René Guénon: Tradicija i moderna
Pogrješna uporaba pojmova bez njihovoga etimološkoga, povijesnoga, semantičkoga i sociološkoga konteksta može lako dovesti do zablude o izvornom značenju određenoga pojma te time i do njegove zlouporabe. Cilj je ovoga rada razjasniti pojam moderne i modernoga društva u odnosu na tradiciju i tradicionalno društvo s obzirom na to da izraz „moderno“ ima u svakodnevnom govoru pozitivno značenje, dok pojam „tradicije“ sve više poprima pejorativno značenje, kao što to danas ima i pojam „mit“. Kada se danas kaže da je netko „moderan“, misli se ponajprije na to da je u skladu s vremenom, dok se označavanjem nekoga „tradicionalnim“ zapravo pokušava izjednačiti ga s nečim zaostalim i reakcionarnim. Ovaj rad zapravo ukazuje na mogućnost obrnutoga poimanja stvarnosti u navedenom kontekstu. Rad se uglavnom bavi filozofskim promišljanjem te teme od Renéa Guénona koje je danas aktualno kao i prije gotovo stoljeća jer su okolnosti poprilično slične. Njegova se misao danas lako može označiti kao radikalna ili politički nekorektna, što je možda razlog tome da imamo tek nekoliko njegovih djela prevedenih na hrvatski jezik te o njemu nema spomena u obrazovnim institucijama, no u filozofskom propitivanju stvarnosti nema mjesta politički korektnim mišljenjima. Moglo bi se na neki način zaključiti da Guénon jedini predstavlja istinski alternativni način mišljenja u moderni i modernom društvu naspram alternativnih mišljenja koja zapravo to nisu. Rad zbog svojega opsega može samo dotaknuti osnove tog mišljenja Guénona kao polaznu točku za daljnje proučavanje njegove misli.
- Izvrtanje tradicije i tradicionalnih načela u moderni
René-Jean-Marie-Joseph Guénon (1886. – 1951.) poznat je i kao ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyá [al-Mālikī, al-Ḥāmidī ash-Shādhilī], nakon što je prešao na islam i postao članom sufijskoga reda. Godine 1904. upisao je studij matematike u Parizu koji je 1916. diplomirao na studiju filozofije s radnjom o Leibnitzu i infitimezalnom računu. Autor je 27 djela i 350 članaka od kojih su neki objavljeni u časopisu „Etudes traditionnelles“.[1] U svojim djelima „Vladavine kvantitete i znaci vremena“ (1945.) i „Kriza modernog svijeta“ (1927.) oživio je pojam tradicije i postavio ga u središte analize duha vremena u kojem je živio i u kojem mi danas živimo. Taj se duh vremena najtočnije naziva modernom (lat. modo − sada).
Pojam tradicije (lat. tradere – prenositi, prenošenje) Guénon shvaća kao „transmisiju duhovnih upliva, što će reći da tradicija u sebi nosi nešto obredno i inicijacijsko“.[2]
Pojam moderne u vremenu u kojem opstoji kao dominantan opire se egzaktnom definiranju. Nemogućnost definiranja moderne proizlazi iz jednostavnog razloga, a to je da je duh vremena teško spoznati ako isti spoznavatelj bitno određuje i oblikuje njegove kategorije mišljenja. Duh vremena (zeitgeist) prožima sve dijelove društvenoga života (politiku, umjetnost, filozofiju, znanost, religiju, gospodarstvo), od najvišega do najbanalnijega čina i mišljenja te ih usmjerava u njihovu ozbiljenju. Sam duh vremena moderne opire se konkretnom određivanju stvaranjem lažnih dualizama kao što je to primjerice konstituiranje moderne i postmoderne kao dva suprotstavljena pojma i razdoblja u kojem jedno prethodi drugome.[3] Jednako tako izmiče definiranju tako da postoji više definicija od kojih niti jedna potpuno ne određuje njezinu bit. Isto je s izvedenicama moderne od kojih su najpoznatije kapitalizam i komunizam kao prividne suprotnosti i različita razdoblja povijesti. Zapravo ta dva pojma isto kao i moderna i postmoderna ne mogu postojati jedno bez drugoga, jedno drugo nadopunjuju i kritiziraju te imaju isti izvor (filozofija prosvjetiteljstva). Nitko ne može konkretno i ukratko posve odrediti njihovo značenje pa stoga imaju svoju bitnu ulogu u demokratskom populizmu. Slično je danas i s antifašizmom jer on nema razlog za svoje postojanje ako ne postoji fašizam.
Upravo zato valja istaknuti da čovjek koji utjelovljuje tradicionalna načela kao svoja životna načela nije antimodernist jer bi to onda bila negacija negacije. Antimodernist je zapravo još uvijek u svojoj biti modernist jer bez moderne kojoj se suprotstavlja nema svrhu. Upravo pojmove koje bitno određuje njihov prefiks „anti“ Dragoš Kalajić u svojoj knjizi „Smak svijeta“ prepoznaje kao znak našega vremena, to jest modernističko obilježe pojmova, pojava i pokreta modernoga svijeta.[4] Stoga bi prikladan naziv za onoga tko utjelovljuje i živi tradicionalna načela bio tradicionalan ili amoderan jer to više izražava indiferentan stav prema moderni.
Suština moderne jest prema Guénonu u izvrtanju tradicionalnih načela ili principa. „Riječ sotonska se u biti može valjano primijeniti na sve što čini negaciju i izokretanja poretka, a mi, bez imalo sumnje, upravo njihove učinke možemo prepoznati oko sebe. Nije li i sam moderan svijet, općenito govoreći, samo obična negacija svake tradicionalne istine? No taj duh negacije ujedno je, a na neki način i neizbježno, i duh prijevare... To u biti znači da on na svoj način oponaša onoga kome se želi suprotstaviti, promijenivši ga i izopačivši kako bi ga svaki put iskoristio za svoje ciljeve: tako će učiniti da nered izgleda kao lažan red, prikrit će negaciju svakoga načela pod afirmacijom lažnih načela.“[5] Tako se događa prekid s tradicijom te se pokušava stvoriti nešto „novo“, no s obzirom na to da je nemoguće stvoriti nešto novo ex nihilo, to se novo stvara iskrivljavanjem onoga „staroga“ ili ako je to nemoguće u krajnjoj liniji uništenjem onoga staroga. Ni sadržaj pojma tradicije nije ostao zaštićen od iskrivljavanja u moderni. „Sami izrazi 'tradicija' i 'tradicionalni' i 'tradicionalizam' često imaju iskrivljeno značenje. Događa se, naime, da se s primjenom pojma tradicije ide toliko daleko da ga se primjenjuje na nešto što je, po samoj svojoj naravi, jasno antitradicijsko, koliko je god to moguće. Tako se govori o humanističkoj tradiciji ili pak o nacionalnoj tradiciji, dok naprotiv humanizam nije ništa drugo nego sama negacija nadljudskoga, a uspostava nacionalnosti bila je sredstvo uništenja tradicijskih društvenih organizacija srednjega vijeka. U tim uvjetima ne bi trebalo iznenaditi ni ako se jednoga dana počne govoriti o protestantskoj tradiciji, štoviše o laičkoj tradiciji, revolucionarnoj tradiciji ili ako se pak na kraju i materijalisti proglase braniteljima jedne tradicije, pa bilo to i u svojstvu predstavnika nečega što pripada prošlosti...“[6]
Školski rečeno, odnos tradicije i moderne se zapravo može promatrati u sljedećem odnosu pojmova: organsko – anorgansko, božansko – ljudsko, duhovno – materijalno, muško – žensko, kvalitetno – kvantitetno, anonimno – individualno, sveto – profano, iracionalno – racionalno, hijerarhija – egalitarizam, ciklična povijest – linearna povijest, staro – novo, vječnost/stagnacija – nestalno/promjena itd.
- Kvantiteta i kvaliteta
U moderni dolazi do premoći načela kvantitete nad načelom kvalitete u svim pogledima društvenoga života. Takvo Guénonovo stajalište proizlazi već iz samoga naslova njegovoga djela napisanoga povijesno važne 1945. godine u kojem označava vladavinu isključive kvantitete kao glavnoga obilježja vremena u kojem živimo, to jest vremena moderne: „Svedena na samu sebe, kvantiteta je samo nužna pretpostavka, no ona ništa ne objašnjava; ona je pravi temelj, no ništa više od toga, a ne treba zaboraviti da je temelj, po svojoj samoj definiciji, smješten na najnižu razinu; tako redukcija kvalitete na kvantitetu nije u biti ništa drugo nego redukcija s višega na niže, čime su neki vrlo ispravno htjeli okarakterizirati materijalizam: umišljanje da će se iz 'manjega' izvući više upravo je jedna od najtipičnijih zabluda suvremenoga svijeta!“[7] Ne treba previše razlagati ovu misao Guénona da bi se primijetila sličnost s ekonomskim minimalizmom današnjega društva i krilaticom koja danas vlada marketingom: manje je više!
Kvaliteta s druge strane „promatrana kao sadržaj esencije, ako možemo tako reći, nije sužena isključivo na naš svijet, nego teži prema transpoziciji koja joj uopćuje značenje, a u čemu opet nema ništa čudno čim ona predstavlja viši princip. Pri takvom uopćavanju kvaliteta prestaje biti u korelaciji s kvantitetom jer je ova druga, naprotiv, vezana uz posebne uvjete našega svijeta. Uostalom, s teološkoga stajališta, ne bi li se na neki način kvalitetu moglo dovesti u odnos sa samim Bogom kada se govori o Njegovim atributima, dok bi očito bilo nepojmljivo jednako tako prenijeti na Njega bilo kakve kvantitativne značajke?“[8]
Dakle, kvaliteta ima transcendentalnu mogućnost, dok je kvantiteta isključivo vezana uz materijalni svijet. Guénon sa svojega filozofskoga stajališta iscrpno u svojem djelu „Vladavina kvantitete i znaci vremena“ razlaže razliku između načela kvantitete i kvalitete, analizirajući ih u međuodnosu i s obzirom na razne termine koje su filozofske škole koristile dugi niz stoljeća (hyle, materia prima i sequnda, forma, eidos, puruša i prakritija, esencija i supstancija), no za potrebe ovoga rada nije potrebno otići u opsežne digresije tih termina kako bi se naznačila ključna razlika između spomenutih načela.
Postoji nekoliko bitnih područja modernoga društva u kojima premoć načela kvantitete nad kvalitetom dolazi do izražaja. Jedno od tih područja svakako je politika. Demokracija (grč. δημος − narod, grč. κρατειν − vladati) u svojem etimološkom smislu znači vladavinu većine. Takvo političko uređenje očito pretpostavlja da kvantiteta ima prednost pred kvalitetom s obzirom na to da se odluka donosi mišljenjem većine. Međutim, mišljenje većine nikako ne mora biti mišljenje onih koji su najsposobniji i najpametniji, to jest aristosa (grč. ἄριστος − najbolji, najsposobniji), posebice ako uzmemo mogućnost demagoške manipulacije mase masovnim medijima. Pojam „aristokracija“ danas u modernom društvu ima pejorativne konotacije, premda je imao drugačije značenje kod starih Grka, kao sustav vladanja u smislu „vladavine najboljih“, odnosno kao kvalitativno određenje. Prevlast ekonomije nad politkom isto je tako prevlast kvantitete nad kvalitetom jer se uspjeh politike mjeri kvantitetom (BDP, bodovanje kreditnih agencija, rast minimalne plaće, smanjenje vanjskoga duga ili razina zaduženja, inflacija, visina kamatne stope). Tako isključivi ekonomski kriteriji kvantificiraju uspješnosti društva i uspjeh pojedinca s procjenom koliko novca zarađuje ili je zaradio. Kasnije ćemo vidjeti kako statistika u znanosti ima vrlo bitno značenje i kako eliminira sve što se ne podredi zakonu kvantitete.
Za analizu kvantitete i kvalitete u modernom društvu neovisno o Guénonovoj misli možemo s druge strane uzeti i neke posebne vidove ljudske prirode kao što je to primjerice homoseksualnost. Homoseksualnost je uvijek bila prisutna u ljudskoj prirodi i uvijek će biti prisutna, no njezino je moderno značenje u pogledu naglašenosti kvantitete prepoznao Dragoš Kalajić, inače dobar poznavatelj Guénonove misli i pisac predgovora srpskom izdanju Guénonove knjige pod nazivom „Mračno doba“ (prilagođeni prijevod naslova knjige „Vladavina kvantitete i znaci vremena“). [9] Ne može se odreći kvantitativni smisao pojave gay pridea u modernom društvu jer se bit te kvazikulturne pojave očituje u tome da pripadnici gay zajednice steknu moć i više prava u društvu svojom brojnošću i međusobnom povezanošću na temelju njihove seksualne prirode. Ta potreba proizlazi iz činjenice da je u društvu gay zajednica uvijek izražena u manjem postotku s obzirom na cjelokupnu populaciju i da bi bili relevantni čimbenik u demokratskom društvu moraju imati određenu većinu. Postoji bitna fama o utjecajnom gay lobiju u određenim industrijama kao što je to moda. Neovisno o tome koliko je ta fama točna, u našim se prilikama gay pride povorka u političkom smislu povezala s antifašizmom, iako taj kvazikulturno-politički pokret promovira simbole i kultove ličnosti totalitarnoga poretka u kojem su homoseksualci bili proganjani. Politički karakter i demokratsku borbu za moć u smislu teorije krugova prava Johna Rawlsa gay zajednice u Hrvatskoj dodatno pojačava prisutnost stranačkih prvaka koji skupljaju političke bodove na tim istim povorkama.
- Materijalizam, racionalizam i znanost
Materijalizam prethodi racionalizmu. No što je to racionalizam prema Guénonu? „Racionalizam se u svim svojim oblicima bitno definirao kao vjerovanje u nadmoć razuma, što je objavljeno kao prava dogma koja podrazumijeva poricanje svega što je nadindividualne kategorije, a posebno poricanje čiste intelektualne intuicije, što sa sobom logično povlači isključivanje svake metafizičke spoznaje. Posljedica je tog poricanja u jednoj drugoj kategoriji i odbacivanje svakog duhovnog autoriteta jer je njegov izvor nužno nadljudski.“ Obilježje racionalizma je i proces pojednostavljivanja u kojem se sve svodi na svoje najniže elemente – jednostavan skup kvantitativnih odrednica.[10]
René Descartes (lat. Renatus Cartesius) prema je Guénonu u svojoj filozofiji racionalizma prvi izveo materijalizam koji se prema njemu javlja tek u 18. stoljeću: „Istina je da materijalizam jednostavno predstavlja jednu od dvije polovine kartezijanskoga dualizma (op. a. duh i materija), i to onu na koju je njezin autor primijenio mehanicističku koncepciju. Otada je bilo dostatno zanemariti ili poreći drugu polovinu ili, što se svodi na isto, cjelokupnu stvarnost nastojati reducirati isključivo na nju, kako bi se posve prirodno došlo do materijalizma“.[11]
Spona između racionalizma i materijalizma je mehanicizam. Da prikaže manjkavost mehanicističke perspektive, Guénon je upotrijebio Leibnizovu kritiku Descartesa i njegovih učenika:
- mehanicizam može spoznati tek vanjski izgled stvari, no nesposoban je reći bilo što
o njihovoj biti
- mehanicizam nema objasnidbenu vrijednost, već isključivo „pokaznu“ vrijednost
- mehanicizam se ograničava na jednostavan opis kretanja i nesposobno je shvatiti
razlog (causa), to jest kvalitativni vid kretanja.[12]
Očitovanje materijalizma moderne vrlo je izraženo u modernim znanostima. Za Guénona mislioci čija je misao uvjetovana modernošću „ne priznaju drugu znanost osim one o stvarima koje se mogu mjeriti, izbrojiti i predočiti, to jest zapravo o materijalnim stvarima jer se jedino na njih može primijeniti kvantitativno stajalište, a sklonost svođenja kvalitete na kvantitetu vrlo je svojstvena upravo modernim znanostima. U tom smislu, naposljetku, uvriježilo se vjerovanje da su jedino znanstvene zakonitosti one koje izražavaju kvantitativne odnose…“[13]
Razvitak prirodnih znanosti u 19. i 20. stoljeću uvelike je utjecao na razne društvene teorije tako da se ono što je svojstveno prirodnim znanostima sve više pokušalo primijeniti u proučavanju društva i čovjeka. Provjera hipoteze mjerljivim eksperimentom metoda je kojom se nastojalo utemeljiti nove društvene znanosti. U ponavljanju istog rezultata potvrđuje se točnost kauzalnoga neksusa, to jest povezanost uzroka i posljedice. Tome je definitivno moralo poslužiti svođenje čovjeka na jednodimenzionalno i isključivo racionalno biće, kako su ga često zamišljali prosvjetitelji koji su uveli kult razuma na vrhuncu svojega terora. Snaga onoga iracionalnoga u čovjeku i društvu posve je u takvom konceptu razmišljanja morala biti zanemarena. Uz spomenutu metodu eksperimenta tu se javlja u sličnim okolnostima i statistika. U njoj René Guénon prepoznaje potrebu za pojednostavljenjem kao dosta izraženu osobinu suvremenoga mentaliteta, potrebu za stvaranjem iluzije o egzaktnoj znanosti, što povezuje potreba svođenje svega na kvantitativno.[14] Slabost statistike u promatranju čovjeka i društva (npr. primjena u psihologiji i sociologiji) kao metode nalazi u tome što se ona sastoji „u zbrajanju većega ili manjega broja činjenica za koje se pretpostavlja da su međusobno iste, bez čega njihovo zbrajanje ništa ne bi značilo, čime se dobiva iskrivljena slika stvarnosti jer su činjenice vezane uz čovjeka iste ili usporedive tek u neznatnoj mjeri.[15] Dokaz toga je da jednaka statistička izračunavanja u rukama više znanstvenika koji su posvećeni istoj specijalnosti, već prema teorijama koje netko zastupa, često daju povoda za posve različite, da ne kažemo čak i ponekad dijametralno suprotne zaključke…“[16] Sličnu kritiku statistike i općenito eksperimentalne metode nalazi C. G. Jung u knjizi napisanoj s fizičarem Wolfgangom Pauliem, „Tumačenje prirode i psihe“.[17] U tom djelu načelo sinkroniciteta suprotstavlja načelu uzročnosti u tumačenju psiholoških činjenica i kritizira statistiku time što kaže da statistici izmiču odstupanja kod jedinstvenih slučajeva te da se ona odnosi isključivo na makrofizički svijet.[18] Primjerice, na subatomskoj razini teorija determinističkoga kaosa utemeljena na geometriji fraktala utvrđuje da nema zakonitosti za kretanje čestica te time čini netočnom tvrdnju Leibniza da bi, ako bi poznavao kretnje svih čestica na svijetu, mogao predvidjeti budućnost. Navedeno isto tako onemogućava precizno predviđanje vremenskih uvjeta meteorologiji na duže razdoblje. U današnjem modernom svijetu važnost statistike i njezine pogrješke i iskrivljavanje stvarnosti možemo vidjeti u anketama koje su vrlo važne u političkoj borbi i čije rezultate najčešće određuje ili barem prilagođava onaj tko je iste naručio.
Principi modernizma međusobno su povezani i proizlaze jedan iz drugoga. Tako iz kvantitete proizlazi racionalizam, iz racionalizma i mehanicizma materijalizam, a iz materijalizma ekonomizam i individualizam.
- Individualnost i anonimnost
Danas je u kolokvijalnom govoru postalo uobičajeno govoriti o tome da je svaki čovjek poseban i da je manje ili više individualac. Pod individualizmom Guénon podrazumijeva „negaciju bilo kojega principa višega od individualnosti, posljedica čega je redukcija civilizacije u svim svojim područjima na čisto ljudske elemente…“[19] Zapravo je riječ o tome da umjesto Boga prvenstvo u polazišnoj točki ljudskoga mišljenja ima čovjek. Začetak i prvu manifestaciju načela individualizma vidi u karetezijanskoj filozofiji Renéa Descartesa, dok prvo očitovanje modernoga mentaliteta vidi jednako u reformaciji i renesansi.[20] Posljedice tog načela su protestantizam u individualnom pristupu Bibliji i vjeri kojim se niječe autoritet i hijerarhija Katoličke Crkve (solo fides, solo gratia, solo scriptura), kult razuma i njegovo nijekanje intelektualne intuicije, naturalizam i njegovo nijekanje metafizike jer sve ono što je izvan prirode nalazi se izvan dosega individualnoga, relativizam bilo u formi Kantove kritike ili u formi pozitivizma Comtea, evolucionizma kao nove kozmogonije, psihologije podsvjesnoga i promoviranju podljudskoga elementa itd...[21]
Individualizmu René Guénon suprotstavlja anonimnost. Kako bi prikazao različito značenje tih dvaju pojmova, ulazi u sferu umjetnosti: „...djela tradicionalne, primjerice srednjovjekovne umjetnosti, uglavnom su anonimna i tek se odnedavno, pod utjecajem suvremenoga individualizma, pokušava povezati poznata remek-djela s nekim imenima koja je povijest sačuvala, iako je to pripisivanje često uvelike hipotetsko. Ta je anonimnost potpuno suprotna stalnoj brizi suvremenih umjetnika da njihova individualnost bude afirmirana i svima poznata...“ Za njega umjetnik „...ne proizvodi svoje djelo zato što je on taj i taj, nego zato što izvršava određenu službu koja je čisto organska, a ne mehanička (po čemu se u bitnom razlikuje od suvremene industrije) i s kojom se, za vrijeme svojega rada, mora poistovjetiti što je više moguće...“.[22] Za Guénona se u anonimnosti nalazi biće „...koje je dosegnulo nadindividualno stanje, oslobođeno samim time svih ograničavajućih uvjeta individualnosti. Drugim riječima, ono je s onu stranu imena i oblika koji čine supstanciju individualnosti. Ono je, dakle, uistinu anonimno jer je u njemu riječ „ja“ izbrisana i potpuno je nestalo pred Jastvom...“
Guénon oprezno primjećuje kako anonimnosti u svojoj krajnosti može isto tako kao njezina suprotnost individualizam imati negativnu društvenu ulogu.[23] Kao primjer negativne anonimnosti koristi primjer bezličnoga i svagda zamjenjivoga radnika u industrijskoj proizvodnji, i to vidi kao posljedicu egalitarizma.[24]
Thomas Stearns Eliot slično je kao Guénon primijetio apsurdnost individualizma u području umjetnosti, to jest konkretno u književnosti: „…Ne zato što bi svijet zasebnih individua kakav žele zasebni demokrati bio nepoželjan, nego jednostavno zato što taj svijet ne postoji. Jer čitatelj suvremene književnosti nije, a tako je i s čitateljem provjerenih djela velike književnosti, izložen utjecaju različitih i oprečnih ličnosti; on je izložen masovnom pokretu pisaca od kojih svaki vjeruje da ima ponuditi nešto individualno, no svi zapravo vuku u istom pravcu. I vjerujem da nikada nije postojalo vrijeme kada je publika bila toliko brojna ili tako bespomoćno izložena utjecaju vlastitoga vremena. Vjerujem da nikada nije postojalo vrijeme kada su oni koji su čitali knjige živih nego što čitaju knjige mrtvih autora; nikada nije postojalo vrijeme tako uskogrudno, tako odsječeno od prošlosti. Možda ima previše izdavača; svakako ima previše objavljenih knjiga; a dnevni tisak neprestano potiče čitatelja da 'drži korak' s onime što je objavljeno. Individualistička demokracija dostigla je vrhunac: i danas je teže biti individualan nego ikada prije…“[25]
Poput Thomasa Stearnsa Eliota, Guénon smatra da je apsurdno proučavati književna djela s obzirom na biografiju autora koji je stvorio djelo. Iz tog su stajališta besmislena pitanja poput onoga je li Homer uopće postojao i je li Shakespeare zaista samostalno napisao svoja djela jer je važnije od tih pitanja ono što nam djela koja se vode pod njihovim imenima znače. Takvom stajalištu o manjoj bitnosti umjetnika naspram konkretnog umjetničkog djela možda je blisko stajalište C. G. Junga. U svojim predavanjima izrazio je stav o tome da ne stvara umjetnik djelo, već da djelo, odnosno ideja (arhetip) govori kroz njega kao medij.[26] Kada promatramo općenito takvo stajalište u današnjoj praksi vidimo da se umjetnici često uzdržavaju od interpretacije umjetničkog djela, to za njih rade recenzenti. Mogli bismo tako reći da umjetnik nakon što stvori svoje umjetničko djelo više nema prava na njegovo tumačenje i da ono pripada kolektivu u kojem je nastalo.
Zanimljivo je i doduše ekstremno stajalište Guénona da ideje, bile one umjetničke ili neke druge naravi, ne mogu pripadati isključivo jednoj osobi: „U tradicionalnoj civilizaciji gotovo je nezamislivo da bi pojedinac mogao svojatati neku ideju. U svakom slučaju, kada bi tako učinio, odrekao bi se time svake zasluge i autoriteta, svodeći sve na razinu besmislene fantazije: ako je ideja istinita, pripada svima jednako koji su je sposobni shvatiti...“[27] Takvo se stajalište izravno suprotstavlja koncepciji intelektualnog vlasništva i općenito autorskih prava, no razumljivo je i zašto, s obzirom na to da su ti pravni koncepti izraz modernoga doba.
- Tradicija i moderna u filozofiji povijesti
Istaknuti mislioci poput Ernsta Jüngera, Oswalda Spenglera i Juliusa Evole davali su u svojim promišljanjima svijeta i društva razna slikovita imena za vrijeme u kojemu živimo kao npr. „doba titana“, „civilizacija“ (drugi stadij društva nakon kulture u kojemu ono umire) i „kali yuga“, odnosno tzv. „mračno doba“.[28] Dakle, svi su zajedno vrijeme moderne doživjeli negativno i u takvome viđenju prema dosad svemu navedenom iznimka nije ni René Guénon. Međutim, u svojoj filozofiji povijesti ima određene posebnosti u odnosu na navedene mislioce. On tvrdi da se „mi nalazimo u četvrtom dobu, u 'kali-yuga' ili 'mračnom dobu' i u njemu smo navodno već više od šest tisuća godina, to jest od razdoblja koje uvelike prethodi svim poznatim razdobljima klasične povijesti.“[29] Moderna u kojoj se nalazimo posljednje je razdoblje tog mračnog doba. Slično promišljanje i terminologiju koristi i Julius Evola.
Oswald Spengler društva promatra kao metafizičke organizme koji u trajanju od otprilike 1000 godina prožive svoje rođenje, djetinjstvo, mladost, zrelost, stariju dob, starost[30] i konačno dolaze u fazu umiranja, to jest u civilizaciju.[31] Zapad je prema Spengleru imao svoje rođenje u ranom srednjem vijeku i njegov prelazak u fazu civilizacije dogodio se u 19. stoljeću. Srednji je vijek za njega bio razdoblje kulture (mladost) i života. Time razbija linearnu koncepciju povijesti i klasičnu podjelu povijesti na stari vijek, srednji vijek, novi vijek i moderno[32] doba jer tvrdi i da je Zapad poseban metafizički organizam[33] te da se u suštini i temeljnim prasimbolima razlikuje od drugih društva kao što je to primjerice antika ili arapsko društvo. [34]
Za razliku od Spenglera, Guénon početak negativnog razdoblja povijesti nije smjestio u 19. stoljeće[35] nego u 6. stoljeće prije Krista koje je za povijest kao znanost često neprobojna granica promišljanja i istraživanja.[36] Obojica doduše imaju pozitivno mišljenje o srednjem vijeku te ga ne vide kao „mračni“ srednji vijek, što između ostaloga kao atribut i paradigmu razbijaju mnogi suvremeni povjesničari koji se bave tim razdoblje, kao na primjer Jacques Le Goff.[37] Takvo pozitivno poimanje srednjega vijeka više se uklapa u Spenglerovu koncepciju povijesti ako Guénon tvrdi da od 6. stoljeća pr. Kr. do danas progresivno raste materijalizam, odnosno jača mračno doba. Ciklična vizija povijesti naspram linearne povijesti također im je zajednička, iako su ciklusi očito kod Guénona u većim vremenskim rasponima, a kod Spenglera se odvija slijed metafizički različitih društva (Babilon, Egipat, Meksiko, antika, Arapi, Zapad itd.). Spengler sukladno tome različito od Guénona modernu vidi kao dio civilizacije svih društava pa tako formalno antika ima svoju modernu jednako kao Zapad, premda se u svojem sadržaju te dvije moderne suštinski razlikuju.[38]
- Zaključak
Filozofska misao Renéa Guénona zasigurno će kod svakog modernog mislioca izazvati dojam radikalnosti i reakcionarnosti. Na početku predgovora Kalajića, spomenutoga srpskoga prijevoda, stoji sljedeći citat koji dobro opisuje što njegova misao izaziva kod modernih ljudi: „Sumnjam da netko, s normalnim ukusima i prtljagom modernoga obrazovanja, pri prvom susretom s Guénonovim djelom ne osjeća odbojnost“ (Get Itn: The Richest View).[39]
Ako se nakon dubljega i kritičkoga proučavanja djela i promišljanja moderne u djelima Renéa Guénona odlučimo modernu shvatiti kao nešto negativno za čovjeka i društvo, tada si s pravom možemo postaviti pitanje kako živjeti u razdoblju moderne. Hoćemo li se boriti protiv tog razdoblja ili ćemo jednostavno čekati da ono prođe? Trebamo li prihvatiti modernu tako da živimo prema njezinim načelima i njegovati načela koja ona iskrivljuje ili pokušati pomoću tradicije naći izvorna i zaboravljena načela koja služe životu?
Odgovori na ta pitanja mogu duboko odrediti naš modus vivendi i u tome je prava vrijednost Renéa Guénona kao mislioca i filozofa.
[1] René Guénon, Kriza modernog svijeta, (2015), 163.
[2] Zoran Vukman, Bogoubojstvo Zapada, (2016), 99.
[3] „Povijesno, moderno uvijek ratuje s onime što mu je neposredno prethodilo. U tom smislu moderno je uvijek post-nešto. Pokušavajući shvatiti osobitost modernizma, mi govorimo o njegovu napretku koji se čini beskrajno suvremenim! Moderno na kraju zarati samo sa sobom i nužno mora postati post-moderno. Tu nam čudnu logiku pretvaranja u postmoderno naznačuje već latinski korijen riječi moderno, modo, 'upravo sada'. Postmoderno, dakle, doslovce znači 'poslije upravo sada'. Začudo, korisna definicija postmoderne umjetnosti potječe od te dileme kada 'upravo sada' negira prošlo 'upravo sada'. Prema riječima francuskoga filozofa Jean-Françoisa Lyotarda... Što je, dakle, postmoderna? Zasigurno je dijelom moderne. Sve što je naslijeđeno, pa bilo i jučer... moramo dovesti u sumnju. Kojem prostoru ne vjeruje Cèzanne? Onom impresionista. Koji objekt osporavaju Picasso i Braque? Onaj Cèzannov. S kojim pretpostavkama prekida Duchamp 1912.? S onima da slikar mora slikati sliku, pa bila ona i kubistička.... Začuđujuće ubrzanje, generacije preskaču jedna drugu. Djelo ne može postati post-moderno ako nije prvo moderno. Tako shvaćen postmodernizam nije modernizam na svom koncu nego u stanju nastajanja, i to je stanje konstantno…“ Richard Appignanesi, Chris Garrat, Ziaddino Sardar, Patrick Curryem, Postmodernizam za početnike (2002.), 20.
[4] „Prefiks anti susrećemo u nizu imena, pojava i pokreta modernoga svijeta; taj je fenomen presedan u povijesti kultura i civilizacija, a zaslužuje iznimnu pozornost kao važan znak vremena. Što znači taj znak vremena? On možda odaje širenje i uvećavanje determinističkih sila kojima je izložena egzistencijalna ogoljelost sekulariziranoga te zato nezaštićenoga čovjeka. Izgleda da je to jačanje pritiska na čovjeka proporcionalno usavršavanju i širenju sustava masovnih komunikacija, kao njihova neposredna posljedica. Isti znak vremena možda odaje i procese slabljenja otpornosti čovjeka na pritiske tih determinističkih sila. Ali u istom znaku prije svega treba prepoznati simptom iscrpljenosti stvaralačkih sposobnosti društva... Otuda je fenomen učestale uporabe prefiksa anti bremenit znacima uništenja, kao antiteze rađanju i stvaranju...“ Dragoš Kalajić, Smak sveta (1980), 31.
[5] René Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 200.
[6] René Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 215.
[7] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 28.
[8] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 21.
[9] „U izvjesnim slučajevima ta je tenzija između moralne norme i iskušenja, iskušenja i grijeha, grijeha i krize savjesti, krize savjesti i ispaštanja, ispaštanja i prkosa, prokletstva i izgnanstva, poprimala kvalitetu stvaralačke energije kojoj dugujemo Giovana Battista Marina, Oscara Wildea, Marcela Prousta, Andera Gidea, Maxa Jacoba ili Piera Paola Pasolinija. Drugim riječima, u tim slučajevima upravo je uskost i čvrstina granica morala izazivala vertikalne tenzije homoseksualizma, u znaku kvalitativnoga preobražaja psiho-seksualne energije u stvaralačku energiju. S raspadom morala homoseksualizam je postao masovna strast te je kvantitativnim širenjem izgubio svoje prijašnje kvalitativne sadržaje.“ Kalajić, Smak sveta, (1980), 134−135.
[10] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 94−98.
[11] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 99.
[12] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 99−100.
[13] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 100.
[14] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 77.
[15] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 76.
[16] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 76.
[17] „Eksperimentalna metoda istraživanja nastoji utvrditi redovite pojave koje su uz to ponovljive. Prema tome, jedinstvene ili rijetke pojave nisu uzete u obzir. Štoviše, pokus nameće prirodi ograničavajuće uvjete jer je njegov cilj prisiliti prirodu da daje odgovore na pitanja koja je izmislio čovjek. Zato je svaki odgovor prirode više ili manje uvjetovan vrstom postavljenog pitanja i učinak je uvijek mješovit. Takozvani znanstveni pogled na svijet temeljen na takvom pristupu jedva može biti nešto više od psihološki uvjetovanoga djelomičnoga pogleda koji izostavlja sve one, nimalo važne poglede, koji ne mogu biti shvaćeni statistički.“, C. G. Jung i W. Pauli, Tumačenje prirode i psihe, (1989), 9.
[18] Jung i Pauli, Tumačenje prirode i psihe, (1989), 6−11.
[19] René Guénon, The Chrisis of the Modern World (2001), 55.
[20] Guénon, The Chrisis of the Modern World (2001), 59.
[21] Guénon, The Chrisis of the Modern World (2001), 57−61.
[22] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 64−65.
[23] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 70.
[24] Guénon, Vladavina kvantitete i znaci vremena (2015), 70.
[25] Thomas Stearns Eliot, Tradicija, vrijednosti i književna kritika (1999.), 64.
[26] „Ne stvara Goethe 'Fausta', već duševna komponenta 'Fausta' čini Goethea. A što je 'Faust'? 'Faust' je simbol, no nije samo semiotski znak ili alegorija za nešto davno poznato, već izraz neke praživotne ideje koja djeluje u njemačkoj duši, kojoj je Goethe pomogao da ugleda svijet. Može li se zamisliti da je 'Fausta' ili 'Tako je govorio Zaratustra' napisao netko tko nije Nijemac? Oba djela upućuju na isto, na nešto što vibrira u njemačkoj duši, neku iskonsku sliku, kako reče jednom Jackob Buckhardt, na figuru iscjelitelja i učitelja s jedne strane i mračnog čarobnjaka, opsjenara, zavodnika i vraga s druge strane. Ta slika postoji u nesvjesnom od pradavnih vremena...“ C. G. Jung – Psihološke rasprave, (1978), 53.
[27] Guénon, The Chrisis of the Modern World, (2001), 55.
[28] Geopolitičke alternative, časopis za kulturu, društvo i politiku „Obnova“ (2014), 6.
[29] René Guénon, Kriza modernog svijeta (2005), 17.
[30] Oswald Spengler, Propast Zapada, (1998), 138.
[31] „Civilizacija je neizbježna sudbina jedne kulture. S njom doseže vrhunac s kojega se mogu riješiti posljednja i najteža pitanja povijesne morfologije. Civilizacije su krajnja i najumjetnija stanja za koje je sposobna viša vrsta čovjeka. One su završetak: dolaze nakon postojanja kao ono što je postalo, nakon života kao smrt, nakon razvitka kao nepomičnost...“ Spengler, Propast Zapada, (1998), 40.
[32] Spengler, Propast Zapada, (1998), 28.
[33] Spengler, Propast Zapada, (1998), 135.
[34] Spengler, Propast Zapada, (1998), 209.
[35] Spengler, Propast Zapada, (1998), 41.
[36] Guénon, Kriza modernog svijeta, (2005), 20−21.
[37] Guénon, Kriza modernog svijeta, (2005), 29.
[38] Oswald Spengler, Propast Zapada, (1998), 70.
[39] René Guénon, Mračno doba, (1978), 7.