethodnih stoljeća, kao i današnji život. Biopolitika utječe na život u širem planu, ne s naglaskom na pojedinca ili skupine pojedinaca, nego na bezimene mase ljudi kao stanovništvo i svaki aspekt života tog stanovništva.

 Povijesni pregled važnijih imigracijskih legislativa u SAD-u

Popularni stav Sjedinjenih Američkih Država prema imigraciji i njezin prikaz redovito su se dihotomno mijenjali tijekom godina. S jedne su strane razdoblja nacionalnog gospodarskog prosperiteta popraćena blažim stavom prema imigraciji, dok je s druge strane svaki val gospodarskih previranja sa sobom donio agresivniji stav prema imigrantima u SAD-u. Ti su pomaci u politikama donijeli određene aksiome u suprotstavljen položaj, pogotovo tvrdnje o SAD-u kao gatekeeping nation, homogenoj naciji koja tako odvojena od ostatka svijeta čuva svoje granice od uljeza i nation of immigrants, naciji stvorenoj na imigraciji.

Erika Lee (2006.) ističe Zakon o kineskom isključenju iz 1882. godine koji označava pravni početak gatekeeping nacije[5]. Uvertira Zakonu o kineskom isključenju bio je zakonski akt iz 1875. godine koji je donesen na državnoj razini te je učinkovito spriječio 20 000 prijavljenih muških kineskih radnika koji su u to vrijeme boravili u Kaliforniji da se zaposle i tako vrate u svoju domovinu. Iznimno nepovoljna situacija u kojoj su se radnici našli pokazala se kao plodno tlo za prostituciju i kriminal.[6] To je, pak, prisililo Sjedinjene Američke Države da donesu Zakon o kineskom isključenju kao zemlja koja „koristi imigracijske zakone da izuzme, ograniči i kontrolira navodno opasne strance, često na temelju rase, etniciteta, klase i seksualnosti“.[7] Zakon o kineskom isključenju „pokrenuo je nove birokracije, načine i tehnologije regulacije imigracije, kao što su savezni imigracijski službenici koji su pregledavali i obrađivali novopridošle strance te identifikacijske i boravišne isprave koje je izdavala vlada“[8], najavljujući početak biopolitičkih intervencija u imigraciju u SAD. Zakoni su ciljano utjecali na rasno i etnički određenu zajednicu, pravno ih pretvarajući u one nepoželjne na putu američkoga prosperiteta. Početak 20. stoljeća u SAD-u pokazao je još jači osjećaj američke iznimnosti koji je vrhunac doživio 1921. godine uvođenjem Zakona o izvanrednim kvotama, čime se ograničio godišnji broj imigranata, dok se u isto vrijeme ograničio broj primljenih stranaca na tri posto stanovništva rođenog izvan SAD-a svake nacionalnosti koja je već živjela u SAD-u 1910. godine. Ovaj je zakon „stvoren za ograničavanje imigranata iz južne i istočne Europe, čije su populacije bile mnogo manje 1910. godine“[9]. Isti zakon, dakle, radi u korist sjevernih i zapadnih europskih doseljenika koji su izgradili zajednice koje su se asimilirale lakše od onih doseljenika ometanih Zakonom iz 1921. godine.[10] Ne samo da su takvi postupci učinkovito ograničili protok imigranata u zemlju, već su i utjecali na druge aspekte imigracijskog uzorka u SAD-u te na način na koji su imigranti živjeli. Primjerice, manji broj južnoeuropske imigracije poput Talijana značio je da su talijansko-američke zajednice na tlu SAD-a osuđene na to da ostanu male ili da se polako povećavaju, čime se smanjuje njihova politička moć i pravo glasa u zakonodavstvu na nacionalnoj razini. To je, pak, prisililo ove zajednice da biraju između asimilacije i pridržavanja svojim komunalnim i kulturnim praksama. Zakon je također stvorio hijerarhiju dopuštenih i nedopuštenih imigranata koja je kodificirana u zakonu jačala ideje o podobnosti, koja se mjerila rasom imigranata, etničkom pripadnošću, klasom i rodom. Američka vanjska politika, osobito u vrijeme hladnoga rata, bila je jedan od glavnih, ako ne i najveći utjecaj na njihove domaće imigracijske politike. Određeni „subverzivni“ imigranti praćeni su na američkom tlu i članovima Komunističke partije bio je zabranjen ulaz u državu ili su bili deportirani u skladu sa Zakonom o unutarnjoj sigurnosti iz 1950. Ovaj zakon, međutim, također je imao određeni blagotvoran učinak na neke useljeničke skupine, posebno one u bijegu od socijalističkih zemalja. Sve snažniji antikomunistički osjećaj stvorio je skupine u prednosti među useljenicima pred „vratima“ zemlje, postavljajući one koji bježe od komunističkog režima ili iz bliskoistočnih zemalja iznad ostalih. Zakon o imigraciji i državljanstvu iz 1965. godine izravna je posljedica ideja predsjednika Kennedyja i Johnsona, a koji je stavio veliki naglasak na melting pot paradigmu, otvaranje „vrata“ za buduće generacije useljenika. Onda kada nacionalnost imigranta više nije bila problem pri podnošenju zahtjeva za odobrenje boravka, povećalo Agencije za imigraciju i naturalizaciju (INS) okrenulo se prema novom setu željenih kategorija kao što su spajanje razdvojenih obitelji i profesionalne vještine pojedinca[11]. Uz minimalno političko protivljenje Zakonu o imigraciji i nacionalnosti on je bio viđen kao najavljivanje povratka na egalitarna i liberalna načela ugrađena u temelje nacije. Popularna „vrata“ sada su širom otvorena i eksponencijalni rast imigracije radikalno je promijenio rasni sastav SAD-a.

Jedina stvar koja izgleda kao da se ponavlja u svim važnim promjenama u zakonodavstvu navedenima u ovom poglavlju jest određena doza selektivnosti. Država je, još od vremena povećane imigracije, izabrala strogu regulaciju priljeva stranaca. Mijenjajući se između ekstremno selektivnoga ksenofobnoga stava i kvazi-multikulturalnoga stava, država je uvijek poduzimala određene zakonske mjere za reguliranje i upravljanje dolazećim stanovništvom, kao i za njihovo prilagođavanje američkoj kulturi, načinu života i identitetu.

Imigracijska biopolitika SAD-a poslije 2001. godine

Reći da su se Sjedinjene Američke Države, kao i ostatak svijeta, značajno promijenile poslije 2001. godine bilo bi gotovo zamorno ponavljanje istine i iznad svega nedovoljno jake izjave. Teroristički napadi koji su tu godinu izdvojili od ostalih imali su globalan utjecaj jer su utjecale i na druge države i njihova upravljačka tijela da promijene svoje stavove prema terorizmu, islamu i nacionalnoj sigurnosti. Imigracija općenito, a pogotovo razne skupine arapskih imigranata u SAD-u time su dobile osigurano mjesto pod povećalom novoga svijeta koji se od te godine ozbiljno počeo suočavati sa sveprisutnom prijetnjom terorizma. Tekstura političkoga i društvenoga života uvelike se promijenila nakon 11. rujna, povlačeći sa sobom zakonske promjene koje su označavale odmak od starog načina državnog upravljanja prema novom, opsjednutom nadgledanjem i sigurnošću.

Kao što David Cole (2007.) piše u članku „The grand inquisitors“, u danima i tjednima nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine „svaki put kada je državni tužilac John Ashcroft nastupio u javnosti, njegovu bi obraćanju prethodila objava o broju osumnjičenih terorista, mnogi od kojih su strani državljani uhićeni zbog manjih imigracijskih prijestupa, a koje je vlada uhvatila“[12]. Broj osumnjičenih rastao je danonoćno i, prema izvještaju, nakon sedam tjedana „službeni broj bio je 1182 ljudi“[13]. Ovakva se službena reakcija nikako nije poklapala s ranijim izjavama o miru i bratstvu svih kultura Sjedinjenih Američkih Država.

U lipnju 2003. godine izdan je opsežan izvještaj Ministarstva pravosuđa koji detaljno opisuje postupak vlade prema imigrantima uhićenima pod sumnjom za terorizam. U izvješću se tvrdi da je „u prvoj godini istraživanja događaja 11. rujna više od sedam stotina stranih državljana pokupljeno, često bez ikakvih optužbi, i odvedeno u preventivni pritvor prema imigracijskom zakonu. Po nalogu državnog odvjetnika Ashcrofta, njihov se identitet čuvao u tajnosti“[14]. U izvješću se nastavlja tumačenje drugih službenih američkih reakcija. Zatvorenicima je suđeno u tajnim imigracijskim procesima, bez znanja i prisutnosti njihovih obitelji, javnosti, medija ili drugih predstavnika državnih institucija.

Imigracijski zakon dopušta zadržavanje stranih državljana, kao i onih koji čekaju rezultate svojih deportacijskih postupka, uz uvjet da postoji dovoljno dokaza o opasnosti tih ljudi za društvo ili opasnosti od bijega[15]. Američka vlada navodno nije imala dokaze za takve pritvore, u većini slučajeva ljudi uhićenih zbog manjih imigracijskih prekršaja nakon terorističkih napada. Imigranti, koji su držani u pritvoru zbog zakonske regulative državnog odvjetnika Ashcrofta koja je omogućila zatvor osumnjičenih, kasnije nikada nisu osuđeni za terorističke zločine[16]. Te, kao što su ih Cole i drugi novinari i pravnici nazvali „Ashcroftove racije“, pokazale su se vrlo neuspješnom institucionalnom zlouporabom ljudskih prava, bez utjecaja na američku nacionalnu sigurnost.

Najvažnija promjena u legislativi definitivno je zakon USA PATRIOT (Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct Terrorism). Ovaj zakon donio je 107. američki Kongres 26. rujna 2001. godine. Njegova namjena bila je proširiti arsenal oružja koje će koristiti vlada, savezne vlasti i CIA u tada nedavno započetom ratu protiv terorizma, na domaćoj i stranoj fronti. Zakon se sastoji od deset dijelova, kodiranih rimskim brojkama. Najvažniji je zasigurno četvrti: IV Border security. Taj je dio dodao očekivano povećanje sigurnosti na graničnim prijelazima i dopustio osoblju State Departmenta i INS-a da pristupi bazama podataka FBI-ja i dosjeima traženih osoba kako bi provjerio moguću vezu osobe prijavljene za vizu s kriminalom. Nova razina imigracijskih provjera proširena je i na sjeverne granične prijelaze, na strane studente s privremenim dopuštenjima za prebivanje, sve granične prijelaze i druge slučajeve. Četvrti dio zakona proširuje i razloge zbog kojih bi se nekome mogla odbiti viza ili dopuštenje za ulazak u državu, zabranjujući djeci ili supružnicima osumnjičenih za terorizam ili povezanost s terorizmom da uđu u SAD. Također je dopustio državnom odvjetniku da zadrži bilo kojeg stranca kojemu se dokaže upletenost u terorizam te da proglasi teroristom bilo koga uz povoljne razloge za to. Državni odvjetnik dužan je za takve pojedince pokrenuti postupak deportacije te ih optužiti za zločin ili ih pustiti na slobodu u roku od sedam dana od njihova uhićenja[17].

Američki Centar za imigracijske studije (CIS) ponudio je komentar na utjecaj PATRIOT zakona, proglasivši ga neuspješnim projektom. Rosemary Jenkins (2001.), analitičarka CIS-a, naglasila je neuspjeh zakona da prepozna važnost provođenja postojećih imigracijskih zakona, a ne samo usmjerenost na strane obavještajne podatke i zakonsko progonjenje pojedinaca povezanih s terorističkim organizacijama. Taj zakon „stavlja imigracijsku politiku na dno liste prioriteta“, zanemarujući primarne funkcije INS-a koje su ponajprije provođenje postojećih imigracijskih zakona i reguliranje primanja stranaca u SAD-u.[18]

Američki plan koji opisuju njezini komentari zakonski je potvrđen stvaranjem Američke agencije za unutarnju sigurnost (DHS) 2002. godine. Primarna zadaća ove agencije jest zaštita domaćeg teritorija i njegovih protektorata od terorističkih napada, kao i odgovaranje na moguće napade. Njegova domena je civilna, unutar i izvan granica SAD-a. Najvažnija činjenica vezana uz imigraciju i DHS jest da je ta agencija učinkovito preuzela funkcije, a zatim i ugasila INS u ožujku 2003. godine. Imigracija je time postala pitanje nacionalne sigurnosti, sagledavajući sve koji se prijavljuju za američku vizu, boravišnu dozvolu ili državljanstvo umjesto običnog pojedinca, stranca, kao potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i potencijalnog terorista. DHS predstavlja alat za provedbu legislative koju je nametnuo PATRIOT zakon, kao na primjer stroži proces provjere pojedinaca pri dodjeli dopuštenja za ulazak u zemlju. Gašenje INS-a značilo je i restrukturiranje agencija koje nadgledaju proces imigracije. Stvorilo je Agenciju za imigraciju i provedbu carine (ICE), Agenciju za državljanstvo i imigraciju (CIS) i Agenciju za carinu i zaštitu granice (USCIS) − tri različite agencije koje su podijelile posao koji je obavljala prijašnja INS. U rujnu 2002. godine DHS je pokrenuo sustav registracije za određene skupine imigranata koji se služi nadgledanjem i kontrolom imigranata koji se prijavljuju za državljanstvo − National Security Entry – Exit Registration System (NSEERS). NSEERS je program „specifično namijenjen za strane državljane rođene u određenim državama na ili prije 15. studenoga 1986. godine. Ljudi iz sljedećih zemalja dužni su se prijaviti u NSEERS: Afganistan, Algerija, Bahrain, Bangladeš, Egipat, Eritreja, Indonezija, Iran, Irak, Jordan, Kuvajt, Libanon, Libija, Maroko, Sjeverna Koreja, Oman, Pakistan, Katar, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Sirija, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jemen“[19]. NSEERS služi za praćenje ljudi iz navedenih zemalja koji se moraju registrirati u imigracijskim službama na njihovoj ulaznoj točci u SAD-u. Kada strani državljanin prođe registracijski proces, dužan je obavijestiti nadležne o svakoj promjeni u informacijama koje je dao, i to u deset dana od te promjene. Oni koji to ne učine na vrijeme ili ne postupe prema zahtjevima NSEERS-a, automatski se smatraju metom uhićenja, zadržavanja, novčane kazne i/ili deportacije. Takvo bi nešto moglo utjecati na budućnost tog pojedinca i njegovo pravo budućeg ulaska u državu[20]. Ovakva vrsta registracijskog procesa podsjeća na Zakon o unutarnjoj sigurnosti iz 1950. godine, pogotovo na dio koji se odnosi na špijuniranje i provjere svih stranih državljana koji su u SAD dolazili iz tadašnjeg neprijatelja – socijalističkih zemalja.

S jedne strane, moglo bi se reći da su nadgledanje i upravljanje izbliza, stroga provjera i registracijski proces simboli praksi koje vladu SAD-a odvode od moderne verzije biopolitike. Navedene prakse prikazuju stanoviti povratak na raison d'Etat, na biopolitički princip koji se oslanja na državnu intervenciju zbog suverenosti države, kao što je to bio slučaj od kraja 16. stoljeća do pojavljivanja liberalnije, samo-regulirajuće državničke logike i ideje o pravoj količini državne intervencije u 18. stoljeću. Povratak ukazuje na ideju policijske države, državničke ideje koja se koristila za kontrolu pojedinca ili skupine, stavljajući fizička tijela pod učinak zakona, kažnjavajući ih.

Pobližim pogledom stižemo do točke u kojoj se dvije suprotstavljene ideje ističu kao pravda i sila, oba instrumenti državnosti. Aravamudan (2007.) u eseju „Subjects/sovereigns/rogues“ piše o odnosu ovih ideja kao o vječnoj borbi da se međusobno unaprijede. Kaže da „pravda bez sile nije efektivna, a sila bez pravde jest tiranija“[21]. Spomenuto pomno provjeravanje i potezi koje je američka vlada povukla netom nakon terorističkih napada predstavljaju trijumf sile nad pravdom zbog „nemogućnosti da se ono što je pravedno učini jakim“[22]. Situacije u kojima pravda nije dovoljno jaka one su u kojima sila prevlada. Kao što Aravamudan objašnjava, te situacije stvaraju atmosferu u kojoj je „čovjek čovjeku vuk“[23]. Policijska država preuzima samoograničavajući način državnog upravljanja i koristi svoju bezličnu, bezobličnu prisutnost da odigra svoje u „mističnoj osnovi autoriteta“[24]. Nasilje i invazivnost zatim stvaraju autoritet kao instrumenti policijske države upravo u tim slučajevima u kojima je sila jača od pravde.

Zaključak

Godina 2001. zasigurno je utjecala na svijet i potaknula određene globalne procese. U SAD-u su ti procesi, što se imigracije tiče, nastavili određenu vrstu službene politike koja traje od prvog zabilježenog većeg upliva useljeništva u državu. S vremenom su se mijenjale političke okolnosti, ali je princip tih politika ostao isti. Obilježava ih selektivnost i državne intervencije koje su danas imigracijsku politiku SAD-a vratile u neko minulo stanje kažnjavanja individualnog tijela, nadgledanja i preventivne agresije.

 

[1] Michel FOUCAULT, The Birth of Biopolitics, New York, 2008., 4−13/311.

[2] Isto.

[3] Michel FOUCAULT, Society Must be Defended, New York, 2003., 240−246.

[4] Isto.

 

[5] Erika LEE, „A nation of immigrants and a gatekeeping nation: American immigration law and policy”, A Companion to American Immigration, Malden, 2006., 5−35.

[6] Eithne LUIBHEID, Entry Denied: Controlling Sexuality at the Border, Minnesota, 2002., 32.

[7] LEE n. dj.

[8] Isto.

[9] LEE n.dj.

[10]United States. „The 1921 Emergency Quota Act. US Immigration Legislation Online” http://library.uwb.edu/static/USimmigration/42%20stat%205.pdf, pristupljeno 14. 1. 2016.

[11]United States. „The 1965 Immigration and Nationality Act. US Immigration Legislation Online” http://library.uwb.edu/static/USimmigration/79%20stat%20911.pdf, pristupljeno 14. 1. 2016.

[12] David COLE, „The Grand Inquisitors” The New York Review of Books, New York, 2007., 1−2.

[13] D. COLE, n.dj.

[14] D. COLE, n.dj.

[15] Isto.

[16] Isto.

[17]United States. „The USA PATRIOT Act. United States Government Publishing Office” https://www.gpo.gov/fdsys/pkg/BILLS-107hr3162enr/pdf/BILLS-107hr3162enr.pdf , pristupljeno 14. 1. 2016.

[18]Rosemary JENKINS, „The USA PATRIOT Act of 2001: A Summary of the Anti-Terrorism Law's Immigration-Related Provisions” http://cis.org/USAPatriotAct-ImmigrationRelatedProvisions, pristupljeno 12. 12. 2015.

 

[19]Bob KRAFT, “NSEERS – National Security Entry-Exit Registration System”http://kraftlaw.typepad.com/immigrationlawanswersblog/2006/12/nseers_national.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+Immigration-law-answers-blog+%28Immigration+Law+Answers+Blog%29, pristupljeno 20. 12. 2015.

[20] Isto.

[21] Srinivas ARAVAMUDAN, „Subjects/ Sovereigns/ Rogues” Eighteenth-Century Studies, Baltimore, 2007., 457− 465, 459−460.

[22] S ARAVAMUDAN, n.dj.

[23] Isto.

[24] Isto                           .