Pobačaj u Sjedinjenim Američkim Državama

piše Bojan Lujak | .

U ovom ću radu pokušati prikazati kratak pregled zakonodavstva i sudske prakse u Sjedinjenim Američkim Državama vezano uz pitanje pobačaja. Ova je tema i u Republici Hrvatskoj donekle dobila na aktualnosti s obzirom na odluku Ustavnoga suda o ustavnosti hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuje medicinski prekid trudnoće. Tako prije svega prikazujem stanje prije 1973. godine i uplitanja Vrhovnoga suda u svojoj odluci Roe v. Wade. Ta je odluka imala dalekosežne posljedice te je i danas glavni objekt prijepora pobornika i protivnika pobačaja. Osvrćem se potom i na odluku u slučaju Planned Parenthood v. Casey. Ovdje treba napomenuti da to nije bila prva odluka Vrhovnoga suda o pitanju pobačaja nakon Roea, ali je predstavljala veliku promjenu u pristupu naspram temelja iz kojih se „pravo na pobačaj” izvodilo. Na kraju prikazujem i zadnje važne odluke Vrhovnoga suda, kako zbog aktualnosti tako i zbog isticanja utjecaja koji sastav suda ima na donošenje odluka.

Regulacija pobačaja prije Roea

Pri razmatranju pravnoga uređenja pobačaja na području čitavih Sjedinjenih Američkih Država prije 1973. godine, moraju se prije svega istaknuti dvije činjenice posebne za tu državu. Prva je da su Sjedinjene Američke Države federacija 50 saveznih država, svaka sa svojim pravnim posebnostima. Druga važna činjenica jest pripadnost Sjedinjenih Američkih Država anglosaksonskom pravnom području, s njegovim oslanjanjem na običajno,  nekodificirano pravo (engl. common law), s presedanima i sudskom praksom kao izvorom prava u mnogo više nego što je to slučaj u zemljama kontinentalnoga pravnoga kruga.[1]

Tako je i pobačaj od samoga nastanka Sjedinjenih Američkih Država bio reguliran normama običajnoga prava naslijeđenim od Engleske, prema kojemu se kriminalizacija pobačaja razlikovala u slučajevima prije i nakon što se osjeti djetetova aktivnost. Ako bi pobačaj bio učinjen prije osjeta djetetove aktivnosti (pomicanja fetusa), radilo se o prekršaju (engl. misdemeanour), no ako bi pobačaj bio učinjen nakon toga, smatrao se zločinom (engl. crime). Prvi kodificirani propisi zadržali su tu razliku te je u pravilu kažnjiv bio samo pobačaj nakon prve djetetove aktivnosti. Tako je prvi kodificirani zakon iz savezne države Connecticut iz 1821. godine uporabu otrova ili bilo koje druge „destruktivne supstance” kojom bi se izazvao pobačaj kažnjavao samo u slučaju da je do njihove uporabe došlo nakon prvoga pomicanja djeteta.

No, 1840. godine savezna država Maine postala je prva koja je zakonom kriminalizirala pobačaj u bilo kojoj fazi trudnoće.[2] Do 1860. godine broj saveznih država s potpunom zabranom pobačaja porastao je na dvadeset, do 1868. godine broj država s potpunom zabranom pobačaja bio je 36[3], dok je 1910. godine svaka savezna država osim Kentuckyja na snazi imala zakone kojima se zabranjivao pobačaj, s time da je i u Kentuckyju pobačaj u bilo kojoj fazi bio zabranjen, uzimajući u obzir sudsku praksu.[4] Mnoge su države ujedno zabranjivale i reklamiranje i proizvodnju abortivnih sredstava. Iznimke, ako su postojale, odnosile su se na slučajeve pobačaja u situacijama u kojima je bio ugrožen život majke.[5] Razlog za tako promijenjeni odnos prema pobačaju može se naći u novim saznanjima o tome kako dolazi do začeća jer je upravo u to doba znanstveno objašnjeno da do oplodnje dolazi spajanjem spermija s ovumom te je tu biološku spoznaju počela uvažavati i pravna znanost.

Prve promjene počele su se nazirati nakon što je Američki pravni institut 1959. godine predložio reformu zakonodavstva o pobačaju u cilju dekriminaliziranja pobačaja u kada bi to bilo potrebno zbog fizičkoga ili psihičkoga zdravlja majke, abnormalnosti fetusa i u slučajevima silovanja ili incesta. Godine 1967. Američka medicinska udruga promijenila je svoj dotadašnji stav o nedopuštenosti pobačaja te je podržala pobačaj u slučajevima ugroženosti života ili zdravlja majke, tjelesne ili mentalne deformacije ploda te u slučajevima silovanja ili incesta.

Iste su godine Colorado, Sjeverna Karolina i Kalifornija postale prve države koje su u skladu s preporukama Američkoga pravnoga instituta reformirale svoje zakonodavstvo. Do 1970. godine New York, Aljaska, Havaji i Washington usvojili su zakone kojima je pobačaj de facto potpuno dekriminaliziran, dok je u New Yorku pobačaj bio dopušten i osobama koje nemaju prebivalište u toj državi. Tako se, primjerice, 1971. godine 87 posto (%) od 480 259 prijavljenih legalnih pobačaja provelo u Aljasci, Kaliforniji, Washingtonu, Havajima, New Yorku i distriktu Kolumbiji, dok se u New Yorku provodilo 84 % svih poznatih pobačaja žena izvan njihova prebivališta.[6]

Takav razvoj događaja nipošto nije ostao bez odgovora protivnika pobačaja pa je 1972. godine u New Yorku zakonodavno tijelo izglasalo ukidanje liberalnoga zakonodavstva o pobačaju, što je vetom spriječio guverner Nelson Rockefeller. Na referendumima iste godine u Michiganu i Sjevernoj Dakoti pokušaj dekriminalizacije pobačaja odbačen je većinom od 63 % i 78 % glasova.[7] U takvoj atmosferi previranja došlo je do odluke Vrhovnoga suda u slučaju Roe v. Wade.[8]

Roe v. Wade

U ovom slučaju radilo se o ženi iz Teksasa pod pseudonimom Jane Roe koja je nakon što je zatrudnjela sa svojim trećim djetetom odlučila pobaciti, a što joj prema teksaškom zakonu nije bilo dopušteno. Nakon što to nije uspjelo učiniti ilegalno (policija je već bila zatvorila ustanovu u kojoj je to namjeravala učiniti), prijatelji su je nagovorili da izmisli da je trudnoća rezultat silovanja te tako ospori teksaški zakon. Naposljetku se povezala s dvije mlade i ambiciozne odvjetnice,  Sarah Weddington i Lindom Coffee, koje su u njezino ime tužile državnoga tužitelja Henryja Wadea koji je zastupao Državu Teksas. Zahtjev su obrazložile činjenicom da je Roe trudna i neudana te da želi pobaciti uz pomoć „kompetentnog, licenciranog liječnika, u sigurnim kliničkim uvjetima (...) te da si ne može priuštiti put u drugu državu u cilju provedbe zakonitog pobačaja u sigurnim uvjetima.”[9] Nakon što su niži sudovi usvojili njezin zahtjev, o tom je pitanju u konačnici odlučivao i sam Vrhovni sud SAD-a. Sud koji je odlučivao o pitanju (tzv. „Burgerov sud” koji je ime dobio po predsjedniku suda Warrenu E. Burgeru) u ideološkom se smislu smatrao „tranzicijskim sudom” između prethodnoga, krajnje liberalnoga „Warrenovoga suda” (nazvanog po predsjedniku suda Earlu Warrenu), i kasnijega, konzervativnijega „Rehnquistovoga suda” (nazvanog po predsjedniku suda Williamu Rehnquistu). Većinom sudaca (7 : 2) Vrhovni je sud SAD-a 22. siječnja 1973. godine presudio u korist Jane Roe. Mišljenje većine sudaca napisao je i obrazložio sudac Harry A. Blackmun.

Razlog za neustavnost teksaškoga zakona Vrhovni je sud pronašao u 14. amandmanu na Ustav SAD-a, čiji prvi odjeljak sadržava sljedeću generalnu klauzulu koja se označava kao „Due Process” klauzula: „Nijedna Država ne će donijeti ili provesti zakon koji bi kršio privilegije ili imunitete državljana Sjedinjenih Američkih Država; također nijedna država ne smije, bez dužnog postupanja u skladu sa zakonom, lišiti bilo koju osobu života, slobode ili vlasništva; niti jednoj osobi unutar njezine jurisdikcije ne smije se zanijekati pravo na jednaku zaštitu pred zakonom.”[10] Adresati 14. amandmana, koji je bio izrađen nakon Američkoga građanskoga rata 1868. godine i zauzima glavnu ulogu u razvoju šire sigurnosti ustavnih prava u ustavnom pravu SAD-a, same su države. Slučajno ili ne, usvajanje toga amandmana kojim se jamči pravo na život i slobodu podudaralo se s ranije navedenim promjenama u američkim zakonodavstvima kojima se štitilo fetus u svim njegovim fazama.[11] „Due Process” klauzulu 14. amandmana od početka su tumačili samo kao procesnu sigurnost protiv akata federalnih država (tzv. procedural due proces). No, američki Vrhovni sud u svojoj je sudskoj praksi to proširio i sadržajno, tj. kao sadržajnu granicu zakonodavne vlasti federalnih država (tzv. substantive due process).[12]

abortion g9d6445fcc 1280Iako se u samom mišljenju priznaje da Ustav SAD-a ne spominje izričito pravo na privatnost, sam Vrhovni sud u svojim je prethodnim odlukama zaključio da pravo na osobnu privatnost, ili jamstvo određenih područja privatnosti, svoj korijen može pronaći u 14. amandmanu. Pravo na privatnost je, prema većinskom mišljenju suda, dovoljno široko da bi obuhvatilo ženinu odluku hoće li pobaciti ili ne. Tako sud navodi da je očit teret koji bi država nanijela trudnoj ženi oduzimajući joj taj izbor. Majčinstvo i dodatno potomstvo mogu ženi nametnuti stresan život i budućnost, psihološku štetu, tjelesne i duševne snage mogle bi biti iscrpljene brigom za dijete koje bi došlo u obitelj koja nije sposobna brinuti se o djetetu, također uzimajući u obzir i stigmu povezanu s izvanbračnom trudnoćom i majčinstvom. Sud unatoč svemu tome nije smatrao da je pravo žene o tom pitanju apsolutno jer u određenom trenutku tijekom trudnoće država može nametnuti ograničenja u cilju očuvanja zdravlja, medicinskih standarda i nerođenoga djeteta. Taj trenutak sud smješta pred kraj prvoga tromjesečja trudnoće, od kojega država može postavljati ograničenja. Sud je tako uveo razliku za stadije prije prvoga tromjesečja, nakon prvoga tromjesečja i nakon što dijete stekne mogućnost samostalnoga preživljavanja. Tako bi u prvoj fazi odluka potpuno bila na ženi, u drugoj bi fazi država mogla propisivati procedure pobačaja u cilju zaštite zdravlja majke, dok bi u trećoj fazi država mogla i zabraniti pobačaj u cilju zaštite života, osim u slučajevima ugroženosti života i zdravlja majke. No, treba napomenuti da je ta treća mogućnost posve ispražnjena od sadržaja odlukom u slučaju Doe v. Bolton[13], o kojem je raspravljano i odlučivano istoga dana kada i o Roe v. Wade, a u kojemu su slučajevi ugrožavanja života i zdravlja majke postavljeni tako široko da je pobačaj de facto postalo nemoguće zabraniti u bilo kojoj fazi, pod uvjetom da se žena pozove na bilo kakvu (pa čak i malo vjerojatnu) opasnost za svoje tjelesno ili duševno zdravlje.

Vrhovni je sud tako svojom odlukom na području čitavih Sjedinjenih Američkih Država uveo neograničeno pravo na pobačaj te su kao posljedica toga svi zakoni koji su ograničavali pobačaj u tome trenutku u bilo kojoj od 50 saveznih država automatski postali neustavni i neprovedivi.

Takva je odluka, naravno, naišla i još uvijek nailazi na brojne kritike. Već je sudac William H. Rehnquist (kasniji predsjednik Vrhovnoga suda) u svojem izdvojenom mišljenju naveo da je „takva odluka sličnija aktu zakonodavne nego sudske vlasti (...) [D]a bi postigao željeni rezultat, Sud je morao unutar 14. amandmana pronaći sadržaj koji je bio potpuno nepoznat osobama koje su ga sastavljale.”[14] Sudac Byron White bio je još jasniji u svojem izdvojenom mišljenju u usporednom slučaju Doe v. Bolton: „U srcu kontroverzi u ovim su slučajevima trudnoće koje ne predstavljaju baš nikakvu opasnost za život ili zdravlje majke, ali su svejedno neželjene zbog jednog ili više razloga. (...) Za bilo koju od takvih trudnoća, zbog bilo kojeg od tih razloga ili nikakvog razloga (...), bilo koja žena ima pravo na pobačaj po zahtjevu ako je u stanju naći osobu koja će taj postupak obaviti. (...) Ne pronalazim ništa u povijesti ili Ustavu što bi podržalo sudsku odluku. Sud jednostavno izmišlja i objavljuje novo ustavno pravo za trudnice. (...) Stanovništvo i zakonodavna tijela 50 država su ustavno obespravljeni procijeniti relativnu važnost nastavka egzistencije i razvoja fetusa. (...) Kao akt sirove sudske moći, Sud možda ima autoritet donijeti odluku kao što ju je danas donio (...), ali ja ne nalazim nikakvu ustavnu osnovu nametanja takvih prioriteta stanovnicima i zakonodavstvima država. U ovako osjetljivim područjima, koja se tiču pitanja oko kojih se razumni ljudi mogu lako i energično razilaziti, ne mogu prihvatiti korištenje od strane ovoga Suda njegove moći odlučivanja kojim postavlja ustavnu barijeru pokušajima država da zaštite ljudski život dodjeljujući majkama i liječnicima ustavom zaštićeno pravo da ga unište. Ovo bi pitanje većim dijelom moralo biti ostavljeno stanovnicima i političkim procesima koje su osmislili za uređenje svojih odnosa.”[15]

Planned Parenthood v. Casey

Sljedeći slučaj u kojem je Vrhovni sud odlučivao o pobačaju ticao se zakonske regulative kojom je Država Pennsylvania zahtijevala od žene koja namjerava pobaciti da prethodno da svoj informirani pristanak koji je pretpostavljao da joj se pruže određene informacije najmanje 24 sata prije samoga zahvata. Tražio se i informirani pristanak barem jednog roditelja maloljetne osobe koja bi odlučila pobaciti te se ujedno od udane žene zahtijevalo da potpiše izjavu kojom bi potvrdila da je s pobačajem upoznala svojega supruga.

U ovom slučaju dolazi do ključne promjene u sudskom shvaćanju prava na pobačaj. Prije svega treba napomenuti da je u vrijeme odlučivanja, 1992. godine, sada pod predsjedanjem Williama Rehnquista, sastav suda bio izmijenjen te se više nije mogla postići apsolutna većina kao u slučaju Roe v. Wade. Tako je „kontrolno mišljenje” donijela samo relativna većina sudaca, točnije njih troje: sudac A. Kennedy, sutkinja S. D. O’Connor i sudac D. Souter. Svo troje imenovali su republikanski predsjednici te su, kolokvijalno rečeno, predstavljali „umjereni” dio suda. Iako je većina konzervativne javnosti očekivala da će s ovako izmijenjenim sastavom sud napokon promijeniti stav zauzet u slučaju Roe v. Wade[16], troje je sudaca u svojem mišljenju istaknulo da suštinski dio Roea ostaje na snazi. Takvo viđenje temeljili su na nužnosti pridržavanja ranijih presedana (stare decisis doktrina)[17], kao i na nizu razboritih i pragmatičnih razloga, pa tako i činjenice da Roe ne bi mogao biti ukinut bez „teške nepravde prema ljudima koji su kroz dva desetljeća ekonomskoga i društvenoga razvoja organizirali svoje intimne veze (...) u ovisnosti o dostupnosti pobačaja u slučaju zakazivanja kontracepcije”.[18] Može se primijetiti da su tako suci koji su pisali mišljenje posredno priznali da se njihovo viđenje temelji ne na pravnim, već na pragmatičnim osnovama.[19]

Iako je naoko suženo „pravo na pobačaj” jer je sud kao zakonite potvrdio većinu mjera koje je propisivala Pennsylvania te iako je kriterij tromjesečja zamijenio kriterijem kojim se državama ne dopušta stavljanje neopravdanih opterećenja na žene (engl. undue burden), u stvarnosti je ovim slučajem otvorena Pandorina kutija. Naime, ovom se odlukom pobačaj više nije izvodio iz prava na privatnost, već se njegova utemeljenost izvodila iz prava na „slobodu” koja je također prema mišljenju suda sadržana u 14. amandmanu Ustava SAD-a. Tu je slobodu Sud protumačio riječima: „U srcu slobode je pravo definirati svoj koncept egzistencije, smisla, svemira i misterija ljudskoga života.”[20] Tu frazu kasnije je sudac Antonin Scalia opisao kao sweet-mystery-of-life passage, napadajući iste te suce koji su u slučaju Lawrence v. Texas bili više nego voljni pogaziti ranije presedane pri proglašavanju neustavnima zakone kojima se kriminalizirala sodomija.[21] Isti sudac u svojem je izdvojenom mišljenju naveo da nije razumna prosudba ta koja podupire mišljenje suda u ovom slučaju, već jedino osobne sklonosti. Takvom migracijom pobačaja iz prava na privatnost u pravo na slobodu Sud je širom otvorio vrata svojim kasnijim odlukama (Romer v. Evans, Lawrence v. Texas, Hollingsworth v. Perry, United States v. Windsor) kojima je neustavnima proglašavao zakone protiv sodomije, kao i zakone koji su brak pridržavali za osobe različitoga spola.[22]

Gonzales v. Carhart

Posljednji od važnijih slučajeva u praksi Vrhovnoga suda SAD-a o pitanju pobačaja bio je Gonzales v. Carhart.[23] Ovdje se radilo o propitivanju ustavnosti saveznoga zakona (Partial-Birth Abortion Ban Act) iz 2003.godine, kojega je potpisao predsjednik George W. Bush.[24]

Tim se zakonom u SAD-u zabranila „jeziva i neljudska praksa” u kojoj liječnik provodi pobačaj tako da porodi tijelo nerođenog djeteta dok samo glava ne ostane u majčinoj utrobi, nakon čega probuši djetetovu lubanju oštrim predmetom te izvuče djetetov mozak, nakon čega dovrši porod sada mrtvoga djeteta.

Sud s minimalnom većinom (5 : 4) nije prihvatio tvrdnje osporavatelja toga zakona da bi isti predstavljao neopravdano opterećenje (engl. undue burden) prava žena na pobačaj, kao ni značajnu prepreku pobačajima u kasnijim gestacijskim fazama, ali još uvijek prije sposobnosti djeteta za samostalan život. Ratio za takvo mišljenje sud je pronašao u nedvojbenom zanimanju vlade za zaštitu etičnosti i ugleda medicinske profesije. Također polazi od stajališta izraženog i u Caseyu da vlada može koristiti svoj regulatorni autoritet da bi iskazala poštovanje prema životu koji se nalazi u ženi. Sud je na kraju iznio i razloge za zabrinutost u situacijama kada bi liječnici, zbog brutalnosti procedure, mogli odlučiti prešutjeti pacijenticama sve detalje.

I ovdje valja naglasiti da je ovakva odluka suda (tzv. „Robertsov sud”, prema predsjedniku suda Johnu G. Robertsu) bila uvjetovana njegovim promijenjenim sastavom: konzervativni sudac Samuel Alito zamijenio je sutkinju S. D. O’Connor, dok je poslovični swing vote A. Kennedy ovoga puta prevagnuo na stranu zabrane takve vrste pobačaja. Sada je liberalna struja suda, perom sutkinje R. B. Ginsburg, svoje stavove bila prisiljena izražavati u izdvojenom mišljenju u kojemu se navodi da „iako današnje mišljenje ne ide tako daleko da odbacuje Roea ili Caseya, Sud, s drugim sastavom nego što je bio zadnji put kada smo razmatrali regulativno ograničenje pobačaja, teško da je vjeran našim ranijim invokacijama 'vladavine prava' i 'stare decisis načelima'. Kongres je uspostavio zabranu unatoč našim prethodnim jasnim stavovima da država ne može propisati postupak pobačaja kada je potrebno zaštititi ženino zdravlje. (...) Iskreno, zakon i njegova obrana od strane Suda ne mogu biti shvaćeni nikako drugačije nego kao pokušaj da se otkine dio prava proglašenoga uvijek i iznova od strane ovoga Suda i sa sve većim shvaćanjem njegove važnosti u životima žena.”[25]

Zaključak

Može se zaključiti da se Vrhovni sud svojom odlukom u slučaju Roe uplitao u demokratski proces koji se do 1973. godine odvijao u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što je prikazano u prvome dijelu, do toga trenutka države su imale različito zakonodavno uređenje pobačaja, a na što su, naravno, utjecali njihovi građani svojom na izborima izraženom voljom. Nakon Roea, većini je država nametnuto gotovo neograničeno „pravo na pobačaj”. Ovdje se može primijetiti i koliko sastav suda utječe na njegovu judikaturu. Nakon Roea tako dolazi do postupnoga ograničavanja nekih detalja vezanih uz proceduru, dok su sve glasniji zahtjevi da se od Roea i potpuno odustane.

Ova je tema posredno imala važnu ulogu i na posljednjim izborima za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Naime, tijekom predizborne kampanje preminuo je zasigurno najkonzervativniji sudac Vrhovnoga suda, „intelektualno sidro” originalističke/tekstualističke struje pravne misli[26] − Antonin Scalia. Tako Senat s republikanskom većinom nije htio ni saslušavati liberala Merricka Garlanda kojega je predsjednik Barack Obama predložio kao njegovu zamjenu. Svi su kandidati u predizborima isticali važnost činjenice da će novi predsjednik imati priliku predložiti novoga suca Vrhovnoga suda, a možda čak i više njih jer u sadašnjem sastavu suda troje najstarijih sudaca ima 83 (R. B. Ginsburg), 80 (A. Kennedy) i 78 (S. Breyer) godina. Nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima, novi predsjednik predložio je tekstualista, Neila Goruscha, koji će izvjesno biti i potvrđen s obzirom na republikansku većinu u oba doma Kongresa. Sudbina pobačaja tako bi u konačnici opet mogla ovisiti o izborima, samo ne pri donošenju zakona, već izboru sudaca.

 

[1] Anthony Stephen Burnside, „Posljedice ozakonjenja pobačaja u SAD-u”, Obnovljeni život, 54/4 (1999), 510−511.

[2] Brian Young, „Life Before Roe: A Brief Survey of U. S. Abortion Law Before the 1973. Decision” (https://www.ewtn.com/library/PROLIFE/LIFBFROE.TXT, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[3] Burnside, „Posljedice”, 511.

[4] Young, „Life Before Roe”.

[5] „Roe v. Wade” (https://www.law.cornell.edu/supremecourt/text/410/113, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[6] Ted Joyce, Ruoding Tan, Yuxiu Zhang, „Abortion Before & After Roe” (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3791164/, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[7] Young, “Life Before Roe”.

[8] „Roe v. Wade”.

[9] „Roe v. Wade”.

[10] Ustav SAD-a, 14. amandman.

[11] Young, „Life Before Roe”.

[12] Boštjan Tratar, „Pojedinci kao novi adresati ustavnih prava”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 44/3−4 (2007), 546.

[13] „Roe v. Wade”.

[14] „Roe v. Wade“.

[15] „Doe v. Bolton” (https://www.law.cornell.edu/supremecourt/text/410/179, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[16] Russell Hittinger, „Et Tu, Justice Kennedy? What Really Happened in the Casey Decision”,  (http://www.crisismagazine.com/1992/et-tu-justice-kennedy-what-really-happened-in-the-casey-decision, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[17] „Kasnija odluka kojom bi se ukinula ranija ne bi bila ništa doli predaja političkom pritisku. (...) Gubitak povjerenja javnosti u sudstvo bio bi tim više naglašen osudom neuspjeha Suda da održi povjerenje onih koji tu odluku podržavaju, čak i po cijenu posljedica za sebe. (...) Odluka da se ukine Roe uzrokovala bi duboku i nepotrebnu štetu za legitimitet Suda. (...) Sloboda ne nalazi utočište u jurisprudenciji sumnje.” Vidi „Planned Parenthood v. Casey”, (https://www.law.cornell.edu/supct/html/91-744.ZS.html, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[18] „Planned Parenthood v. Casey”.

[19] Hittinger, „Et Tu, Justice Kennedy?”.

[20] „Planned Parenthood v. Casey”.

[21] „Lawrence v. Texas”(https://www.law.cornell.edu/supct/html/02-102.ZD.html, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[22] „Planned Parenthood v. Casey”.

[23] „Gonzales v. Carhart” (https://www.law.cornell.edu/supct/html/05-380.ZS.html, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[24] „Partial-Birth Abortion Ban Act” (https://www.gpo.gov/fdsys/pkg/BILLS-108hr760rh/pdf/BILLS-108hr760rh.pdf, pristupljeno 10. 3. 2017.).

[25] „Gonzales v. Carhart”.

[26] To bi bila ona koja, da pojednostavimo, polazi od toga da Ustav treba tumačiti s obzirom na ono što u njemu piše, za razliku od liberalnoga viđenja Ustava kao živoga, evoluirajućega organizma.