ARAPSKO-PERZIJSKA KONFRONTACIJA IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI NA PRIMJERU RATA U SIRIJI I IRAKU
Arapi i Perzijanci dvije su etnolingvističke skupine duge i slavne povijesti, iznimno bogate tradicije, materijalne i duhovne kulture kojom se malo tko može pohvaliti te pisane baštine koja odolijeva vremenu. Njihovi međusobni kontakti kontinuirano traju od pamtivijeka do danas. Područje Plodnog polumjeseca (Levant i Mezopotamija) od davnina je bilo mjesto civilizacijskog kontakta između Arapskog poluotoka i iranskog visočja, mnogo prije nego što su iranska plemena uopće naselila iranski plato, a arapska plemena sebe počela percipirati kao cjelinu sa zajedničkim precima.
Upravo je Irak (Mezopotamija) bio sjecište ovih kontakata kroz stoljeća otkad je, kakav je bio konsenzus klasične arapske historiografije, Nabukodonosor II. naselio arapska plemena u dolini Eufrata i za njih izgradio Hiru, grad pjesnika i glazbenika, grad palača Hvarnak i Sadir, grad u kojem se u narednim stoljećima, u vrijeme dinastije Lahmida (III. – VII. stoljeća), kalio arapski jezik i razvilo arapsko pismo, ukratko, gdje su Arapi postali Arapi. Uz stoljetne kulturne kontakte koji su obogatili obje kulture, Irak je bio i poprište žestokih sukoba, kako arapsko-perzijskih tako i arapsko-arapskih, a za tuđe interese (sukob između sasanidskih vazala Lahmida i rimsko-bizantskih vazala Gasanida koji su kontrolirali Sirijsku pustinju) koji su ostavili gorak okus među Arapima u ključnoj etapi formiranja njihova identiteta. Sukob perzijskoga šaha Husreva Anuširvana (531. – 579.) koji je s trona „kralja nad kraljevima“ Arape prezrivo nazvao „jedačima devinog mesa kojeg se čak i životinje gnušaju“ te vladara Hire i najvećeg među mecenama predislamskog arapskog pjesništva an-Nu'mana bin al-Munzira (oko 580. – 602.) događaj je koji će ostati trajno ukorijenjen u kolektivnoj arapskoj svijesti. Nedugo nakon što je perzijskom vladaru odgovorio rečenicom koja će stoljećima biti izvor arapskog ponosa jednostavnim beduinskim životom: „Zemlja je Arapima prostirka, a nebo njihov pokrivač“, ostvarit će se an-Nu'manovo proročanstvo izrečeno netom prije egzekucije u sasanidskoj prijestolnici Ktezifontu: „Doći će dan kad će Arapi vladati Perzijancima“. U ovom kontekstu treba posebno spomenuti i bitku kod Zi Kara u kojoj je 609. arapska koalicija predvođena plemenom BakrbinVa'il nanijela težak poraz Perzijancima te tako pripravila put za bitku kod Kadisije 636. u kojoj je vojska, ovoga puta pod zastavom islama i zapovjedništvom Sa'da bin Abi Vakkasa zadala završni udarac sasanidskoj državi.[1] Osvajanje ostvareno 633. – 654., koje je civilizacijski mnogo snažnije djelovalo na Perzijance od onog Aleksandrova, uvevši ih u civilizacijski univerzum islama, ostaje do danas najtragičnija epizoda povijesti za perzijske nacionaliste. Perzijanci će u narednom stoljeću kao mawālī nastaviti pod vlašću dinastije Umajada raditi na oslobođenju od arapske vlasti pokrenuvši niz ustanaka i revolucija protiv središnje vlasti u Damasku te napokon poduprijevši Abaside protiv Umajada. Dajući abasidskoj državi jaki perzijski sasanidski pečat stvorili su jak kulturni pokret poznat kao šu'ubijja koji će kao svoj zadatak preuzeti dokazivanje civilizacijske superiornosti perzijske kulture nad arapskom.[2] Irak će ostati poprištem ovoga sukoba u narednim stoljećima tijekom kojih je dobio epitet „vrata Arapa“ (ar. Bawābat al-ʻArab), tj. istočna vrata Arapskoga svijeta kroz koja nužno moraju proći svi osvajači s istoka.
U mnogočemu pionirsko djelo anti-perzijske propagande danas nažalost rasprostranjene diljem Arapskoga svijeta je knjiga Abdullaha Muhammeda al-Gariba, „Stigla je era medžusija“ (Wa-ǧāʼadawr al-maǧūs).[3] Knjiga od čak 535 stranica zapravo je anti-perzijska enciklopedija u kojoj je autor svaku katastrofu s kojom se suočio islamski svijet povezao s perzijskom „petom kolonom“ koja je svaki put čekala pravi trenutak da muslimanima zabije nož u leđa. Korijen svake zavjere protiv muslimana autor nekako uspije dovesti do Perzijanaca, počevši od atentata na kalifa Omara (koji je doista izvršio Perzijanac Piruz Nahavandi / Ebu-Lu'lu'a) do danas. Knjiga je vjerojatno napisana u vremenu između 1979. i 1981. godine.[4] Sam autor u predgovoru (str. 11. – 18.) navodi da je knjigu odlučio napisati kako bi ukazao na neposrednu opasnost koju predstavlja revolucionarni pokret oko Homeinija nakon što je dva desetljeća pratio iranske aktivnosti u vrijeme kada su pripadnici islamskih pokreta diljem arapskoga svijeta blagonaklono gladali na aktivnosti iranskoga islamskoga pokreta. Crvena nit knjige uvjerenje je o postojanju anti-islamske perzijske šijitske zavjere čiji korijeni sežu do prvih godina islama, a čiji je izvor u Iranu, državi od početka suprotstavljenoj islamu. Korijeni šijizma su, prema al-Garibu, medžusijski, a ne islamski. Kroz knjigu se provlači uvjerenje da al-Gariba ne pokreću islamski, nego arapski šovinistički motivi koji se različito očituju kroz dijakronijski razvoj arapsko-perzijskih odnosa. Perzijanci su stoljećima, što otvoreno, što tajno sudjelovali u svim zavjerama protiv muslimana. Ovo je neprijateljstvo počelo i prije osvajanja Perzije, kada je šah Husrev II. prezrivo pokidao pismo poslanika Muhammeda u kojem ga poziva u islam.[5] Nastavilo se poslije arapsko-islamskog osvajanja atentatom na kalifa Omara iza kojeg je stajao Perzijanac.[6] Po al-Garibu, „batinijske rafidije gledaju na arapske muslimane sa zlobom i mržnjom samo zato što su uništili slavu Perzije i nadvladali Kirovu vladavinu“.[7] Nastavlja kako su se Perzijanci okrenuli šijizmu, ne iz vjerskog uvjerenja, nego samo zato što je Husejn oženio sasanidsku princezu Šahrbanu (kćer posljednjeg šaha Jazdegerda III.), dajući tako određenu dozu legitimiteta perzijskoj predislamskoj političkoj baštini.[8] Perzijanci su kroz Ebu Muslima Hurasanskog pomogli Abasidima u rušenju Umajada, a tijekom abasidske su vladavine stajali iza svih revolucionarno-mehdističkih pokreta u islamskoj povijesti (Karmati, Buvejhidi, Fatimidi).[9]
„Podijelili su islamske zemlje među sobom i širili nevjeru gdjegod su nogom stupili. Tada se pojavio Salahuddin i očistio Šam i Egipat od medžusizma i vratio Poslanikov Sunnet muslimanima. Ali batinije su se spremili da se ponovno pojave sa svojim starim vjerovanjima, ovoga puta samo sa promijenjenim imenima: safevije, beha'ije, kadijanije, Druzi, nusejrije, Asasini, ismailije, batinije su se vratili da podupru Božje neprijatelje i surađuju s njima protiv muslimana. Surađivali su s Britanijom, Portugalom, Francuskom i carskom Rusijom. Vratili su se da ponovno razlome islamsko jedinstvo.“[10] Nakon ovoga autor dokazuje da sve navedene skupine imaju perzijski izvor, kako je vidljivo iz biografija njihovih osnivača (pogotovo u slučaju nusejrija-alavija i Druza).[11] Ovdje čini očitu pogrješku proglašavajući afgansku afšaridsku dinastiju (1736. – 1796.) šijitima, iako su zapravo pokušali neuspješnu renesansu sunizma u Perziji nakon dva stoljeća žestoke šijizacije u vrijeme safevidske dinastije.[12] Posebno je oštar prema velikim sufijskim učenjacima (poput Halladža) koje također proglašava medžusijama i marljivo traži njihove perzijske korijene.[13] Ipak, glavnina al-Garibova gnjeva rezervirana je za sektu nusejrija-alevija, koja je u vrijeme pisanja knjige (sigurno poslije 1970.) pod Hafizom al-Asadom čvrstom rukom vladala Sirijom, i koji su „pomagali križarima, Tatarima i Francuzima“.[14] Al-Garib tvrdi da su njihovi pretci zapravo perzijski robovi koji su pobjegli iz Samare pred naletom Karmata, a „danas kontroliraju važan dio Šama – Siriju i planiraju uništiti islam i muslimane kad za to bude pravi trenutak, pritom surađujući s Izraelom, Iranom i SAD-om, a muslimanski učenjaci su u prošlosti i danas jednoglasno ovu sektu proglasili nevjernicima.“[15]
Upravo u Siriji u ožujku 2011. arapsko-perzijska konfrontacija doći će do točke bez povratka. Nakon više od četiri mjeseca krvavog gušenja demonstracija protiv režima Bašara al-Asada, pukovnik Rijad Musa al-As'ad objavio je 29. srpnja 2011. svoj izlazak iz vojske (zrakoplovstvo, jedinica 22) i formiranje Slobodne sirijske vojske.[16] Slobodna sirijska vojska, kao vojna formacija u kojoj jasno prevladava sunitsko-arapski element sirijskoga društva, od početka je naglašavala svoju povezanost sa sirijskom islamskom poviješću u kojoj ključno mjesto zauzima upravo Umajadska dinastija. Odredi Slobodne vojske dobili su tako imena prvoga umajadskoga kalifa Muavije bin Abi Sufjana (Damask) i osvajača Damaska Ebu Ubejd bin al-Džarraha te umajadskog upravitelja Iraka, al-Hadždžadžbin Jusufa.[17] U svojoj poruci sirijskom narodu Rijad al-As'ad je 11. listopada 2011. svoj govor započeo riječima: „O potomci časnih Umajada, vi ste pravi nasljednici pravih predaka.“[18] Ovo svakako sadržava dozu provokacije, budući da šijiti (kao vjerska skupina) i Perzijanci (kao etnička skupina) nikoga ne mrze poput Umajada, čiju vladavinu smatraju najcrnijom epohom povijesti, a koje optužuju za slijepo neprijateljstvo prema Ehli-Bejtu i šijitskim imamima te za žestoku kampanju arabizacije i zatiranja perzijskoga identiteta. Padobranski kapetan 'Amar al-Vavi u poruci sirijskom narodu od 26. studenoga 2011. navodi: „Perzijanci su ušli u bitku, a stigli su i ostatci izdaje iz Sadrova Iraka i milicije smrti i Šejtanova stranka iz Libanona[19]. Mi smo u najvišem stupnju pripravnosti. Borili smo se protiv Asadovih brigada. Učinili smo da se slomi i popuca po šavovima i ostavili je da traži pomoć i potporu te je počela cviljeti i tražiti pomoć od Irana, Iraka i Libanona“.[20]
Govor Zahrana Alluša, vojnog zapovjednika Vojske islama (bivšeg Barjaka islama), vojne formacije čije je središte djelovanja lokalizirano uglavnom oko Damaska (Duma i istočna Guta) i jedne od glavnih članica Islamske fronte, vrlo je znakovit te ćemo ga u nastavku detaljnije proučiti. Govor u trajanju od deset minuta objavljen je 30. rujna 2013. pod naslovom „Govor šejha mudžahida Zahrana Allušaummetu i izazov rafidijama“ (Kalimataš-šayḫ al-muğāhid ZahrānʽAllūš li-al-ummawa-taḥdiya li-ar-rāfiḍa).[21] Mjesto na kojem je snimljen video vrlo je indikativno. Zahran Alluš je za svoje obraćanje ne samo Sirijcima, nego svim muslimanima odabrao pustinjsku palaču umajadskog kalifa Hišama bin Abdulmalika al-Hadžaraš-Šarki.[22] Naglašavanje s povijesne strane ponosa koji sirijski sunitski muslimani osjećaju prema umajadskoj baštini te s religijske strane posebne svetosti Šama (velike Sirije) u islamskoj tradiciji ne može biti očitije. Pogotovo ako se u obzir uzme da u šijitskom imaginariju Sirija predstavlja zemlju Umajada uz sve opačine koje su iz njihove prespektive s njihovom vlašću povezane. Šejh u govoru više puta sirijske nusejrije-alavije naziva medžusijama i degradira ih u „kripto-Irance“.
Najzanimljiviji dijelovi Alluševa govora (prijevod E. M.) upravo su ovi: „Čuo sam u zadnje vrijeme što spominju neki nečisti (ar. anğās) šijiti, neprijatelji Ebu Bekra i Omara, neprijatelji Osmana, čak i neprijatelji Alije. Čuo sam ih kako prijete i obećavaju, o umajadskoj državi, govore da neće dopustiti stvaranje države poput umajadske u Šamu (velika Sirija, tj. Levant – regija koja po klasičnoj islamskoj geografiji obuhvaća Siriju, Libanon, Palestinu, Jordan te područje trenutno u sastavu Turske do Tauruskog gorja – op. E. M.). A mi vam kažemo: 'O nečisti, vi koji ste iskrivili Kur'an i udarili na čast (ar. ṭaʽantum bi-ʽirḍ) Proroka i proglasili njegove ashabe nevjernicima i ubili Časne (ar. al-Awliyāʼaṣ-Ṣāliḥīn) i ušli u savez s Tatarima i Mongolima i doveli svakovrsne heretike u zemlju i iskrivili Allahovu religiju i promijenili sunnet (ar. ġayyartum as-sunna) i borili se protiv njega i ubili mlado i staro, o vi neprijatelji islama, o vi neprijatelji vjere, gazit ćemo po vašim glavama, Inša'Allah'.
Slava Umajada će se vratiti u Šam usprkos vama i nije na vama da to dopustite ili ne. Mudžahidi Šama će oprati prljavštinu rafidija u Šamu i oprat će je zauvijek, Inša'Allah, sve dok ne očiste Šam od smeća medžusija koji su se borili protiv Allahove religije.
Oni prijete šijitskom intifadom, a mi kažemo da su šijiti uvijek bili ponizni i mali (ar. aḍillāʼṣāġirīn) kroz povijest i da je islam opetovano uništio šijitsku državu i opetovano razbio njihove lubanje, zahvaljujući Allahu. Evo šijita, nose servilnost i sram, donoseći Tatare u Šam, dovodeći Mongole u Šam, nose servilnost i sićušnost, ali tada se muslimani vraćaju i čiste Šam od njihove prljavštine i njihove nečistoće.
Pozivam sve mudžahide da se pridruže svojoj braći mudžahidima u“.
A pogledajte ovaj hadis u kojem je Poslanik pozvao mudžahide da se pridruže svojoj braći u Šamu. Poslanik (mir bio na njega) je rekao: „Bit ćete naoružane skupine, jedna u Šamu, jedna u Jemenu, jedna u Iraku.“ Ibn Havala je rekao: 'Izaberi mene, Allahov Poslaniče'. On (Muhammed a. s.) je odgovorio: 'Idi u Šam, jer je Allahova izabrana zemlja, idi u Šam, jer je Allahova izabrana zemlja, gdje će biti okupljeni njegovi najbolji robovi, jer je Allah preuzeo posebnu brigu o Šamu i njegovim ljudima.' (...) I Zejdbin Sabit Al-Ansari pripovijeda: 'Čuo sam da je Allahov Poslanik (mir bio na njega) rekao: 'Blagoslovljen je Šam, blagoslovljen je Šam, blagoslovljen je Šam.' Stoga smo ga pitali: 'Zašto je tako, Allahov Poslaniče?' On je na to rekao: 'Jer anđeli Milostivoga šire krila nad Šamom, jer anđeli Milostivoga šire krila nad Šamom.'
Stoga, čestitke narodu Šama, za njihovu borbu protiv laži (ar. al-Bāṭil), čestitke narodu Šama što su Dom islama (ar. ʽaqrdār) ... Vi, narod Šama danas nosite barjak islama, dostojno ga nosite, i podignite ga visoko, kako je Prorok tražio. Medžusije, od rafidija do nusejrija, opsjedali su Gutu, tvrdili su, kako bi spriječili stvaranje države, kao što je ona Umajada.
A ja vam poručujem, o nečisti rafidije, da kako su Umajadi uništili vaše lubanje u prošlosti, narod Gute i narod Šama će uništiti vaše lubanje u budućnosti. Natjerat će vas da okusite najgore mučenje u životu, prije nego što Allah učini da okusite najgore mučenje na Sudnjem danu. O nečisti rafidije, naći ćete ono što nikada niste očekivali, snagu mudžahida islama u Šamu dok vas ne natjeraju da okusite najgore mučenje. O nečisti rafidije, pronaći ćete ono što će poružniti vaše lice (ar. yasūʼwuǧūhakum) u životu, što će vam naštetiti u životu i posramiti vas na Sudnjem danu. Oni (šijiti) ne žele državu kao što je umajadska, jer se umajadska država otarasila njihove stare medžusijske slave, jer im je umajadska država razbila glave, jer je umajadska država uspostavila istinu (Ḥaqq) i pravdu i tevhid.
Mi smo ponosni na umajadsku državu čija je prijestolnica bio Damask. Dakle, naprijed, o mudžahidi, podržite svoju braću, podržite svoju braću, mi u Barjaku Islama, izražavamo dobrodošlicu mudžahidima iz cijelog svijeta da nam budu pomoć i podrška, da se bore u našim redovima, u redovima sunneta, sunneta Allahova Poslanika, onih koji dižu barjak tevhida visoko, dok poniženje i razaranje ne padne na medžusije, Allahove neprijatelje. Dok ne očistimo Šam od njihove prljavštine i nečistoće (ar. adnāsihim), naprijed, poduprite svoju braću, o vjernici, poduprite svoju braću, Nebo će vas dočekati, a Allah je uz vas“.
Mnogi sunitski aktivisti ocjenjuju događaje kojima svakodnevno svjedočimo u Siriji kao točku preokreta koja će označiti početak kraja iranske hegemonije i „šijitskog polumjeseca“ kidanjem pupčane vrpce koja preko Iraka i Sirije povezuje Iran s Mediteranom (Hizbullah u Libanonu). Spominje se treći pad Bagdada u ruke perzijskih šijita u proljeće 2003. te treća okupacija grada Bejtul-Hikme i prijestolnice klasične arapske kulture (prva buvejhidska 946. − 1055. i druga safevidska 1508. – 1534./1604. – 1638.), objavljuju se fotografije putokaza za iranske hodočasnike u Nedžefu i Kerbeli napisane perzijskim jezikom, otvoreno se govori o potpunoj okupaciji i postupnoj de-arabizaciji Iraka, o Iraku kao iranskoj satrapiji, ponovno se priziva ZiKar i an-Nu'manbin al-Munzir…
Kako će se dalje razvijati arapsko-perzijski odnosi koji su nepovratno narušeni ratovima u Siriji i Iraku nemoguće je predvidjeti. Internet je omogućio širenje mržnje koja je u ovom trenutku mnogo snažnija nego što je bila u jeku Iransko-iračkoga rata 1980. − 1988. (rata koji je Saddam Husein nazvao „Drugom Kadisijom“). Također, mnogi sunitski aktivisti iračku sunitsku pobunu protiv središnje šijitske vlasti u Bagdadu (čije je legitimno nezadovoljstvo naglo eksplodiralo u Anbaru u prosincu 2013., a u lipnju 2014. inauguriralo je novu eru povijesti Bliskoga istoka − eru Islamske države Iraka i Šama, eru krvi i tame, čiji se kraj ne nazire na horizontu) nazivaju „Trećom Kadisijom“ (kako to redovno čini Taha ad-Dulejmi čija stajališta o „perzijskom karakteru“ ne mogu biti opisana drugačije nego šovinističkima).[23] Jedna je stvar sigurna. Ratovi u Siriji i Iraku jednog će dana završiti, rane će s vremenom zacijeliti, a Arapi i Perzijanci su bili i ostat će „dva bratska naroda“ (ar. ummatānšaqīqatān), koje povezuje mnogo više elemenata zajedničke kulturne baštine nego što ih dijele stoljeća konfrontacije.
LITERATURA
Al-Ġarīb, ʻAbdullah Muḥammad. Wa-ǧāʼadawr al-maǧūs. Kairo (?):ar-Riḍwān, 2005.
Al-Mawlá, Muḥammad Aḥmad. Ayyām al-ʻArabfī al-Ğāhiliyya. Kairo: izdanja Muṣṭafá al-Bābī al-Ḥalabī, 1942.
[1] Al-Isfahani u „Kitāb al-aġānī“ bilježi da je poslanik Muhammed, kada je do njega stigla vijest o arapskoj pobjedi, izjavio: „Ovo je bitka u kojoj su se Arapi izjednačili s Perzijancima, a sa mnom su pobijedili“ (Muhammad Ahmad Al-Maula uz „Kitāb al-aġānī“ kao izvore ovoga hadisa navodi i Tabarijevu „Povijest“, Ibn Abdrabbihovu „Al-ʻIqd al-Farīd“, Ibn Kesirov „Početak i kraj“, al-Hamavijev „Ḫazānat al-adab“ i Jakutov „Muʻǧam al-buldān“, Al-Mawlá 1942, 6).
[2]Termin šu'ubijja izveden je od arapske riječi šuʻūb (narodi) koji se javlja u 13. ajetu sure Al-Ḥuǧurāt: „O ljudi, mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (prijevod Besima Korkuta) i u teoriji naglašava jednakost svih naroda u islamu negirajući superiornost Arapa nad ostalim narodima. Termin se ipak najčešće odnosi na pokret koji je tijekom razdoblja abasidskog kalifata proizveo niz djela u kojima se veliča perzijska civilizacijska posebnost i superiornost nad Arapima.
[3]Termin Maǧūs = Magi pogrdan je arapski termin za zoroastrijce, ustvari generički termin za pripadnike svih perzijskih predislamskih vjera (zoroastrijci, mazdakiti, manihejci) s kojima su Arapi imali veze i u predislamskom vremenu, ali budući da su teološke razlike među njima Arapima tada bile još zamagljene, termin je redovito korišten nedosljedno.
[4]Kolofon prvoga izdanja navodi da je knjiga objavljena u Kairu 1981. Izdanje koje sam koristio za ovaj rad objavila je izdavačka kuća ar-Riḍwān 2005. (mjesto izdavanja nije navedeno, ali je navedeno da je CIP zapis dostupan u Egipatskoj nacionalnoj knjižnici i arhivu).
[5]Al-ĠARIB 2005., 44−45.
[6]Ibd, 58−60.
[7]Ibd, 222.
[8]Ibd, 62.
[9]Ibd, 64−66, 75−83.
[10]Ibd, 78.
[11]Ibd, 91−94.
[12]Ibd, 81.
[13]Ibd, 97.
[14]Ibd, 91−92.
[15]Ibd.
[16]Videozapis deklaracije formiranja Slobodne sirijske vojske dostupan je na https://www.youtube.com/watch?v=Rk7Ze5jVCj4, pristupljeno 12. rujna 2015.
[17] Videozapis deklaracije formiranja ovih brigada dostupan je na https://www.youtube.com/watch?v=W9baKYRy7Fc, pristupljeno 12. rujna 2015.
[18] Videozapis poruke Slobodne sirijske vojske sirijskom narodu dostupan je na https://www.youtube.com/watch?v=vjOw0wyQbcg, pristupljeno 12. rujna 2015.
[19]Šejtanska stranka (Ḥizbaš-Šayṭān) je pogrdni naziv za libanonski Hizbullah („Božja stranka”).
[20]Tekst deklaracije dostupan je na http://the-syrian.com/archives/55057, pristupljeno 12. rujna 2015.
[21]Rafidije (ar. ar-rāfiḍa) je pogrdan naziv za šijite (ili barem za ismailije i džaferije). Izraz je prvi put korišten u vrijeme revolucije Zejdabin Alija protiv umajadskog kalifata. Zejda su napustili kufanski šijiti nakon što je odbio negirati autoritet prve trojice Pravednih kalifa, budući da ni Alija bin AbiTalib nije učinio, navodno riječima „odbijamo te“ (ar. narfuḍuka), zbog čega su prozvani rafidijama („oni koji odbijaju“).
[22]Videozapis Alluševa govora dostupan je na https://www.youtube.com/watch?v=FUNsSaoPVl8, pristupljeno 12. rujna 2015.
[23]Taha ad-Dulejmi u intervjuu za Safa TV 17. siječnja 2012.: „Taha: Kad se suočavate s perzijskim karakterom, nemate izbora nego da koristite silu. Oni ne razumiju ništa osim sile. Oni silu smatraju svetom i obožavaju je. Kad god su na vlasti, oni žele da im se klanjate, ali kada su pod vlašću onih koji su jači, ližu im čizme. Voditelj: Oni postaju pokorni. Taha: do točke mazohizma. (…) Perzijski karakter karakterizira drskost. Očito, ovo nije nužno ograničeno na Perzijance. Arapin također može imati perzijski karakter. Osim toga, čovjek može biti Perzijanac bez perzijskog karaktera. Postoje iznimke od pravila. Nemaju svi Perzijanci perzijski karakter. Voditelj: Tako je. Taha: Po mom mišljenju, Perzijanci čine fenomen, ne rasu, iako potječu od perzijske rase“. Videozapis je dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=Yxo3F75PqqM, pristupljeno 12. rujna 2015.