Razgovarao: Leo Marić, magistar povijesti 

Dr. sc. Marin Sopta (Široki Brijeg, 1950.) hrvatski je publicist i bivši politički emigrant. Sudjelovao je u emigrantskoj politici kao pročelnik Hrvatskog narodnog otpora i vijećnik Hrvatskog narodnog vijeća, a krajem 1980-ih organizirao je i posjet dr. Franje Tuđmana Kanadi. Autor je više knjiga i znanstvenih radova o povijesti hrvatskoga iseljeništva i iseljeničkoj problematici od kojih valja istaknuti leksikon „Iseljena Hrvatska“ (2005. s Vladom Šakićem i Ivanom Čizmićem) te monografije „Sveto ime Croatia“ (2008.) i „Hrvati u Kanadi – Oblikovanje hrvatske zajednice od 1945. do 1995.“ (2012.). Bio je predsjednik Organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa 2014. godine.

Za početak, možemo li uopće govoriti o hrvatskom iseljeništvu kao jedinstvenom fenomenu uzmemo li u obzir razlike koje postoje između potomaka stare ekonomske emigracije iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, potomaka poratne političke emigracije i „gastarbajtera“? Je li hrvatski nacionalni identitet danas na jednako visokoj razini među svim trima skupinama ili i dalje postoje bitne razlike?

Razgovarao: Danijel Mataković, apsolvent ekonomije 

Jedan od vodećih hrvatskih ekonomista doc. dr. sc. Guste Santini rođen je 22. svibnja 1949. godine u Turnju (općina Sv. Filip Jakov). Osnovnu i srednju  školu pohađao je u Zagrebu, a 1968. je godine upisao Fakultet ekonomskih nauka (Narodna privreda − financijski smjer) u Zagrebu i diplomirao u svibnju 1972. godine. Doktorsku je tezu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu  obranio 1997. godine.

Od 1972. do 1976. godine radio je u Narodnoj banci Hrvatske, a od 1976. do 1978. u Privrednoj banci Zagreb. Od 1978. do 1986. godine bio je glavni direktor Tvornice duhana Zagreb. U  razdoblju od 1980. do 1984. bio je član Saveznog savjeta za cijene i predsjednik Odbora za poljoprivrednu, prerađivačku i duhansku industriju. Od 1986. godine radio je na mjestu direktora Instituta za javne financije u Zagrebu, a od 1993. na mjestu glavnog direktora Osiguranja − Zagreb, s tim da je od travnja 1993. godine obnašao funkciju predsjednika uprave „Investicijsko-komercijalne štedionice“ d. d., Zagreb. Od 2000. do 2006. godine radio je na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, a od 2007. godine djeluje u RIFIN-u.

Pokretač je i utemeljitelj znanstvenoga časopisa Ekonomija/Economics, član je uređivačkoga savjeta Montenegrin Journal of Economics te časopisa Suvremena trgovina. Osim toga, član je Znanstvenoga vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU-a.

Objavio je 21 knjigu i monografiju, 56 znanstvenih i stručnih članaka te više stotina komentara i eseja u raznim medijima.

Razgovarao: Ante Lučić, magistar prava i poslovnog upravljanja

Velimir Šonje (Zagreb, 1966.) hrvatski je ekonomist. Specijalist je za područje monetarne politike, bankarstva i konkurentnosti. Radio je na Ekonomskom institutu u Zagrebu, kao izvršni direktor u HNB-u, zatim kao član uprave u Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te kao predsjednik uprave Društva za upravljanje investicijskim fondovima ICF Invest. Direktor je i osnivač tvrtke za poslovno savjetovanje Arhivanalitika. Obavljao je savjetničke poslove za Svjetsku banku, MMF i druge međunarodne i domaće institucije. Savjetovao je vladu Nikice Valentića pri oblikovanju i provedbi antiinflacijskoga programa 1993. − 1994. te je sudjelovao u pisanju više od 20 knjiga. Autor je ili koautor 40 znanstvenih i stručnih radova, šest prikaza knjiga i 19 stručnih izvještaja.

U hrvatskim se medijima uglavnom ponavljaju jednaki razlozi o glavnim problemima kontinuirano loših ekonomskih rezultata Republike Hrvatske, primjerice monetarna politika, precijenjen tečaj, neoliberalna politika, rasprodaja nacionalnog srebra, banke, „mi ničime ne upravljamo“, rat, gubitak tradicionalnih tržišta nakon 1990 i drugo. Mislite li da je zaista tako, odnosno u kojoj mjeri, i postoji li problem čiji je utjecaj veći te koji se može i treba početi rješavati odmah? 

Razgovarao: Marko Paradžik, mag. iur.

Ernst Jünger u svojem kapitalnom djelu „Radnik“ tehniku promatra kao protukršćansku[1], protunacionalnu i protugrađansku[2] te ju vidi u ulozi mobilizacije svijeta likom Radnika (metafizički idealtip), što za sobom ostavlja „anarhiju koja razbija jedinice život na atome“[3], koračajući pomoću „slobodne konkurencije, trustova i državnih monopola prema pripremi imperijalnog jedinstva“[4]. Za njega „tehnika ima vlastiti tijek koji čovjek ne može proizvoljno zaustavljati“[5], što znači da je ona već sada izvan naše kontrole. Ona nameće sve veću brzinu koja sagorijeva i sredstva i ljude.[6]  U njegovo doba svijet za njega ima karakter radionice. Slažete li se s takvim pesimističnim pogledom?

U knjizi koja je netom izašla „Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja“ (Litteris, Zagreb, 2017) iscrpno se bavim, između ostalog, kritičkom analizom postavki Ernsta Jüngera, Martina Heideggera i Carla Schmitta s obzirom na problem razumijevanja modernoga nihilizma. Kao što je poznato, nihilizam ne obuhvaća samo ništenje vrijednosti i njihovo prevrednovanje, pa u tom sklopu i prodor svjetonazornih gledišta tzv. protukršćanskoga, protunacionalnoga i protugrađanskoga načina mišljenja i života uopće. Stvar je mnogo složenija. Uobičajilo se razmatrati nihilizam, čak i u okviru postmoderne, npr. u djelu talijanskoga mislioca Giannija Vattimoa, upravo u linearnosti raspada vrijednosti, s dalekosežnim posljedicama i za etičko-političko djelovanje čovjeka u tehničkome svijetu. Međutim, moje shvaćanje stanja stvari o kojem je ovdje riječ nadilazi opreke na kojima je Jünger gradio svoje čak i danas nedvojbeno poticajne analize. Utoliko je njegov uvid u bit tehnike, kako je to uostalom pokazao i Heidegger u 90. svesku „Sabranih djela“ posvećenih upravo rasklapanju Jüngerova shvaćanja nihilizma, posve ograničeno humanizmom modernosti.

Razgovarao: Tomo Hunjak, student znanosti o okolišu (Umweltsystemwissenschaften), Sveučilište u Grazu

Birgit Bednar-Friedl je izvanredna profesorica na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta u Grazu i suvoditeljica istraživačke skupine „Ekonomika klimatskih i globalnih promjena“ u Wegener centru klimatskih i globalnih promjena Sveučilišta u Grazu. Djeluje i kao zamjenica voditelja Nacionalnoga odbora globalnih promjena na Austrijskoj akademiji znanosti. Njezina se istraživanja usredotočuju na utjecaje klimatskih promjena, međunarodnu klimatsku politiku i upravljanje prirodnim resursima. Nakon završetka diplomskoga studija smjera Umweltsystemwissenschaften (znanosti o okolišu) s naglaskom na ekonomiju 1999. godine, doktorirala je 2003. godine i habilitirala (Venia Docendi) deset godina kasnije, također u području ekonomije. Bila je i gostujući profesor na Sveučilištu u Manchesteru u Ujedinjenom Kraljevstvu i na Sveučilištu u Oslu u Norveškoj.

Izvor: cp-pictures

Razgovarao: Davor Dijanović

Fra Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. na Paoči nedaleko od Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskoga jezika na „The Catholic University of America“, Washington, D. C., dva magisterija iz psihologije u New Yorku na „Columbia University“, studijska godina na „Detroit University“ u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju). Njegovi su radovi uvršteni u brojne domaće i strane antologije, pa i u one najprestižnije poput „Zlatne knjige hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ (V. Pavletić, Zagreb, 1991.), u američke „Great Poems of the Western World“ (E. C. Cole, Sacramento, CA 1980.) i  „American poets and their poems“ (Ph. Shaw, New York, 1982.) te antologiju švicarskog kluba „P.E.N – Antologie“ (Zuerich, 1998.), čiji je član od 1986. godine. Član je i „Društva američkih pjesnika“ od 1981. Ćorić je sveučilišni profesor psihologije (u znanstveno-nastavnom zvanju redovitoga profesora) na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet) te Zagrebu (Filozofski fakultet). Osim toga, niz godina predavao je u Osijeku (Filozofski fakultet),  osam godina i na Sveučilištu u Zadru. Od 1994. do 2005. godine obnašao je dužnost predsjednika, a od tada obnaša i dužnost glasnogovornika Hrvatskoga svjetskoga kongresa (HSK) koji kao najveća hrvatska međunarodna organizacija i član UN-a s konzultativnim statusom okuplja brojne hrvatske ustanove po svim državama svijeta u kojima Hrvati i njihovi potomci žive u imalo većem broju. Fra Ćorić živi u Švicarskoj gdje sada djeluje kao voditelj HKM Solothurn, a donedavno je u dva mandata bio nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj.

Leo Marić, magistar povijesti (prijevod: Iva Matijević, B. A. der Transkulturellen Kommunikation)

Götz Kubitschek (1970.) njemački je publicist, nakladnik i politički aktivist. Studirao je germanistiku, zemljopis i filozofiju na sveučilištima u Hannoveru i Heidelbergu. Od 1997. do 1998. bio je kao pričuvni časnik Bundeswehra u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini. Od 2000-ih je ravnatelj think-tanka Instituta za državnu politiku (Institut für Staatspolitik, IfS), glavni urednik intelektualnog novodesnog časopisa Sezession te vlasnik i urednik u nakladničkoj kući Verlag Antaois. U posljednje vrijeme aktivirao se u anti-imigrantskom pokretu kao jedan od čelnika nevladine organizacije „Jedan posto za našu zemlju“ („Ein Prozent für unser Land“). Slovi kao vodeći intelektualac njemačke nove desnice. 

Za početak, kako mainstream mediji cenzuriraju vijesti o problemima masovne imigracije, možete li nam ukratko opisati kakva je trenutno situacija u Njemačkoj? Koliko se ilegalnih imigranata trenutno nalazi u Vašoj zemlji? Kakvo je javno mnijenje njemačkoga društva o imigrantskoj krizi? 

Razgovarao: Domagoj Tomas, asistent na Odjelu za kulturologiju u Osijeku

Milan Simčić rođen je 1926. godine u Klani. U sjemeništu je bio u Rijeci i u Udinama, gdje je maturirao. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata nastavio je teološki studij u Rimu gdje je i zaređen za svećenika 1950. Ondje je obranio doktorsku disertaciju iz teologije te specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj crkvenoj akademiji licencirao je iz međunarodnoga diplomatskoga prava. Od 1960. počeo je raditi u vatikanskoj Kongregaciji za nauk vjere, ponajviše radeći na pripremama za Drugi vatikanski koncil, a 1970. prelazi u Kongregaciju za kler, gdje je 1986. imenovan za podtajnika. U toj službi ostaje sve do umirovljenja 1997.

Razgovarao: Mario Tomas, mag. hist.

Nino Raspudić rođen je u Mostaru 1975. godine. Osnovnu školu završio je u Mostaru, a maturirao je u Trevisu u Italiji. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1999. godine diplomirao filozofiju i talijanski jezik i književnost, 2004. godine magistrirao je s radnjom „'Slaba misao' i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi“, a doktorirao je 2008. godine s radom „Prekojadranski (polu)orijentalizam: Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas“. Profesor je na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje književnu kritiku i esejistiku, aktivan je u medijima, piše kolumne, gostuje na televizijskim i radijskim emisijama te kritički komentira aktualna društvena i politička pitanja. Prevodi s talijanskoga jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson i dr.) te je aktivan u promociji svoje teorije trodimenzionalne političke podjele u Hrvata.

Razgovarao: Josip Beniš

1. Što je prema Vama glavni uzrok pada stanovništva u Hrvatskoj između 2001. i 2011. godine?

Već smo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u demografskim znanstvenim radovima najavljivali depopulaciju ukupnog stanovništva Hrvatske u popisu 2011. godine. Svi su parametri i trendovi pokazivali kako je to neumitnost, međutim nismo mogli predvidjeti takav intenzitet depopulacije, ali niti negativnost svih demografskih parametara i poremećaj struktura što nužno dovodi do demografskog sloma, nastavka izumiranja i početka supstitucije hrvatskog stanovništva. Niti jedna promjena definicije ukupnog ili stalnog stanovništva ne može opravdati ukupnu depopulaciju u tom razdoblju od oko 150 000 osoba, a podrobnija bi analiza (kad bi nam to DZS omogućio) fiktivno popisanog stanovništva RH potvrdila i još veću depopulaciju. Razlozi ulaska Hrvatske u demografski slom vidljivi su praktički kroz cijelo 20. stoljeće i vrlo su specifični. Veliko iseljavanje iz Hrvatske s početka 20. stoljeća, depopulacija ukupnog stanovništva u svim prvim poslijeratnim popisima stanovništva, ekonomsko-politička emigracija primarno u europske zemlje početkom šezdesetih godina, srbijanska agresija na Hrvatsku početkom devedesetih i gospodarski slom početkom 21. stoljeća primarni su razlozi. Sve je to izravno utjecalo na demografski razvoj i vrlo je specifično upravo za Hrvatsku. Moguća je tu još detaljnija elaboracija kroz koju bi se jasno uočili veliki politički utjecaji na sva kretanja u širim geopolitičkim koncepcijama kontrole hrvatskog prostora, a posebno jadranskog koridora. Tako je bilo uvijek u povijesti, a ta doktrina nije niti danas napuštena.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prof. dr. Miroslav Akmadža rođen je 13. ožujka 1967. u Ljubuškom u Bosni i Hercegovini. Nakon završene osnovne i srednje škole u Ljubuškom, upisao je Pedagošku akademiju u Mostaru gdje je 1987. stekao zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesora povijesti. Na istom je fakultetu 21. lipnja 2001. obranio magistarski rad na temu “Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine”. Na tom je fakultetu 21. siječnja 2003. godine obranio i disertaciju na temu “Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi. – Primjer Zagrebačke nadbiskupije”. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 1. travnja 2007. Od 1. studenoga 2001. godine do 1. veljače 2008. radio je kao profesor najnovije hrvatske i svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Od 1. veljače 2008. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, gdje radi na mjestu znanstvenog savjetnika.

 Razgovarao: Davor Dijanović

Hrvoje Hitrec (1943.) hrvatski je književnik i dugogodišnji djelatnik u hrvatskom kulturnom i političkom životu. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i u dva navrata članom Predsjedništva te stranke.

Godine 1990. bio je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a 1991. obnašao je dužnost ministra informiranja. U drugoj polovici 1990-ih je gradski vijećnik u gradu Zagrebu i zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 2006. Predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća, neovisne kulturne udruge u čijem članstvu je više od tisuću hrvatskih intelektualaca, književnika, umjetnika, sveučilišnih profesora, itd. Autor je više desetaka romana te filmskih i televizijskih scenarija, od kojih su najviše traga ostavili romani za djecu i mlade Smogovci (1976.) i Eko Eko (1979.).