Sjedio je u jednom malom kafiću u središtu staroga grada i nestrpljivo pogledavao oko sebe. On je prilično mršav, crne kose, blijedog tena, upalih obraza i tankih usana. Oči su mu bile sitne i tamno smeđe, gotovo crne. Imao je lice kojem bi proučavatelji fiziognomike nedvojbeno pripisali negativne duševne karakteristike. Njegovo ime nije bitno, možda je bitno napomenuti da je bio mlad čovjek, još je bio student. Nalazio se za stolom u kutku na kojem je bilo nekoliko knjiga i tamno pivo koje je običavao piti. Nervozno je lupkao prstima po stolu i pogledom je pomno pratio sve što se odvijalo oko njega. Znao je da njegova nestrpljivost nema smisla jer je s namjerom došao ranije od dogovorenog vremena. Uvijek je to radio prije svakog susreta, ali ovoga puta previše ga je obuzela njegova karakteristična živčanost. Neka vrsta nezdrave živčanosti pratila ga je još od ranog djetinjstva i manifestirala bi se upravo u ovakvim u situacijama, po svojoj prirodi sasvim prozaičnima.

Koliko ovo uopće ima smisla, što da ja radim s njim? – pitao se iščekujući tajanstvenog posjetitelja – ma zapravo nije ni bitno, ionako imam vremena. Pa što ako ćemo lupetati gluposti sat-dva, uostalom, zar to ljudi inače ne rade?

Iz nekog je razloga fiksirao pogled na mladića i djevojku za stolom na drugom kraju prostorije te je zapao u ono ugodno stanje kada je čovjekova volja sasvim usmjerena na promatrani objekt, do te mjere da zapadne u neko ugodno tupilo. Iz tog stanja trgnuo ga je pozdrav čovjeka kojeg je očekivao.

– Hohoho, kako si prijatelju? Vidim da si ponio i literaturu sa sobom. Muškarac je to rekao s nekakvim podrugljivim tonom ili se bar tako učinilo našem studentu. „Podrugljivac“ je bio poprilično visok čovjek, fizički snažne građe i plavokos. Ono što je važnije od njegovoga izgleda jest njegov karakter koji se sasvim razlikovao od karaktera našeg studenta. Njegov govor tijela odavao je samopouzdanje, čak i bahatost. On svakako nije imao problema sa slabim živcima, dapače, bio je neobično smiren. Nazovimo ga Izazivač.

Vidim da si uranio, to inače radiš? Nadam se da me nisi previše čekao?

– Nisam, sve je u redu. Inače imam običaj malo ranije doći.

Student je osjetio neodređeno olakšanje početkom komunikacije. Izazivač fiksira pogled na njega i lice mu poprimi ozbiljan izraz.

 – Onda, muči li te još onaj problem koji si mi spominjao?

– Da, često me noću uhvate takve misli, ponekad me tako obuzmu da mi je teško zaspati – uhvati ga opet nervoza pa se smete – ali, mislim da je to u neku ruku normalno, zar ne? Mislim, za ljude poput nas.

  – A kakvi smo to mi ljudi? Izazivač ga pogleda začuđeno i zabavljeno u isto vrijeme.

 – Pa – iziritirano nastavi naš Student – za ljude koji razmišljaju. Za intelektualce ako hoćeš, znaš o čemu pričam, ne pravi se blesav. Izazivač se primakne bliže stolu i neobično uspravi svoje držanje.

 – Slušaj me sada dobro, prijatelju. Znam vrlo dobro na što misliš i to uopće nije sporno. Da, činjenica je da je ovakva vrsta problema koja tebe pogađa tipična za sve ljude koji su skloni introspekciji i promišljanju. Sigurno nisi ni prvi ni posljednji koji prolazi kroz egzistencijalnu krizu.

 – Ne – upadne mu u riječ Student – mislim da nije egzistencijalna kriza, zapravo ne znam kako bih je uopće definirao. Ušuti i skrene pogled u stranu i udubi se u razmišljanje.

Izazivač ga je tiho promatrao desetak sekundi i nastavio – Pa dobro, ali meni ono što si mi opisivao zvuči kao itekakva egzistencijalna kriza. Možda sam u krivu, ako sam što krivo shvatio, slobodno me ispravi ili nadopuni.

 – Ovako – nadoveže se Student – pokušat ću još jednom objasniti... Ali, upozoravam te, još sam skeptičan što se tiče tvojeg „lijeka“... Dakle, osjećaj ili bolje rečeno, stanje koje me obuzima u tim trenutcima slično je stanju potpune tjeskobe. Gotovo savršene tjeskobe, kao da su živci na samoj granici pucanja, kao da bih najradije iskočio iz svoje kože, ali kamo i kuda, to ni sam ne znam. Uostalom, to je paradoksalna situacija, radi se o strahu koji je potpuno nedefiniran, kao da se bojim svega i ničega odjednom. Shvaćaš li me? Ma nije ni bitno shvaćaš li ili ne kad si i ti dio tog užasa. Ne ti kao ti, već ti kao dio sveukupnosti... – na trenutak se zbuni – Mislim, mislim da se ne osjećam dobro u svojoj koži. Mislim da nije egzistencijalna kriza jer čovjek nema kapacitet za krizu takve vrste, mislim da smo mi kudikamo jednostavnija stvorenja nego što si volimo umišljati. Stvar je čisto psihološka, moram proniknuti u svoju podsvijest i izvući na vidjelo ono što me muči. Vjerojatno se radi o nečemu iz djetinjstva, nečemu sasvim primitivnom i smiješno jednostavnom.

 – U redu, koliko dugo imaš takve napadaje straha?

 – Otkako sam započeo studiji.

– Znači sasvim spontano su te uhvatili ti napadaji? Opiši mi prvi put kad te uhvatili. Izazivač se nasloni i prekriži ruke poput ispitivača koji sigurno navodi ispitanika na svoju zamku.

  – Prvi sam put to osjetio kad sam čitao jednu religioznu knjigu koja me potaknula na razmišljanje o sudbini svijeta i čovjeka, pokušao sam dočarati opisane prizore i odjednom sam počeo umovati o stvaranju čitavog materijalnog svijeta pa me to dovelo do umovanja o postanku i kraju svega, o samoj prirodi postojanja i može li čovjek poludjeti od svega toga?

Eh – uzvikne Izazivač – i ti tvrdiš da to nije egzistencijalna kriza? Pa ti si klasičan primjer čovjeka kojeg muči pitanje individualnoga postojanja i postojanja općenito. Prijatelju, ti nisi poseban, uvjeravam te. Uostalom, i sam to znaš. Ne znam čemu pretvaranje da je to psihološki problem. Ne možeš se izvući iz toga čisto racionalnim putem jer te to i dovelo do ove krize. Racionalnost te dotjerala do granice spoznaje svijeta oko sebe i ne možeš dalje. Kakve su ti to uopće knjige? Zar si se dao u religiju?

Izazivač uzme knjige koje su ležale na stolu i temeljito ih prouči.

 – Mogao sam i pretpostaviti. Kao stara baba dao si se u misticizam. Malo te stisne strah i odmah u bogomoljce, he he... Student se namršti i glas mu poprimi mnogo odlučniji ton.

– Nikad nisam krio da me zanima religija, iako sam po svojoj mentalnoj konstituciji skeptični materijalist. O čemu ti sada uopće govoriš, napadaš me zbog tobožnjeg misticizma i onda napadaš moj racionalizam? Koji je uopće tvoj stav, od čega se sastoji ta tvoja „filozofija“?  Od običnog vulgarnog hedonizma, eto od čega.

           

– O dragi moj studentu, drago mi je da pitaš – vragolasto se nasmije Izazivač – i ne vrijeđaj se jer te očito zadirkujem, i to samo zato što si mi drag. Griješiš ako misliš da se radi o običnom hedonizmu. Doduše, možda površinski djeluje kao hedonizam, ali zapravo je nešto drugo, pa i da je, zar je bitno? Gledaj, ja smatram da je tvoj problem paralizirajući strah koji se krije u svakom ljudskom biću, a u senzibilnijima dolazi do punog izražaja. To je užas postojanja, užas svjesnosti o sebi. Prema mojem viđenju, imaš dva načina kojima možeš prevladati ovaj strah. Jedan je bježanje u misticizam i praznovjerje (u to dakako ubrajam i religiju) ili transcendiranju svojeg ljudskog postojanja. Kako ovo drugo izvesti? Postavi sebi jedno naizgled jednostavno pitanje – što bi učinio kada ne bi imao društveno uvjetovane „kočnice“ i slijedom toga osjećaj krivnje i straha? Koje bi nagone prvo zadovoljio? Kada nađeš odgovor na to pitanje, počni se ponašati kao da kočnica uistinu nema. Izazivač zastane gledajući u svojeg zbunjenog prijatelja.

– I to je to? – upita Student.

– Što bi to značilo? Da silujem, pljačkam, ubijam? Da budem životinja?

 – Ti već jesi životinja. Svi smo životinje. Što se tiče silovanja, ubijanja itd., naravno da nećeš raditi ono što nemaš u sebi. Ti nisi takav i nema potrebe za navođenjem ekstrema. Govorim o daleko jednostavnijim stvarima; sviđa ti se žena? Pokušaj ju zavesti i osvojiti. Želiš poštovanje kolega? Svojim im ponašanjem daj to do znanja. Gladan si i želiš jesti? Najedi se. Želiš upoznati druge kulture? Putuj i uči o svijetu. Slušaj svoje tijelo i svoje instinkte. Naravno, uz razum kao pratnju.

– Po čemu je ovo različito od učenja hedonizma? – začuđeno ga pogleda Student.

– Po tome što se užitak ne sastoji toliko u zadovoljstvu ispunjavanja određenog nagona, već u zadovoljstvu slobode da je odlučiš zadovoljiti. Ključ je u slobodi koja ti omogućava da doneseš odluku. Istina je, determinirani smo prirodnim sposobnostima i društvenim okolnostima, ali jedan dio ljudskog roda, pri tome mislim na nas koji imamo sreću što smo se rodili u relativno bogatom dijelu svijeta, ima mogućnost prakticirati ovu slobodu.

– Kakve gluposti, sad je prešao na običan jeftini egzistencijalizam – pomisli Student koji nije bio pretjerano impresioniran „naučavanjem“ svojeg sugovornika.

– Ne znam, rekao sam ti da sam prilično skeptičan prema tvojoj filozofiji. Mislim da prihvatljivost određenog svjetonazora uvelike ovisi o psihološkoj konstituciji pojedinca, a ja jednostavno nisam prikladan za to što mi ti predlažeš. Izazivač ga sumnjičavo pogleda i uzvrati – Da, možda ima nešto u tome. Možda zaista ljudi poput tebe nisu za to. Tko će znati – zamišljeno se zagleda u tko zna što – Znaš, promatrao sam te neko vrijeme i nikako mi nije jasno zašto djeluješ tako... tako neprirodno. Kao da nisi čovjek. Kao da u tebi ima nešto što odbija život, točnije, odbija radost života. Znaš da djeluješ kao mračnjak?

– Znam.

– I ne smeta ti to?

– Apsolutno ne. Zapravo sam poprilično ravnodušan o mišljenjima drugih ljudi jer sam uvidio kako je sve to skupa besmisleno. Mislim da ne poštujem dovoljno ljude. Kako mogu poštovati ljude kad toliko dobro poznajem sebe? – Ova primjedba iznenadi Izazivača.

 – Kako to misliš? Želiš reći da druge ljude sudiš po sebi?

– Pa da, više manje smo svi slični u svojoj ljudskoj beznačajnosti. Promotri malo svoje misli i primijetit ćeš kako su ti drugi vrlo slični. Koliko god mi sebe volimo smatrati pametnima i obrazovanima, postoje određene zakonitosti koje se otkrivaju u našim mislima. Najjednostavnije rečeno, mi smo sebična i proračunata bića. Također smo beznadno zaljubljeni u sebi. Imamo gadnu crtu zlobe u sebi. Zašto misliš da ljudi uživaju čitati crnu kroniku i slušati tuđe nesretne priče? Nemoj me tako gledati, misliš da ne uživaju? O, itekako uživaju, iako se ne usude sebi to priznati. Ima nešto u nesreći drugoga što nas uzbuđuje i zadovoljava.

– Sad ću ti reći što je to – Student se uzbuđeno uspravi i laktovima nasloni na stol – osjećamo da se zlo koje vreba nad svima nama obrušilo na drugoga i sretni smo jer bolje da je u pitanju netko drugi nego mi. Mi smo nakratko pošteđeni i kupili smo vrijeme... A ja se pitam isplati li se to. Zamisli koliko smo pokvareni da se radujemo tuđoj nesreći. I nemoj mi slučajno reći da sudim, mislim da točno znaš o čemu govorim. Gledam ljude iz svoje neposredne okoline, gledam svoje kolege i poznanike i u svima vidim taj tračak svjetlosti u očima kad mi govore o nevolji koja je zatekla nekog njihovog prijatelja. Činjenica je da se ljudi najviše raduju nesretnim pričama, a kao najgore kukavice tresu se pri pomisli da bi se nešto loše moglo dogoditi njima. Kako da imam ljubavi za život koji me stvorio kao pripadnika te ogavne vrste, jer sam i ja dakako čovjek – naglasio je to čudno – i u sebi prepoznajem ovu gadost.

– Znači i ti se raduješ tuđoj nesreći? – upita Izazivač.

– Da, upravo se beskrajno radujem tuđoj nesreći. Svi mi zaslužujemo nesreću. Ne zaslužujemo nikakvo uživanje ni slobodu...

– Hej, stani malo – Izazivač upadne u riječ – kako to misliš da ne zaslužujemo? Pa ako smo stvarno takvi kao što tvrdiš, onda to i nije naša krivnja, zar ne? To je krivnja prirode ili tog tvog zlog božanstva.

 – Možda i je, ali mi kao dio te prirode moramo postati svjesni tko smo i što smo. Moramo prije svega biti iskreni prema sebi, ako zbog ničega drugoga, onda zbog dostojanstva. Da, zli smo i nipošto ne smijemo očekivati ništa od prirode, osim da strusi sva svoja zla na našu glavu ako joj je to po volji. Također bismo trebali priznati da prijateljstvo ne postoji, da je ljubav sama po sebi opsjena, pa čak i roditeljska ljubav koja je samo nagon itd.

 – Čekaj, stani malo. Sve to zvuči jako neoriginalno, sve je već bezbroj puta rečeno. No samo  želim razjasniti jednu stvar, ti dakle smatraš da je priroda, tj. sam život, neprijateljski nastrojen prema nama?

– Da.

– U redu. Ja moram izraziti neslaganje s tobom u ovom području. Smatram da je pogreška svih vas pesimistično nastrojenih mistika (a ti to nedvojbeno jesi) što ste prečesto skloni uzdizati vrstu koju navodno prezirete. Ja bih prije rekao da je priroda potpuno ravnodušna prema nama i da je upravo to ono što izaziva daleko veći užas nego tvoje „zlo božanstvo“. Jer nekakvo metafizičko zlo opet ostavlja mogućnost smisla u vidu prihvaćanja ili neprihvaćanja toga zla, dok nas ravnodušnost i hladnoća svemira ostavljaju bez ikakvoga smisla.

– Zapravo – Izazivač zakašlje – ostavlja nam mogućnost da sami konstruiramo svoj smisao. Vjeruj mi, to je najstrašnija, ali i najizazovnija mogućnost. Zar ne shvaćaš da možemo postati bogovi? Student ga je već duže vremena promatrao s jako ravnodušnim izrazom lica. Inače je njegovo lice u razgovoru s ljudima odavalo neku vrstu nezainteresiranosti, čak i nadmoći i prijezira prema sugovorniku. Nije to bilo namjerno, nipošto, zapravo je volio slušati druge. Tada bi obično zapadao u stanje potpune praznine koje mu nije bilo sasvim neugodno...

– Da, bogovi! Kažem ti, bogovi, dragi moj! I neka je ovo obično lupetanje, sasvim je svejedno, ali tolike su mogućnosti pred nama kao vrstom. Samo kad bismo se odrekli predrasuda, pa i ovakvih kakve ti gajiš. Nema mjesta mračnjaštvu i pesimizmu, pa ni mističnim besmislicama bilo kakve vrste u budućnosti. Čovjek je kao stvorenje nedovršen projekt, na nama je da nastavimo. Znanost i tehnologije alati su preobrazbe, sloboda i volja pokretačka su snaga buduće revolucije.

– Oprosti dragi prijatelju – Student se odjednom ozlovolji i neobično oštro usprotivi – zar rezultate takvih utopijskih snova i projekata nismo imali prilike doživjeti u dvadesetom stoljeću? Sve su to besmislice. Nikad nisam bio sklon takvih idejama, uvijek sam instinktivno osjećao nepovjerenje prema svim tim pričama o ljudskoj dobroti i sličnim glupostima. Ne moraš ulaziti u neku dublju analizu ljudskog društva, zaviri u svoju dušu i promotri koliko u tebi ima oholosti, ljubomore, mržnje, laži i svake vrste slabosti. Svi imamo zlo u sebi, u većoj ili manjoj mjeri, ali ono je prisutno. Mi smo manjkava bića, grješna bića.

– Možda i jesmo – ubaci se Izazivač – ali zašto negiraš da imamo potencijal za nešto više? Mislim da si previše kritičan prema ljudskoj rasi. Imamo mi itekakvog potencijala, ipak smo se izvukli iz blata i došli do ove razine u kojoj možemo ovladati prirodom, pa i samim sobom.

– Da, vjerojatno – odgovori Student preko volje. Njegov je izraz lica jasno odavao da ga i ne zanima previše smjer u kojem se razgovor kreće. Osjetio je da između njega i njegovoga sugovornika postoji prevelika razlika. Izazivač je to itekako primijetio.

– Možda bi bilo najbolje da prihvatimo da su nam osnovne ideje o ljudskom biću sasvim različite. Ja sam ipak dosta pesimističniji od tebe. U svakom slučaju, zahvaljujem ti što si došao. Ipak si za razliku od mnogih pokazao određeno zanimanje za iskreni razgovor o temama koje i nisu baš većini bliske.

– Ne samo da nisu bliske već su i odbojne – odgovori Izazivač.

– Točno, a možda ih osjećaji ne varaju.

Kad su izašli iz kafića, nastavili su šetati, razgovarajući o banalnijim događajima iz svakodnevnog života. Došli su do raskrižja na kojem su se rastali i pozdravili. Prošlo je mjesec dana od tog događaja i Student je u međuvremeno imao nekoliko sličnih „napadaja“ živčane rastresenosti. Osjetio je poriv da nazove svojeg prijatelja. Nazvao ga je nekoliko puta tijekom dana, no nije bilo odgovora. Ovo je bilo sasvim neuobičajeno i Student se zabrinuo (što je i njega pomalo iznenadilo). Nazvao je zajedničkog poznanika R-a kako bi otkrio što se događa. R. mu nije ponudio vrijedne informacije, nije znao ništa više od njega. Bio je upoznat s  „filozofijom“ Izazivača i zaključio je da je ovaj nastavio svojim putem.

– Taj se konstantno bavi nekim glupostima, ne bi računao na njega.

Nakon obavljenog razgovora, Student nije bio zadovoljan.

– Odlično, izgubio sam jedinog sugovornika koji me razumio – ubrzo se posramio vlastite sebičnosti – a da mu se nije što dogodilo?

Ta ga misao nije puštala ostatak dana. Nije se mogao koncentrirati na učenje, ni na čitanje knjiga koje su mu služile kao razbibriga (a koje je već više puta pročitao). Te je večeri teško zaspao. Uhvatila ga je groznica i mučio se u snu. Oduvijek je imao zbrčkane snove, ali slike koje su se te noći pojavile u njegovom umu bile su nešto što se teško može dočarati. Kao da su se traumatične scene iz njegove prošlosti i strahovi iz sadašnjosti spojili u jedan užasavajući košmarni san. Osjećao se kao da mu je um u vrtlogu iz kojega se, ni uz najveću volju, ne može istrgnuti. Odjednom se našao u jednoj sobi koja mu je u isto vrijeme bila poznata i nepoznata. Njegov se um hrvao sa stanjem između sna i jave. Osim prozora, kreveta i jednog stolca, bila je sasvim prazna. Na drugom kraju sobe bila su bijela vrata. Stajao je zamrznut na mjestu i osjećao užas bjeline vrata. Odjednom su se ta vrata otvorila i nepoznata je figura ušla u sobu. Bio je mrak i sjena je zaklanjala figuru. Student nije mogao objasniti što se događa, ali instinktivno je osjećao opasnost od te nepoznate osobe. Iznenada ga je preplavila hrabrost, skočio je na nepoznatog protivnika i zadavio ga golim rukama. Snop neobične bijele svjetlosti (mjesečeva?) osvijetlio je lice figure i u tom ga je trenutku preplavio užas. Vidio je lice svojeg prijatelja Izazivača i tada je shvatio što je učinio.

Projekt "Homecoming: Identity and opportunity"

 
Prema posljednjim popisima stanovništva Republika Hrvatska broji malo više od  četiri milijuna ljudi, čime se smatra relativno malom državom.
 
Hrvatski narod međutim, ako se granice zanemare, čak je dvostruko veći. Iako precizna istraživanja još nisu provedena, procijenjeno je čak 4, 4.5 milijuna duša koje se, okupljene u organizirane i aktivne zajednice diljem svijeta, naraštajima ustrajno identificiraju pripadnicima hrvatskoga naroda. Iseljavanje iz matične zemlje, odlazak u strane krajeve i zasnivanje novog života u nekim novim prostorima i okolnostima pojavnost je koja prati Hrvate dug niz godina, pa i stoljećima. Ono po čemu se hrvatsko iseljeništvo često ističe u svojim novim životnim prostorima jest kontinuiran napor i trud na očuvanju  svoga identiteta i prijenosu znanja i vrjednovanja vlastite baštine na nove naraštaje. Međutim, sama povezanost sa Domovinom često nije jednako zastupljena, razvijena i održavana, osobito među mladima.
 

Youtube kanal



© Udruga Obnova 2021. All Rights Reserved.

Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Više o kolačićima: Izjava o privatnosti.

Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.