Perun: Kraljeva krunidba
Netom prije svitanja mladić se probudio od uzbuđenja. Danas je bio dan njegove krunidbe. Zvijezda Danica još nije iščeznula i mladić ju je promatrao sve dok nije izblijedjela u svjetlu dana. Ustane zatim kako bi obavio ophodnju svoje uspavane pratnje. Volio je rana jutra jer su mu tada misli bile mudrije nego za kasnih večeri. U njemu je tekla vladarska krv Trpimirovića i od samoga svog rođenja osjećao je kako je pred njim slavna budućnost. Ovaj mladić bio je knez primorske Hrvatske te sa svojom pratnjom prešao dalek i težak put kako bi došao ovdje, do Duvanjskoga polja. To je polje u unutrašnjosti hrvatskoga kraljevstva izabrao za mjesto krunidbe, kako bi se što dalje proširio glas o njegovoj vlasti. Bilo je to polje puno krša, no sada u kasno proljeće, baš povodom njegova dolaska, sve je bilo zazelenjeno, tekle su brojne rječice i potoci i okolna su jezera snažno nabujala. Iz obližnjega sela ljudi su donijeli mnoštvo hrane za okrijepu. Nakon ophodnje svih svojih ljudi mladi knez je došao do ljudi s hranom. Devetorica braće iz obližnjega sela ponudiše mu kokošja jaja obojana u zelene i crvene pisanice nekim čudnim travama. Mladom knezu se to svidje i on prihvati njihov dar. Jedan od devetorice mu reče mu da može dobiti devet pisanica ako jednom pisanicom po vlastitomu odabiru uspije razbiti svih devet ostalih sa svakim od braće. Mladi knez to nađe zabavnim i prihvati prijedlog. Izazov je trajao neko vrijeme i devetoricu braće iznenadio čistom pobjedom mladoga kneza. Rekoše mu da to nikada do sada u svom životu nisu vidjeli. On im na to odgovori kako kao budući kralj ne može izgubiti niti jednu bitku. Sva braća tada problijediše jer nisu znali da je taj mladić knez koji će se okruniti za kralja. Knez im se namjerno nije predstavio jer je volio da ljudi s njim razgovaraju kao sebi jednakim. Braća mu se stadoše ispričavati što su ga izazvali na dvoboj pisanicama i ponude ga svježim kravljim mlijekom i sirom, što on objeručke prihvati. Zatim ih je ispitivao o njihovim životima, selu i okolnom kraju. Razgovor je trajao do točno u podne kada se sva njegova pratnja probudila i okrijepila. Knez tada pozove devetoricu braće usred polja gdje su ih svi mogli vidjeti, i reče im glasno:
- Vi ste mene u rano jutro izazvali na dvoboj pisanicama i pobijedio sam vas. Sada vas ja izazivam pred svom mojom pratnjom da stanete u krug oko mene i hrvate se sa mnom. Onaj tko me pobijedi tako da me svali i pritisne mi leđa o zemlju neka umjesto mene postane kraljem, a ja ću biti njegovim podanikom.
I kneževa pratnja i braća zaprepastiše se ovim izazovom. Njegovi budući podanici mu stanu prilaziti i moliti ga da razmisli, no on se na to naljuti i vikom ih otjera, uzvikujući kako knez koji ne drži do svoje riječi ne može biti kraljem. Devetorica braće nisu bili sigurni kuša li ih to budući kralj na neki način, ili se samo šali, no kada su vidjeli da je smrtno ozbiljan srca im se ispune žudnjom za kraljevanjem i moći. Konačno, skinu se do pasa poput njega i stanu u krug bez kraja i početka. Jedan po jedan leđima su padali na zemlju poput platnenih lutki napunjenih slamom. Devetero braće nisu znali tajnu kneževe mladosti i snage. Knez je u gradovima kojima je vladao na morskim obalama, od putnika i lutalica s drugih obala mora naučio drevno znanje hrvanja grčkim i rimskim stilom. Knez je bio neobičan mladić, volio je borbu jednako kao što je volio knjige. Mnogo je putovao po obalama svoga mora i učio iz crkvenih i antičkih pergamenata. Njegov položaj kneza omogućavao mu je taj luksuz. S druge strane, volio se po krčmama družiti i tući s običnim ljudima i dokazivati tako svoju snagu, pritom često prikrivajući svoj kneževski rod. Držao je kako ga znanje iz pergamenata ne može u potpunosti naučiti životu, stoga je volio čuti životna iskustva različitih ljudi. Tako je stekao narodnu mudrost i znanje o običajima. Iz knjiga je stekao pismenost i znanje ravno onomu crkvenih velikodostojnika s kojima je često razmjenjivao pisanu riječ. Tim je putem uspostavio kontakt i s Rimom i s Bizantom. I jedni i drugi priznali su tako njegovu vlast u gradovima na obali mora. Mnogi ljudi sa svih neprijateljskih strana divili su se njegovomu umijeću pisanja, znanju i umijeću vladanja. Njegova žeđ za znanjem i mudrošću bila je jednaka njegovoj žeđi za moći i vlasti. Premda je cijenio znanje i mudrost više nego moć i vlast, znao je da kao knez nikada ne bi stekao jedno, bez onoga drugoga. Od Rima je zatražio priznanje za kralja Hrvata. Isto je zatražio od Bizanta, obećavši potporu u borbi protiv njihova neprijatelja, bugarskoga cara Samuila. Kratkim protekom vremena dobio je pristanak obiju strana. Nakon toga je odlučio u unutrašnjosti svoje zemlje obaviti svoju krunidbu, kako bi ga narod po milosti Boga, od koga dolazi sva vlast, prepoznao za kralja. Dao je iskovati u zlatu krunu s tri križa i krenuo s mora na dalek put kako bi postao ono za što je rođen.
Hrvao se s posljednjim od braće – onim najmlađim. Osmorica braće još su sjedili u krugu, umorni i zadihani. Znoj na tijelima dvojice hrvača pretvarao je zemlju na njima u blato. Knez je već bio na izmaku snaga i znao je, ako uskoro ne završi borbu njegov će ga protivnik dobiti na snagu. Svu svoju preostalu snagu on usmjeri na jedan zahvat. Rukama snažno obujmi najmlađega brata oko struka, razdvoji ga nogama od tla i zatim svom težinom tresne njime na njegova vlastita leđa, izbivši mu sav zrak iz pluća. Gromoglasni uzvik oduševljenja preleti okupljenim mnoštvom. Devetorica braće bila su svladana i svi mu pruže ruke u znak priznanja njegove pobjede. Mladi knez je znao da se dobar glas daleko čuje. Sada će se vijest o pobjedi nad devetericom braće od njih i njihovih obitelji i prijatelja prenijeti kroz čitavu zemlju. To je bilo razlogom odluke na tako opasan pothvat, po cijenu mogućega gubitka vlastite krune.
Knez je tad odlučio otići sâm do obližnje rječice oprati se od blata i prašine. Trebalo mu je malo mira kako bi pribrao misli od borbe. Dok se umivao i sušio na suncu, začuje glas ptice kukavice iz zelenoga luga na zavoju rijeke. Privuče ga taj pjev i on se približi zelenomu lugu, kad iz njega izviri lijepa djevojka u bijeloj halji. Gledala ga je nevino kao plaha košuta. On je zapita:
- Čija si ti ljepotice mlada?
- Sestrica devetorice s kojima si se borio. Nisu mi dali ići s njima, pa sam se iskrala iz svoga vrta i došla ovdje kako bih vidjela krunidbu kralja.
- Nisi ti sestrica devetorice braće, ti si moja buduća nevjesta.
- Ako je tako, onda dođi u zelen lug i upoznaj me! Lezi sa mnom na svježu zelenu travu.
Knez samouvjerenim korakom odšeće u lug. Izvadi svježu jabuku koju je spremio u svomu rublju i darova mladu djevojku te zapita:
- Je li ti lijepa?
- Ljepša je od najčišćega zlata na svijetu.
Na taj odgovor uzvrati knez strastvenim cjelovom. Legoše na svježu travu i upoznahu se. Dugo vremena provedoše u zelenomu lugu, i knez je u strasti skoro zaboravio na krunidbu. Začuo je povike svoje pratnje koja ga je tražila, i sjevne mu bolna spoznaja kako mora napustiti svoju dragu kako bi obavio svoju dužnost. Zagleda se tužno u njezine duboke oči i tiho izusti:
- Ne želim otići nikada od tebe. Želim ostati ovdje zauvijek. Sva moć i vlast i znanje i mudrost, bez ljubavi žene ne vrijede ništa.
- Ne govori tako, kneže! Nisi više mladić, sada si muškarac! Ne priliči muškarcu držati se ženskih skuta, već poći u svijet i hrvati se s njime!
Knez se posrami svoje želje. Ustane i krene bez pozdrava na krunidbu. Djevojka vidje da je žalostan, pa mu na rastanku reče:
- Kneže moj, kralju moj! Zato, jer si mi jabuku zlatnu i ljubav svoju darovao, dopusti mi da ti uzvratim s dvije tajne! Moji mi snovi često kazuju budućnost, a jutros sam sanjala tvoju!
- Govori slobodno...
- Kada postaneš kralj, s dva ćeš se zmaja boriti da zadržiš svoju krunu i spasiš svoj narod. Jedan će doći sa sjevera, jedan s istoka. S onime sa sjevera borit ćeš se kod šume, s onime s istoka kod planine. Zmaja sa sjevera pobijedit ćeš ako pronađeš zelenog konja, umijeće orla i bistrinu sokola. Zmaja s istoka pobijedit ćeš ako pronađeš grmljavinu s nebeskih visina i vodu iz dubina.
Knez nije ništa shvatio od njezinih riječi, jer još nije bilo vrijeme, no urezale su mu se u srce. Napusti konačno djevojku u lugu. Sve je bilo spremno za krunidbu. Svečane halje, kruna, oprema, stijegovi, oružje i ljudstvo. Dan je bio pri kraju. Pjevalo se glasno: Kyrie eléison! Biskupu Grguru Ninskomu pripala je čast okruniti kralja u ime Boga! Knez ga je bio mudro zadužio mnogim uslugama, pa je sada zatražio da ga okruni i preda mu vlast nad Hrvatima od Boga. Grgur mu postavi krunu na glavu i glasno reče:
- In nomine Patris et filii et Spiritus Sancti Tamisclao, regi Crouatorum!
Knez postade kralj Tomislav. Sunce je bilo na zalasku i kralj zapovijedi neka se pripremi gozba za proslavu njegove krunidbe te se dozove puk iz svih obližnjih sela, kako bi uz dvorjane slavio i narod. Zapale se ražnji s mladom janjetinom, otvore se bačve s pivama i vinom, postave se stolovi i klupe, podignu se šatori i spusti se blaga noć te započne veselje. Kralj je radosno promatrao stijegove sjena koji su bili brojni poput sjajnih zvijezda na nebu. Ugleda devetoricu braće kako u čistomu i svečanomu ruhu dolaze na gozbu. On im priđe, i nakon što mu se pokloniše i zapita ih gdje je njihova sestra. Oni se začude otkuda mu znanje o njihovoj sestri, na što im on bez ustručavanja ispriča o njihovom susretu u zelenom lugu. Braća se u prvi mah rasrdiše na svoju sestricu jer nije poslušala njihovu zapovijed, no kralj ih umiri kada im reče kako je želi uzeti za ženu, i to već danas. Odvede ih do svoga blagajnika, i zapovijedi mu da im dâ mnoštvo krzna kuna ako mu braća odmah dovedu svoju sestru za ženidbu. Braća se brzo zaputiše po nju. Putem su razgovarali i zaključili kako bi mogli puno više dobiti za svoju sestru, premda je običaj bio da miraz donosi žena. Braća bijahu kovači a htjedoše postati zlatari, to jest gospoda, i tako skovaše plan kako za sestru dobiti darove za svoj zanat. Uđoše u svoju nastambu odvalivši silno u žurbi tri vrata, a nigdje ne pronađoše svoju sestricu. Pronašli su je u vrtu, kako bosa hoda rosnom travom i plete vijenac od cvijeća. Paun dolutao iz šume promatrao je mirno sestricu, raširenog repa s tisuću divnih boja. Sestrica je primijetila dolazak braće čim su se lastavice iz vrta razletjele. Najstariji brat joj reče:
- Maro, jedina si od svih naših devet sestrica ostala neudana. Odbila si brojne prosce. Sada je vrijeme da pođeš, i udaš se za kralja!
Vratili su se brzo s nevjestom i zatekli sve spremno za svadbu. Kralj je brzo sve uredio s nadbiskupom, i zapovijedio podanicima da stanu s gozbom i upriliče svečanost. Najstariji od devetorice braće reče mu:
- Ako ti predamo svoju sestru, tražimo biti njezini djeveri i da nas se daruje zlatom i srebrom!
- Nisu li vam dosta kune koje sam vam predao? Nije li običaj da žena donosi miraz?
Kralj pitanjima razljuti najstarijega brata, i on ga seljačkom mudrošću prkosno izazove:
- Ako želiš poštovati običaje, danas na Jurjevdan je prava prilika. Evo, ako preskočiš oganj koji moja braća i ja zapalimo, onda možeš uzeti našu sestricu za ženu i zadržati kune koje si nam darovao! Ako ga ne preskočiš, onda mi zadržavamo i sestricu i kune, i svo zlato i srebro koje imaju tvoju podanici ovdje.
Kralj kratko razmisli te mu odvrati:
- Ako je jedini uvjet taj da preskočim oganj, onda pristajem na izazov!
- To je jedini uvjet!
Tako mu jednoglasno i složno odgovore braća. Kralj zatim pozove na gozbu i ples, dok oni pripreme oganj. Braća otiđoše u obližnju šumu i odsjeku najstarija i najveća debla kako bi oganj bio što veći. Dok su oni slagali drva na hrpu, kralj je smireno i veselo uz glazbu plesao s nevjestom. Dvorjani njegovi s mladoženjom i nevjestom zaplesahu kolo uz drevne uzvike: „Lado! Lado!” Braća zapale oganj visok skoro do neba, glazba i gozba stanu. Svi se okupiše oko visokoga ognja. Kralj naredi da mu se dovede njegov konj sivac i jedan vjedar pun vode. Braća se pogledaše međusobno i najstariji mu se obrati:
- Što će ti vjedar pun vode i sivac?
- Što vas briga! Vaš jedini uvjet je bio da preskočim oganj, ništa drugo niste uvjetovali kada ste bili u prilici? Ako lažem, neka okupljeni ovdje kao svjedoci reknu!
Braća se tužno međusobno pogledaju i slože se kako je kralj u pravu. Kralj polije svoju odjeću vodom i uspe se na konja. Bio je vješt u jahanju te odjaše s njim na dovoljnu razdaljinu. Zaleti se s konjem prema ognju i spretno se podigne nogama na leđa konja netom prije ognja. Na kraljevu naredbu konj se zaustavi, a on visoko preleti oganj bez opekotine. Drevno znanje mu omogući da ublaži svoj pad i ne polomi vrat. Ponovno, mnoštvo ispusti gromoglasne uzvike. Kralj je preskočio oganj, i braća ostadu bez kuna i sestrice. Najstariji brat priđe kralju i reče:
- Pošteno si svladao našu kušnju. Molimo za milost tvoju i milost Božju. U znak pomirbe primi naš dar kao miraz sestrice naše. Prsten zlatni iskovali smo od zlatnoga ključa koji je otvarao naša vrata. Srebrom smo u njega urezali pleter.
Kralj prihvati njihov dar kao miraz i njime odluči oženiti nevjestu. Odjene se u svadbeno ruho, i pod zvijezdama i mjesečinom sjajnom oženi ga biskup. Nastavi se gozba kao svadba i najboljega janjca kralj dadne njezinoj braći da se dobro najedu. Mogao ih je otjerati gladne, no bijaše on milostiv. Vrati se kralj sa ženom svojom u gradove bijele na moru, i tamo mu ona rodi mnogo sinova i kćeri. Devetero braće, kraljevi podanici, njihovi prijatelji i potomci prenesu kroz čitavo kraljevstvo priču o njegovoj krunidbi, i ta se priča do dana današnjega među Hrvatima raznosi.