Fenomen stranih državljana koji su sudjelovali u ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine (HMDCDR)

U ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine stranci su sudjelovali boreći se za sve tri strane uključene u rat. Ipak, postoji vrlo bitna razlika između stranaca koji su ratovali za srpske i bošnjačke postrojbe u odnosu na strance koji su se borili u redovima Hrvatske vojske (HV), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Naime, u redovima Srpske vojske Krajine (SVK) i Vojske Republike Srpske (VRS) uglavnom su ratovali borci koji su pristizali iz zemalja u kojima prevladava pravoslavna vjera: ponajviše Rusi, ali i Ukrajinci, Grci, Rumunji i Kozaci.[1] Valja istaknuti kako je u redovima VRS-a ratovao nemjerljivo veći broj stranaca nego u redovima SVK na teritoriju Republike Hrvatske, njih vjerojatno nekoliko stotina. Isto tako, ali u mnogo većem broju, u redovima Armije BiH uglavnom su ratovali borci muslimanske vjeroispovijesti.

Njihovo pristizanje na bojišnicu bilo je dobro organizirano te su se borili u zajedničkim postrojbama, odnosno u izoliranim borbenim skupinama kao mudžahedini.[2] Za razliku od njih, u redove HV-a, HOS-a i HVO-a dolazili su borci iz cijele Europe, odnosno iz cijeloga svijeta, bez obzira na vjeru, političku orijentaciju ili boju kože. Istraživanje sociološkoga profila i motiva pristupanja stranih boraca u redove srpskih i bošnjačkih postrojbi nemjerljivo je lakše jer oni su u rat dolazili zbog vjerskih ili materijalnih pobuda. Nasuprot tome, stranci koji su pristupali u redove hrvatskih postrojbi imali su raznovrsne razloge svojih dolazaka jer je uostalom i nacionalno-sociološki profil tih boraca bio šarolik, stoga je njihovu strukturu i motive vrlo teško usko odrediti. U službenom popisu Udruge stranih dragovoljaca Domovinskoga rata u redovima HV-a i HVO-a ratovalo je više od 550 dragovoljaca pristiglih iz čak 40 država svijeta. Pretpostavlja se da je stranih dragovoljaca u redovima hrvatskih postrojbi bilo oko 1000, možda i više, no smatram da će biti vrlo teško, vjerojatno nemoguće, prikupiti relevantne podatke koji će potvrditi takve pretpostavke, čak i uz sustavno istraživanje i odobren pristup službenoj dokumentaciji. Zasad su službeni popis dragovoljaca koji su ratovali na hrvatskoj strani napravili sami strani dragovoljci, rukovodeći se određenim kriterijima. Tako na službenom popisu Udruge stranih dragovoljaca Domovinskoga rata nema državljana iz republika bivše Jugoslavije, iako se zna da se velik broj slovenskih državljana[3] i u manjoj mjeri nekih drugih republika, prvenstveno Kosovara, priključio u redove HV-a, pa i HVO-a. Strani dragovoljci smatraju da se nitko tko je rođen na prostoru bivše Jugoslavije ne može tretirati kao strani dragovoljac. Za daljnja istraživanja ostaje problem kako tretirati status tih ljudi koji nisu na popisu, a nisu ni rođeni u Hrvatskoj[4]. Iako se na službenom popisu kao strani dragovoljci ne tretiraju osobe koje su rođene u Hrvatskoj, potom otišle u emigraciju (svejedno koje dobi) i vratile se braniti domovinu − takav status imaju oni čiji su roditelji ili dalji preci napustili Jugoslaviju i koji su po nacionalnoj pripadnosti Hrvati, a ipak su rođenjem strani državljani. Najveći dio tih ljudi došao je iz Australije, a neki od njih ostvarili su zapažene vojne karijere i ostali živjeti u Hrvatskoj[5].

Vrlo zanimljivo zvuči podatak da je od više od 550 evidentiranih boraca gotovo trećina stranih dragovoljaca pristigla iz Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i sjeverne Irske, njih više od 150. Po broju pripadnika slijede dragovoljci iz Francuske (više od 70) i Njemačke (više od 60), a potom slijede Nizozemci i Mađari. Abecednim redom u većem ili manjem broju strani dragovoljci dolazili su iz: Argentine, Australije, Austrije, Belgije, Bugarske, Češke, Danske, Irske, Italije, Litve, Kanade, Norveške, Poljske, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Slovačke, Španjolske, Švedske i Ukrajine. Po jedan ili dva strana dragovoljca bila su podrijetlom iz Bjelorusije, Bolivije, Čilea, Estonije, Finske, Gambije, Indonezije, Japana, Južnoafričke Republike, Libije, Palestine, Portugala, Švicarske, Turske i Zimbabwea. Ovdje valja istaknuti da su neki od stranaca već živjeli u Hrvatskoj, poput Indonežanina Zainula Abidina Gaje ili Belgijca Jeana Jacquesa Roskama ili pak Palestinca Tawfiga Surija Tawfiga, dočim je Libijac Ibrahim Abushaala – „Gadafi“ bio jedan od zapovjednika obrane Lipika, posmrtno promaknut u čin bojnika HV-a.[6] Sasvim je sigurno da je takvih vojnika bilo više i nastavili su živjeti u Hrvatskoj koju su uostalom kao svoju novu domovinu prihvatili već i prije početka oružanog sukoba.

Sociološki profil stranih dragovoljaca koji su pristizali u hrvatske postrojbe

Još za vrijeme oružanog sukoba u Hrvatskoj mediji su strane dragovoljce uglavnom nazivali „plaćenicima“ (mercenaries), izrazom koji se u europskome društvu ukorijenio još tijekom srednjega vijeka. U moderno doba vrlo čest izraz za takve borce je i „psi rata“, što podsjeća na to da imaju korist u tuđim ratovima. Takva slika o stranim državljanima u redovima hrvatskih postrojbi prisutna je i danas, a tome su pridonijele i pravne institucije najvišeg ranga, primjerice Ujedinjeni narodi ili Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, odnosno Haaški sud, koji su upravo na taj način, kao „plaćenike“, tretirali sve strance uključene u ratove na području bivše Jugoslavije.[7] Logika govori da takvi ljudi moraju imati određenu vojnu naobrazbu, ratno iskustvo ili tek dolaze postati „plaćenicima“, što pak onda podrazumijeva da će ih se nemali broj i nastaviti baviti vojnim pozivom. Uistinu, dobar dio stranih dragovoljaca došao je u Hrvatsku, odnosno u Bosnu i Hercegovinu s određenim vojnim iskustvom, neki čak i s iskustvom oružanih sukoba. No oni redom tvrde da se nisu došli boriti za novac, već iz želje da pomognu nepravedno napadnutoj žrtvi, a samim time i da zadovolje svoj avanturistički duh. S druge strane, nemali je broj onih koji do dolaska u rat nisu imali baš nikakvo vojno iskustvo te su također došli zbog želje da pomognu, odnosno da zadovolje idealističke svjetonazore, kao i avanturistički duh. Tako primjerice od 18 stranih dragovoljaca njih sedam nije imalo baš nikakvo vojno iskustvo i tvrde da su došli isključivo kako bi pomogli napadnutoj Hrvatskoj, odnosno BiH. Od svih 18 ispitanih samo dvojica su i nakon rata imala određenih veza s vojnim pozivom, dočim su svi ostali nastavili živjeti civilni život.[8] Sličnu statistiku potvrđuju i kontakti ili saznanja o sudbinama drugih stranih dragovoljaca. Stoga je generalizirati ove ljude kao „plaćenike“ poprilično promašen stereotip.

Da je taj stereotip itekako pogrješna pretpostavka govori i činjenica da su strani dragovoljci imali pravo na vrlo male naknade, odnosno dobivali su simbolične plaće, kao i svi drugi borci u redovima HV-a ili HVO-a. Podatak o vrlo niskim prihodima, potpuno neusporedivim s prihodima u civilnom ili vojnom sektoru otkuda su dolazili, potvrdili su mi redom svi stranci s kojima sam obavio usmeni ili pisani intervju. Iste podatke iznosili su u svojim ratnim dnevnicima, medijskim istupima tijekom boravka u hrvatskim postrojbama ili pak u knjigama sjećanja koje su objavljivali nakon rata.[9] Štoviše, izjave i podatke o njihovim malim primanjima možemo pronaći čak i u radovima onih koji su istražujući ovaj fenomen te ljude etiketirali kao „plaćenike“.[10] Iz tog razloga izraz „plaćenik“ jednostavno nije točan i kada govorimo o strancima u redovima hrvatskih postrojbi onda je naziv „strani dragovoljac“ najprimjereniji jer se njime najbliže dočarava realnost njihove prisutnosti na hrvatskim bojišnicama.

Motivi

Kada analiziramo motive ljudi koji su iz raznih strana svijeta došli boriti se u redovima hrvatskih postrojbi, valja istaknuti činjenicu da su svi oni bili vrlo svjesni da kreću u rat  boriti se protiv daleko nadmoćnije oružane sile. Već sama ta činjenica govori u korist njihove tvrdnje kako su pristupali hrvatskim postrojbama stoga što su Hrvatska, odnosno Bosna i Hercegovina, branile svoju slobodu od velikosrpske agresije, a ne zbog novca.

Ovdje valja naglasiti kako je zasigurno bilo onih koji su dolazili kako bi zadovoljili vojnički poriv, iz pukog avanturizma ili pak bježeći od problema sa zakonom svoje države. No opet, i tom slučaju izdvaja se jedan vrlo zanimljiv sociološki fenomen. Za razliku od onih koji su se zbog vjersko-nacionalne povezanosti došli boriti u redove srpske vojske, svi oni, svejedno idealisti ili problematični ljudi, ipak su se dolazili boriti na stranu nemjerljivo slabijeg u tom sukobu, odnosno u hrvatske postrojbe. Pritom uopće nije dvojbeno da je iznimno velik dio njih dolazio i zbog političkih razloga, a vrlo je vjerojatno bilo i onih koji su dolazili isključivo iz političkih razloga, no takvih je zasigurno bilo malo. Uz to, bilo je i onih za koje možemo reći da su dolazili obavljati razne obavještajne zadaće, no nemoguće je odrediti u kojoj mjeri i kakve to zadaće, odnosno za koga su ih obavljali. Da je bilo takvih slučajeva svjedoče i sami strani dragovoljci, ali pritom tvrde da su se takvi uglavnom vrlo kratko zadržavali u postrojbama jer sumnjivo ponašanje bilo bi brzo primijećeno.

Konačno, postojala je i kategorija onih koji su dolazili isključivo kao avanturisti-prolaznici.[11] Takvih je stranaca dolazilo mnogo, ali bi redom u postrojbama izdržali vrlo kratko i uglavnom su brzo nestajali, katkada čak ni ne došavši blizu bojišnice.

Naravno, ostaje pitanje koliko se takvih, a vjerojatno ih je bilo, nalazi i na popisu Udruge stranih dragovoljaca Domovinskoga rata.

Ipak, valja zaključiti da je najveći broj stranaca ipak došao zbog dvaju već spomenutih motiva: želje za pomoći slabijoj strani i avanturizma. U ta dva motiva bio je upleten i niz drugih, potpuno osobnih razloga koje je zbog nacionalne i kulturološke heterogenosti jednostavno nemoguće posložiti po nekom strogo određenom kriteriju. Dobar dio njih bili su politički krajnje desno orijentirani, no neki su bili i lijevih uvjerenja. Isto tako, nemali broj pristiglih dragovoljaca bio je apolitičan, što se posebno očitovalo kod Britanaca. Oni su naime bili vrlo neskloni bilo kakvom obliku političkog sustava koji zatire demokraciju te su bez skrivanja tvrdili (ili danas tvrde) da mrze komunizam. No opet, neovisno o politici, mnogo je raznih drugih motiva koji su poticali strance da pođu u obranu nepoznate i napadnute zemlje. Neki od njih pristizali su kao bivši vojnici, većina tvrdeći kako su vidjeli da se događa nepravda pa su zbog vojne časti odlučili pomoći. Njih je naravno motivirala i činjenica da idu obavljati ono za što su se školovali, odnosno da polaze u rat u srce Europe koja nije bila poprište ratnog sukoba više od 45 godina.

Nije, dakle, bila bitna ideološka orijentacija jer dolazili su desničari, ljevičari, anarhisti, monarhisti, revolucionari, ali i puki avanturisti. Svakako nije bila bitna ni vjerska ili nacionalna pripadnost jer zajedno su se borili bijelci, crnci, Azijati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, židovi itd. Svi oni bili su avanturističkoga duha jer inače nikada ne bi pristigli boriti se u stranu zemlju, na stranu potpuno inferiorne vojske. Po dobnoj strukturi to su bili uglavnom mladi ljudi ili pak oni u ranim tridesetim godinama, a zabilježeno je i pristizanje mladića koji su tek postali punoljetni, dočim se u redovima 109. brigade HV-a borio i jedan maloljetnik. Stoga možemo zaključiti da je i dobni kriterij, odnosno mladenačka nepromišljenost bila jedna vrsta dodatnog motiva za dolazak u Hrvatsku i BiH.

Gdje su djelovali u ratu, u kojim postrojbama

Stranci su u Hrvatsku počeli pristizati u ranoj fazi velikosrpske agresije, odnosno nakon što je JNA otvoreno počela napadati hrvatske gradove i mjesta[12]. Već tijekom rujna postoje neformalni popisi, odnosno podatci o njihovoj prisutnosti na području Banovine i istočne Slavonije. Postupno strani dragovoljci počinju pristizati u sve većem broju, napose otkako su slike opsjednutog Vukovara medijima obišle Europu. Upravo je stoga bojišnica istočne Slavonije mnogima od njih bila cilj. Valja istaknuti da su brojni stranci pristupali HOS-u, i to ne samo 1991. nego i 1992. godine kada je ratni sukob eskalirao na teritoriju BiH. Iako po nametnutim stereotipima strani dragovoljci osim za novac dolaze ratovati kao pripadnici ekstremne europske desnice, a Hrvatska stranka prava (HSP) unutar koje je ustrojen HOS slovila je u to vrijeme kao stranka radikalne hrvatske desnice, stranci nisu pristupali HOS-u iz političkih razloga. Kako većina drugih tako i stranci s kojima sam razgovarao a pristupili su HOS-u, to su učinili iz mnogo jednostavnijih razloga. Naime, pristizali bi vlakom na zagrebački Glavni kolodvor, a s obzirom na nedostatak osnovnih informacija, za pomoć ili upute kako se mogu prijaviti u vojsku pitali bi prolaznike ili kolodvorske službenike koje su zatekli pri izlasku iz vlaka. Nerijetko bi ih oni uputili u Stožer HSP-a, odnosno Stožer HOS-a koji se nalazio nekoliko desetaka metara od kolodvora, na Starčevićevu trgu.

Nadalje, nemali broj stranaca djelovao je u dvjema specijalnim postrojbama Ministarstva obrane RH, odnosno Glavnog stožera HV-a, bojnama „Zrinski“ i „Frankopani“ koje su pak ustrojene od Hrvata, povratnika iz francuske Legije stranaca. S obzirom na to da su te dvije postrojbe za specijalne namjene ustrojene po uzoru na Legiju stranaca, strani dragovoljci koji su tamo pristupali uglavnom su imali iskustvo i vojno znanje. Dapače, bili su vrlo korisni kao instruktori u procesu zahtjevne obuke kakva se provodila u tim postrojbama. Od stranaca koji su djelovali u bojnama „Zrinski“ i „Frankopani“ ističe se Thomas Otto Linder, vrhunski školovani vojnik koji je, između ostalog, bio pripadnik elitne njemačke postrojbe GSG9. Linder je poginuo na Južnom bojištu, posmrtno mu je dodijeljen čin satnika te je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Zapovjednik „Frankopana“, Bruno Zorica – Zulu, o doprinosu stranaca izjavio je: „Strani dragovoljci bili su među najboljim i najkvalitetnijim ratnicima naše postrojbe. Po legionarskoj tradiciji time su nas zadužili i postali Hrvatima, ne po naslijeđenoj, nego po prolivenoj krvi“.

Jedna od prvih većih borbenih skupina koju su većinski činili stranci ustrojena je na području istočne Slavonije. U sklopu 106. brigade ZNG iz Osijeka ustrojen je Prvi internacionalni vod pri zapovjedništvu obrane Laslova kojim je zapovijedao Eduardo Rózsa Flores – Chico.[13] Flores je bio mladi komunist kontroverznih stajališta, a u Hrvatsku je došao kao dopisnik španjolskih novina i BBC-ja u lipnju 1991. Iako prokomunističkih stajališta, shvatio je da JNA, čuvar socijalističkog sustava, provodi agresiju nad Hrvatskom. Stoga u rujnu 1991. pristupa hrvatskim snagama i osniva postrojbu stranih dragovoljaca koja je u sastavu 106. brigade branila područje Baranje i Osijeka. Kroz postrojbu je prošao velik broj stranih dragovoljaca i istaknuli su se u obrani Laslova. Ipak, uz Prvi internacionalni vod vežu se i određene negativnosti, poput dvaju neriješenih slučaja ubojstva stranih novinara koji su se pokušali uključiti u redove postrojbe. Pritom su i neki pripadnici davali neodmjerene izjave za televizijsku stanicu BBC tako da ne čudi što se o postrojbi još od kraja 1991. vuku kontroverzna stajališta.[14] Na sve to utjecao je i zapovjednik Flores koji je uz sve svoje vojne zasluge bio prilično kontroverzna osoba, pritom povezan s obavještajnim službama. Flores je zbog zasluga u ratu bio unaprijeđen u čin pukovnika, a poginuo je 2009. u protuterorističkoj akciji bolivijske policije, usmjerenoj na razbijanje skupine koja je navodno organizirala atentat na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.

Osim na području Osijeka i okolice, dosta stranaca bilo je uključeno u redove vinkovačke 109. brigade HV-a i domicilnog HOS-a. U Samostalnoj satniji (odnosno Samostalnoj četi) u sklopu 109. brigade koja je djelovala u istočnom predgrađu Vinkovaca zvanom Mala Bosna ratovao je veći broj stranih dragovoljaca[15]. Vinkovačka VI. bojna HOS-a „Marijan Baotić“ bila je jedna od najorganiziranijih postrojbi HOS-a. Zapovijedao joj je Ivica Zupković, a do veljače 1992. brojala je gotovo 800 ljudi. Od kraja studenoga 1991. podređeni su zapovjedništvu 109. Brigade ZNG-a, iako i dalje imaju samostalan zapovjedni sustav. U tu su postrojbu pristupili i brojni strani dragovoljci koji su okupljeni u zasebnu jedinicu i istaknuli su se u obrani Vinkovaca i okolice. Možemo zaključiti da je na tom području sigurno djelovalo više od 40 stranih dragovoljaca, a možda čak i više. No, na tragove o stranim dragovoljcima nailazimo i diljem zapadne Slavonije. Primjerice, osim već spomenutog Libijca Ibrahima Abushaale – „Gadafija“ koji je bio jedan od zapovjednika obrane Lipika, u ne tako udaljenom Grubišnom Polju, u redovima 77. samostalnog bataljuna ZNG borio se Francuz Daniel Cordary.[16] Kod Nove Gradiške, u postrojbi 1. bataljuna 121. brigade HV-a borio se Nijemac Peter B. koji je pristigao iz Bavarske. Strani dragovoljci ratovali su i na području Banovine, kako u domicilnim postrojbama tako i u redovima 2. brigade ZNG, gardijske brigade koja je dobar dio ratnog puta provela boreći se na Banovini.[17] U toj postrojbi borila su se četiri Francuza, nekoliko Austrijanaca i jedan Talijan. Nadalje, i na bojišnicama Korduna i Pokuplja također su se borili strani dragovoljci pa su primjerice u redovima 153. brigade HV-a iz Velike Gorice tijekom 1992. poginuli Englez Anthony Mann Grant i Poljak Kurylowicz Wojciech, a više je stranaca ranjeno.[18] Isto tako, nekoliko stranaca djelovalo je i u redovima 110. brigade iz Karlovca. Na južnom dijelu Hrvatske, na području srednje i južne Dalmacije, najveći broj stranaca, njih više od 60 koji su se mijenjali, borio se u redovima IX. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“ koja je ratovala u ustroju 114. brigade HV-a. Od brojnih stranaca koji su bili pripadnici ove postrojbe najviše se istaknuo Britanac Thomas Crowley „Irac“. Više je puta bio ranjavan, a poginuo je nesretnim slučajem 10. lipnja 1995. Na veličanstvenom pogrebu u Splitu tisuće ljudi oprostile su se od Crowleya, posmrtno promaknutog u čin bojnika. Ivo Josipović ga je 2014. odlikovao Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.[19] No stranci su se borili i u drugim postrojbama na tlu Dalmacije. Tako je u redovima šibenske 113. brigade HV-a ratovao Francuz Jacques Nicolai, a Britanac Keith Phillips nakon ratovanja na području Slavonije imao je vrlo važnu ulogu u obuci pripadnika 112. brigade HV-a, odnosno pripadnika specijalne policije iz Zadra. Nadalje, u redovima 4. gardijske brigade poginula su tri Argentinca (Fernando Delucchi, Alejandro Nestor Patron, Branko Andreas Pilsel) i jedan Francuz (Dominique Gay).[20] Ovdje treba istaknuti i djelovanje jedne oružane postrojbe koja je svojim medijskim nastupima nanijela veliku štetu ugledu hrvatskih postrojbi, kao i statusu stranih dragovoljaca. Naime, na graničnom području s Hercegovinom, kod Kleka, djelovala je samostalna postrojba zvana „Čikago satnija“. Postrojba je tako zvana po zapovjedniku Tomislavu Madiju – Čikagu, a koji je pak nakon rata osuđen za ratni zločin koji je ranije počinio na području istočne Slavonije.[21] U „Čikago satniji“ djelovao je veći broj stranaca od kojih se francuski nacional-socijalist, ekstremni Michel Faci „Leloup“ izdvajao po tome što je intervjue stranim novinarima davao odjeven u uniformu njemačkih SS trupa. Strani mediji snimali su i uzimali izjave od pripadnika te ekstremne (ili ekstremno neobične) ratne skupine. Iako su u europski medijski prostor puštene ružne scene poziranja s nacističkim simbolima, za pretpostaviti je da najveći dio pripadnika te postrojbe ipak nije imao veze s nacional-socijalizmom.[22] Štoviše, za njih se ne veže nijedna optužba za ratni zločin. Sudeći po izjavama koje su davali za medije možemo zaključiti kako je nedvojbeno riječ o problematičnim ljudima, ali ponajprije po nekim drugim društvenim i zakonskim kriterijima od onih po kojima bi ih zbog Facijevih izjava morali generalizirati kao profašističku postrojbu. No, kako god bilo, ne može se pobjeći od činjenice da je „Čikago satnija“ svojim javnim nastupima nanijela veliku sramotu Hrvatskoj vojsci, kao i ugledu časnih stranih dragovoljaca koji nerado govore o ovoj postrojbi.

Od hrvatskih bojišnica na kojima su u redovima hrvatskih postrojbi djelovali strani dragovoljci za kraj valja izdvojiti ličku bojišnicu. U njoj su se borili Nizozemci. Naime, upravo njihov primjer dočarava kako je u nedostatku dokumenata bilo vrlo lako proizvesti stereotipe o „plaćenicima“ ili „psima rata“, kako tijekom rata tako i u mirnodopskom razdoblju. Postrojba nizozemskih dragovoljaca 1. Dutch volunteer unit vjerojatno je bila najstručnije ustrojena od svih sličnih postrojbi. Uvjet za pristup ovoj omanjoj samostalnoj jedinici bio je da mogući pripadnik ima vojno iskustvo. U nizozemskom tisku humanitarna organizacija NKW (Netherland Kroatian Workcommunity) objavila je oglas da se jave ljudi s vojnim iskustvom koje zanima pomoć napadnutoj Hrvatskoj.  Pristigli Nizozemci, njih ne više od 15 do 20, djelovali su kao samostalna borbena skupina u sklopu 19. bojne HOS-a, podređeni zapovjedništvu 118. brigade HV-a. Obavljali su klasične zadaće izvidničko-diverzantske skupine, a na ličkoj bojišnici djelovali su od listopada 1991. do 15 ožujka 1992. kada su demobilizirani. Nakon što je postrojba 1. Dutch volunteer unit rasformirana, zapovjednik Johannes Tilder nastavio je djelovati kao instruktor u redovima Hrvatske vojske. U proljeće 1994. uhitili su ga i mučili Srbi te je prinuđen na priznanja o ratnim zločinima. Na koncu je likvidiran, u navodnom pokušaju bijega. To priznanje mučenju podvrgnutog Tildera koristilo je kasnije kao dokazni materijal na sudu, odnosno i dalje se koristi kao uporište onih koji na osnovu Tilderova „priznanja“ promiču tezu o zločinima HV-a ili pak zloglasnosti stranih dragovoljaca. Iako je riječ o pravnom presedanu, priča o „zločinima“ nizozemskih dragovoljaca pronijela se i van granica Hrvatske i takvom je ostala sve do danas,[23] iako su nizozemski dragovoljci nakon istrage nizozemskih pravosudnih organa oslobođeni svake krivnje jer su se tada nalazili izvan teritorija Republike Hrvatske, odnosno bili su u svojoj domovini.

Krajem veljače i početkom ožujka 1992. godine proces demobilizacije stranih dragovoljaca bio je u punom jeku, a strancima, ako već i sami zbog smirivanja stanja na bojištu nisu razmišljali o angažiranju u nadolazećem ratu u BiH, dano je do znanja da više nisu potrebni u redovima HV-a. Nepobitna je činjenica kako se hrvatska država nakon smirivanja sukoba stranaca željela riješiti zbog toga što su neki europski mediji izvještavali o tome da u Hrvatskoj vojsci ratuju „psi rata“. Takvo što imidžu Hrvatske kojoj je nasušno bila potrebna potpora Europe nije bilo ni u kakvom interesu, posebno stoga što je srpska propaganda velikosrpsku agresiju promicala kao odgovor na ugroženost hrvatskih Srba od (nepostojećih) profašističkih sila koje upravljaju hrvatskom državom. Javni istupi i djelovanje ekstremista poput onih iz „Čikago satnije“, odnosno sličnih avanturista željnih naslovnica, ali i novina koji su senzacionalističkim izvještajima, uz atraktivne fotografije, ružno predstavljali fenomen stranih dragovoljaca u hrvatskim postrojbama zasigurno su pridonijeli procesu odstranjivanja stranaca iz hrvatskih postrojbi. Stoga se golem broj stranaca počeo vraćati u svoje domovine, ali se i velik dio njih jednostavno prebacio u hrvatske postrojbe koje su djelovale u obrani od velikosrpske agresije na području BiH. Jedan manji dio njih ostao je ipak djelovati u redovima HV-a, primjerice Britanac Steve Gaunt u 109. brigadi HV-a ili pak Poljak Trzezbor Piekutowski koji je od 1992. djelovao u postrojbama sa zadarskog područja, potom u IX. Bojni HOS-a i na kraju u 9. gardijskoj brigadi HV.[24]

Osim što je velik broj stranaca prešao boriti se u redove HVO-a, uslijedio je i novi priljev stranih dragovoljaca u te postrojbe, što ne čudi jer se na teritoriju BiH vodio još žešći rat nego na području Hrvatske. O djelovanju stranih dragovoljaca u redovima HVO-a nema toliko sakupljenih podataka da bi se moglo precizno rekonstruirati u kojim su se sve postrojbama borili, no određene posebnosti mogu se pouzdano ustvrditi. Strani dragovoljci u vrlo velikom broju sudjelovali su u borbama za Bosansku Posavinu. Borili su se u redovima 101., 104., 106. i 108. brigade HVO-a u kojima su mnogi od njih poginuli ili su pak teže ranjeni. Do pada Bosanskoga Broda određen broj stranaca ratovao je u 101. brigadi HVO-a, većina njih u Interventnom vodu, stacioniranom u Sijekovcu. Interventni vod bio je mješavina lokalnih boraca, izbjeglica iz unutrašnjosti BiH, pa i Vojvodine, te stranih dragovoljaca. Nakon pada Bosanskoga Broda raspao se Interventni vod koji bilježi i pogibije stranaca. Nekoliko stranaca kratko je boravilo i u redovima 103. brigade HVO-a, iako zasad teško možemo utvrditi u kojem broju. Prema svjedočenju Irca Ivana Farine, tamo je djelovalo tek nekoliko stranaca koji su, kao i on, promijenili postrojbu i uputili se u postrojbe koje su vodile žešće borbe nego što su se vodile u zoni odgovornosti 103. brigade. U redovima 104. brigade HVO-a borilo se više stranih dragovoljaca tijekom cijelog sukoba, koji su konačno ustrojeni kao Izvidničko diverzantski vod kojim je zapovijedao Nizozemac Raymond van der Linden. U II. bojni 106. brigade HVO-a, smještenoj u selu Matići, ratovalo je također više stranih dragovoljaca, uglavnom kao pripadnici interventnih skupina. Tijekom 1992. osnovali su čak i zasebnu malu jedinicu idealističkog naziva „Free crusaders“. Brojno stanje postrojbe kretalo se od 10 do 20 članova, no zbog visokoga broja stradavanja zbog kojih je desetkovana, postrojba je vrlo kratko djelovala. Po svemu sudeći, najveći broj stranaca u Bosanskoj Posavini borio se u redovima 108. brigade HVO-a. Britanac Steve Haydock u pisanom intervjuu naveo ih je podosta, iako je osobno relativno kratko, svega nekoliko mjeseci, bio pripadnik 108. brigade HVO-a. Haydock se prisjetio Britanaca: Davea Duxburyja, Larsa Newboulda, Davea Stonea, Joa Forsytha, Johna Rowleya, Toma Woodsa, potom Francuza: Gastona Bessona, Francoisa Roulleta i Nicolasa L. te Kanađanina Rona Pereversoffa, Čeha Radeka Kaspara, Nijemca Andreasa Straussa i drugih.[25]

Ipak, najorganiziranija skupina stranaca djelovala je u postrojbi koja je bila pod nadležnošću Zbornog područja Tomislavgrad. Brigada „Kralj Tomislav“ već 1992. godine imala je iznimno teške borbe i velike gubitke u boju za Kupres. Zapovjednik brigade potom je postao Željko Glasnović koji je i sam bio teško ranjen u tim borbama, a s vremenom ju je ustrojio u cijenjenu postrojbu u okviru koje je djelovalo pet bojni. U brigadi je samostalno djelovao i „Viking vod“ (Viking platoon) kojega su činili isključivo dragovoljci pristigli uglavnom sa sjevera i zapada Europe. Tijekom 1993. brigada „Kralj Tomislav“, odnosno pripadnici „Viking voda“ vodili su teške borbe s Armijom BiH. Taj sukob s vremenom je jenjao i okončan je, a za to vrijeme većina boraca iz „Viking voda“ pristupila je u 1. bojnu novoustrojene 1. gardijske brigade HVO-a „Ante Bruno Bušić“. Ta postrojba djelovala je sve do okončanja borbenih djelovanja na području BiH, a general Željko Glasnović rado se prisjeća golemog doprinosa ove borbene skupine: „Većina boraca iz „Viking voda“ bili su dobri borci. Uostalom, strane dragovoljce tako pamtim. Važnije je za njih, kao skupinu ili pojedince, svejedno, istaknuti da su bili visoko motivirani, homogeni, moralni i da nikada, ali nikada nisu odbili nijednu zapovijed, nebitno kakvu se zadaću od njih tražilo da izvrše. U vremenu kada se zaratilo s Armijom BiH, u situaciji kada je omjer snaga bio pet prema jedan u korist Bošnjaka, brigada je imala svakodnevne borbe i gubitke, tako da je prisutnost tako motiviranih vojnika bila vrlo korisna za cijelu postrojbu“.[26] Sigurno je da su se strani dragovoljci borili u hrvatskim postrojbama i na području srednje Bosne, što svjedoči pogibija Danca Mihaela Holtea Bieringa, ali tamo nisu ratovali u velikom broju, odnosno kao skupine, nego kao pojedinci. Na području BiH nemali broj stranih dragovoljaca borio se i u Hercegovini, napose u Mostaru. Neki od njih, poput Britanca Garryja Malcoma Stonehausea, nakon pogibije su i pokopani u Mostaru. Ipak, zasad ne raspolažemo valjanim brojem informacija kojima bi mogli preciznije odrediti broj stranih dragovoljaca, kao ni postrojbe u kojima su se borili.

Stereotipi i poslijeratne sudbine

Najveći problem za istraživački rad o fenomenu stranih dragovoljaca predstavlja nedostatak dokumentacije. Oni sami osnovali su Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskoga rata te su nakon velikog truda evidentirali 456 stranaca u redovima HV-a i HVO-a, i to isključivo na osnovu svojih sjećanja. Naravno, takva vrsta evidencije sadržava niz nedostataka. Kolike su praznine u tom službenom popisu svjedoči činjenica što su istraživanja, temeljena napose na radu s gradivom HVO-a, listu popunila za više od stotinu imena od kojih su mnogi i poginuli u borbama. K tome valja naglasiti da sva saznanja i novi podatci nisu rezultat sustavnoga istraživanja, nego su više plod sustavnoga rada i provjere dokumentacije HVO-a tijekom digitalnog pohranjivanja arhivske građe HVO-a za potrebe Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata. Tom broju valja pridodati i podatke o otprilike pedeset novih imena koja su nađena tijekom 2016. godine. Osim manjkavosti podataka, službeni popis Udruge stranih dragovoljaca nedovoljan je za istraživanje samim time što su neki stranci još po dolasku skrivali svoj identitet ili su pak nakon rata željeli anonimni. Razlog tome jest što su pristupali hrvatskim postrojbama iz političkih razloga, kao bivši ili aktivni pripadnici vojski zemalja koje brane svojim državljanima da sudjeluju u tuđim ratovima ili su povratkom u civilni život jednostavno odlučili da ne žele da ih se po ičemu povezuje s ratom na prostoru bivše Jugoslavije. S obzirom na negativne reakcije i osudu društva u zemljama u koje su se vraćali takva je odluka i više nego logična. U kojoj je mjeri popis Udruge manjkav, odnosno stalno se treba nadopunjavati novim podatcima dovoljno svjedoči primjer Nijemca Kurta Reisnera koji je bio zatočen u beogradskom vojnom zatvoru, a kojeg nema na službenom popisu. Štoviše, podatci o Kurtu Reisneru pronađeni su slučajno na mrežnim stranicama, i to u okviru svjedočenja zatočenog Martina Sabljića koji je s Reisnerom dijelio ćeliju. „Rekao sam mu da sam u samici bio 120 dana potpuno sam, a da sam tek pred kraj, na moje inzistiranje, dobio cimera, jednog meni nepoznatog zarobljenika koji je bio veoma šutljiv. Progovorio je na njemačkome jeziku. U daljnjem našem kontaktu saznao sam da se radi o Kurtu Reisneru. S obzirom na to da polovično znam njemački jezik, uspostavili smo dobar kontakt. S njim sam bio desetak dana. Napisali smo pisane poruke pa tko prvi izađe na slobodu morao je obavijestiti obitelj drugoga“, prisjetio se Sabljić logoraškog poznanstva sa stranim dragovoljcem.[27]

Žrtve koju su prinijeli boreći se za hrvatske postrojbe uistinu su goleme. Po službenom popisu Udruge više od 80 stranaca poginulo je, dočim ih je više 100 ranjeno. No prema podatcima prikupljenima tijekom 2016., broj poginulih prelazi i 90, što znači da je više od 16 % pristiglih stranaca poginulo. Nema sumnje da je broj stradavanja još veći, iako je i ova statistika uistinu iznimno visoka u odnosu na uobičajen broj žrtava u ratnim sukobima. K tome, strani su dragovoljci cijenu svojeg ratovanja platili i povratkom u domovine u kojima su uglavnom bili predmetom osude okoline. Suočeni s tim, mnogima od njih uznapredovao je težak posttraumatski poremećaj te su upadali u probleme sa zakonom, ovisnostima, otuđivali su se od obitelji i okoline, a neki su i dignuli ruku na sebe. Simon Hutt kažnjen je s 90 dana zatvora zbog toga što je dezertirao iz Britanske vojske i potom pristupio u redove HVO-a gdje je teško ranjen i morao se vratiti u domovinu. Nakon odslužene kazne upao je u brojne psihičke probleme, osuđen je zbog problema sa zakonom na zatvorsku kaznu i tek resocijalizacijom i vrlo velikim trudom savladava svoj PTSP, odnosno pokušava živjeti normalan život.[28] Tragična je priča i ostalih suboraca iz skupine „Free crusaders“ kojoj je pripadao te na neki način oslikava sudbinu dobrog dijela stranih dragovoljaca koji su se vratili u domovine. „Tony koji je otišao dan uoči napada, vratio se obitelji i studiranju i jedini se integrirao u civilni život bez psihofizičkih posljedica. Irac, Ivan Farina, koji je bio naš pravi vođa, teško je nastradao, ranjen je u glavu, izgubio je oko u borbama za Posavinu. Nizozemac, Peter van Ekeren, nakon napada na Kopanicu sve više je upadao u nevolje. Po svemu sudeći, poginuo je u ratu za nezavisnost Kosova. Roy Crawford „Smiley“ vratio se u 104. brigadu, bio je omiljen, ali je nesretnim slučajem, držeći stražu, ubio pripadnika postrojbe. Nije bio kriv, no to ga je progonilo i odao se alkoholu. Amerikanac Joe Sideway služio je još neko vrijeme HVO-u, no povratkom u SAD također se odao alkoholu od čega je preminuo 2010. Tragično su okončale ratne priče i trojice mladih Nijemca koji su se naknadno pridružili hrvatskim snagama u Mostaru. Tijekom jedne od borbi, sobu u koju su se sklonili pogodio je tenk. Gustav je ostao bez obje noge, Norbertu je uništeno rame, a „Rommel“ je poginuo“, prisjeća se Hutt sudbina svojih suboraca. Uz to, ni Republika Hrvatska nije se na odgovarajući način ponijela prema stranim dragovoljcima. Neki od njih, barem oni koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, riješili su svoj status branitelja i ostvarili su prava koja im pripadaju. Najveći dio svih ostalih uopće nema nikakav spomen na sudjelovanje u Domovinskome ratu. Primjerice, Jean Michel Nicolier, dragovoljac iz Francuske, branitelj Vukovara u postrojbama HOS-a, odveden je kao ranjenik iz vukovarske bolnice nakon okupacije grada, nakon čega je likvidiran. Slike i poruke ovog Francuza koji je dao izjavu za francusku TV ekipu koja se probila u bolnicu obišle su Europu i utisnule se u kolektivno sjećanje onih koji brinu o Domovinskome ratu. Ipak, Nicolier punih 20 godina nije imao nikakav status vezan uz Hrvatsku i tek 2011., nakon velikog truda suboraca i pojedinaca te pritiska na institucije, Francuz je kao pripadnik Hrvatske vojske uveden u službeni popis Ministarstva branitelja.

Stereotipi

Uz sve egzistencijalne probleme strani dragovoljci žrtve su i nametnutih stereotipa. Svejedno kojim su povodom provođena istraživanja o njima, ona do danas nisu napravljena stručno i znanstvenim pristupom. Sve do danas s fenomenom stranih dragovoljaca u Hrvatskoj povezuju se stereotipi o „plaćenicima“, uglavnom profašističke orijentacije. Tipičan takav primjer jest knjiga Dragana Džamića „Psi rata na Balkanu“ koja je napravljena u formi istraživačkog novinarstva i donosi niz točnih podataka, ali isto tako i golem broj netočnih, štoviše tendencioznih podataka, što stvara pravi informativni kaos, odnosno ciljanom manipulacijom stvara negativnu sliku u oku promatrača, odnosno čitatelja.[29] Već prva autorova teza u analizi hrvatskoga ratišta potpuno je besmislena i jasno upućuje na to u kojem će duhu biti tumačen ostatak knjige. Naime, Džamić tvrdi da je demokratska Hrvatska stvorena od „ozloglašenih pripadnika ustaške emigracije“, zapravo školovanih terorista koji su svjesno pripremili rat „protiv JNA i srpskog življa“, čime naravno niječe činjenicu da je rat izbio isključivo zbog velikosrpske politike i provedene oružane agresije na teritoriju Republike Hrvatske. U sličnom tonu složene su i informacije o strancima u redovima hrvatskih postrojbi čiji fenomen oslikava katkad nevjerojatnim tezama (primjerice o stotinama, pa i tisućama „plaćenika“ crne boje kože ili pak kreiranjem priče o lovu na glave u neprijateljskoj pozadini koje vikendima stranci organiziraju za zainteresirane diljem Europe). Stereotipe o bezdušnim „plaćenicima“ koji želeći novac prate trag krvi po svjetskim bojišnicama pobijaju i činjenice o njihovim sudbinama nakon rata, barem onih koji su nadvladali posttraumatski stres i integrirali se u društvo. Britanac Lars Newbould koji se u vrijeme rata isticao vrlo teškim optužbama na račun britanske vlade zbog pasivnosti vezane uz oružani sukob u Hrvatskoj i BiH radi kao profesor u školi. Francuz Damien Lamothe završio je dva fakulteta i ima svoju tvrtku. Finca Marca Casagrandea struka smatra jednim od najboljih europskih, pa i svjetskih modernističkih arhitekata i dobitnik je brojnih svjetskih priznanja za svoje projekte. Britanac Nigel Balchin skrasio se u Hrvatskom zagorju i posvetio svećeničkom pozivu. Drugi Britanac Steve Gaunt nastanio se u Vinkovcima gdje je svojim istraživačkim radom neposredno obogatio hrvatsku arheologiju, poklonivši svoju zbirku od nekoliko tisuća arheoloških predmeta (među kojima se nalaze mnogi zlatni, srebrni i predmeti od iznimne znanstvene i umjetničke vrijednosti) Gradskom muzeju Vinkovci, koja po njemu nosi ime „Zbirka Steve Gaunt“.[30] Poljak Trezbor Piekutowski također je ostao živjeti u Hrvatskoj te se prihvatio humanitarnog rada. Između ostaloga, nekoliko je godina volontirao na projektu spašavanja ugrožene vrste bjeloglavih supova. I nemali broj drugih stranih dragovoljaca ostvario je u civilnom životu značajne karijere koje su društveno vrlo korisne. Ipak, valja istaknuti da je isto tako velik broj onih koji se nisu mogli nositi sa sjećanjima na posljedice rata i upadali su u probleme. I jedni i drugi, osim iznimaka, nikako ne odgovaraju profilu nametnutih stereotipa kakvima su etiketirani gotovo od trenutka pristupanja hrvatskim postrojbama.

Fenomen ljudi koji sudjeluju u ratovima tuđih država oduvijek je bio predmetom velikog istraživačkog interesa, kako znanstvenog (ponajprije sociološkog) tako i svih ostalih istraživačkih napora koji ne koriste znanstveni aparat u svojim analizama. Tko su ti ljudi, koliko ih je bilo, koji su njihovi motivi, kakve su njihove sudbine, samo su neka od pitanja na koja treba odgovoriti. U ratovima koji su se vodili na području Hrvatske, potom Bosne i Hercegovine, velik broj stranaca ratovao je u postrojbama Hrvatske vojske (HV), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), no taj fenomen gotovo da nije uopće istražen. Zbog nedostataka dokumentacije, ali i niza drugih podatkovnih nedostataka, temu o stranim borcima u Domovinskom ratu vjerojatno nikada ne će biti moguće cjelovito analizirati. Štoviše, fenomen njihove prisutnosti bio je gotovo izbrisan iz društvenoga sjećanja, a svi oni koji nisu istraživali znanstvenim pristupom uglavnom  su učinili još veću štetu toj skupini ljudi jer su ih, mahom iz vrlo subjektivnih razloga, prikazivali kao najamne ratnike, „pse rata“, pa čak i ratne zločince. Među stranim državljanima koji su se borili u redovima HV-a i HVO-a uistinu je bilo problematičnih osoba sklonih nasilju ili kriminalu, no temeljita analiza pokazuje da su sva dosadašnja istraživanja temeljena na proizvoljnim, a ne znanstvenim metodama ovoj društvenoj skupini nanijela veliku nepravdu. Tako su o stranim državljanima, koji su općenito prikazivani kao negativci, stvoreni stereotipi koji su i zaživjeli u kolektivnom pamćenju mnogih koji proučavaju razdoblje Domovinskoga rata.

[1] Milisav SEKULIĆ, Knin je pao u Beogradu, NIDDA, Bad Vilbel, 2000.

[2] Esad HEČIMOVIĆ, Garibi: Mudžahedini u BiH 1992. − 1999., Fondacija Sina, 2006.

[3] Josip LUCIĆ (ur.), 1. gardijska brigada „Tigrovi“, MORH, Glavni stožer OS RH, Zagreb, 2012. 

[4] Stjepan GRBAVAC, Black dragon Jiu jitsu i hrvatski komandosi, vlastita naklada, Zagreb, 2014.

[5] Tomislav ŠULJ, Vladimir BRNARDIĆ, Republika Hrvatska i Domovinski rat memoarsko gradivo1990. −1995, knjiga 8:Operacija Maslenica – sjećanje sudionika,  HMDCDR, Zagreb, 2010.

[6] Branko KRIŽAN, Stjepan BENKOVIĆ (ur.), Poginuli branitelji u Domovinskom ratu Pakrac – Lipik 1991. – 1995. Grad Pakrac, Grad Lipik, 2009.

[7] http://www.un.org/documents/ga/docs/50/plenary/a50-390add1.htm, pristupljeno 25. 7. 2016.

[8] Podatci dostupni autoru.

[9] Gaston BESSON, Marc CHARUEL, Život na meti – francuski dragovoljac u Domovinskom ratu (Une vie en ligne de mire – volontaire francais dans la Guerre d’Independance Croate) HMDCDR Zagreb, 2011.; Simon, HUTT  Paint – A Boy Soldier's Journey, A Panic Press Book, Coventry, 2010.; Steve HAYDOCK, Maybe tomorrow…, A Panic Press Book, Coventry 2011.; Steve, GAUNT Rat i pivo, Privlačica, 1995., Vinkovci te ostali drugi strani dragovoljci koji su objavili knjige sjećanja napominju da su imali iste, odnosno jako niske (simbolične) plaće kao i svaki drugi hrvatski branitelj.

[10] Dragan DŽAMIĆ, Psi rata na Balkanu – strani plaćenici u ratnim sukobima na prostorima bivše Jugoslavije, Target, Beograd, 2011.

[11] Gaston Besson, Rodney Morgan, Trzezbor Piekutowski i nekolicina drugih stranih dragovoljaca potvrdili su mi problematiku stranaca avanturista-prolaznika u razgovorima. Morgan se prisjetio jeseni 1991. i Austrijanca koji se u bazi na zagrebačkom Tuškancu promovirao kao iskusan dočasnik Legije stranaca, ali se ubrzo utvrdilo da čak ne zna rastaviti oružje, a dotični je jednostavno nestao kada je borbena skupina trebala poći na bojišnicu istočne Slavonije.

[12] Ante NAZOR, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, HMDCDR, Zagreb, 2011.

[13] http://arhiva.nacional.hr/clanak/12895/chico-8211-heroj-ili-ubojica, pristupljeno 2. 8. 2016.

[14] https://www.youtube.com/watch?v=3343x_ywy_M, pristupljeno 27. 7. 2016.

[15] Martin GRGUROVAC (ur.), Ratni album 109. brigade HV Vinkovci: od osnivanja do 15. 5. 1992., Vinkovci, Privlačica, 1992.

[16] Branko KRIŽAN, Stjepan BENKOVIĆ (ur.), n. dj.

[17] Josip LUCIĆ (ur.), 2. gardijska brigada Hrvatske vojske „Gromovi“, Glavni stožer OS RH, Zagreb, 2011.

[18] Damir GORŠETA, Aleksandar BOŽIĆ, 153. velikogorička brigada HV, Turopoljski glasnik u suradnji s Udrugom pripadnika 153. brigade HV, Zagreb, 2002.

[19] http://daniponosa.hrt.hr/dogadaji-i-price/21/prije-21-godinu-irac-thomas-crowley-zivot-je-dao-z, pristupljeno 3. 8. 2016.

[20] Josip LUCIĆ (ur.), 4. gardijska brigada Hrvatske vojske Pauci, MORH, Glavni stožer OS RH, Zagreb, 2011.

[21]http://www.hlc-rdc.org/images/stories/pdf/sudjenje_za_ratne_zlocine/hrvatska/Madi_i_drugi-izvestaj.pdf, pristupljeno 27. 7. 2016.

[22] http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-13682359.html, pristupljeno 3. 8. 2016.

 

[23] Cees Wiebes, nizozemski znanstvenik i stručnjak za obavještajna i sigurnosna pitanja jedan je od onih koji potpuno paušalno, bez provjere, navodi netočne podatke o nizozemskim dragovoljcima, optužujući ih za ratni zločin. Wiebes je u knjizi „Obavještajni rad i rat u Bosni 1992. − 1995.“ fenomen stranih nizozemskih dragovoljaca prikazao ne poštujući čak ni elementarna istraživačka pravila o iznošenju podataka (Wiebes primjerice donosi netočne nazive postrojbi u brigadama). U tom kontekstu Tildera je opisao kao ratnog zločinca.

[24] http://vojnapovijest.vecernji.hr/broj-49-vp/domovinski-rat-steve-gaunt-moj-ratni-put-999088, pristupljeno 22. 7. 2106.

[25] Steve HAYDOCK n. dj.

[26] Intervju s autorom za potrebe članka u magazinu Vojna povijest o ratnom putu Finca Marca Casagrandea. http://vojnapovijest.vecernji.hr/broj-52-vp/marco-casagrande-1013337, pristupljeno 2. 8. 2016.

[27] http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=3274.0;wap2, pristupljeno 1. 8. 2016.

[28] Simon HUTT, n. dj.

[29] Dragan DŽAMIĆ, n. dj.

[30] http://www.glas-slavonije.hr/240600/9/U-Jarmini-i-engleski-Hoard-Hunters, pristupljeno 1. 8. 2016.