Institut filibustera u američkom Senatu

Hrvatska politološka misao američku demokraciju promatra kroz prizmu američkoga predsjedničkoga sustava koji je ograničen utjecajima američkoga Kongresa i Senata. Pritom se u javnosti razmišljanja ograničavaju na tzv. sustav checks and balances u kojem svaka od triju grana vlasti kontrolira drugu. Pritom se zanemaruje utjecaj političkoga establishmenta u Senatu koji je glavna poluga koja priječi da se američki politički, ali prije svega gospodarski sustav u bitnome promijeni. Cilj je ovoga rada prikazati najznačajniju metodu opstrukcije u američkom političkom životu te njezine posljedice na relativno spore društvene, gospodarske i ine reforme. Politički institut koji je kreirala sama politička klasa osnovan je s namjerom da se sustav mijenja sporo, trezveno i racionalno. Pitanje koje se nameće je kako će prosječni birači koji nisu upoznati s političkim procesima odgovarati na vidljive opstrukcije volje iskazane na izborima.

U modernim demokracijama obične ili natpolovične većine uobičajene su metode izglasavanja zakona, međutim u SAD-u postoji via facti supervećina od 60 glasova u Senatu[1] kako bi se izglasali svi zakoni osim proračuna jer svaki zastupnik ima moć odugovlačiti bilo koju zakonsku inicijativu ako s druge strane ne postoji većina koja bi izglasala prekid opstrukcije. Zastupnici u Senatu pronašli su putem Poslovnika rada Senata modus operandi za ojačavanje položaja koji mu je dao Ustav uporabom filibustera, odnosno metodom zavlačenja i opstrukcije. Značenje tog instituta propisali su maksimalnom supervećinom koju demokracija poznaje u obliku dvotrećinske većine potrebne da bi se filibuster izmijenio. Povijest SAD-a pokazala je duboku podijeljenost američkoga naroda te je institut filibustera zasigurno doprinio tome da tanka većina nakon izbora gotovo nikada nema istinske parlamentarne alate da promijeni američko društvo po svojoj volji i volji većine koju predstavlja, ne razmišljajući o interesima druge, gubitničke strane.

Poslovnički institut filibustera

Raison d` etre 22. pravila Poslovnika Senata trebalo je biti pravilo prema kojemu će se ravnati skupina od stotinu ljudi koji predstavljaju američke savezne države u gornjem domu Kongresa tijekom rasprava o zakonima, amandmanima, imenovanjima i ostalim pitanjima koja se nalaze u njihovoj nadležnosti. Međutim, odredbe tog pravila su via facti derogirale odredbe koje su određivale da je za donošenje zakona potrebna većina glasova u Senatu te su uvele većinu od tri petine, s obzirom na to da je to većina koja je potrebna kako bi se prekinula opstrukcija. Tako je jedno poslovničko pravilo učinilo najmoćniji gornji dom predstavničkih tijela u svijetu jedinstvenim, i to ne samo po količini moći i utjecaja već i po tome što je jedino predstavničko tijelo u kojoj većina koja je manja od tri petine ima jednaka prava kao manjina. Mogućnost neograničene debate, što je politološki prijevod filibustera, izvire iz kombinacije 19. i 22. pravila Poslovnika Senata. Sukladno 22. pravilu koje određuje redoslijed postupanja tijekom tekućih prijedloga ako šesnaest senatora potpiše zahtjev da se rasprava vezana uz neki prijedlog, mjere ili neko drugo tekuće pitanje stavi na glasovanje za završetak rasprave, predsjedavajući će član Senata ili službenik po njegovu nalogu sazvati sjednicu bilo kojega dana, osim prvoga dana nakon rasprave, te će prozivajući senatore odrediti kvorum. Nakon utvrđenja kvoruma bez debate će odrediti glasovanje „za“ i „protiv“. Nakon što je prikupljena većina od 60 glasova, izglasano je zatvaranje rasprave koje se sastoji u zahtjevu da je potrebna većina od tri petine biranih zastupnika koji su dali prisegu da bi se prekinula debata koju nijedan zastupnik prema 19. pravilu Poslovnika Senata ne smije prekinuti bez pristanka osobe koja drži govor. Zbog ukidanja instituta glasovanja o prethodnom pitanju, koji je utjelovljavao pravilo većine za prekid rasprave sve do 1806. godine, ne postoji drugi način kako prekinuti debatu, odnosno njezinu negativnu političku derivaciju u obliku opstrukcije zakonskih prijedloga.

Uvođenje instituta filibustera u Senat SAD-a

U prvim senatskim pravilima iz 1789. kojih je bilo dvadeset nije bilo filibustera u obliku glasovanja za zatvaranje rasprave kakvo poznaje današnji Senat. Američka parlamentarna praksa prvenstveno vuče pravila iz britanskoga parlamenta te je tako usvojeno pravilo o prethodnom pitanju o prijedlogu zakona. Pitanje predsjedavajućega glasilo je: „Hoćete li da glavno pitanje bude stavljeno na glasovanje?“ Takvo je pitanje omogućavalo da se svako sekundarno pitanje koje se pojavi tijekom donošenja zakona prekine običnom većinom glasova. Takva je praksa temeljena na sustavu obične većine kao kamen temeljac parlamentarizma u svijetu te je uostalom do današnjih dana zadržana u donjem domu Kongresa u kojem nije bilo filibustera kakvog poznaje današnji Senat. Prethodno pitanje o prijedlogu zakon koji je bio posljednji bastion obrane za zatvaranje rasprave ukinut je 1806. u reviziji senatskih pravila na prijedlog potpredsjednika Aarona Burra. Poveo je raspravu u smjeru da je to nepotreban institut jer je u četiri godine bio upotrijebljen samo jednom, i to vezano uz amandmane. Tako je, inter alia, svaki američki senator mogao zaustaviti  zakonsku inicijativu, što ih je činilo jednima od najmoćnijih ljudi svijeta. Bez obzira na taj institut, pretežiti dio 19. stoljeća prošao je bez učestale uporabe tog instituta. Tek je zaoštravanje i radikaliziranje američke političke scene za vrijeme Američkoga građanskoga rata dovelo do učestalije uporabe tog instituta, što je rezultiralo inicijativom za promjenom instituta neograničene debate. U prvim pokušajima htjelo se vratiti dobro, staro prethodno pitanje o prijedlogu zakona, što je zapravo bilo jedino rješenje koje je pratilo parlamentarnu praksu tadašnjega civiliziranoga svijeta. Do 1917. su godine propadale različite inicijative za promjenu Poslovnika Senata, no postoje događaji na koje ni američki senatori ne mogu ostati imuni. Prva polovica 1917. godine bila je vrijeme kada je Njemačka krenula u otvoreni rat protiv SAD-a. Naime, Njemačka je počela otvoreno koketirati s Meksikom, a nakon što je otkrivena komunikacija između njemačkoga ministra vanjskih poslova i njemačkoga veleposlanika u Meksiku, bilo je jasno da je otvorena sezona lova na američke trgovačke brodove. Predsjednik Wilson reagirao je prijedlogom zakona kojim bi se naoružalo američke trgovačke brodove. Zakon je prošao donji dom američkoga Kongresa, međutim jedanaest izolacionista u Senatu ga je zaustavilo, pravilno tvrdeći da će tim zakonom SAD ući u Prvi svjetski rat. Uslijed medijskog pritiska Senat je morao reagirati te je 1917. revizijom Poslovnika Senata uvedeno pravilo filibustera.[2] Modus operandi donošenja 22. pravila zapravo je poslužio kao i način njegovih daljnjih izmjena. Obrazac je uveo demokratski senator Thomas Walsh, a temeljio se na teoriji da se svake dvije godine Senat obnavlja jednom trećinom zastupnika i u većini slučajeva djeluje u novom sastavu koji treba biti samostalan u donošenju svojih pravila, pravu koja su mu izričito zajamčena u 1. odsjeku, članka 5. stavka 2. američkoga Ustava te se zato i popularno zove konstitutivna opcija.

Povijest mijenjanja filibustera

Od 1917. godine kada je uveden filibuster provedeno je nekoliko reformi. Većina koja je propisana mijenjana je od dvotrećinske većine prisutnih do dvotrećinske većine biranih senatora koji su položili zakletvu. Zadnja velika reforma, odnosno paket reformi datira iz 1975. godine koja je u većem dijelu ustanovila filibuster kakav danas poznajemo, uz manje proceduralne izmjene vezane uz ograničenja rasprave o amandmanima na zakone koji se tiču trošenja novca, uvela je tzv. dvosmjerni sustav koji je dopustio usporedno odvijanje ostalih zakonodavnih aktivnosti dok traje filibuster. Ta je reforma pridonijela tome da filibuster, kao instrument u pravilima Senata koji je u većini slučajeva trebao biti govoreći, u današnjem političkom životu rijetko bude takav, već se odvija u  spletkaroškim hodnicima Capitol Hilla gdje je sveden na birokratsku mjeru, a ne na parlamentarnu debatu. Paket reformi 1975. omogućio je povećanje broja filibustera jer je moguće usporedno trajanje filibustera i drugih zakonskih inicijativa. Senatori više ne trebaju javno provoditi filibuster, već je dovoljno da je filibuster u proceduri i da je najavljen, što je tzv. tihi filibuster nasuprot govorničkom, odnosno javnosti izloženom filibusteru. U prijašnjem su se sustavu senatori javno izložili te je bilo jasno da iz nekog interesa, javnog, privatnog ili korporativnog, blokiraju zakonsku inicijativu, a danas im pravila omogućuju da procedura filibustera traje, dok se ostale aktivnosti odvijaju usporedno.

 Govoreći filibuster

Govoreći filibuster postao je dijelom pop kulture američke politike, idealizirali su ga mainstream novinari koji svakodnevno prate zbivanja na Capitol Hillu[3], a medijski je atraktivan jer se većina filibustera svodi na najprizemnije prijetnje i opstrukcije, a rijetko koji završi u ljudski iscrpljujućoj debati u kojoj će se senator verbalno, profesionalno i ljudski izložiti pred svojim kolegama i američkim narodom. U praksi se govornički filibuster oslanja na 19. pravilo Poslovnika Senata koje kaže da se senatora ne smije prekidati bez njegova pristanka, a da bi tražio pristanak senatora koji drži govor, treba se prvo obratiti predsjedavajućem[4]. Međutim, dok se ne sakupi 60 glasova za izglasavanje prekida rasprave, filibuster se svodi na govorenje jednog senatora do iznemoglosti, a prekidanje rasprave od predsjedavajućeg zabranjeno je sve dok se senator drži pravila Poslovnika. Najduži filibuster datira iz 1957. godine, u vrijeme borbe za građanska prava, a trajao je duže od 24 sata i 18 minuta. U glavnoj ulozi bio je demokratski senator iz Južne Karoline, Strom Thurmond, koji je blokirao reformu o građanskim pravima.

Način promjene filibustera

Filibuster kao poslovnički institut američkoga Senata može se mijenjati samo dvotrećinskom većinom prisutnih senatora, kako je određeno u 22. pravilu Poslovnika te sustavom presedana glasovanjem većine Senatora. Od 1917. demokratski su senatori ti koji pretežito prednjače u inicijativama za reformom filibustera, kao i u većini društvenih i ekonomskih reformi u posljednjih stotinu godina američkoga društva.[5] Demokratski senator Robert C. Byrd, vođa demokratske većine u dva mandata, jest 1975., kada je zadnja velika reforma ili bolje rečeno sitna modifikacija filibustera učinjena, pronašao uporište u američkom Ustavu koji kaže da će svaki sastav Kongresa odrediti vlastita pravila. Robert C. Byrd nije ostvario svoju prijetnju konstitutivnom (ustavnom) opcijom jer je sama prijetnja potonjem bila dovoljna da senatori reagiraju i izglasan je današnji sustav filibustera koji je smanjio potreban broj na 60 zastupnika, odnosno tri petine svih biranih zastupnika koji su prisegnuli.

Tri stupa senatskih pravila

Prvi stup pravila čini Poslovnik Senata koji stricto sensu većina može promijeniti, no 22. pravilo Poslovnika Senata izričito u drugom paragrafu kaže da je za promjenu Poslovnika potrebna dvotrećinska većina prisutnih zastupnika s obzirom na to da je jedino tom većinom moguće prekinuti raspravu, odnosno opstrukciju tijekom debate o promjeni pravila Poslovnika. Dakle, senatori su tijekom promjene pravila uveli filibuster sui generis kako bi ojačali vlastitu poziciju u američkoj politici, propisujući kvalificiraniju većinu za prekid debate pri raspravi o prijedlogu promjene Poslovnika u odnosu na rasprave pri izglasavanju zakona. Time su američkom narodu dali do znanja koliko je njima važno to pravilo. Drugi i treći stup pravila postupanja u Senatu čine presedani koji čine praksu Senata, odnosno senatske direktive inkorporirane u zakone Senata. To su pravila postupanja Senata koja se temelje na Ustavu i anglosaksonskom, presedanskom tumačenju izmjene pravila i prakse postupanja. Podložnija su promjenama iz prozaičnog razloga nepostojanja propisane supervećine. Potonji stupovi pravila temelje se na većini glasova, no oni sadržavaju svoja ograničenja u senatskoj praksi koja ne voli prepuštati većini da olako sve određuje, pa i pravila postupanja. Prvi stup senatskih pravila koji sadržava i mogućnost opstrukcije rasprave ostaje najsnažniji alat sve dok se posve ne ostvari ovlast koja izvire iz Ustava, a to je da zastupnici većinom mijenjaju pravila postupanja. Takva prijetnja koja se u američkoj politologiji zove konstitutivnom opcijom bila je modus operandi za donošenje samih pravila filibustera 1917. godine, ali i prilikom svake revizije pravila. Međutim, provedba, odnosno izglasavanje konstitutivne opcije donijelo bi presedan kao način postupanja u Senatu koji bi zapravo dokinuo pravilo filibustera i omogućio većini da doista i vlada.

Konstitutivna opcija

Američki Ustav jasno u članku 1. stavku 5. kaže da će svaki dom Kongresa samostalno određivati svoja pravila, međutim Senat tu ustavnu ovlast nikada nije koristio tijekom mijenjanja 22. pravila, već samo kao prijetnju kako bi napravio kozmetičku promjenu pravila filibustera, ali zadržao kvalificiranu, a ne običnu većinu da zaustavi raspravu. U Senatu provedba konstitutivne opcije teče tako da senator postavlja točku dnevnoga reda u kojoj traži da se odlučuje o nekom tekućem pitanju, a predsjedavajući član Senata ima moć da odluči o pitanju. Nakon što predsjedavajući donese odluku, postoji i druga instanca na kojoj se odluka predsjedavajućega može promijeniti ili potvrditi, a o kojoj odlučuje većina u Senatu. U konkretnom primjeru mijenjanja pravila filibustera postavilo bi se pitanje predsjedavajućem o tome je li moguće izglasati prekid rasprave većinom svih glasova, odnosno s pedeset i jednim glasom. U slučaju potvrdne odluke potrebna je i većina u Senatu koja treba potvrditi tu odluku. Međutim, postoji nekoliko političkih čimbenika koji se trebaju poklopiti da do toga uistinu dođe. Predsjedavajući Senata i većina u Senatu moraju biti na istom političkom polu, odnosno pripadati istoj političkoj stranci ili, u novijoj političkoj povijesti SAD-a, u istoj frakciji političke stranke. Naime, Senat počiva na senatorima koji su desetljećima u toj ulozi te su u svojim šestogodišnjim mandatima bili u manjini i većini. Našavši se u manjini, ukinućem filibustera oni bi izgubili društveni i politički utjecaj te bi u većini slučajeva bili preglasani.

Nixonovo neobvezujuće mišljenje

U nastojanjima za promjenom instituta filibustera postojale su dvije dijametralno suprotne skupine senatora koje su pedesetih godina 20. st. svoja shvaćanja o promjeni instituta filibustera crpila iz teorije o Senatu kao kontinuiranom tijelu koja ga zbog činjenice da se svake dvije godine može mijenjati samo trećina senatora, čini po zagovornicima te teorije istim zakonodavnim tijelom koje vuče korijen od prvoga sastava. Struja koja je zagovarala Senat kao kontinuirano tijelo zagovarala je teoriju da se pravila Poslovnika mogu mijenjati samo kako određuje Poslovnik, a ne Ustav jer bi takvim tumačenjem Ustava išli protiv kontinuirane teorije. Međutim, tadašnji Poslovnik izglasan je na tradiciji parlamentarne uzance pravila većine glasova koja nije bila ograničena, a konkretno za izmjenu 22. pravila Poslovnika američkog Senata potrebna je dvotrećinska većina, odnosno kvalificirana većina.

Borba dvije skupine zastupnika dosegnula je vrhunac 1957. godine kada su zatražili savjetodavno mišljenje predsjednika Senata, Richarda Nixona. S obzirom na to da predsjedavajući Senata nije dao svoje mišljenje, Nixon je odgovorio te naglasio da njegovo savjetodavno mišljenje nije obvezujuće. U svojem je mišljenju sine dubio dao potporu konstitutivnoj opciji te je za to dao i iscrpno obrazloženje. Zaključio je da ustavna odredba koja kaže da svaki dom može odrediti svoja pravila daje pravo većini novoizmijenjenoga članstva da odredi svoja pravila pod kojima će djelovati te da postojeće 22. pravilo Poslovnika Senata u praksi ne omogućava većini da iskoristi mogućnost danu Ustavom. In conclusio, prema Richardu Nixonu, takva je odredba Poslovnika neustavna. Dakle, Nixon je svojim mišljenjem potvrdio ustavnost i legitimnost konstitutivnoga izbora. Neustavnost takvih odredbi može se riješiti na tri načina: pozitivnim glasanjem o postojećim pravilima te time i potvrdom prijašnjih pravila; da se jednostavno nastavi o tome tacitarno postupati te time implicitno potvrditi postojeća pravila; većinom glasova odrediti presedan koji će izmijeniti postojeća pravila.[6]

Izglasavanje konstitutivne opcije

U 2013. je godini Harry Reid, vođa demokratske većine u Senatu, triput prijetio konstitutivnom opcijom, a poslužila je od uvođenja filibustera kao oštrica nad glavama zastupnika da prikupe potrebnu dvotrećinsku većinu i dođu do kakvog-takvog trulog kompromisa vezanog uz reforme pravila filibustera putem pravila Poslovnika. Konačno, 21. studenoga 2013. godine došlo je do najveće reforme filibustera u zadnjem stoljeću Senata. Reformom se dokinula granica od 60 potrebnih glasova za izglasavanje prekida rasprave o imenovanjima federalnih sudaca i pripadnika izvršne vlasti. Međutim, ta ista kvalificirana većina ostaje pri glasanju o imenovanju sudaca Vrhovnoga suda[7], kao i ostalih zakonskih inicijativa. Potvrđivanje imenovanja sudaca Vrhovnoga suda ovlast je Senata kod koje je praksa pokazala da je filibuster američki politički sustav učinio cjelovitijim i boljim.[8] Vrhovni sud SAD-a utjelovljuje liberalne i konzervativne suce, no sustav filibustera omogućuje da taj sud imenuje umjerenije suce koji će u snažno podijeljenom društvu omogućiti da se ne stvaraju presedani koji će dati nadmoć radikalnim liberalima, odnosno konzervativcima. Okidač konstitutivne opcije jest potegnuti radi blokiranja imenovanja sudaca za američki prizivni sud za distrikt Columbije[9] koji je bio ideološki podijeljen, iako je većina imenovana u vrijeme republikanskih administracija te je time bio blokiran u donošenju svojih odluka. Američki se senatori aktivno uključuju u lobiranje i prizivnih sudaca, a ne samo sudaca Vrhovnoga suda jer na Vrhovnome sudu završi nekoliko desetaka slučajeva godišnje, a na prizivnima mnogostruko više.[10] Važnost toga suda leži u činjenici da ima ovlasti u kontroli rada saveznih agencija te se posredno njegovom kontrolom nadzire i dio izvršne vlasti, odnosno olakšava se proces vladanja predsjedniku SAD-a koji nema većinu u oba doma Kongresa.

Iako su demokrati bili u većini od 55 prema 45 u 113. sastavu Senata, odluka o konstitutivnoj opciji  prošla je tankom većinom od 52 zastupnika, a troje demokratskih senatora koji nisu glasali nalazili su se pred reizborom, i to u američkim državama koje tradicionalno naginju Republikanskoj stranci, što dovoljno govori o tome koliko je takva odluka nepopularna u konzervativnom dijelu biračkoga tijela. Nakon uvjerljive pobjede demokrata 2012. godine na predsjedničkim izborima te povećanja broja tzv. lijevo-liberalnih demokrata u Senatu, krenula je akcija mijenjanja pravila filibustera, pa čak i pod cijenu konstitutivne opcije. U kampanji za mijenjanje pravila filibustera prednjačili su mlađi, liberalniji senatori poput Jeffa Merkleyja i Toma Udalla koji zapravo nisu imali vremena postati dijelom učmaloga političkoga establišmenta te su se politički profilirali u podijeljenoj zemlji u kojoj svaka strana želi silno vladati nad drugom, što je prst na okidaču za multikulturalnu Ameriku. Za buduće promjene filibustera jasno je iz omjera glasova da će biti potrebna većina svih glasova, odnosno 51 glas, a ne obična većina te ako je bilo ikakve dvojbe vezano uz većinu koja može izglasati konstitutivnu opciju, ona je riješena samim izglasavanjem konstitutivne opcije. To je stvorilo presedansko pravilo za svako buduće dokinuće filibustera, djelomično ili cjelovito. Taj bi uvjet ipak u budućnosti mogao otežati izglasavanje konstitutivne opcije republikancima jer u njihovim redovima ne postoji takva suglasnost oko nje.[11]

Senat nakon konstitutivne opcije

Liberalni mediji u SAD-u slavili su izglasavanje konstitutivne opcije pomalo „tabloidski“ kao ponovno rođenje demokracija na Capitol Hillu, misleći da će liberalna većina u Senatu napokon biti u situaciji vladati. Premda je predsjednik Obama nakon izglasavanja bio slobodniji u provođenju svoje politike izvršnim direktivama jer ih nadziru sudske vlasti, ruke su mu bile potpuno zavezane oko imigracijske reforme, reforme kontrole oružja i drugih društvenih reformi koje okupiraju pozornost i istodobno traumatiziraju američko društvo. Provedba zdravstvene reforme[12] kao jedne od najvažnijih reformi Obamine administracije u budućnosti će doći pod znak upitnika jer republikanci najavljuju njezino ukidanje. Zdravstvena reforma kao najkontroverznija reforma od reforme građanskih prava 60-ih godina i pitanje koje dijeli američko društvo mogao bi biti okidač za ukidanje filibustera od strane republikanaca u slučaju da u budućnosti uspiju preuzeti oba doma Kongresa te pod pretpostavkom da predsjednik ne iskoristi pravo veta. Mnoge značajne reforme koje su promijenile američko društvo poput reforme građanskih prava postigle su pravilom filibustera dugoročni konsenzus. Istina je da bi do reforme građanskih prava došlo desetljećima ranije da nije bilo pravila filibustera, ali tko jamči da reforma u idućem sastavu Senata ne bi bila poništena nekom drugačijom većinom? Filibuster je bio taj koji je jamčio manjini da ima osjećaj moći i utjecaj na američku politiku te bi svaki takav pokušaj u slučaju nepostojanja većine od 60 glasova bio spriječen. Iz povijesti američkoga društva jasno je da je filibuster postao dio tradicionalnoga američkog sustava provjere i ravnoteže vlasti, iako mu ustavotvorac nije namijenio tu ulogu, ali senatori jesu.

Razlozi dugovječnosti filibustera

Od uvođenja filibustera američka se demokracija promijenila u pogledu utjecaja kapitala na tijek donošenja političkih odluka. Pragmatični američki političari shvatili su da je političku korupciju nemoguće kontrolirati pa su je jednostavno legalizirali. Tako je kroz sustav licenciranog lobiranja politička korupcija legalizirana do mjere da na američkim izborima dolazi do četiri milijarde dolara donacija koje su usmjerene na kampanje kandidata za predsjednika SAD-a, članove Predstavničkoga doma, ali i Senata. Senatori bez takvog novca ne mogu financirati svoj izbor, odnosno reizbor za šest godina jer ne postoji sustav financiranja kampanja iz saveznoga proračuna. Donatorima svakako nije u cilju da se filibuster potpuno ukine jer jamči njihovoj interesnoj sferi, bila ona naftaška, bankarska ili su možda zagovornici čiste energije, utjecaj na donošenje zakona koji se odnose na njihovo poslovanje kada se njihovi predstavnici nađu u manjini. Senatori traže ravnotežu između interesa svojih donatora koji pozdravljaju institut filibustera kao svojevrstan statusa quo te svoje biračke osnove koja očekuje od senatora, ako se nalazi u većini, da doista može vladati i provoditi izborna obećanja. Odluka većine o djelomičnom dokinuću filibustera koju je činila Demokratska stranka nije bezazlena jer je smisao filibustera bio da nijedna strana ne dobije apsolutnu moć u američkom bipolarnom društvu i posljedično tome još bipolarnijoj američkoj politici.[13]

Zaključak

Senatori koji predstavljaju američku političku elitu iznjedrili su političko pravilo koje je održalo američki sustav stabilnim kroz velike društvene izazove i krize u posljednjih 100 godina. Međutim, nesvjesno su stvorili kontroliranu demokraciju koja filtrira negativne strane američkoga političkoga sustava koji je desetljećima blokiran s predumišljajem određenih interesnih skupina te samog zakonodavca. Ideološke reforme koje radikalno dijele američko društvo izglasane su u odnosu na usporedive zemlje zapadne liberalne demokracije nekoliko desetljeća kasnije jer je američki zakonodavac otežao većini vladanje ako se ne savjetuje s manjinom kako bi spriječila unutarnje nemire koji bi mogli eskalirati. Institut koji je zamišljen kao kohezivni čimbenik u američkom društvu iskoristile su interesne skupine, plasirajući milijarde dolara na Capitol Hill te istovremeno perpetuirajući frustraciju američkoga naroda neučinkovitošću američke političke elite.

Svijest o važnosti kapitala te neučinkovitosti američke politike ostavila je svoj danak na američkoj političkoj sceni pojavom frakcije u Republikanskoj stranci koja je Donalda Trumpa nominirala za predsjednika SAD-a. Međutim, promjene koje je američki predsjednik Donald Trump obećao u kampanji bit će teško izvedive i zbog postojanja filibustera. Naime, američki senatori odlučili su izabrati stabilnost političko-ekonomskoga sustava svoje multikulturalne te duboko ideološko podijeljene zemlje, iako je to frustrirajuće za njihovu biračku bazu umjesto nepredvidive reakcije na izglasane, stvarne promjene. Procijenili su da su nagle promjene koje traže njihovi birači opasnije za SAD nego što su frustrirajuće, puzajuće, neprimjetne promjene koje oni svakodnevno provode. Donalda Trumpa stvorila je američka politička elita, međutim ona je u američki politički sustav uključila filibuster kao sigurnosni padobran. Od 1917. godine kada je uveden, u jednom stoljetnom razdoblju filibuster nijednom nije zakazao. Održao je sustav stabilnim. Ali budimo iskreni, na stoljetni rođendan filibuster je od američkoga naroda dobio poklon u vidu ogromnog izazova jer u svih stotinu godina postojanja filibustera SAD nije imao nepredvidljivijeg predsjednika.

 

[1] Senat je gornji dom američkoga Kongresa temeljen na principu ravnopravnosti država tako da svaka daje po dva senator koji čine sveukupno sto prisegnutih zastupnika Gornjeg doma. Mandat im traje šest godina, a sastav se mijenja svake dvije godine na predsjedničkim i tzv. Midterm  izborima tako što se bira samo trećina senatora.

[2] David Beady, Mathew McCcubbins, Process, Party and Policy  Making: Further New Perpectives on the History of Congress, Stanford Univerity Press, (2007), 205−225.

[3] Filibuster je u američkoj javnosti populariziran kultnim filmom „Mr. Smith goes to Washington“.

[4] Predsjednik Senata je po Ustavu potpredsjednik SAD-a koji zbog svojih izvršnih obveza povjerava predsjedanje predsjedniku pro tempore koji je redovito najstariji senator vladajuće stranke u Senatu.

[5] Gregory Koger, „Cloture Reform and Party Government in the Senate, 1918. − 1925.“, Journal of Politics, 68, (2006), 712.

[6] Martin B. Gold , Dimple Gupta, „The constitutional option to change senate rules and procedures: a majoritarian means to over come the filibuster“, Harvard Journal of Law and Public policy, Vol 28, (2004), 239.

[7] Vrhovni sud je najviši sud u SAD-u čija je najvažnija ovlast da sve akte zakonodavne i izvršne vlasti može staviti izvan snage. Sastoji se od devet sudaca koje imenuje predsjednik, a potvrđuje Senat većinom glasova. 

[8] John Q. McGinnis, Michael B. Rappaport; „In praise of Supreme court filibusters“, Harvard Journal of Law and Public Policy 33/1 (2010), 39−46.

[9] Taj je sud iznjedrio četiri od devet sadašnjih sudaca Vrhovnoga suda SAD-a.

[10] Nathan Monroe, David Rohde, Jason Roberts , Why not parties?, Univerity of Chicago Press (2008), 168.

[11]  Međutim, kada si u većini u Senatu i imaš predsjednika u Ovalnom uredu, politička se stajališta mijenjaju.

[12]  Zdravstvena reforma koja je prošla 2010. godine u svojoj provedbi pokazuje nedostatke te označuje najveći neuspjeh Obamine administracije. Razlozi polovične zdravstvene reforme demokrati pripisuju između ostaloga i pravilu filibustera zbog kojega su morali dati prevelike koncesije osiguravajućim društvima.

[13] Olympia J. Snowe, „The effect of modern partisanship on legislative effectiveness in the 112 ^th Congress“, Harvard Journal on Legislation, Vol 50, Issue 1, (2013), 21−40.