Filozofija glazbe kao filozofija popularne pojave

 

Sažetak 

Svrha je ovoga rada filozofiju učiniti zanimljivijom i razumljivijom učenicima kroz popularnu filozofiju, tj. filozofiju popularnih pojava. Rad razmatra odnos filozofije glazbe kao filozofije popularne pojave i znanstvene filozofije na primjeru rock glazbe. Metode istraživanja obuhvaćaju: definiranje glazbe, rock glazbe i filozofije glazbe, anketiranje učenika o poznavanju rock i turbo-folk glazbe, prikaz rocka i turbo-folka kao filozofije glazbe te usporedbu rock i turbo-folk glazbe. 

Ključne riječi: filozofija, glazba, rock, filozofija popularnih pojava, turbo-folk  

1. Uvod 

Ovaj rad predstavlja rezultate istraživanja odnosa filozofije glazbe kao filozofije popularne pojave[1] i nepopularne filozofije na primjeru rock glazbe kao popularizacije filozofije. Istraživanje je pojmovno te potpomognuto anketom. Cilj je ovoga rada potvrditi hipotezu da je filozofiju moguće učiniti pristupačnijom učenicima kroz rock glazbu, tj. kako glazba može poslužiti kao pripomoć nepopularnoj filozofiji.

Rad se prikazuje u četiri dijela, tj. u dijelu koji govori o filozofiji i glazbi, zatim u dijelu koji se bavi filozofijom rock glazbe, provedenom kvantitativnom istraživanju o glazbi među učenicima i prikazom rezultata ankete te pokušajima povezivanja filozofije glazbe s nepopularnom filozofijom preko turbo-folk i rock glazbe. 


Elegije za izgubljenim rajem – Jonija u modernoj grčkoj pjesmi

 

τὸ δὲ Πανιώνιον ἐστὶ τῆς Μυκάλης χῶρος ἱρὸς πρὸς ἄρκτον τετραμμένος, κοινῇ ἐξαραιρημένος ὑπὸ Ἰώνων Ποσειδέωνι Ἑλικωνίῳ. ἡ δὲ Μυκάλη ἐστὶ τῆς ἠπείρου ἄκρη πρὸς ζέφυρον ἄνεμον κατήκουσα Σάμῳ καταντίον, ἐς τὴν συλλεγόμενοι ἀπὸ τῶν πολίων Ἴωνες ἄγεσκον ὁρτὴν τῇ ἔθεντο οὔνομα Πανιώνια.

Panjonij je sveti prostor Mikale koji se pruža prema sjeveru, a Jonjani su ga o zajedničkom trošku posvetili Posejdonu Helikonskom. Mikala je izbočina kopna na zapadnoj obali što leži nasuprot Samu, gdje se okupljaju Jonjani iz gradova i održavaju svečanosti koje su nazvane svejonskima.

Herodot I, 148, 1

Posvećeno čuvarima helenstva Male Azije,

U povodu stogodišnjice početka maloazijske katastrofe

Sažetak

Maloazijska katastrofa, tj. događaji u zapadnoj Maloj Aziji 1919. – 1922. za grčki narod predstavljaju jednu od najvećih tragedija njihove duge povijesti, ako ne i najveću. Označili su nasilan kraj grčke prisutnosti u Maloj Aziji nakon više od tri tisuće godina. Posebno je ovo vidljivo u književnosti gdje se često čitava grčka književnost XX. stoljeća naziva „književnošću maloazijske katastrofe“. Od dvojice grčkih književnih nobelovaca (Jorgos Seferis, 1963. i Odisseas Elitis, 1979.), Seferis je rođen u Vurli kod Smirne, a Elitis je jednu od najljepših pjesama „Malo zeleno more“ (Μικρή πράσινη θάλασσα, 1971.) posvetio Joniji. Rad donosi izbor pjesama o Joniji koje tematiziraju predratni grčko-turski suživot, ratne tragedije, izbjeglištvo i otuđenost u novoj domovini.


KATOLIČKI TRADICIONALISTI U HRVATSKOJ 2008. – 2018.

 

Sažetak: U radu je izložena kronologija obnove pretkoncilskoga obreda mise Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U uvodu se objašnjava problematika primjena odredbi Drugoga vatikanskoga koncila, izmjene reda mise te okolnosti nastanka Bratstva sv. Pija X. Skupina zagrebačkih vjernika, potaknuta proglašenjem papina motuproprija Summorum Pontificum 2007. godine, u Hrvatskoj je pokrenula inicijativu za obnovom tradicionalne mise na latinskom jeziku. Zagrebačka nadbiskupija 2011. je godine imenovala svećenika koji se brinuo o vjernicima privrženim tradicionalnom obredu do svoje smrti 2014. godine, nakon čega zajednica ostaje bez pastoralne skrbi sve do 2018. godine. U međuvremenu je Bratstvo sv. Pija X. započelo redovni pastoral u Hrvatskoj i privuklo određen broj vjernika u svoje kapele. Analiziran je razvoj dvaju zajednica, kao i rezultati anketnoga istraživanja među vjernicima koji se okupljaju oko FSSPX-a, a kojim su utvrđene glavne karakteristike ove zajednice.

Ključne riječi: Katolička Crkva, tradicionalna latinska misa, FSSPX, Summorum Pontificum

  • UVOD

Nakon Drugoga vatikanskoga koncila Katolička se Crkva otvorila svijetu. Usvajanje ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalnosti kao službenih crkvenih stavova najznačajnije su promjene koje su obilježile koncilsko zasjedanje. Jedna od promjena koju su vjernici najprije osjetili bila je promjena reda mise 1969. godine, koja se očitovala u uvođenju narodnoga jezika u liturgiju te okretanje svećenika prema narodu umjesto prema oltaru. Nisu svi biskupi i svećenici bili oduševljeni novostima. Neslaganja i različite interpretacije ekumenskih koncila u Crkvi kroz povijest su pravilo.[1]


THE ELDER SCROLLS III MORROWIND: DWEMERI I ANTITEIZAM

 

Sažetak

Analizom određenih aspekata The Elder Scrolls fiktivnoga svijeta ovaj rad istražuje tematiku antiteizma te se dotiče problematike vjere i spasenja. Usprkos činjenici da se radi o serijalu igara, o teologiji dotičnoga svijeta moguće je napisati vrlo mnogo. Ovaj se rad stoga svojim fokusom ograničuje na kulturu i vjerovanja dwemer civilizacije te odluka koje su dovele do njezinoga konačnoga nestanka sa svjetske pozornice unutar zadanoga okvira svijeta videoigre.

Ključne riječi: The Elder Scrolls, Morrowind, videoigre, ateizam, antiteizam, religija, nadčovjek 

1. Uvod

            Počevši 1994. godine, The Elder Scrolls serijal igara s vremenom je postao jedna od najuspješnijih franšiza RPG žanra.[1] Kako se dotične igre često odvijaju na raznim dijelovima fiktivnoga kontinenta Tamriel, kroz godine su se iskristalizirali mnogi detalji toga svijeta, iscrtavajući sve složeniju i zanimljiviju sliku. Jezgra tima zaduženoga za igre uključivala je tijekom godina širok spektar ljudi, od profesora engleskoga jezika[2] do studenata komparativne religije.[3] Oni su pomalo transformirali The Elder Scrolls iz još jednoga nezanimljivoga svijeta fantazije u svijet poznat po specifičnoj mješavini hinduističkih[4], kršćanskih[5] i poganskih ideja[6] sa snažnim fokusom na eshatologiju[7].

To duboko vrelo ideja i znanja unesenih u The Elder Scrolls svijet razne igre u serijalu koriste više ili manje ovisno o fokusu specifične igre, no uvijek iz njega crpe nadahnuće. Od igara, tematski je za ovaj rad najvažnija igra The Elder Scrolls III: Morrowind, te na dalekom drugom i trećem mjestu slijede njezini nastavci Oblivion i Skyrim. I dok se tri spomenute igre razlikuju u mnogim pogledima, dijele i određene sličnosti.


INICIJATIVA TRIJU MORA – KORIJENI, IDEJE I PERSPEKTIVE

 

Sažetak: U radu se problematiziraju korijeni, ideje i perspektive Inicijative triju mora koja je u ljeto 2016. godine pokrenuta u hrvatsko-poljskoj suradnji. Inicijativu se prikazuje kao svojevrsni nastavak ideje Međumorja koju je između dvaju svjetskih ratova razradila poljska inteligencija. Ispituju se do sada uloženi napori u izgradnji Inicijative, ideje iznesene o povezivanju država srednjoistočne Europe, kao i geopolitički prijepori vezani uz povezivanje država između triju mora. U konačnici, razmatra se hrvatski položaj u Inicijativi te njezine perspektive u budućnosti.

Ključne riječi: Inicijativa triju mora, Međumorje, srednjoistočna Europa, Višegradska grupa, geopolitika

1. UVOD

Inicijativa triju mora (Jadransko, Baltičko i Crno more) ili ABC inicijativa (prema poljskim nazivima za Jadransko, Baltičko i Crno more) od 2015. godine do danas afirmirala se kao koncept međusobnoga povezivanja zemalja srednje i istočne Europe. U kolovozu 2015. novoizabrani poljski predsjednik Andrzej Duda u svojem je inauguracijskom govoru istaknuo nužnost čvršćega povezivanja srednjoeuropskih država. Mjesec dana poslije inicijativu Jadran – Baltik – Crno more spomenula je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, a u ljeto 2016. ovaj je projekt i formalno pokrenut u poljsko-hrvatskoj suradnji[1], suradnji koju se ističe kao jedan od najznačajnijih stupova Inicijative triju mora.[2]


ARIOZOFIJA

 

Autor: Lovro Brlobuš, student povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu

Sažetak: U ovom radu autor progovara o ariozofiji, rasno-okultnoj disciplini koja je nastala u Austriji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a koja je u bitnim aspektima bliska nacističkoj ideologiji. Uz životopise trojice najistaknutijih ariozofa, cilj je članka prikazati njihove temeljne ideje. Prva dva poglavlja govore o Guidu von Listu, druga dva o Lanzu von Liebenfelsu i njegovom djelu „Teozoologija“, dok se posljednje poglavlje bavi Karlom Wiligutom. Ariozofija je po svojem osnovnom karakteru vrlo slična onovremenim, kao i današnjim „New Age“ učenjima. Uz mnoge ezoterične discipline koje su utjecale na nju, ariozofija je nastala pod velikim utjecajem teozofije, a njezin rasno-politički dio uvelike su odredile povijesne okolnosti, napose nacionalistička, pangermanska atmosfera s kraja devetnaestoga stoljeća. U radu se progovara i o neujednačenom odnosu koji su ariozofi gajili prema kršćanstvu, pri čemu je Guido von List kršćanstvo smatrao neprijateljskom religijom, dok su Liebenfels i Wiligut na svojevrstan način preobličili kršćanske ideje i dali im središnje mjesto u svojem učenju.   

Ključne riječi: ariozofija, Liebenfels, List, nacizam, okultizam, Wiligut

  1. UVOD

Cilj je ovoga rada predočiti životopise i temeljne ideje trojice austrijskih okultista: Guida von Lista, Lanza von Liebenfelsa i Karla Marie Williguta. Iako teorije spomenutih ezoteričara nose različite nazive i međusobno se razlikuju, njihova ćemo učenja objediniti pod nazivom „ariozofija“, kao što je to učinio i Nicholas Goodrick-Clarke. Upravo zbog toga što je spomenuti povjesničar autor najiscrpnije knjige o ovoj temi, u prva tri poglavlja osvrnut ćemo se gotovo isključivo na njegovo djelo „The Occult Roots of Nazism“. Cilj je ovoga rada i odrediti međuodnos i karakter ariozofskih učenja, a usput ćemo se osvrnuti i na neke od društvenih i političkih čimbenika koji su nesumnjivo doprinijeli određenim idejnim pojedinostima ariozofije. Kao važan element obradit će se i ariozofski odnos prema kršćanstvu. Ono što valja istaknuti za bolje razumijevanje cjelokupnoga rada jest to da bavljenje okultnim pred kraj 19. stoljeća nije bila skrivena aktivnost uskoga kruga ljudi, unatoč tome što upravo u tom razdoblju nastaju i cvjetaju brojna tajna društva i sekte, već se taj fenomen može smatrati nekom vrstom općega mjesta europskoga, pa tako i austrijskoga i njemačkoga fin-de-sieclea, kao i prvih desetljeća 20. stoljeća. U takvom duhovnom ozračju, potpomognuto jačanjem nacionalizma, posebice pangermanskoga sentimenta i političkoga nezadovoljstva, nastalo je magijsko-rasističko teoretiziranje ariozofa. 


GILBERT KEITH CHESTERTON

 

Pitanje je sada sasvim jasno; ono je između svjetlosti i tame te svaki čovjek mora odabrati svoju stranu. ~ G. K. Chesterton 

Sažetak: U ovom radu autor se bavi područjima života G. K. Chestertona koja su slabo ili nimalo istražena. U uvodnom dijelu rada ukazuje se na mjesto pisca u povijesti i naznačava se njegova aktualnost za današnje doba. Nadalje, tema filozofije, poezije, vjere, politike te distributističke teorije istražuju se i prikazuju u skladu s novim saznanjima i najnovijim biografskim istraživanjem.

Ključne riječi: Gilbert Keith Chesterton, distributizam, eugenika, Balada o Bijelom Konju, katoličanstvo 

  • UVOD

Svako doba ima svoje hereze, svoj poteškoće i probleme. Ali nebeskim se usudom uvijek u tim razdobljima pojave ljudi snažnoga duha koji, ma kako se maleni činili, postanu bedem razornim valovima. Bilo izravnom borbom ili kao simbol, oni uvijek stoje kao bastion pravovjerja. Kada je arijanizam zaludio svijet svojim sasvim racionalnim (racionalnim u svjetovnom smislu) krivovjerjem te zamalo progutao čitavu Crkvu i kada su carevi htjeli sjesti na čelo Crkve, ustao je bojovnik Atanazije Veliki i stajao sam protiv svijeta.[1] Kada je katarsko krivovjerje paraliziralo duše ljudi poput otrova, iz tame s bakljom izronio je sveti Dominik. Kada je ono najgore od reformacije gotovo progutalo cijelu baštinu katoličanstva, došepao je sveti Ignacije Lojolski noseći stijeg vojujuće Crkve. U našoj povijesti, jednom kada je postalo jasno da trenutno ponuđene ideologije razaraju čovjeka tjelesno i duhovno, blaženi Alojzije Stepinac sve ih je odbio te tražio ono što je na nebu. I tako mnogi bezbrojni primjeri svjedoče o aktivnom dioništvu nečega što nije puko ljudsko djelovanje te o potrebi ljudske borbe da bi se očuvale dobre stvari; da bi se očuvala Istina, Ljubav i Ljepota na ovome svijetu.


Okolnosti suđenja zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, analiza sudskoga spisa i pravne održivosti presude

 

Sažetak

Rad proučava montirani proces protiv nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Na početku rada u kratkom je životopisu objašnjeno Stepinčevo djelovanje u međuratnom razdoblju, razdoblju Drugoga svjetskoga rata te u vrijeme poraća, neposredno prije sudskoga procesa. Opisana je pojava križara, nastojanja komunističkih vlasti u učvršćivanju vlasti i kompromitiranju oporbe te okolnosti dovođenja Stepinca pred sud. Analiziran je sudski spis na temelju optužnice, ispitivanja Stepinca i presude, iz kojih se očituje atmosfera i način postupanja. Rad sadržava i analizu pravne održivosti presude na temelju koje su iznesene nepravilnosti sudskoga procesa i presude koja krši načelo zakonitosti.

Ključne riječi: Alojzije Stepinac, poraće Drugoga svjetskoga rata, montirani proces, križari, Katolička Crkva

1. Uvod

Nekadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac osoba je koja je obilježila razdoblje Drugoga svjetskoga rata i poraća u Hrvatskoj. Kao ideološki neprikladan poslijeratnoj i novoformiranoj komunističkoj vlasti, uhićen je i izveden pred sud u rujnu 1946. godine.[1] U montiranom procesu osuđen je za „suradnju s okupatorom“, nasilno „prekrštavanje“, obnašanje dužnosti „ustaškoga vojnoga vikara“ te suradnju s križarima u rušenju državno-pravnoga poretka.[2] Takvu presudu ponavljat će režimska komunistička (a od osamdesetih godina 20. stoljeća možemo reći i srpska) pseudohistoriografija kao „dokaz“ za kompromitaciju Alojzija Stepinca.[3] Isti neutemeljeni i procesom revizije presude opovrgnuti navodi[4]  ponavljaju se i danas u jeku procesa njegove kanonizacije.[5] Cilj je ovoga rada objasniti kontekst i pozadinu suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, analizirati sudski spis te pravnu održivost same presude. Kao izvor za sudski spis korištena je propagandna knjižica iz 1946. godine, „Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima“, u kojoj je objavljen zapisnik.[6] Zbog toga sam izvor treba uzeti s oprezom jer dijelovi zapisnika mogu biti izmijenjeni ili izostavljeni. U radu su korišteni i iskazi Stepinčevih branitelja koji su ostali neobjavljeni sve do 1987. godine.[7]


Uzaludnost antiteizma – evolucijski razvitak religioznosti Homo sapiensa

 

Sažetak: Rad obuhvaća suvremene znanstvene dosege u proučavanju i objašnjavanju fenomena religioznosti i ritualnoga ponašanja kod modernoga čovjeka (Homo sapiens). Cilj rada nije dokazati Boga, već ljudsku tendenciju nadnaravnom, koja je biološki predodređena i evolucijski razvijana kao tek djelić čovjekovih psihofizičkih i intelektualnih prilagodbi.

Ključne riječi: religija, duhovnost, evolucija, znanost, Homo sapiens

1. PREDGOVOR

Četiri tisuće i dvije stotine zabilježenih organiziranih sustava vjerovanja. Zemlja vrije. Otkada ljudi koračaju na dvije noge i udaraju kamenom o kam, sa Zemlje se podižu lica i streme pogledi u Vis. Religiozan način mišljenja prisutan je već vrlo dugo i jedan je od osnovnih čimbenika po kojima se čovjek razlikuje od ostalih zemaljskih bića.[1] S razvojem svijesti o sebi i odnosu sebe prema okolini javljaju se pitanja koja i danas istražujemo zašto smo ovdje, zašto i s kojom je svrhom došlo do „nas” te jednostavno: ako mi ne znamo objasniti sve pojavnosti koje nas okružuju, postoji li odgovor negdje kamo mi (još) ne možemo doprijeti? Zatim, ako su te iste pojavnosti postojane i u pravilnom redu, ako akcija prouzročuje reakciju, ako se neke prirodne pojavnosti smjenjuju, predvidljivo i svaka sa svrhom jednako kako i mi ljudi činimo i obavljamo radnje, tada je možda i ovaj svijet, pa i mi, rezultat nečijega djelovanja? Religioznost i duhovnost u čovjeku, prošlom ili sadašnjem, nisu tek pokušaji pronalaska logičnih i smislenih odgovora na pitanja, spoznajni „alati” usporedni suvremenim znanstvenim disciplinama oni su njihov pokretač, gorivo, nalaze se u njihovim nazivnicima od početka, od one prve polu-koherentne misli koja je prošla glavom nekoga našega dalekoga pretka. Vjera u neki konačni odgovor, ključ zagonetke, rješenje s one strane jednadžbe oduvijek je s nama, isprepletena u svijest i „iDNKtet[2] čak i prije nego što je razuman čovjek to postao, a čak i kada se trudi zatomiti kao što će se to pokazati na sljedećim stranicama. Cilj ovoga preglednoga stručnoga rada nije dokazati Boga ili odrediti najispravniju religiju, već popisati arheološka oprimjerenja, urođene biološke predispozicije i evolucijske faze gradbe i razvitka religioznosti suvremenoga čovjeka; kao i navesti neka zamjenska obilježja izvorišno identičnoga ponašanja u slučajevima organizirane društvene negacije, zatomljavanja i institucionalnoga ideološkoga sprječavanja istih ljudskih tendencija.


Metafizički krajobraz ateizma

 

Ključne riječi: ateizam, kontingentnost, sirove činjenice, Hume-Edwardsovo načelo, prvi uzrok.

Sažetak: Dva su glavna cilja ovoga rada predložiti klasifikaciju ateističkih teorija na temelju načina na koje odgovaraju na tzv. problem kontingentnosti i procijeniti njihovu filozofijsku održivost kao metafizičkih teorija. Klasificiramo ateističke teorije u tri široke kategorije koje nazivamo 'naivni necesitizam', 'brutizam' i 'fundacionalizam' i sugeriramo da načelno samo fundacionalističke teorije mogu biti branjive alternative teizmu.

1. Uvod

Dva su glavna cilja ovoga rada. Prvi je ponuditi filozofijski dosljednu taksonomiju ateističkih teorija. Naravno, kao i bilo što drugo, ateističke se teorije mogu klasificirati na različite načine, no kriterij kojim ćemo se ovdje voditi načini su na koje pojedine ateističke teorije odgovaraju na ono što ćemo nazvati problemom kontingentnosti, tj. načini na koje odgovaraju na pitanje zašto uopće postoje (naizgled) kontingentna bića. Razvrstat ćemo ateističke teorije u nekoliko širokih kategorija, svaka od kojih implicira radikalno različitu fundamentalnu metafizičku strukturu stvarnosti. Teorije svrstane u istu kategoriju dijelit će stoga neka filozofijski zanimljiva obilježja – između ostalih, dijelit će određene zajedničke slabosti i prednosti qua metafizičke teorije. Drugi je cilj rada pokušati procijeniti relativnu uspješnost različitih skupina ateističkih teorija u odgovaranju na problem kontingentnosti. Ne zanimaju li nas toliko pitanja istinitosti, plauzibilnosti ili racionalne održivosti ateizma, već radije, recimo, odnos između ateizma i pojedinih religija i uz to povezana društvena i politička pitanja, neka bi se drukčija klasifikacija mogla pokazati prikladnijom.


Problematika muzeologije i muzeografije Domovinskoga rata s posebnim osvrtom na privatne zbirke

 

Autor: Marin Sabolović, mag. geog.[1]

Sažetak

            Muzeologija je znanost o prikupljanju, znanstvenom obrađivanju, čuvanju i izlaganju muzejskih predmeta, a muzeografija je disciplina koja iznalazi sredstva, načine, postupke i tehnološka rješenja za ostvarenje teoretskih postavki muzeologije. Muzeološka obrada Domovinskoga rata temelji se na specijaliziranoj grani muzeologije, odnosno vezana je uz stalne ili periodične postave i izložbe prije svega privatnih zbirki i zbirki muzeja u Republici Hrvatskoj. Izuzev stalnih postava koji čine tek dio ukupnih postava muzeja u Republici Hrvatskoj, najčešće povezanih s važnošću određenoga mjesta u Domovinskom ratu (npr. Muzej Eltz Vukovar, Muzej Domovinskoga rata Dubrovnik, Vojni kompleks Turanj, Muzej policije), u Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstven muzej suvremene ratne i vojne povijesti tematski ili isključivo vezan uz Domovinski rat. Kao posljedica toga javlja se problematika muzeologije, usporedno i muzeografije suvremene hrvatske povijesti i muzeologije i muzeografije Domovinskoga rata kao njenoga dijela čiji je sukus na privatnim zbirkama i kolekcionarima, ali i na ideji osnivanja Vojnoga muzeja na čiju se realizaciju čeka više od dva desetljeća.

Ključne riječi: muzeologija, muzeografija, suvremena vojna povijest, Domovinski rat

1. Uvod


Rat u Mutanabbijevoj poeziji

 

Autor: Edin Muftić

Prkosno živi ili časno pogini

Između britkih oštrica i barjaka što lepršaju!

Sažetak

Arapska poezija je humanistička i ne ostavlja neistraženim niti jedan aspekt ljudskog života. I rat se već zarana izborio za istaknuto mjesto, kakvo ima i među stihovima najvećeg arapskog pjesnika Mutanabbija. Rad donosi kraći izbor iz gigantskog pjesnikova opusa i dijakronijski prikazuje Mutanabbijevo shvaćanje rata tijekom četrdesetogodišnjega pjesnikova života, uglavnom se držeći kronološkog redoslijeda koji slijedi Abul-Ala' Ma'arri u svom komentaru.

Ključne riječi: Mutanabbi, Sejfud-Davla, Hamdanidi, rat, arapska poezija

Rat u predislamskoj poeziji


Temelji visoke ratne umjetnosti

 

(Gründsätze der Höhenkriegskünst)

Nadvojvode austrijskog Karla Habsburškog

Autor: Ivan Trogrlić

 

Sažetak

„Temelji visoke ratne umjetnosti“ jest zaboravljeni priručnik austrijske carske vojske iz vremena napoleonskih ratova, a napisao ga je jedan od tadašnjih najsposobnijih zapovjednika. U svega sedamdesetak stranica nadvojvoda Karlo Habsburški osvrće se na osnove strategije, taktike i logistike potrebne za uspješno vođenje rata. Određena poglavlja daju osvrt na probleme koji su jedinstveni podneblju Austrijskoga Carstva i njezinoj oružanoj sili, dok istodobno po prilagodbama koje su navedene u ovom djelu saznajemo više o vođenju ratova u prvim desetljećima 19. stoljeća. Ovaj je kratki priručnik svoju svrhu ispunio prije dvjesto godina, ali znanje sadržano u njemu preživljava do danas. Stoga je cilj ove analize spomenutoga znanja da povećava našu spoznaju ratne umjetnosti.

Ključne riječi: rat, napoleonski ratovi, nadvojvoda Karlo, Temelji visoke ratne umjetnosti, Austrija.

  1. Uvod

NOVI HLADNI RAT SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA I RUSKE FEDERACIJE

 

Autor: Davor Dijanović[1]

Sažetak

U radu se problematizira novi hladni rat Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije. Usporedbom s vremenom hladnoga rata dokazuje se da i danas možemo govoriti o neohladnoratovskome nadmetanju dviju velesila koje se odvija na diplomatskom, medijsko-propagandnom, vojnom i energetskom planu. Nova konfrontacija podrazumijeva i nove proxy ratove, a differentia specifica novoga hladnoga rata postojanje je trećega globalnoga aktera, Narodne Republike Kine koja posljednjih godina gradi strateški savez s Rusijom. Kao i u hladnom ratu nakon Drugoga svjetskoga rata, kad su Sjedinjene Države vodile politiku obuzdavanja Sovjetskoga Saveza, i danas se javljaju ideje o trostrukome obuzdavanju Rusije, Kine i Irana.

Ključne riječi: novi hladni rat, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina

1. Uvod


RATNA BIOGRAFIJA KRVAVOG BARUNA: ROMAN VON UNGERN-STERNBERG

 

Autor: Borna Kuri

Sažetak

sternberg sl1aČlanak daje kratki kronološki pregled života baruna Romana von Ungern-Sternberga (1. 10. 1886. – 15. 9. 1921.). U članku se posebna pozornost daje njegovom ratnom djelovanju i osobnim motivima u kontekstu vremena.

Ključne riječi: Roman von Ungern-Sternberg, Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, konzervativizam

1. Uvod

Barun Roman Feodorovich von Ungern-Sternberg bio je ratni heroj Prvoga svjetskoga rata, žestoki pobornik dinastije Romanova, vrlo konzervativan pan-monarhist i generalni pukovnik Bijele garde. No, povijest ga u prvom redu pamti po onome što u njegovoj biografiji tek slijedi. Raspadom Bijele garde kreće južno iz Sibira i postaje osloboditelj Mongolije gdje vraća Bogdkhana na prijestolje. U svojoj de facto vladavini Mongolijom postaje legendom te navodno biva proglašen reinkarnacijom budističkoga boga rata.[1] Ungern-Sternberg sanjao je o ponovnoj uspostavi velikoga mongolskoga i kineskoga carstva čijom bi snagom ukrotio Rusiju i ponovno uspostavio Božji poredak na zemlji.[2] Velikih snova, no također fatalistički nastrojen, Ungern-Sternberg je 1921. otišao u ratnu kampanju iz koje se nikad nije vratio.[3]                          


Zemljopisno-strateške osobine fortifikacijskoga sustava Vallo Alpino na hrvatskom primjeru ‒ kompleks Zvoneća

 

Autorica: Nera Meštrović[1], mag. arch., mag. ling.

Sažetak:

Rad prikuplja i predstavlja osnovne činjenice o povijesti i strukturi obrambenoga sustava Vallo Alpino te opisuje primjenu njihove strateške zamisli na primjeru manjega kompleksa Zvoneća (četiri pojedinačne jedinice). Razrađeni su popis, opis i odnos utvrda, sa svrhom prikazivanja međusobne komunikacije i zaštite okolnoga prostora pod kontrolom. Takav konačni uradak reprezentativno prikazuje dio funkcioniranja fortifikacijske linije „Alpski bedem“.

Ključne riječi: Alpski zid, ratna arhitektura, zemljopis

Summary:

Paper collects and presents basic facts on history and structure of defense system Vallo Alpino, describing the applications of it's intended strategy on the microlevel example of Croatian Zvoneća complex (four individual units). Listing, description and mutual correlation of the units are analyzed with the goal of presenting mutual interactions and protection of the controlled area. The final result gives information on one specific segment on functioning of the elaborate Alpine Wall system.


Komparativna analiza teorije partizanskoga ratovanja Franje Tuđmana i Carla Schmitta

 

Autor: Marko Paradžik[1]

Takva je priroda rata, gdje je ulog istovremeno igra i autoritet i opravdanje. Tako viđen, rat je najistinitiji oblik poricanja. To je opit volje pojedinca i volje drugog unutar veće volje koja je, zato što ih povezuje, primorana izabrati. Rat je ultimativna igra zato što je rat, na kraju krajeva, prisila na sjedinjenje postojanja. Cormac McCarthy, „Krvavi meridijan“[2]

Sažetak: Rad donosi usporedbu promišljanja o partizanskom ratovanju Carla Schmitta iz njegova spisa „Teorija partizana“ (napomena o pojmu političkog) i Franje Tuđmana iz njegove knjige „Rat protiv rata“. U uvodu se uspoređuju biografije Franje Tuđmana i Carla Schmitta radi isticanja različitosti perspektive na fenomen partizanskoga ratovanja. Analiza njihovih promišljanja prolazi kroz usporedbu osnovnih značajki radova u kojima su izložena razmišljanja (razdoblje objave, svrha, opseg, podjele po tematskim cjelinama, povijesni raspon analize, metoda analize). Zatim se njihova promišljanja stavljaju u međunarodnopravni kontekst s obzirom na to da je partizanski rat objekt normiranja međunarodnoga prava. Prije samoga zaključka ukupne komparativne analize izlaže se njihovo korištenje umjetnosti i filozofije u razlaganju tematike partizanskoga ratovanja. U zaključku se konačno ispituje aktualnost njihovih promišljanja.


Metafizika rata u misli Juliusa Evole

Autor: Mario Tomas

Sažetak

Članak obrađuje pristup talijanskoga filozofa Juliusa Evole prema ratu kao ideji i njegovom odnosu prema dualizmu rata kao materijalne i duhovne manifestacije. Središnji koncepti kojima se Evola bavio u svojim osvrtima rata bili su sakralnost rata, tradicionalističke forme ranijih sukoba poput rimskoga sakralnoga rata, križarstva i džihada te osvrt na suvremene forme ratova dominiranih tehnologijom kroz prizmu vlastite teorije tradicionalizma.

Ključne riječi: Julius Evola, tradicionalizam, antimodernost, rat, sakralni rat

  1. Uvod

 Rat je otac svih stvari

(Heraklit)

Fragmentarno u mnogim radovima talijanskoga filozofa Juliusa Evole rat se spominje kao središnji motiv koji dominira u mnogim aspektima njegovoga tradicionalizma. Rat u tradicionalističkoj misli Evola nije predstavljao kao puko sredstvo ostvarivanja određenih ciljeva, posebno onih materijalističkih, već kao metodu ostvarivanja i samosvladavanja u kojoj pojedinac ili skupina ostvaraju i nadilaze same sebe u borbi kao jedinstvenom metafizičkom iskustvu.


Feminizam kao politički program u 21. stoljeću

Feminizam u javni diskurs ulazi kao moderan set ideja deriviranih iz prosvjetiteljske vizije svijeta te ujedno kao i opozicija istom.[1] Ideja prosvjetiteljskog subjekta temeljila se na koncepciji osobe kao potpuno centrirane, jedinstvene individue, obdarene sposobnošću razuma, svijesti i djelovanja. [2] Prethodno opisan subjekt zahtijeva pustiti svoj glas i biti akter političkog života iz čega proizlazi bazično objašnjenje budućeg feminističkog diskursa. Usporedno jest, međutim, težnja za racionalnošću i vlasti nad prirodom putem ljudskog konstrukta kulture sama po sebi stvorila vrijednosnu  opoziciju prema ženskom koje je u odnosu na muško promatrano analogno sa shvaćanjem binariteta priroda-kultura, te je iz valorizacije kulture kao nadmoćne prirodi proizašlo poistovjećivanje žena i muškaraca s tom dihotomijom.[3]  Režim istine koji je stvorio uvjet za nastanak feminističke misli ujedno je i stvorio jaz između muškog i ženskog te posljednje, subordinirao prvom. Pojam režim istine uveo je u socijalnu filozofiju Michel Foucault, a označava društveni fenomen da svako društvo prema njegovoj teoriji moći ima svoj vlastiti poredak istine jer prihvaća i proizvodi određene diskurse koji za to društvo djeluju kao istiniti.[4] Promatrajući stoga valove feminizma od njegova nastanka do danas možemo sociologijskim pristupom vrijednostima koji zahtijeva dinamičan i diferencijalan pristup, zahvatiti strukturalne i povijesne determinante te društvene nositelje vrijednosti i biti usmjeren analizi društvenih snaga koje vrijednosti stvaraju, održavaju, opovrgavaju.[5]


Konfrontacija medicine i alternativne medicine

Komplementarna[1] i alternativna medicina (u daljnjem tekstu KAM) po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije obično označava široki niz praksi zaštite zdravlja koje nisu dio tradicije neke zemlje i nisu integrirane u dominantan sustav zdravstvene zaštite. Drugi izrazi, osim izraza alternativne medicina, koji se pokatkad koriste da bi se opisale te prakse zaštite zdravlja jesu prirodna medicina, paramedicina, nekonvencionalna medicina i cjelovita (holistička) medicina. Konkretni primjeri navedene medicine su ajurvedska medicina, akupresura, akupunktura, kiropraktika, bioenergetika, biomagnetna terapija, polaritetna terapija, feng shui, iridologija, chelation terapija, chi kung, yoga, reiki, biljna medicina itd. Zbog velikog opsega teme za potrebe ovog rada  pod alternativnom medicinom  osvrnut ćemo se  na samo neke oblike alternativne medicine koji svoje podrijetlo vuku iz Istoka. Klasična i moderna medicina[2] koja se prakticira danas u više manje svim zdravstvenim sustavima civiliziranog svijeta razlikuje se od alternativne medicine upravo po tome što je ona znanost. Profesor Matko Marušić je na znanstvenom skupu Društvo i medicina u Splitu 1986. godine javno izrazio sukob dviju medicina[3] i sam je u svom radu Medicina i paramedicina ili zašto medicina nema alternative jasno odredio vrijednost medicine kao znanosti.[4]


Domovinski rat – građanski ili obrambeni rat?

U agresiji na RH poginulo je preko 21 000 osoba: 13.583 na hrvatskoj strani, uključujući nestale (Goldstein 2003.). Pod okupacijom se našlo 14 760 km2 ili 26 % hrvatskoga teritorija. Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema drugim podatcima, uništeno je 180 000 domova, 25 % hrvatskoga gospodarstva te prouzročeno 27 milijardi USD materijalne štete (Perković, 2001).

Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga življa u Hrvatskoj koja je izbila u kolovozu 1990. godine, a sam Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj je etapi, do siječnja 1992. godine, izvršena vojna agresija i Hrvatska je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991. godine, uz postupnu naklonjenost JNA srpskim pobunjenicima, a od kolovoza 1991. godine prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995. godine, došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj su etapi, u svibnju i kolovozu 1995. godine, bile izvedene vojne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini i Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave 1996.1998. godine.


Demografsko odumiranje Hrvatske i Hrvata – nastavak ili oporavak?

O samoj demografiji...
 
Kako bi se čitateljima što vjernije dočaralo stvarno demografsko stanje u Hrvatskoj i susjednim zemljama, prvo je potrebno objasniti što je to demografija, čime se ona bavi te istaknuti neke pojmove koje ljudi često iz neznanja zamjenjuju ili miješaju.
 
Demografija je najstarija grana statistike, a proučava statistiku stanovništva. Posebno se obazire na vitalnu (broj rođenih/broj umrlih) ili demografsku statistiku. Demografiju, općenito gledajući, razumijevamo kao društvenu znanost koja proučava stanovništvo s kvantitativnog i kvalitativnog aspekta. Pod pojmom „stanovništvo“ razumijevamo specifičan skup osoba u kojemu svaka osoba sudjeluje sa svojim specifičnim obilježjima. Zbog toga se stanovništvo jednog teritorija po svojim obilježjima, značajkama, razlikuje od karakteristika pojedinih osoba koje čine njegov dio.

Pregled problematike umjetničkog aktivizma u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti

Aktivizam (lat. activus, agere, djelati, raditi) filozofsko je shvaćanje da je za napredak čovječanstva posebno važan razuman i stalan utjecaj ljudskog znanja i htijenja na kulturu i život uopće.[1]

Pristup suvremenoj problematici umjetničkoga aktivizma temelji se na njegovu razvoju u nekoliko dijelova, kao i na političko-društvenom utjecaju na trenutno stanje u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Začetci umjetničkog aktivizma naziru se u 1920-im godinama u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i političke situacije koja je utjecala na stvaranje umjetničkih grupacija s određenim umjetničkim izričajem u području društva i politike. Nadalje, izraziti razvoj zasebnog smjera u umjetnosti bilježi se u vremenu političkih i društvenih promjena za vrijeme SFRJ. Nakon toga dolazimo do temelja sadašnjeg umjetničkog aktivizma koji od osamostaljenja Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu RH) nosi izrazito nacionalni predznak, odražavajući se izričito na političko-društvena pitanja u hrvatskom društvu i kulturi. U tih dvadeset i pet godina od osamostaljenja RH do danas počinju se isticati pojedinci, grupacije i umjetničke prakse koje manjkom razrađenoga koncepta performativnih umjetničkih činova dovode do pada kvalitete same umjetničke scene toga područja.


Europska Nova Desnica i teorija kulturne hegemonije

Prvih deset godina 21. stoljeća u Europi je obilježilo jačanje tzv. radikalno desnih političkih stranaka, što predstavlja prvu ozbiljniju prijetnju hegemoniji liberal-demokratske političke misli. Prirodno, takva promjena europskog političkog krajolika izazvala je i nebrojenu količinu medijskih i akademskih napisa čija bi svrha trebala biti raščlanjivanje i promišljanje ideologijskih i strategijskih postavki spomenute radikalne desnice. Kako je liberalnom autoru, sudeći po većini do sad objavljenih takvih napisa, teško pravilno pojmiti i bez politički utemeljenih predrasuda pisati o toj pojavi,[1] smatram potrebnim u ovom radu objektivnije prikazati jednu od intelektualnih skupina koja je ostavila znatan ideološki utjecaj na navedenu političku struju suvremene Europe. Riječ je o Europskoj Novoj Desnici.


Ideologija u romanima Michel Houellebecqa

Odnos umjetnosti i ideologije je uvijek bio kompleksan iz razloga što su oboje u nekom određenom smislu refleksija zbiljnog svijeta i ujedno svojevrsni izraz svijetonazora nekog autora. Postoje razne definicije i objašnjenja pojma pojma ideologije koji se javlja u vrijeme Francuske revolucije kada se oblikuju glavne ideologije kao što su socijalizam i liberalizam. Ne postoji jedinstvena defnicija ideologije, ipak ideologijju se može pokušati odrediti kroz njene socijalne funkcije: 1.) pridonosi ispunjenju osobne potrebe za identitetom i razvojem ljudskih bića; 2.) ideologije pribavljaju perspektivu pomoću koje se svijet može razumijeti i protumačiti; 3.) ideologije motiviraju djelovanje, koje može biti usmjereno na uspostavljanje ili održavanje određenih vrijednosti ili vjerovanja; 4.) opskrbljuju socijalne grupe ili cijela društva skupom ujedinjavajućih načela i vrijednosti.[1] Sam izraz je skovao 1796. Antoine Destutt de Tracy iz Francuske koji je ideologiju nastojao uspostaviti kao znanost o idejama.[2] Upravo je Francuska domovina suvremenog pisca, esejista i pjesnika Michel Houellebecqa rođenog 1958. koji u svojim romanima secira, analizira, suptilno kritizira i karikira mnoge suvremene društvene fenomene: ideologija egalitarizma, liberalizma, socijalizma, multikulturalizma, feminizma, psihoanalizu, muslimanski fundamentalizam, new age sekte, pornografska industrija, napredak znanosti u vidu genetike i eugenike itd... Na francuskoj književnoj sceni jednako je popularan i kritiziran kao primjerice Pascal Bruckner ili Frédéric Beigbeder kojeg je navodno naveo na pisanje. Smatram da se stavovi i sam život pisca treba iščitati iz njegovih književnih ostvarenja. Bilo bi pogreška izvlačiti njegove stavove iz njegove šture biografije ili iz njegovog odnosa prema medijima s kojima vjerojatno izvodi svojevrsni performans pasivnosti i kratkih odgovora danih kroz dugo promišljanje pa oni djeluju kao preko volje iznuđeni. Većina glavnih likova Houellbecqovog romanesknog svijeta jesu antiživotni, bezvoljni i defetistički nastrojeni. Koliko su njegovi likovi izraz njegovog autobiografskog alter ega, a koliko idealtipovi suvremenog čovjeka oblikovanog prevladavajućim ideologijama teško je reći. U najnovijem romanu Mapa i teritorij on je i sam postao lik u svojem romanu.


Društveno naslijeđe jugoslavenskog socijalističkog privrednog sustava

Socijalizam[1] je prijelazno razdoblje između kapitalizma i komunizma koje sadržava neizbježne ostatke kapitalizma.[2] Upravo je to prijelazno obilježje socijalizma izvor beskonačnih rasprava o „različitim putovima u komunizam“ koje su međusobno vodili državni teoretičari socijalizma tijekom druge polovice prošloga stoljeća. Relativnost pojma označilo je i cjelokupno razdoblje socijalističke Jugoslavije u kojem najvažniji društveni zadatak postaje „promjena“, tako da povijest socijalističke Jugoslavije obilježava svojevrsna „tradicija promjene“.[3] Nastavno na sam socijalizam, on kao ekonomska doktrina prvenstveno teži ostvarenju gospodarske pravednosti i to tako da se individualni poriv stjecanja ukloni ili ograniči jednom od nadindividualističkih instanca.[4] U praksi tu ulogu vlasnika, kontrolora i donositelja privredno-društvenih planova i odluka dobiva država, ali s obzirom na to da je ona u srži buržoaska tvorevina, u teoriji postoji neprekidna tendencija da se njezin utjecaj postupno ukloni.[5]


NACIJA, NACIONALIZMI I POST-NACIONALIZAM U XXI. STOLJEĆU

Višestruke definicije i klasifikacije nacionalizma

Nacionalizam je ideologija koja se pojavljuje u osamnaestom stoljeću, a prožima svjetsku političku elitu sve do dvadesetoga stoljeća. Povjesničari i politolozi koji će proučavati taj fenomen morat će u potrazi odgovarajuće tipologije i sinteze uzimati u obzir vremensku, prostornu i društvenu dimenziju te kontekst u kojem se takvo nacionalno idejno stremljenje razvijalo. Benedict Anderson[1] inzistirat će na sličnosti i imitaciji između raznih nacionalističkih politika koje se višestruko afirmiraju tijekom vremena, dok drugi politolozi poput Raoula Girardeta i Gellnera[2] nastoje pokazati neovisnost ili ovisnost nacionalnog fenomena u odnosu na povijesne situacije i kontekste. Poneki će povjesničari poput Erica Hobsbawma[3],  koji  koristi tipologiju Miroslava Hrocha[4], izabrati  posrednički put koji stavlja naglasak na povijesne detalje koji odigravaju značaju ulogu u tumačenju nacionalnoga stremljenja. Francuski povjesničar Jacques Bainville (Histoire de trois générations, Fayard, 1918.), u svojoj povijesti triju generacija (1918.) nastoji proučavati uzroke Prvoga svjetskog rata koje vidi već u korijenima Francuske revolucije s njezinom kvazi-religioznom „egzaltacijom nacije“ koja je znatno doprinijela razvoju nacionalističkih ideologija i iluzije o dobronamjernim odnosima između europskih nacionalizama.


ABDUL-MALIK I KUPOLA NA STIJENI – RAZGRADNJA JEDNOG MITA

Sažetak

Kupola na stijeni u Jeruzalemu jedna je od najimpresivnijih građevina i simbol svetoga grada. Istodobno predstavlja najstarije monumentalno djelo islamske umjetnosti koje je do danas, više od trinaest stoljeća od podizanja, sačuvalo svoj izvorni oblik uz tek manje modifikacije. U članku se analizira i dekonstruira mit, popularan u kampanji negiranja važnosti grada u arapsko-islamskoj svijesti, da je umajadski kalif Abdul-Malik podigao kupolu kako bi preusmjerio hadž iz Meke, koja je tada bila pod kontrolom njegova suparnika Ibnuz-Zubejra, u Jeruzalem. Jedini klasični arapski izvor koji ovo spominje je Jakubi, čija kronika mora biti uzeta sa zrnom soli zbog autorovih dubokih anti-umajadskih osjećaja. Brojna druga kanonska djela klasične arapske historiografije slažu se da je pravi Abdul-Malikov motiv iza podizanja Kupole na stijeni bila njegova želja da nadmaši sjaj bizantskih crkava u Palestini i Siriji. Dizajn kaligrafskih natpisa na kupoli povjeren je Radži bin Hejvi, slavnome pravniku i skupljaču hadisa koji je ciljano odabrao određene kur'anske ajete koji govore o Kristovoj ljudskoj prirodi, kako bi od ovoga remek-djela arhitekture učinio medij kršćansko-islamske polemike.

Ključne riječi: Jeruzalem, Kupola na stijeni, Umajadi, arapska historiografija 


DJELOVANJE KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOGA RATA

Sažetak

Zagrebački je kardinal Alojzije Stepinac uz papu Ivana Pavla II. najpopularnija crkvena ličnost među hrvatskim vjernicima. Upravo ga je potonji proglasio blaženim 1998. godine u Mariji Bistrici ispred pola milijuna ljudi. Stepinac je zagrebačkim nadbiskupom postao 1937. godine. Zanimljivo je da je u isto vrijeme njegov najveći politički protivnik, Josip Broz Tito, postao glavni tajnik Komunističke partije Jugoslavije. Jedini hrvatski crkveni velikodostojnik koji se popeo na Triglav, najviši vrh zemlje kojom je vladao Tito, bio je upravo Stepinac. Podijeljena su mišljenja o ovom čovjeku. Za Hrvate on je osoba koja je spašavala živote, a za Srbe osoba koja je podupirala i sudjelovala u ustaškim zločinima. Odakle toliko suprotnosti o Stepincu? Zaslužuje li on titulu blaženika i potencijalnoga sveca, ili je ratni zločinac? U ovome radu, kao profesor povijesti, razmotrit ću njegovo djelovanje tijekom Drugoga svjetskoga rata i odgovoriti na ovo pitanje. Napominjem da se Stepinčev životopis može pronaći u mojem završnom radu „Alojzije Stepinac u očima povjesničara s naglaskom na njegovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu.“

Ključne riječi: Alojzije Stepinac, Nezavisna Država Hrvatska, ustaški režim


KONZERVATIZAM I REVOLUCIJA U POLITIČKOJ MISLI JOSEPHA DE MAISTREA

  1. Uvod

Konzervatizam kao moderna politička ideja nastao je nakon Francuske revolucije kao odgovor na nestabilnost i političko nasilje koje je ona proizvela. Najpoznatiju političku kritiku revolucionarnih ideala iz konzervativne perspektive iznio je britanski političar irskih korijena Edmund Burke u svojem eseju “Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj” iz 1790. godine.[1] U Burkeovoj sjeni ostao je Joseph de Maistre, politički mislilac i diplomat iz frankofone Savoje čija su djela stvorila temelj za razvoj kontinentalnoga konzervatizma u 19. stoljeću. Taj doprinos europskoj političkoj misli čini ga vrijednim da bude predmet ovoga maloga istraživanja. U članku ću se pozabaviti Maistreovom kritikom Francuske revolucije, ali i revolucionarne politike općenito, te njegovim pokušajem afirmacije konzervativnih političkih načela.


EVOLA I JÜNGER, TRADICIONALISTIČKA KRITIKA

 

  1. Uvod

Definirati intelektualnu vrijednost pojedinog mislioca znači, između ostaloga, individualizirati unutar njegovoga sustava misli različite konceptualne odnose s drugim autorima i procese modifikacije koje su isti polučili, kao i integraciju tih utjecaja unutar njegove misli. Tako izazov predstavlja individualizirati uporišne točke Evoline misli koje se dotiču Ernsta Jüngera. Odnos Evola – Jünger bio je hvaljen i uzdizan na apologetski način zbog kulturalnih sličnosti, obogaćen jednim općim antikonformizmom. U ovom radu namjeravam dati uvid u analizu važnih postulata Jüngerove misli u svjetlu interpretacije koje je na njih dao Julius Evola. Evola se nije ograničio na prijevod i komentar Jüngerovih djela u Italiji. Njegov je interes prije svega bio političko-ideološkoga karaktera i izražava se u jednoj tradicionalističkoj kritici Jüngera kao modernoga reakcionara uz nekoliko formiranih uputa koje su potom elaborirane kao kodeksi ponašanja prema talijanskoj i europskoj desnici.


CARL SCHMITT – UVOD U OSNOVE OPĆE TEORIJE PRAVA I DRŽAVE KONZERVATIVNE REVOLUCIJE

Opća teorija prava i države bavi se odnosom prava i države te njihovom suštinom, nastojeći ih teoretski objasniti. Važno je istaknuti da su pravo i država neodvojivo povezani entiteti koji se međusobno prožimaju. Oni su društveno-politički čimbenici, kako se to podučava u službenoj literaturi katedre za Opću teoriju prava i države na Pravnom fakultetu u  Zagrebu, te povijesno i funkcionalno povezani čimbenici.[1] Pravo je jezik kojim država govori.[2] Država je često stvaratelj prava, i najčešće njegov jamac.[3] Ne postoji jedinstvena definicija države i prava. Postoji niz dominantnih općih teorija prava i države: patrijarhalna teorija (Aristotel), teorija sile (Eugen Düring), materijalistička teorija (Karl Marx), pozitivističko-normativistička teorija (Hans Kelsen), rasna teorija (Ludwig Gumplowicz), biologistička (Herbert Spencer), realno-interesna teorija (Rudolf Ihering), teološka teorija (Aurelije Augustin), povijesna teorija (Karl Friedrich Savigny), prirodna-racionalistička teorija (Samuel Freiherr von Pufendorf ), solidaristička teorija (Léon Duguit) itd...


Intermarium: Geopolitička alternativa po mjeri nacionalnih interesa

Novih zamah hladnoratovskih kriza i vojnih sukoba u svijetu, a odnedavno i u nama bliskoj Ukrajini, otvorio je teška pitanja o položaju i budućnosti Hrvatske u izmijenjenim geopolitičkim okolnostima. Iako Hrvatska nije posebno važan geopolitički čimbenik niti može značajnije sudjelovati u svjetskim promjenama, o tim je pitanjima ipak važno razmišljati, ponajprije zbog nas samih.


Kritika geopolitike

Uvodne riječi i početne definicije.

''Euroazijska ideja predstavlja temeljitu reviziju političke, ideološke, etičke i vjerske povijesti čovječanstva, te nudi sustav klasifikacije koji teži prevladati dosadašnje uobičajene klišeje''1

Aleksandar Dugin[1]

Svrha ovog rada je kritički prikaz jednog od najpopularnijeg termina današnjice, kada govorimo o dinamici globalnih političkih događanja. Ovaj rad neće samo biti kritički prikaz geopolitike kao znanosti, ili kritika pojedinih ideologija proizašlih iz geopolitike, kao primjerice Euroazijanizma ili Eurokontinentalizma, nego će u sebi sadržavati važnije elemente vezane sa pojmom geopolitike.


Cronnection - Prijedlozi za novi okvir suradnje s hrvatskim iseljeništvom kroz obrazovanu i karijernu mobilnost te društvenu komunikaciju

U mnoštvu tema o kojima se obično razgovara kada je riječ o hrvatskom iseljeništvu pronalazimo tematski prostor u kojemu postavljamo i nudimo odgovore na dva ključna pitanja. Ona nisu nužno svjetonazorske i političke prirode, već su po čitavoj svojoj prilici vezana uz individualni i kolektivni napredak u odnosima između Domovine i hrvatskoga iseljeništva. Pokušavajući se približiti mlađim generacijama, kojih se najviše tiču odnosi Hrvatske i njezina iseljeništva, odlučili smo se koncentrirati na dvije tematske jedinice: 1) trendovi u međunarodnom obrazovanju i karijere kao sredstva jačanja veza s hrvatskim iseljeništvom i 2) strateška komunikacija te korištenje društvenih mreža i novih medija u povezivanju domovine i iseljeništva. Kao konzultanti, u praksi smo primijetili mnoge trendove koji se moraju iskoristiti na pravilan način ako s iseljeništvom želimo ostvariti što plodonosnije odnose. Taj smo široki i ambiciozni projekt nazvali Cronnection.


Crkva i Francuska Revolucija - od pokretanja revolucije do sukoba s Napoleonom

Crkva u početcima Francuske revolucije

U svojim početcima Francuska revolucija nije bila neprijateljski najstrojena prema Crkvi. Moglo se reći da je tzv. „niži kler“ najvećim dijelom sastavljen od župnika, heroja galikanskoga rižerizma (prema Edmondu Richeru) bio taj koji je staleže skrenuo prema Francuskoj revoluciji.[1]


Ruski nacionalizam

U ovom će tekstu nacionalizam biti predstavljen s ruskog stajališta, ako ga tako uopće možemo nazvati s obzirom na to da se ovaj pojam teoretski ne može odnositi na Rusiju. Pokret koji obuhvaća pojam „ruskoga nacionalizma“ vrlo je specifičan, a na temelju autora kao što je Konstantin Krylov[1] čitateljima će biti jasno i zašto je tome tako. Za početak, malo upozorenje: ruski je pokret nacionalizma prilično raznolik s obzirom na to da u njemu sudjeluju ljudi različitih stavova o mnogočemu. Autor Konstantin Krylov kaže da se s obzirom na raznolikost mišljenja ne može referirati samo na jednu stranu ovoga pokreta pa zato autor govori samo iz iskustva.


Izazovi željeznice u Hrvatskoj

„Ako željeznica preživi 20. stoljeće, bit će dominantna u 21. stoljeću!“


Lik „Odmetnika“ kao model poželjnoga zoon politikona Ernsta Jüngera

Ernsta Jüngera[1] smatra se jednim od glavnih protagonista duhovno-intelektualnih gibanja između dvaju svjetskih ratova, prvenstveno na njemačkom području, pod zajedničkim nazivnikom „konzervativne revolucije“. Ta se škola mišljenja obično naziva pokretom, iako nema obilježja klasičnog pokreta – zajednički manifest, institucionalno okupljalište i medij za distribuciju ideja. Unutar toga „pokreta“ djeluje niz filozofa pomalo heterogenih idejno-svjetonazorskih usmjerenja.


Tipologija krune s reljefa iz splitske krstionice

  1. Uvod

Od početka sustavnoga proučavanja reljefa iz splitske krstionice postavljalo se nekoliko glavnih pitanja od kojih je najviše prevladavalo ono oko identificiranja lika vladara. Drugo najvažnije pitanje postavljalo se uz rijedak prikaz krune hrvatskoga vladara iz toga razdoblja. Njezin zanimljiv izgled predstavlja rijetkost među umjetničkom praksom prikaza vladara i kruna u umjetnosti 10. – 12. stoljeća u Hrvatskoj. Reljef se nalazi u splitskoj krstionici u kojoj je služio kao dio krsnog zdenca,[1][2] a izvorno je najvjerojatnije služio kao plutej oltarne ograde u krunidbenoj crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu.[3] Dodatna potpora toj tvrdnji su vremenski različite intervencije i adaptacije na samom reljefu.[4] Ako se uzme u obzir pretpostavljeno izvorno mjesto na kojem se nalazio reljef u čijem zdanju prevladava nadogradnja u zapadnom utjecaju graditeljstva,[5] stilska analiza koja postavlja reljef u razdoblje romanike usporedbom s ranijim stilom predromanike pokazuje znatno veću jasnoću likova i razvijeniju figuralnost.[6] Ranije pretpostavke često su podrazumijevale da se radi o prikazu kralja Tomislava,[7] no stilskom analizom daje se zaključiti da je reljef napravljen u vrijeme 11. st. Također valja odbaciti i pretpostavke o tome da se radi o prikazu Krista koje su također u 19. st. bile ponuđene kao alternativno tumačenje.[8] Najbolji protuargument toj pretpostavci usporedba je prikaza Krista na drugim reljefima na kojima prednjači prikaz aureole, a ne krune.[9] Ovaj nam raspon omogućava pretpostavku da se najvjerojatnije radi o prikazu kralja iz 11. st., tj. kralja Stjepana I., Petra Krešimira IV. ili Dmitra Zvonimira.


Poimanje Tradicije u misli Juliusa Evole

  1. Uvod

 U definiranju Tradicije, njezinih koncepata, struktura i mogućnosti aktualiziranja u suvremenom svijetu Julius Evola predstavlja nezaobilaznog autora. Riječ „Tradicija” korištena je kao opis sustava superiornih spoznaja u spiritualnom smislu kojima se počeo baviti pod utjecajem djela Renéa Guénona 20-ih godina prošloga stoljeća. Njegova djela obrađuju razne teme koje sadržavaju odnos pojedinca i društva prema korpusu ideja kojeg je sam često nazivao „svijet Tradicije”. Tu je stalno prisutna podjela na dva stajališta: s jedne strane metafizika povijesti i morfologija civilizacija te s druge jedna „ezoterijska”, tj. dubinska interpretacija rasprostranjenog materijala koji je vezan uz Tradiciju. Predmet ovoga rada upravo je Evolin odnos prema samoj Tradiciji kao konceptu te društvu i državi koje je smatrao ključnima u njezinu autentičnom postojanju.


Protiv nasilja nad naravi, ženom i obitelji − očitovanje u javnu raspravu o potvrđivanju Istanbulske konvencije

  1. Uvod

Ministarstvo demografije[1] oglasilo je 3. srpnja 2017. internetsko savjetovanje o „Prijedlogu zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“.[2] U proglasu radi prikupljanja mišljenja zainteresirane javnosti Ministarstvo je istaknulo: „Cilj Konvencije jest prvenstveno […] promoviranje rodne ravnopravnosti“ i: „ovim Zakonom omogućilo bi se jačanje postojećeg sustava zaštite ljudskih prava“.[3] Odazivajući se pozivu na sudjelovanje u javnoj raspravi 3. kolovoza 2017., iznio sam sljedeće.


Razvoj i primjena tehnologija proizašlih iz Drugoga svjetskoga rata − komparativni prikaz na primjeru Njemačke i Japana

  1. Uvod

Potrebe ratne industrije Drugoga svjetskoga rata ubrzale su razvoj mnogih znanstvenih polja te sukladno tome pridonijele razvoju tehnologija koje svoje praktične i funkcionalne početke mogu tražiti u zadnjim godinama rata. Sve teži strateški položaj država Trojnoga pakta u zadnjim godinama rata, točnije Japana i Njemačke, uzrokovat će ulaganje sredstava u razvoj do tada dovoljno neistraženih tehnologija. Njihov razvoj počinje već početkom 20. stoljeća, ali i Saveznici i sile Osovine zanemaruju njihov potencijal. Početkom 20. stoljeća među svjetskim velesilama vlada uvriježeno mišljenje superiornosti njemačke tehnologije i znanosti[1] te podjednako snažno uvjerenje u inferiornost japanskoga znanstveno-tehnološkoga proizvodnoga kapaciteta.[2]


Tehnologija u Tolkienovu Međuzemlju

  1. Uvod

Tolkienov „Gospodar prstenova“ neizostavni je klasik britanske književnosti 20. stoljeća, a njegova djeca Bilbo, Frodo, Aragorn i ostali junaci Međuzemlja već su generacijama ne samo omiljeni likovi već i nadahnjujući uzori čitateljstvu cijeloga svijeta. Od samoga izlaska 1954., trilogija „Gospodar prstenova“ bila je predmet raznih teorija o samom značenju priče i tome krije li se iza maštovitog drevnog svijeta možda slika naše moderne civilizacije. Iako je u više navrata sam otkrivao da pojedini dijelovi imaju dublje značenje, za priču u cjelini tvrdio je da je samo to; priča uz koju bi se trebala zabavljati djeca i svi ljubitelji fantastike.


Multikulturalizam i imigracija kao hegemonska misao: Slučaj Enocha Powella u Velikoj Britaniji

Uvod

Svaki ideološki koncept u trenutku svoje afirmacije može nastupiti kao hegemonska misao koja „ostracizira“ sve kritike, pa čak i one koje bi bile eventualno činjenično utemeljene i upozoravale na određene posljedice koje bi na društvo taj isti koncept mogao imati. Upravo takav slučaj predstavlja djelovanje Enocha Powella, istaknutog člana Konzervativne stranke u Velikoj Britaniji koji je zbog problematiziranja izvaneuropske imigracije tijekom 1960-ih i 1970-ih te njezina utjecaja na britansko društvo na kraju napustio stranku, čime je ovo pitanje dobilo dodatnu osjetljivost te se nametnulo kao svojevrsna tabu-tema. U travnju 1968. na sastanku Konzervativne stranke u Birminghamu održao je govor koji će ga obilježiti do kraja života, poznat pod nazivom „Rijeke krvi” (eng. Rivers of Blood). Powell je otvoreno govorio protiv povećane imigracije iz bivših britanskih kolonija i multikulturalizma u Britaniji, o pitanjima koja su po njemu bila zaobilažena od strane laburističke vlade i za koja je smatrao da će nepovratno izmijeniti Britaniju kakva je postojala do tada. „Poput Rimljana, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi”, rekao je Powell aludirajući na citat iz Vergilijeve Eneide. Vodstvo njegova stranke Powellovu je adresu tumačilo kao „rasijalističku“ te je nakon toga polagano udaljen na margine britanskog političkog života.


Islamizacija u Bosni i Hercegovini

Uvod

Unatoč postojanju brojnih znanstvenih radova, na temu islamizacije stanovništva Bosne i Hercegovine, fenomena koji je zasigurno jedan od najvažnijih događaja u prošlosti ovih zemalja, i dalje se vežu brojni mitovi. S obzirom na to da je islamizacijom stvoren novi bosanskohercegovački-muslimanski identitet koji će se u suvremenom dobu profilirati u bošnjačku naciju kao danas najbrojniju takvu zajednicu u Bosni i Hercegovini, brojni su mitovi stvarani u cilju političkih sukoba tijekom novoga vijeka kada nastaju moderna srpska i hrvatska nacija u Bosni i Hercegovini, odnosno u suvremenom dobu kada nastaje ranije spomenuta moderna bošnjačka nacija. Prvi radovi vezani uz ovu temu koji potječu s prelaska XIX. na XX. stoljeće osim što nose pečat ogromne vremenske distance, obilježeni su i vjerskom pripadnošću autora.[1] Stoga osjećam odgovornost napisati rad na ovu temu kako bih znanstvenom metodom obradio fenomen prelaska stanovništva Bosne i Hercegovine na islam. Ovaj rad obuhvaća razdoblje od uspostave osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini tijekom XV. stoljeća pa sve do XVII. stoljeća kada proces islamizacije na spomenutim područjima završava. Na temelju prethodnih istraživanja raznih autora, navedeno razdoblje podijelio sam i u nekoliko faza. U radu sam koristio znanstvenu literaturu istaknutih stručnjaka o ovoj temi, ali i deftere – porezne knjige osmanske vlasti u kojima su ljudi razvrstani prema vjerskoj osnovi, a prema kojima možemo uvidjeti porast broja islamskoga stanovništva u određenim razdobljima.


Hrvatsko proljeće ili MASPOK?

Povijesna pozadina i kontekstualizacija

 Što je potaklo Tita, predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Saveza komunista Jugoslavije da pokrene čistke čiji će ishod biti više od šezdeset tisuća političkih žrtava? Pokret koji je započeo sredinom 1960-ih kao „masovni demokratski nacionalni pokret (…), [težio je tome] da se prevlada totalitarni, jugoslavenski, unitarni režim.[1]Problemi aktualni od Kraljevine Jugoslavije ostali su neriješeni: nacionalno pitanje smatralo se riješenim, srpska dominacija neutraliziranom i društvena nejednakost ublaženom. Centralizacija sredstava, emigracija i ekonomska kriza pozivali su na opsežnu reformu.


Biopolitika imigracije u SAD poslije 9. rujna 2001. godine

Uvod

Među pitanja globalnog dosega odnedavno spada i pitanje imigracije. Imigracija je za SAD neprestano prisutan pojam, nerazdvojan od svakodnevice. Država koju se toliko često naziva melting pot i nation of immigrants, odnosno mjestom asimilacije različitih kultura i stapanja u jednu naciju praktički je stvorena na leđima imigracije. S druge strane, pitanje imigracije predstavlja i raskol u američkoj unutarnjoj politici i podjeli stanovništva.


Problem tehnike u filozofskoj misli Nikolaja Berdjajeva

  1. Uvod

Što za razvoj čovječanstva znače dostignuća suvremene tehnike, o kojima smo do prije stotinjak godina mogli čitati jedino u vizijama iz znanstveno-fantastičnih romana? Koliko tehnika mijenja čovjeka? Je li tehnika sredstvo u rukama čovjeka ili se čovjek sve više pretvara u objekt manipulacije suvremenih tehničkih dostignuća? Služi li tehnika čovjeku ili čovjek tehnici? U kojem pravcu razvijati tehniku? U današnjem trenutku znanstveno-tehničke civilizacije, u kojemu znanje eksplozivno raste iz dana u dana, a u kojemu je - kako ističe dr. sc. Igor Čatić - tehnika s nanotehnikom praktički došla do granica fizičkog svijeta, sva navedena pitanja sve više zaokupljaju pozornost bioetičara, filozofa, sociologa i ostalih kritičara društvene stvarnosti. Daleko su iza nas vremena u kojima je prevladavao naivni stav racionalističkih mislilaca o tome kako znanstveno-tehnički napredak[1] život čini isključivo lakšim i ugodnijim, a sve se više zauzima i kritički stav prema znanstveno-tehničkim dostignućima[2], posebno na poljima globalne bioetike i biotehnologije.[3]


Veksilološka analiza i rekonstrukcija trijalističkih prijedloga do 1918.

  1. Uvod

Trijalizam predstavlja politički pokret i težnju da se uz dotadašnji dualistički poredak K. u. K. monarhije[1] ona preustroji uz dotadašnji austrijski i ugarski dio, stvaranjem trećega južnoslavenskoga[2] ili hrvatskoga ravnopravnoga dijela.[3] Može se smatrati da kao pokret svoje začetke ima u ilirizmu, no tek nakon uspostave dualističke monarhije 1867. i stvaranja glavnih teritorijalno-upravno-političkih jedinica Austrije i Ugarske, te napose nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. dolazi do važnijega pokreta i težnji za stvaranjem trećega ravnopravnoga dijela u K. u. K. monarhiji.


Fenomen stranih državljana koji su sudjelovali u ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine (HMDCDR)

U ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine stranci su sudjelovali boreći se za sve tri strane uključene u rat. Ipak, postoji vrlo bitna razlika između stranaca koji su ratovali za srpske i bošnjačke postrojbe u odnosu na strance koji su se borili u redovima Hrvatske vojske (HV), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Naime, u redovima Srpske vojske Krajine (SVK) i Vojske Republike Srpske (VRS) uglavnom su ratovali borci koji su pristizali iz zemalja u kojima prevladava pravoslavna vjera: ponajviše Rusi, ali i Ukrajinci, Grci, Rumunji i Kozaci.[1] Valja istaknuti kako je u redovima VRS-a ratovao nemjerljivo veći broj stranaca nego u redovima SVK na teritoriju Republike Hrvatske, njih vjerojatno nekoliko stotina. Isto tako, ali u mnogo većem broju, u redovima Armije BiH uglavnom su ratovali borci muslimanske vjeroispovijesti.


ARAPSKO-PERZIJSKA KONFRONTACIJA IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI NA PRIMJERU RATA U SIRIJI I IRAKU

 

Arapi i Perzijanci dvije su etnolingvističke skupine duge i slavne povijesti, iznimno bogate tradicije, materijalne i duhovne kulture kojom se malo tko može pohvaliti te pisane baštine koja odolijeva vremenu. Njihovi međusobni kontakti kontinuirano traju od pamtivijeka do danas. Područje Plodnog polumjeseca (Levant i Mezopotamija) od davnina je bilo mjesto civilizacijskog kontakta između Arapskog poluotoka i iranskog visočja, mnogo prije nego što su iranska plemena uopće naselila iranski plato, a arapska plemena sebe počela percipirati kao cjelinu sa zajedničkim precima.


Institut filibustera u američkom Senatu

Hrvatska politološka misao američku demokraciju promatra kroz prizmu američkoga predsjedničkoga sustava koji je ograničen utjecajima američkoga Kongresa i Senata. Pritom se u javnosti razmišljanja ograničavaju na tzv. sustav checks and balances u kojem svaka od triju grana vlasti kontrolira drugu. Pritom se zanemaruje utjecaj političkoga establishmenta u Senatu koji je glavna poluga koja priječi da se američki politički, ali prije svega gospodarski sustav u bitnome promijeni. Cilj je ovoga rada prikazati najznačajniju metodu opstrukcije u američkom političkom životu te njezine posljedice na relativno spore društvene, gospodarske i ine reforme. Politički institut koji je kreirala sama politička klasa osnovan je s namjerom da se sustav mijenja sporo, trezveno i racionalno. Pitanje koje se nameće je kako će prosječni birači koji nisu upoznati s političkim procesima odgovarati na vidljive opstrukcije volje iskazane na izborima.


Antimodernizam: tradicija i mit u književnosti moderne

Pojmovi poput „moderan”, „modern”, „modernitet” i sl. u kolokvijalnom govoru označavaju opise i pojave koji su u skladu sa suvremenim stanjem stvari. Izraz „biti moderan” bliskoznačnica je izrazu „biti u skladu s modom” i označava stanje koje je suvremeno i novo. Samim time, ono je u opoziciji prema tradicionalnom i povijesno uvjetovanom. U akademskim krugovima pojam „moderna” ima dvostruko značenje: prvo kao oznaka povijesne epohe koja dolazi nakon predmoderne, a svoje temeljne odrednice izgrađuje i dovršava u epohi koja se naziva „likvidna moderna”, „druga moderna” ili najčešće „postmoderna”.


Monarhizam kao ideologija i pokret u 21. stoljeću

  1. Uvod

Monarhizam (grč. monarchia) − sustav monarhijske vladavine, samovlada; privrženost monarhijskom sustavu[1]

Platon je u VII. knjizi u djelu „Država“ podijelio vrste vlasti u pet kategorija nazvavši ih aristokracijom, timokracijom, oligarhijom, demokracijom i tiranijom. Aristokracija predstavlja najuzvišeniji oblik vladavine u kojemu vlada prosvijećeni filozof i elita najboljih u društvu, a kasnijim propadanjem ovaj oblik vlasti prelazi u timokraciju (vladavinu vojne klase) te propada kroz vrijeme prema tiraniji.[2] Već u samom Platonovu konceptu jasno je vidljivo promišljanje u kojemu oblik monarhije predstavlja najbolji oblik vlasti za grad-državu sve dok njime vladaju prosvijećeni vladari filozofi.


René Guénon: Tradicija i moderna

Uvod

Pogrješna uporaba pojmova bez njihovoga etimološkoga, povijesnoga, semantičkoga i sociološkoga konteksta može lako dovesti do zablude o izvornom značenju određenoga pojma te time i do njegove zlouporabe. Cilj je ovoga rada razjasniti pojam moderne i modernoga društva u odnosu na tradiciju i tradicionalno društvo s obzirom na to da izraz „moderno“ ima u svakodnevnom govoru pozitivno značenje, dok pojam „tradicije“ sve više poprima pejorativno značenje, kao što to danas ima i pojam „mit“. Kada se danas kaže da je netko „moderan“, misli se ponajprije na to da je u skladu s vremenom, dok se označavanjem nekoga „tradicionalnim“ zapravo pokušava izjednačiti ga s nečim zaostalim i reakcionarnim. Ovaj rad zapravo ukazuje na mogućnost obrnutoga poimanja stvarnosti u navedenom kontekstu. Rad se uglavnom bavi filozofskim promišljanjem te teme od Renéa Guénona koje je danas aktualno kao i prije gotovo stoljeća jer su okolnosti poprilično slične. Njegova se misao danas lako može označiti kao radikalna ili politički nekorektna, što je možda razlog tome da imamo tek nekoliko njegovih djela prevedenih na hrvatski jezik te o njemu nema spomena u obrazovnim institucijama, no u filozofskom propitivanju stvarnosti nema mjesta politički korektnim mišljenjima. Moglo bi se na neki način zaključiti da Guénon jedini predstavlja istinski alternativni način mišljenja u moderni i modernom društvu naspram alternativnih mišljenja koja zapravo to nisu. Rad zbog svojega opsega može samo dotaknuti osnove tog mišljenja Guénona kao polaznu točku za daljnje proučavanje njegove misli.


Totalitarizam

Nedvojbena je činjenica da je totalitarizam jedna od najčešćih i najkontroverznijih tema suvremenih historiografskih i politoloških rasprava. Pojam totalitarizam u historiografskom i politološkom diskursu uglavnom se koristi kao zajednički nazivnik za određene nedemokratske sustave koji su obilježili politiku i povijest 20. stoljeća.


Pobačaj u Sjedinjenim Američkim Državama

U ovom ću radu pokušati prikazati kratak pregled zakonodavstva i sudske prakse u Sjedinjenim Američkim Državama vezano uz pitanje pobačaja. Ova je tema i u Republici Hrvatskoj donekle dobila na aktualnosti s obzirom na odluku Ustavnoga suda o ustavnosti hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuje medicinski prekid trudnoće. Tako prije svega prikazujem stanje prije 1973. godine i uplitanja Vrhovnoga suda u svojoj odluci Roe v. Wade. Ta je odluka imala dalekosežne posljedice te je i danas glavni objekt prijepora pobornika i protivnika pobačaja. Osvrćem se potom i na odluku u slučaju Planned Parenthood v. Casey. Ovdje treba napomenuti da to nije bila prva odluka Vrhovnoga suda o pitanju pobačaja nakon Roea, ali je predstavljala veliku promjenu u pristupu naspram temelja iz kojih se „pravo na pobačaj” izvodilo. Na kraju prikazujem i zadnje važne odluke Vrhovnoga suda, kako zbog aktualnosti tako i zbog isticanja utjecaja koji sastav suda ima na donošenje odluka.


Masovna imigracija i promjena etno-religijske slike Europe

Uvod

„Nema Trećega svijeta. Ne, nema ga više. To je samo fraza koju ste skovali kako biste nas držali na našem mjestu. Postoji jedan svijet, samo jedan, i on će biti potopljen vodom, utopljen. Ova moja zemlja je ogromna rijeka. Rijeka sperme. Sada, odjednom, ona mijenja smjer, moj prijatelju, prema Zapadu...”[1] Tim riječima, u klasičnom djelu Jeana Raspaila[2] „Tabor svetaca”, visoki indijski državni dužnosnik odgovara belgijskom konzulu zabrinutom nad velikim migracijskim valom iz Indije prema zapadnom svijetu. Iako ti redci mogu biti shvaćeni kao svojevrsna književna refleksija europske migracijske krize iz 2015., Raspail je „Tabor svetaca” zapravo objavio davne 1973. godine. Tih je godina u zapadnoj Europi došlo do promjene migracijske politike i početka procesa masovne imigracije iz Afrike i Azije koji je značajno izmijenio etno-religijski sastav kontinenta. No, je li Raspailov roman s ključem bio zaista demografsko-politička prognoza ili tek rasistička paranoja?


Uvod u „Knjigu o Jobu“, G. K. Chesterton

„Knjiga o Jobu“, između ostalih knjiga Staroga zavjeta, ujedno je i filozofska i povijesna zagonetka. U uvodu poput ovoga zanima nas filozofska zagonetka pa odmah na početku možemo istaknuti nekoliko riječi općeg objašnjenja ili upozorenja o povijesnom aspektu. Rasprava je dugo bjesnjela o tome koji dijelovi epa pripadaju originalnom nacrtu, a koji su umetnuti znatno kasnije. Učenjaci se ne slažu, kao što im je i posao, ali trend istraživanja uvijek je bio usmjeren prema obrani mišljenja da su umetnuti dijelovi, ako postoje, bili prozni prolog i epilog te vjerojatno govor mladog čovjeka koji se pojavljuje s apologijom na kraju. Ne tvrdim da sam mjerodavan odlučivati o takvim pitanjima, ali do kakve god odluke čitatelj došao s obzirom na njih, postoji sveopća istina koju treba upamtiti. Kada se bavite bilo kojom drevnom umjetničkom kreacijom, nemojte držati da je išta protivno njoj ako je rasla postupno.


Ekonomika okoliša i prirodni resursi

Ekonomika okoliša je znanstvena grana ekonomskih znanosti koja proučava ekonomske zakonitosti u korištenju prirodnih resursa i zaštiti okoliša. Cilj joj je omogućiti učinkovito upravljanje spomenutim resursima, tj. obnovljivim i neobnovljivim izvorima energije. Iako je ekonomika okoliša kao zasebna grana u ekonomskim znanostima relativno novi pojam, njezini početci datiraju još od vremena klasičnih ekonomista, dakle još od doba industrijske revolucije u 18. i 19. stoljeću. Tada se javlja ideja tržišnog mehanizma (međudjelovanje ponude i potražnje) kao temeljnog načela gospodarstva i sredstva kojima se postiže učinkovita raspodjela dobara, što je i glavna misao ekonomike okoliša. Da bi se ta učinkovitost uspostavila, potrebno je nekoliko uvjeta među kojima je najvažnije jasno definirano pravo vlasništva te količina i razina državne intervencije.[1]


Hrvatska preporodna književnost: Domovina kao najviša vrijednost preporodne poezije

Autorice: Tihana Pšenko, mag. educ. croat./mag comm., Jelena Bartulović, mag. educ. croat.


Hrvatska je u 19. stoljeće ušla politički razdijeljena i raskomadana. K tome, pod snažnim je utjecajem mađarizacije i germanizacije. Stoljeće je to u kojem dolazi do hrvatskoga narodnoga preporoda i unutar njega – ilirskoga pokreta. Na kraju drugoga desetljeća situacija je u Hrvatskoj bila jako teška, i to najviše zbog činjenice da je došlo do odnarođivanja, a obrana i nacionalnog i državnog identiteta postala je sve slabija. Tako se javljaju književnici koji potiču narodnu svijest i žele probuditi uspavani hrvatski narod. Među njima je i Pavao Štoos koji plače nad sudbinom svoje domovine u pjesmi „Kip domovine vu početku leta 1831.“. Prvu polovicu navedenoga stoljeća označavaju hrvatski ilirci na čijem je čelu Ljudevit Gaj. Njegova je želja ujediniti i jezično povezati južne Slavene. Gaj se zalagao za hrvatski kao materinji jezik, ističući to kao izrazito važnu činjenicu i u političkom smislu koji mu je prvenstveno i bio na umu. Imao je potporu značajnih ljudi poput češkog pjesnika i rodoljuba Jana Kollara.


Migracije i njihov utjecaj na etnogenezu kroz povijest

Uvod

Povijest nastanka jednog naroda dug je i složen proces. Narodi ne nastaju ni iz čega niti nastaju nekim proglasom. Samoopredjeljenje naroda koje je počelo u prvoj polovici 19. stoljeća, a traje do danas, ima svoje izvorište u dugotrajnijim i složenijim procesima kao što su univerzalno pravo svakog naroda na kulturnu autonomiju ili čak i na vlastitu državu. Bogatstvo naroda, kao i jezika koji postoje na kugli zemaljskoj, dokaz su da etnokulturna raznolikost u povijesti prevladava nad univerzalističkim postulatima uniformnosti. Jedinstvena formula nastanka jednog naroda ne postoji; svaki je narod nastajao na svoj način. Pa ipak, određene pravilnosti i zakonitosti mogu se pronaći u razvoju svake etničke skupine. Proces nastanka i oblikovanja jednog naroda naziva se etnogeneza. Iako je u različitim oblicima poznata od samog početka pismenosti, ona se nikada nije razvila u zasebnu znanost ili barem disciplinu unutar neke od njih. Obuhvaćajući različita područja znanosti od etnografije, arheologije, filologije, povijesti do prirodnih znanosti poput geologije, genetike, etnogeneza nam pruža višedisciplinski pristup proučavanju ne samo razvitka jednog naroda, već i kulture, ekonomije, pa i kolektivnih identiteta općenito.


Hrvatske migracije jučer, danas, sutra

 

Uvod

Migracije su enciklopedijski definirani sociološko-demografski pojam koji dolazi od latinske riječi migratio (seoba), što je u najširem smislu prostorna pokretljivost stanovništva, a u užem smislu trajnija promjena stalnog mjesta boravka pojedinca ili društvenih skupina. Pod „migracijom“ ili „seljenjem“ Nejašmić (2005) razumijeva „sve promjene mjesta stalnog boravka (prebivališta), bilo da je riječ o preseljenju trajne, bilo privremene naravi na manju ili veću udaljenost unutar ili preko državnih i administrativnih granica“.[1] Mogu biti dobrovoljne i prisilne, trajne i privremene, vanjske i unutarnje, organizirane ili stihijske“[2] Razlikujemo i emigraciju/iseljavanje i imigraciju/useljavanje. Bitno je razlikovati i ekonomske migrante, političke emigrante i izbjeglice. Velika seoba naroda (od IV. do VII. stoljeća) na područje Ilirika[3] je najpoznatija masovna migracija daleke prošlosti važna i za naseljavanje naše zemlje i općenito srednje i jugoistočne Europe. Zbog nagla razvoja sredstava za proizvodnju, otkrića nepoznatih zemalja, usavršavanja prometa kao i zbog neravnomjerna privrednog i demografskog razvoja, migracije poprimaju sve veće razmjere.[4]


Revolucija desete umjetnosti

  1. Uvod

U jeku snažnog tehnološkog uspona 20. i 21. stoljeća te sa svim industrijskim, tehničkim i društvenim posljedicama koje su iz toga proizišle, također su se pokušavali pronaći novi umjetnički izražaji, primjereni za izražavanje duha vremena toga Vrlog Novog Svijeta. U sklopu toga, novi umjetnički pravci su stvoreni, a stari su doživjeli svojevrsni preporod. Primjerice, preko izuma filmskih kamera i fotografskog filma te sličnih derivata stvorena je filmska industrija i umjetnost koja će postati novi dominantni medij i ostati takvim više manje sve do danas. Tehnološkim prodorom u sfere klasične umjetnosti, stvoreni su određeni hibridi u obliku stripova koji premda imaju očite elementi književnosti i može se reći neke vrste slikarstva, dovoljno odudaraju od prethodno spomenutih pravaca da se danas u nemalim krugovima smatraju kao deveta umjetnost.[1] Kada govorimo o preporodu starih umjetničkih pravaca, glazbena umjetnost duguje mnogo toga izumom prvih elektronskih instrumenata, kada su postavljeni temelji popularne pop i rock glazbe, koja značajnim industrijskim segmentom koji proizlazi iz tehnološke revolucije ide ruku pod ruku s filmskom i comic-book industrijom. Spomenuti industrijski segment modernih umjetnosti se treba pobliže objasniti, jer također obilježava fenomen koji je glavna tema rada.


Revolucija ničega: Julius Evola i kritika manifestacije društvenih promjena u 1960-im godinama

Rad pokušava ponuditi kompleksan uvid u Evolinu misao kroz 1960-e godine, zadržavajući se na interpretaciji značaja njezine metapolitike kroz desetljeće koje predstavlja razdoblje velike Evoline popularnosti i intenzivnog izdavaštva u kojemu je dobio etiketu „Marcusea s desnice“. U ovom razdoblju, posebno krajem šezdesetih, objavljuje niz knjiga, članaka i intervjua s kojima opisuje društvene promjene kroz nekoliko aspekata. Evolina kritika odnosila se na studentski pokret, stigmatiziran kao iracionalni i subverzivni fenomen, novu kulturu koja je obilježila karakter mlađih generacija te formulacija jednog modela suprotstavljanja desnice, shvaćenog kao revolt protiv modernog svijeta i kao forme legitimacije svakog mogućeg propitivanja i osporavanja dominantnih sustava.


Emil Cioran i kulturni pesimizam

Emil Michel Cioran rumunjski je pisac rođen u malom planinskom mjestu Rasinariju 1911. godine. Prvi dio djetinjstva proveo je u rodnom mjestu, a drugi dio u Sibiu, gradiću koji se nalazio nedaleko od Rasinarija, a kojeg je obilježavala srednjoeuropska arhitektura i njemački kulturni utjecaj. Cioranov rodni kraj smješten je u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji koja je u trenutku njegova rođenja i tijekom prvih godina života bila dio Austro-Ugarske. I nakon propasti Austro-Ugarske u tom dijelu Rumunjske osjetio se snažan njemački utjecaj pa je Cioran već kao mladić vladao njemačkim jezikom.


Državnopravni položaj hrvatskih zemalja u sklopu Austro-Ugarske Monarhije

Nakon poraza od Pruske te sve nestabilnijom unutarnjom situacijom u Habsburškoj Monarhiji, bečki je dvor 1867. godine morao postići kompromis s drugim najjačim narodom, Mađarima, u svrhu očuvanja države. Tim dogovorom između dvaju najjačih faktora, Habsburška se Monarhija reorganizira u novu, dvojnu, carsku i kraljevsku Austro-Ugarsku Monarhiju. Hrvatski je sabor od cara Franje Josipa I. dobio zadatak u novoj državi urediti svoj položaj unutar Translajtanije ili ugarskog dijela Monarhije.[1] Nakon niza pregovora u srpnju 1868. godine, konačno je u Pešti postignut dogovor između hrvatske regnikolarne deputacije te ugarske deputacije koji je car Franjo Josip I. 8. 11. 1868. potvrdio, čime je stvoreno posebno državnopravno uređenje u ugarskoj polovici Monarhije. Ta posebna nagodba stvorila je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo koje se sastojalo od Kraljevine Ugarske i Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednica). Nagodba priznaje Trojedinu Kraljevinu kao hrvatski politički narod na čelu sa Saborom i banom koja s Ugarskom sačinjava jednu političku cjelinu.[2] Nakon višegodišnjih kršenja Nagodbe, naročito po pitanju njezina financijskog dijela koji nije omogućavao gotovo nikakav financijski napredak Hrvatske, željeznica, jezika i mađarske hegemonije dolazi do sve većeg nezadovoljstva u Hrvatskoj te željom za poštivanje čistoće Nagodbe i njezinom revizijom kao djelomičnim rješenjem hrvatskog pitanja.


Likovi intelektualaca u hrvatskoj književnosti: od Šenoinog Lovre do Marinkovićevog Melkiora

U književnoj se tradiciji Hrvata od 19. stoljeća javila jedna zanimljiva stavka koja je prisutna u djelima pisaca sve do 21. stoljeća, a to je lik intelektualca. Analizom značajki tih likova može se doći do odrednica intelektualca: nadprosječna inteligencija, nadprosječna sposobnost pamćenja činjenica, želja za znanjem, erudicija i kritičko razmišljanje prema sebi ili svijetu. Osim sličnosti, likovi intelektualaca od autora do autora imaju određene posebnosti koje ih oblikuju. Kao zajedničku značajku tih likova važno je primijetiti da su svoj život i osobnost svi oni izgradili kroz odnos s fatalnom i/ili anđeoskom ženom/ama. To su dva „idealna tipa“ žene: zapadnoeuropski anđeoski tip kao npr. Beatrice, Lotta, žene koje su gotovo lišene spolnosti i imaju idealistički naglašene moralne vrline te slavenski-germanski tip kao npr. Gretchen, Grušenjka i sl. s naglašenom spolnošću i koje vode glavne i sporedne likove u propast.


Boka kotorska – biser Mediterana u kojemu svaki kamen govori hrvatski

Đuro Vidmarović, Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi, Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum, Tivat, 2011.

Ej Kotore, gnizdo sokolovo
Na visokoj grani savijeno
Gdi se legu zmaji i sokoli,
Koji caru puno dodijaše.
Svijena je na jeli zelenoj,
Ter pokriva Boku od Kotora,
Koja no je dika od Hrvata,
I viteško srce od junaka...

Andrija Kačić Miošić


Laissez-faire i keynesijanizam: sukob makroekonomskih škola

Suvremena je historiografija ekonomske znanosti, prvenstveno privredno-gospodarske sustave, detaljno proučila na temelju empirijskih spoznaja te dala jasne poveznice između ekonomskih varijabli (BDP, porezi, bogatstva za eksploataciju, nezaposlenost, kamatne stope…), odnosa ponude i potražnje, sociobioloških posebnosti stanovništva među kojima se privreda odvija, količini intervencije zakonodavca te učinka na gospodarstvo pojedine države, regije, kontinenta pa u konačnici i svijeta. Naposljetku, upozorava nas i na katastrofalne ishode nekih teorijskih postavki gospodarskih sustava koji su provedeni u praksu te naivne pretpostavke pojedinih teoretičara i filozofa kako se čovjek ponaša strogo i neprekidno racionalno (kao po zakonima fizike) pa u skladu s tim u svakoj situaciji povećava ekonomsku korist (homo oeconomicus) na opće dobro. U ovom kratkom preglednom članku opisat će se nastanak, razvoj i vrhunac klasičnoga međunarodnoga slobodnotržišnoga sustava poznatog pod nazivom laissez-faire, njegovih prethodnika te njegove propasti i smjene od strane teorija reguliranih tržišta pod zajedničkim nazivom keynesijanizam, odnosno keynezijanska revolucija u prvoj polovici 20. stoljeća.


Neoliberalizam Freiburške škole

U Njemačkoj nakon Prvoga svjetskoga rata, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, nastaje specifična škola mišljenja. Okupljena oko pravnika i ekonomista sa Sveučilišta u Freiburgu, ova skupina intelektualaca tražila je poseban oblik ekonomije, kako učinkovit tako i socijalno pravedan. No, do ostvarenja njihovih ideja proći će tridesetak godina, još jedan svjetski rat i mnoštvo strahota. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova zanimljivo je po mnogočemu. Taj interregnum nije samo razdoblje između ratova svjetskih razmjera već svjedoči o raspadu jednog svijeta i vrhuncu projekta koji je započeo 120 godina ranije. Radi se o preobrazbi europskih zemalja od monarhijskih ili ustavno-monarhijskih prema parlamentarno-demokratskom obliku vladavine, koji svoj legitimitet crpi iz „volje naroda“. Uz to se usporedno događao proces nestajanja velikih višestoljetnih carstava i dinastija. Posljedica prelaska na novi oblik vladavine, ali i pojave novih država na zemljovidu svijeta, bila je i preobrazba politike. Proširenje prava glasa, od onoga koje se temelji na imovinskom cenzusu prema općem pravu glasa, govorili su u prilog općoj demokratizaciji i uključivanju većeg broja ljudi u javni život. S druge strane, svaka demokracija ima svoju cijenu.


Pregled teorijskih razmatranja nacionalizma

U političkom i svakodnevnom govoru pojmovi nacije i nacionalizma opterećeni su negativnom konotacijom proizišlom iz ratnih iskustava prve polovice prošloga stoljeća te su kao takvi izrazito politički obilježeni i slabo politologijski objašnjeni. Namjera je pritom da se pojmovi vežu i/ili poistovjećuju s totalitarnim režimima tog razdoblja te ih se u duhu jezika politike, koji ne teži toliko stvarnom opisu stvari koliko je u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva, optužuje za neodvojivost od koncepata šovinizma i ksenofobije. Pojednostavnjivanje pojmova nastavlja se i u znanstvenom diskursu pa tako Slavoj Žižek[1] tvrdi da je definicija nacije ona koja je određuje kao „veliku grupu ljudi koji dijele zajedničke laži o svojoj prošlosti, zajedničko neprijateljstvo prema susjedima i zajedničke iluzije o budućnosti“.[2] Slijedom navedenog, Karl Popper[3] smatra nacionalizam političkim fenomenom koji se neizbježno veže uz tribalizam, totalitarizam i zatvoreno društvo, jer naginje razaranju individualizma, a politici dopušta ulazak u sve društvene pore.


Vance-Owenov plan kao prvi pokušaj uspostave unitarne BiH

Što se tiče bošnjačkih prigovora, novoizabrani Vance i Owen počeli su raditi na novom planu koji bi dijelom zadovoljio zahtjeve svih strana. Prema tome novome planu, Bosna i Hercegovina bila bi ustrojena u deset regija – tri za svaki narod i neutralno Sarajevo. Bila bi unitarna decentralizirana država, što bi značilo gubitak suvereniteta za Hrvate i Srbe pod maskom multietničnosti, dok bi muslimani jedini bili potpuno suvereni kao najbrojniji narod. Hrvati i Srbi imali bi samo nacionalno-kulturne identitete bez posebnih područnih i državnih političkih prava. Muslimanska strategija bila je provocirati vojnu intervenciju protiv Srba ili diplomatski prisiliti međunarodnu zajednicu da iznudi od drugih dvaju strana prihvaćanje njihovih uvjeta.[1] Na sastanku Odbora ravnateljâ Ureda za nacionalnu sigurnost SAD-a održanom 5. veljače 1993., dopredsjednik Al Gore prenio je mišljenje Vancea i Owena, iako je smatrao bošnjačke zahtjeve opravdanima: „Vance/Owen tvrde da se Bosanci (Bošnjaci, op. a.) drže samo zato što se nadaju našem uključenju.“[2]


Regionalizacija europskog prostora i pitanje hrvatskog identiteta

Pitanje regionalnog određenja neke države povezuje geografski smještaj i njezin geografski položaj[1], političke globalne interese i odnose moći u geopolitičkom poretku u određenom povijesnom kontekstu prema širem području kojemu ta država pripada. Odražava denotativne i konotativne političke oznake – značenja koja su najčešće utemeljena na (usuglašenoj kao takvoj) kulturnoj hijerarhiji i odnosu subjekt – objekt, centar – periferija – poluperiferija. Postojanje same kulturne razlikovne kategorije u problematici političke regionalizacije prostora dovodi do otvaranja rasprave o identitetu koji iz potonjeg proizlazi. U vezi s identitetom važan je i kut gledanja jer se nerijetko događa da vizija identiteta nije identična iz kuta samog nositelja identiteta i drugih aktera pa tako autoperceptivni identitet označava poželjni identitet iz perspektive nositelja identiteta, a nametnuti identitet odražava trenutačno prevladavajuću sliku u svijetu o određenoj državi.[2]


ZABORAVLJENI SAVEZ - Odnos Kraljevine Italije prema hrvatskom pitanju od 1918. do 1927.

Pitanje koje je u hrvatskoj historiografiji djelomično doticano predstavlja odnos Kraljevine Italije prema hrvatskom prostoru i pokretima koji su se zalagali za stvaranje samostalne hrvatske države. Pozornost je većinom usmjeravana na talijanske zahtjeve za teritorijalnim širenjem kroz Prvi svjetski rat i razdoblje neposredno nakon okončanja sukoba te suradnju ustaškoga pokreta s Italijom od 1929. Prva polovica međuratnog razdoblja ostala je poprilično neistražena, iako su se u tom razdoblju razvijali kontakti između aktera iz hrvatskoga političkoga života s predstavnicima talijanskih vlasti koji će biti temelj za djelovanja koja su uslijedila. Upravo u tom razdoblju, između 1918. i 1927., uspostavljene su konture talijanske vanjske politike prema hrvatskom pitanju koja će trajati sve do 1941.


152 dana Laslova

Laslovo (mađ. Szentlászló) je malo selo na obali rijeke Vuke, na željezničkoj liniji Vinkovci − Osijek. Ono je primjer tipične seoske idile: male kuće, polja kukuruza, mađarski i hrvatski seljani zajednički obavljaju svakodnevne rutinske poslove. Osim nekoliko porušenih kuća, putnik ne može ni zamisliti da je prije 24 godine ovo selo bilo pod opsadom četvrte najveće vojske u Europi, i to puna 152 dana bez prekida, zahvaljujući ustrajnoj obrani mađarskih i hrvatskih vojnika dragovoljaca. Tijekom ta 152 dana, Laslovo je postalo simbol hrvatsko-mađarskoga suživota i prijateljstva. Ali, što se točno događalo tijekom tih burnih dana?


Made in Europe? Europski utjecaji na hrvatski nacionalizam

Nije neuobičajeno za nacionalizme da su u određenoj mjeri izgrađeni na političkim mitovima – o narodnim junacima, o svetim, ishodišnim prostorima, o zlatnome dobu narodne prošlosti… Hrvatski nacionalizam osim toga gaji i mit o vlastitoj izvornosti, autohtonom hrvatskom podrijetlu.[1] Riječ je o uvjerenju ukorijenjenom u pravaškom biračkom tijelu, iz kojega proizlazi stav da je hrvatski nacionalizam, u tom smislu izjednačen s pravaštvom, nastao i opstoji neovisno o našem europskom okruženju te da on sâm ne treba uzimati udjela u političko-ideološkim sukobima na europskom kontinentu.[2] No, zaslužuje li hrvatski nacionalizam etiketu „made in Croatia“ i je li njegova prošlost bila jednako „izolacionistička“ kao njegova sadašnjost?


Juraj Križanić – misija u Rusiji

Juraj Križanić (lat. Georgius Crisanius, tal. Crisanio) rodio se 1617. ili 1618. u Obruhu u Hrvatskoj. Humanističke nauke uči kod isusovaca u Ljubljani, filozofiju studira u Grazu, a teologiju u Bologni.[1] U Rimu stupa u Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik, književnost i teološke kontroverze između grčke i latinske crkve. Proučavajući istočnu liturgiju, posebnu pažnju posvećuje crkvenom pjevanju.[2] Nakon doktorata iz teologije 1642. dolazi na mjesto župnika u Nedelišće blizu čuvene čakovečke knjižnice Nikole Zrinskog koja je bila bogata raznim ekonomskim, političkim, lingvističkim i književnim djelima na raznim jezicima te odbija pozive uglednika i visoko obrazovanih plemića: poziv na dvor palatina Ivana Draškovića koji mu nudi biskupsku stolicu, poziv na dvor Petra Zrinskog i karlovačkoga generala Vuka Frankopana.


Iseljavanje hrvatskoga stanovništva u kontekstu turskih osvajanja 15. i 16. stoljeća

Početku prve velike raseljeničke sudbine hrvatskoga naroda prethodili su brojni vojni događaji velike azijske sile, Osmanskoga Carstva, koje je u relativno kratkom vremenu poput horde prvo okrznulo, a onda i uništilo ionako oslabljeno Bizantsko Carstvo osvajanjem Konstantinopola 1453. godine. Konstantinopol je tada proglašen novim sjedištem carstva. Usporedno tomu, Osmansko Carstvo uspješno ratuje s Bugarskom, Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom i Srbijom te se konačno učvršćuje na Balkanu, čime postaje spremno za pohod prema ostatku Europe.


Euroskepticizam

U suvremenom europskom novinarskom svijetu euroskepticizam se uglavnom veže uz nacionalističku retoriku, i to u negativnom smislu. Mainstream mediji nerijetko osuđuju stav euroskeptika, tvrdeći da su nemoderni i potpuno promašeni. Uz takve se stavove nerijetko javlja i etiketiranje koje se očituje  pojmovima poput „nacionalist“ ili „ekstremist“.


Sumrak svetosavlja

Kraj 20. stoljeća vrijeme je uzlazne tendencije tranzicija europskih zemalja koja je, između ostalog, rezultirala padom totalitarnih, neodrživih režima. Tranzicija je proizvod kohabitacije demografskog i društvenog fenomena − povećanja udjela pismenih osoba i kao posljedica pojave revolucija kulminiralih padom Berlinskoga zida. Povećanje obrazovanijeg stanovništva i proces demokratizacije, koji usput nije trajao mjesec, dva, potaknuo je ljude na razmišljanje o njihovoj ulozi u državi i treba li jedna samoizabrana skupina ljudi na vlasti ili pak jedan etnikum biti superioran u odnosu na ostale pod krinkom jednakosti, bratstva i tobože jedinstva. Jugoslavija je kao jedna od komunističkih zemalja krenula tim putem već 1970-ih. Kao zajednica nespojivih naroda, koja je s realnog stajališta već u inicijalnoj fazi bila nerealan projekt, nastala je na okrvavljenim temeljima masovnih zločina „sa svih strana“ i s bućnošću sličnoj Sizifovu kamenu.


Etnos ili Cives: etnički i građanski model nacije

Težište ovoga rada predstavlja temeljnu suprotstavljenost unutar koncepta nacije i nacionalizma, onu između etničke ili kulturološke s jedne i ugovorne ili građanske nacije s druge strane. Ovakva dihotomija tipična je za većinu rasprava o naciji i nacionalizmu, a sadržana je u različitim terminima: neki suprotstavljaju izborni i etnički nacionalizam, drugi etnogeografski i građansko-teritorijalni, dok neki spominju populistički nacionalizam i državni patriotizam. Termini variraju, ali osnova tog dualizma ostaje ista: prvi se termin odnosi na kulturološku definiciju nacionalne zajednice, a drugi na političku ili ugovornu definiciju iste. Svaka od tih definicija pruža vlastitu genealogiju. Kada je u pitanju građansko-ugovorna nacija, njezinu pojavu možemo pratiti od uspostavljanja demokracije modernog doba, dok kod kulturalne nacije određivanje nije jednostavno jer svoje postojanje veže uz predmoderne etnije, ali je većina akademskih autora veže uz početak 19. stoljeća i uspon romanticizma.[1] Dualizam ovih dvaju nacionalnih koncepata može se paradigmatski postaviti i u suočavanju dviju nacija koje su predstavljale klasične primjere za svaki od njih – Francuske i Njemačke. Zbog povijesnih je razloga nacionalni razvoj u njihovu primjeru išao sasvim različitim razvojnim putanjama. Reakcija Gottfrieda Herdera na prosvjetiteljstvo, pruski otpor u Napoleonskim ratovima, francusko-pruski rat iz 1870. − 1871. i dva svjetska rata najpoznatiji su primjeri na kojima je ta suprotnost došla do izražaja. Ipak, razlika između kulturalne i ugovorne nacije danas sve više izlazi na vidjelo i kod opće usporedbe zapadnog i ostalih shvaćanja ideje nacije i kod nacionalnog pitanja općenito.


Medijski posredovana zbilja –stvaranje medijske slike o Domovinskom ratu

Dvadeseto stoljeće bitno je izmijenilo prijenos znanja porastom pismenosti pučanstva. Pismenost je sve do početka stoljeća bila privilegija većinom imućnijih te je sukladno tomu bilo pismeno svega nekoliko posto populacije. U današnje vrijeme u Hrvatskoj gotovo da ne postoji nepismena osoba. Prijenos znanja bitno se izmijenio upravo stoga što su ljudi sami bili u mogućnosti čitati što ih zanima i stjecati znanja. Kao novi medij, sredinom stoljeća pojavila se televizija, koji pruža nova znanja uz puno manje uložene energije od čitanja. U dvadeset i prvome stoljeću prijenos znanja se drastično ubrzao i promijenio širenjem interneta. Tako je danas moguće većini ljudi pratiti što se događa u svijetu ne samo pomoću domaćih nacionalnih medija nego praćenjem stranih nacionalnih ili nezavisnih medija.


Pukotine u osmanskoj obrambenoj strukturi na habsburškoj granici – viđenje jednog suvremenika

Islamska civilizacija obiluje književnim djelima savjetodavne prirode (ar. adab an-naṣāʼiḥ). Temeljna značajka ove posebne grane književnoga stvaralaštva jest obrađivanje određene aktualne problematike dijagnosticirajući uzroke i propisujući rješenja, uz navođenje niza kur'anskih ajeta, poslaničkih hadisa, anegdota iz predislamske i islamske povijesti, poslovica te stihova (autorovih ili preuzetih od drugih pjesnika) kao dokaze koji potvrđuju ispravnost autorovih ideja te nužnost njihova prihvaćanja. Ova djela gotovo nikada ne sadržavaju eksplicitnu kritiku vladara te vješto izbjegavaju bilo kakav sukob sa strukturama vlasti. Uzroke ovome svakako trebamo tražiti u želji autora da ne budu uzročnici nepotrebne fitne (nereda) i prolijevanja krvi. Umjesto toga, autori su se okrenuli pisanju djela koje treba poslužiti kao savjet vršitelju vlasti (lokalnom upravitelju ili državnom suverenu), kojemu je djelo najčešće i posvećeno. Ovom obrascu odgovara i djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam) Hasana Kafije Pruščaka. Djelo vrlo precizno prikazuje aktualno stanje na europskoj granici osmanske države („na granici Ruma“ / ʽalá ḥudūd ar-Rūm) krajem desetoga i početkom jedanaestoga stoljeća po hidžri (kraj šesnaestoga i početak sedamnaestoga stoljeća).


Distributizam – katolička ekonomska misao

Distributizam je ekonomska teorija koju su formulirali Hilaire Belloc i G. K. Chesterton, u velikoj mjeri utemeljena na principima socijalne pravde koju je 1891. godine propisao papa Lav XIII u svojoj enciklici Rerum Novarum. Ključno načelo distributizma poučava da vlasništvo nad sredstvima proizvodnje treba biti što više rasprostranjeno, umjesto da je koncentrirano u rukama nekoliko pojedinaca (kapitalizam) ili u rukama državne birokracije (socijalizam).[1] Tomu shodno, distributizam predstavlja originalan katolički nauk koji se razlikuje od kapitalizma i socijalizma te zagovara raspodjelu vlasništva u skladu sa stvarnim čovjekovim potrebama. Papa Ivan Pavao II. u Sollicitudo Rei Socialis  piše: "Crkveni socijalni nauk zauzima kritički stav i prema liberalnom kapitalizmu i prema marksističkom kolektivizmu".[2]


Prekoračenje granica: multikulturalizam i identitet u 21. stoljeću

Nizozemci, baš kao i Hrvati i mnogi drugi europski narodi, svakog 6. prosinca slave blagdan sv. Nikole koji se u njih često počinje obilježavati i večer prije. Sv. Nikola (Sinterklass na nizozemskom) donosi darove dobroj djeci, dok njegov crni suputnik kažnjava zločestu djecu. Toga se suputnika u zemljama njemačkog govornog područja, kao i u Hrvatskoj i Sloveniji, naziva Krampusom, dok nešto drukčiju inačicu svečevog suputnika Nizozemci nazivaju Zwarte Piet (hrv. Crni Petar). Dio je to europske kulturne baštine, europskog folklora, europskog identiteta. No, određene udruge boraca za ljudska prava u Nizozemskoj počele su zadnjih godina kampanju za zabranu ovog lika i njegovo uklanjanje iz proslave blagdana sv. Nikole zbog – rasizma. Lik Zwarte Pieta, po riječima antirasističkih aktivista i crnačke zajednice u Nizozemskoj, zbog svoje crne kože i asocijacije na Afrikance zapravo poziva na obnavljanje ropstva u Europi. Koliko god se činilo tragikomičnim optuživati lika pučke predajne kulture za rasizam, ova je optužba u 21. stoljeću nagnala Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda da pošalje službeni zahtjev nizozemskoj vladi za zabranom Zwarte Pieta. Zahtjev ipak nije prošao, vlasti ove zapadnoeuropske države odbile su zabraniti lika iz dječjeg blagdana, a Nizozemci su u nekoliko javnih prosvjeda te kroz internetsku kampanju dali do znanja da ne prihvaćaju optužbe za rasizam.[1] Besmislenost optužbi takve vrste je očita, no ovaj slučaj povlači pitanje utjecaja ideologije multikulturalizma na europski identitet i kulturnu baštinu.