Nisam mislio ništa pisati o izborima niti mislim da su do sada bili tema mojih tekstova, tim više što nisam zanimljivim smatrao nadolazeće izbore za koje su sve dosadašnje, profesionalne i amaterske prognoze, išle u smjeru treće pobjede Plenkovićevog HDZ-a. Protuustavni upliv predsjednika Milanovića, te prethodno određivanje izbora za srijedu, odnosno 17. travnja 2024., je promiješalo karte te donekle ove izbore učinilo zanimljivijim. S ovim naglim obratom dosta je teže prognozirati konačni ishod, ali može se nabaciti koja misao prema do sada viđenom i analizirati što može desnica učiniti poučena prethodnim iskustvima.

Je li se dogodio državni udar?

Socijaldemokratska partija Hrvatske i predsjednik Republike Zoran Milanović su šokirali javnost kad su ga najavili kao nositelja liste u prvoj izbornoj jedinici i potencijalnog premijera u slučaju da im se prikloni nova parlamentarna većina, pokazavši tako krajnji prijezir prema hrvatskom narodu i Ustavu Republike Hrvatske kao temeljnom zakonskom aktu ove države s obzirom na to da su znali da je su njihove radnje protuustavne. Naime, Republika Hrvatska je do 2000. godine bila republika s polupredsjedničkim sustavom u kojoj je predsjednik bio nositelj izvršne vlasti, a uz svoju funkciju izrijekom nije smio obavljati niti jednu drugu funkciju, izuzev stranačkih funkcija. Osvojivši izbore u provođenju puzajućeg državnog udara i razgradnje institucija Republike Hrvatske koju su tada nazvali detuđmanizacijom, trećesiječnjska vlada, odnosno njihova saborska većina je izglasala izmjene ustava te je Hrvatska iz polupredsjedničkog sustava transformirana u jedan parlamentarni-polupredsjednički sustav. Novim promjenama predsjednik vlade postao je nositeljem izvršne vlasti, dok je predsjednik zadržao dio prijašnjih ovlasti, a dijelom preuzeo ceremonijalnu ulogu nalik u parlamentarnim sustavima. Taj gordijski čvor izvršne vlasti, naime nije slučajan, već je namjerno stvoren dvostruki sustav upravljanja vojskom, obavještajnim službama i diplomacijom što se pokazalo pogubnim, a posebno u zadnjih pet godina. U svojem obračunu s pokojnim Tuđmanom, SDP je odlučio depolitizirati funkciju predsjednika države te je novim ustavnim promjenama određeno da Predsjednik ne smije obavljati druge funkcije izuzev svoje pa ni stranačke, iako je to neživotno jer predsjednik ipak biva biran iz reda političkih stranaka.

Nakon ustavnog rašomona kojeg su proizveli s ciljem destabilizacije države, SDP se počeo zgražati nad odlukom Ustavnog suda kojeg su oni imenovali, a koji im je samo rastumačio odredbe koje su oni izglasali. Tako da smo 2024. vidjeli jednu teško zamislivu situaciju, a to je da su „esdepeovci“ zazivali (re)tuđmanizaciju funkcije predsjednika države. Nažalost, ovo nije prvi put da je SDP pokušao destabilizirati Republiku Hrvatsku. Nešto slično, a opet različito, dogodilo se kad su napustili sabornicu prije glasovanja o raskidu svih državnopravnih veza sa SFRJ. Iako tada nisu povrijedili niti jedan zakon, dali su do znanja vanjskom neprijatelju o unutarnjim podjelama u Hrvatskoj, time dodatno ohrabrivši agresora u napadu na Hrvatsku. Zašto se SDP nakon više od tri desetljeća nije pomirio s činjenicom da je Hrvatska država i da više ne vlada jednostranačje, može biti pitanje za ljude u toj stranci ili tema posebne analize u koju se ovdje ne želim upuštati, ali je bitno za povijest Hrvatske upisati datum kada je SDP pokušao uslijed nestabilne sigurnosne situacije u Europi i svijetu, destabilizirati i državu.

Ljevica i njihove perspektive

Sve do predsjednikove eskapade pobjeda HDZ-a i partnera bila je neupitna za većinu pratitelja, iako se ljevica angažirala u kampanji već nekoliko mjeseci prije izbora. Uznemireni gubitkom kontrole nad Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske organizirali su nacionalni prosvjed na Markovom trgu na kojem se u najboljem slučaju pojavilo oko 5 000 ljudi, a u najgorem oko 3 000 ljudi. Prosvjed je u medijima proglašen uspjehom. Da, isti oni mediji koji su prosvjede desnice s desecima tisuća okupljenih proglašavali neuspjehom i čekanjem tramvaja. Prosvjed je bio debakl, posebno kad se uzme u obzir da 3 000 ljudi živi u većoj zgradi u Zagrebu ili Splitu, te da su samo iz Splita došla dva autobusa prosvjednika. Ljevica je nakon toga organizirala još jedan prosvjed koje se trebao odvijati u pet velikih gradova, a na kojeg nije bilo odaziva, iako nije jasno zbog čega se prosvjedovalo i protiv koga s obzirom da je na vlasti trenutno tehnička vlada, a sabor je raspušten. Ta nepovoljna situacija na terenu je zasigurno utjecala na izbornu strategiju ljevice koja je zasigurno dogovorom izašla u dva bloka: Možemo i SDP s partnerima, koja će u nekoliko izbornih jedinica izaći u tzv. točkastoj koaliciji. SDP predstavlja staru ljevicu, odnosno tradiciju ljevice proizašle iz Saveza komunista Jugoslavije, koja je već odgojila generacije ljudi koji vole dobar život na račun države. Oni u pravilu ne znaju ništa raditi izvan sustava i većina njih je radila samo poslove na koje su politički rukopoloženi, a posljedice su se pokazale u mandatu „Kukuriku“ koalicije. S druge strane, Možemo predstavlja novu generaciju woke ljevice, uzgojenu u Sorosevim labosima poznatijim pod nazivom “nevladine udruge”, koji također ne znaju živjeti od svog rada, s tom razlikom da su „oldschool“ ljevičari radili barem nekakve birokratske poslove. Bez Sorosevih donacija novoljevičari bi vjerojatno bili beskućnici, a staroljevičari bez partije. S tim da su potonji već umorni od revolucija, a nova generacija nema posebnih revolucionarnih ciljeva, osim što žele gledati kako svijet gori kako je takvu vrstu ljudi opisao Alfred Pennyworth odnosno Michael Caine u “Vitezu tame”.

U situaciji u kojoj se SDP raspao na dvije stranke, a ideološki su zanimljivi jugonostalgičarima treće životne dobi, a “Možemo” doživio debakl u upravljanju Gradom Zagrebom gdje su imali jedinu stabilnu biračku bazu do dolaska Zorana Milanovića u izbornu utrku, ljevica nije imala puno nade za pobjedu na izborima. Ali čak ni Zoran Milanović ne nudi puno nade SDP-u, s obzirom na to da liste predvode ministri iz najgore vlade koja je upravljala suvremenom Hrvatskom, a Grbin će junački megdan morati podijeliti s Plenkovićem koji za njega i njegove kapacitete predstavlja Bismarcka. Sada sve ovisi o izlasku desnice na izbore i koliko će tih desnih glasova otići ljevici, bilo putem predizbornih koalicija, bilo zbog tradicionalne hrvatske naivnosti i djetinjastog vjerovanja u preobraćenje Zorana Milanovića. Na kraju ljevice se ne treba bojati jer je povukla potez očaja iz kojeg se razmeće njihova nepripremljenost za izbore što je vidljivo iz slogana kampanje „Rijeke pravde“ kojeg su ukrali Juri Stubliću, a ubacili su ga jer ga je u svojim „filipikama“ protiv trenutne vlade bubnuo predsjednik Milanović.

Hrvatska demokratska zajednica i partneri

Za potrebe ovog teksta HDZ ćemo smatrati desnom strankom, ali ne zbog njene politike, već zbog biračkog tijela koje glasuje za HDZ već tradicionalno od prvih višestranačkih izbora. Naime, desno krilo stranke sadašnji je premijer devastirao, izolirao i ugasio u velikom unutarstranačkom obračunu, a sada ga pokušava neuspješno reanimirati. Dok se stari asovi sasvim otužno i blijedo pojavljuju na skupovima i stranačkim listama, desnica polako okreće leđa HDZ-u. No, bez obzira na to HDZ će biti relativni pobjednik ovih izbora. Iako je u koaliciji sa svima mrskim SDSS-om, te je ratificirao Istambulsku konvenciju, prihvatio feminističku ideologiju u zakonodavstvo Republike Hrvatske te sudjeluje u LGBT revoluciji, HDZ je u posljednjih osam godina vodio državu kroz teško razdoblje Covid krize, potresa i inflacije te prekrajanja geopolitičke karte svijeta, tijekom kojeg su činili pogrješke, namjerne i slučajne, kreirali koruptivne afere, ali unatoč svemu može se zaključiti da je HDZ odradio solidan posao uzevši u obzir njihove kapacitete, ali i sposobnosti oporbe. Činjenica jest da smo za vrijeme Plenkovićeve vlade ušli u Schengen i euro-zonu (osobno sam bio protiv uvođenja eura, ali je to politički potez koji donosi poene na međunarodnoj sceni), da smo se dokazali kao pouzdan NATO saveznik, da smo doživjeli najveći gospodarski rast što se očitovalo i na iznosu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, a da za razliku od mnogih drugih zapadnih zemalja nismo imali toliko opresivne mjere u Covid krizi. Naposljetku, ova administracija je vrlo brzo iskontrolirala situaciju sa afričkom svinjskom kugom. Svakako uz navedeno, sadašnja vlast će kao uspjeh predstaviti i Pelješki most tj. povezivanje hrvatskog teritorija nakon tri desetljeća samostalnosti te nove bitne prometne zahvate koji su već u fazi radova.

S ovim (polu)uspjesima HDZ će uz svoju stranačku vojsku privući dio birača koji nemaju nekih posebnih uvjerenja izuzev vjere u stabilnost koju HDZ u koliko-tolikoj mjeri nudi, a posebno u razdoblju novog hladnog rata. Upravo su ti birači na zadnjim izborima HDZ-u dali 66 mandata pod utjecajem Covid krize. Desni birači HDZ-a će sigurno u jednom dijelu bojkotirati izbore i ostati kući taj dan. Upravo desni birači HDZ-a jesu najveća boljka desnice općenito, jer radije prepuste izbornu pobjedu ljevici nego da izađu i daju glas bilo kojoj drugoj desnoj opciji (Bogu hvala, imamo ih!). Jedan dio biračkog puka vladajuće stranke još ne može shvatiti da je Franjo Tuđman pokojan već 25 godina i to se neće promijeniti. HDZ više nikad neće biti u tolikoj mjeri desna stranka niti će ikad više imati toliku potporu u narodu, što pokazuju brojke koje su nemilosrdne i koje govore da je HDZ početkom devedesetih uživao potporu otprilike 70 posto biračkog tijela, a danas HDZ suvereno vlada državom s ukupnom podrškom od 16 posto biračkog tijela što nam više govori o hrvatskom desnom biračkom tijelu, nego li o samom HDZ-u. Veliki problem HDZ-a jest i kadrovska potkapacitiranost, koja već sada stvara problem, a kamoli u bližoj budućnosti. Naime, dva desetljeća njegovanja ulizica i progona stranačkih disidenata dali su rezultat te HDZ nema posebnih lica za ponuditi na izborima. Izuzev nekolicine umirovljenih časnika koji su izgradili ime i ugled za vrijeme Domovinskog rata, HDZ može ponuditi mlade birokrate koji kao i njihovi klonovi iz SDP-a nisu u životu praktički ništa radili, a voljni su se nametnuti na odgovorne pozicije. Tuđmanovi intelektualci su umrli, Sanaderovi maheri su zaboravljeni, a ostala su samo lica sredovječnih ljudi, premladi za slavne devedesete i Sanaderovu eru, koji su CV napunili radnim mjestima u županijskim i gradskim firmama. HDZ polako, ali sigurno ide SDP-ovim putem, ali im se to nitko ne usudi reći.

No, u ovom povijesnom trenutku su i dalje najjača i najbolje organizirana hrvatska stranka u kojoj zasigurno ima kvalitetnih anonimaca koji unutar svog područja rade dobar posao i nude već spomenutu stabilnost, riječ na koju rado zatitraju hrvatske uši. Unatoč Plenkovićevim svjetonazorskim skretanjima u ljevicu, HDZ će biti relativni pobjednik izbora, samo je pitanje tko će biti koalicijski partner, odnosno hoće li im doći na naplatu rat s desnicom i šurovanje sa Pupovcem.

Perspektive desnice

Desnica izlazi u tri bloka; MOST-Suverenisti, Domovinski pokret i Hrvatska stranka prava. Mostovce predvodi Nikola Grmoja, čovjek i političar oštrog jezika, netaknutog ugleda i izričito desne retorike, a kampanja je usmjerena na borbu protiv korupcije i borbu protiv imigracija, očuvanje nacionalnog identiteta u globalističkom svjetskom poretku. Uz Grmoju MOST ima i druge simbole prije svega Petrova, Bulja i bračni par Raspudić. U posljednjem mandatu MOST će svakako biti zapamćen po borbi za ljudska prava za vrijeme provođenja korona mjera, ali i po očijukanju s ljevicom. Uz njih su Suverenisti, stranka proizašla iz pravaških opcija i braniteljskih udruge. Hoće li MOST ponoviti dosadašnje uspjehe ili postići veći broj mandata ostaje za vidjeti. Jedini veliki uteg MOST-a je već spomenuto očijukanje ljevicom koje je razočaralo mnoge simpatizere, od kojeg se donekle distancirao u ovoj kampanji.

Domovinski pokret kampanju također bazira na borbi protiv korupcije i očuvanju hrvatskih vrijednosti. Zadnji veliki uspjeh su postigli pod imenom i likom Miroslava Škore, koji je preko noći lišen vodstva u unutarstranačkom ratu i poslan u ropotarnicu povijesti. U kojoj mjeri su ga zamijenili popularni Ćipe Mlinarić i bivši hadezeovac Ivan Penava i osvojili glasove ljudi koje je privukao Škorin lik i djelo, teško je ocijeniti posebno jer je došlo do novih pojačanja na lokalnim razinama, prije svega u Dalmaciji. Isto tako ostaje pitanje, hoće li im navodna povezanost uz Prvo plinarsko društvo štetiti.

Hrvatska stranka prava je u prijelaznom roku dovela jaka pojačanja zbog čega se ova najstarija i izvorna hrvatska desna stranka nada barem djelomičnom povratku stare slave, a okrilju stranke se vraćaju i ugledni hosovci koji su s odmakom vremena ih oznaka udruga makli stranački akronim iako su osnovani kao paravojska HSP-a. U devetoj izbornoj jedinici izlaze s legendarnim ratnim zapovjednicima Markom Skejom i generalom Glasnovićem, a drugo veliko pojačanje je dr. Tomislav Jonjić, pravnik, povjesničar i hrvatski branitelj, koji bi svojim intelektualnim radom i političkim angažmanom mogao dati jednu novu snagu staroj dami unatoč što se svojom voljom neće naći na izbornim listama. HSP nije parlamentarna stranka, ali je zato izvorni politički brand u čemu leži snaga starčevićanaca koji se moraju u ovim izborima obraćati mladim ljudima koji ih vrlo često povezuju s grbom HOS-a i netaknutim hrvatstvom. Nova snaga HSP-a moraju biti mladi intelektualci, studenti, radnici i navijačke skupine, ljudi čiji su životni interesi izravno ugroženi u novom svjetskom poretku.

Svakako, uz nesigurnost hrvatskih granica, rast velikosrpskih aktivnosti u susjedstvu i domovini, gospodarsku krizu, navalu stranih radnika, masovno iseljavanje, porast ekstremne ljevice i woke pokreta, nikad nije lakše bilo biti desničarski kandidat jer tema je na izvoz, samo je pitanje koliko će desnica uspjeti osvojiti medijskog prostora, odnosno koliko će ga dobiti, posebno Hrvatska stranka prava koja trenutno nije parlamentarna stranka, dok ostale desne opcije ipak mediji ne mogu ignorirati. Mnogi Hrvati više ne vjeruju da ih HDZ može zaštiti, posebno eurofederalistički HDZ preplavljen karijeristima i brižno lustriran od desnih elemenata. Nadalje, desnica se ne može oslanjati na borbu protiv korupcije kao jedini argument jer borba protiv korupcije je lijepa stvar, ali se na njoj ne dobivaju izboru, barem ne u razdoblju kada dolazi prijetnja s istoka, a zapad želi vršiti društvene eksperimente na vašoj djeci. Taj hrvatski sindrom Matije Gupca ne može i ne smije opet biti razlog predaje vlasti ljevici. Gupčev sindrom je naziv koji koristim za tu želju za istjerivanjem pravde u nevrijeme, koji toliko često sabotira hrvatsku desnicu još od uspostave države. Matija Gubec, jedan od najprepoznatljivijih likova hrvatske povijesti gajio je idealističke i pravedne ciljeve, ali ih je odlučio utjerivati silom za vrijeme najveće turske opasnosti. Na kraju je ljude odveo u smrt, hrvatske vojnike nahuškao na hrvatske kmetove i podigao moral Osmanlijama, a on završio s užarenom krunom na čelu. To se otprilike dogodilo HSP-u devedesetih, ali i MOST-u kada je srušio najdesniju hrvatsku vladu na čelu s Timom Oreškovićem.

Najvažnije pitanje izbora je s kim će desnica koalirati. S jedne strane postoji HDZ koji je sve svoje manje desne partnere sažvakao i poslao u povijest ili inkorporirao u svoju stranačku mašineriju, a s druge strane Milanović i SDP koji su u startu neprihvatljivi kao jugoslavenska ljevica. Domovinski pokret je već ponudio ruku SDP-u, iako time riskira bilo kakvu političku budućnost. MOST s druge strane mora biti svjestan da bi njihov treći interesni brak s HDZ-om također mogao označiti početak njihovog političkog kraja, kao i interesni brak s Milanovićem. Iz ovoga proizlazi da bi bilo najmudrije ostati u oporbi, no cilj bavljenja politikom ne bi smjela biti težnja ostanka u vječnoj oporbi i lajanja na mjesec. Političar teži sudjelovanju u vlasti kako bi proveo vlastiti program barem djelomično ili djelovao na području koje ga zanima. Svakako, ako desnica pruži ruku HDZ-u ne bi smjela prelaziti neke granice, kao što je suradnja sa SDSS-om koji i dalje tabori na retorici iz ranih devedesetih o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i sudjeluje u kreiranju politike Aleksandra Vučića. Također, ne bi se smjela odreći sudjelovanja u kreiranju politika na području kulture, unutarnje i vanjske politike te pravosuđa i vojske. I naravno trebala bi spavati s jednim okom otvorenim jer ne bi bili prvi koji su dali ruku pomoći, a ostali bez glave.

Naposljetku, desno biračko tijelo u Hrvata mora nešto shvatiti. Ovaj travanj bi mogao biti sudbonosan za Hrvatsku. Pobjeda ljevice bi značila povratak u 2000., i dugoročni gubitak političkog utjecaja koji nije Bog zna kakav, a pobjeda HDZ-a i uspješan rezultat desnice bi mogao značiti krajnji slom SDP-a i Možemo. Što se tiče naših izbora morate imati na umu da ne postoji politički mesija, ne postoji figura koja će doći i otjerati zle od nas u jednom mandatu i živjet ćemo sretno i u miru do kraja života. Neće doći novi Tuđman jer je to vrijeme prošlo. Živimo u svijetu koji se brzo mijenja i donosi nove izazove, a politička scena se može samo mijenjati iz mandata u mandat, malim koracima. Ako ste razočarani s HDZ-om imate još tri opcije. Ako vam ne odgovaraju ove tri postoji još manjih opcija samo je pitanje koliko im je pametno dati glas. Ali nije ni to bačeni glas, jedini bačeni glas je onaj koji nije realiziran na izbornom mjestu. Zapamti da je netko, ne tako davno dao život da bi ti mogao otići do te kutije. U svakoj od opcija ima ljudi koji vam se ne sviđaju. Super, to znači da razmišljate svojom glavom, ali trebate biti usredotočeni na one koji vam se sviđaju jer ne postoji idealna politička opcija. Ne postoji idealan političar, nema vlade koja neće imati aferu. Nije vrijeme bojkota izbora. Sjetite se rezultata bojkota izbora iz 2000. i 2011. Koji su bili rezultati toga, je li se išta postiglo? Bojkot izbora je bio razlog da je od zastave na Kninu do dolaska ljevice na vlast prošlo četiri i po godine, a čini se kao da pričamo o dvije različite povijesne ere. Ako ne bude postojala Hrvatska, nećemo se moći ni boriti protiv korupcije u njoj. Snaga HDZ-a na desnom političkom polu ne leži u njihovoj mašineriji, već u onima koji su obeshrabreni i onima koji traže dlaku u jajetu kao jedan moj kolega s fakulteta. Naime, njegovim gradićem je vladao korumpirani gradonačelnik i grad je rapidno propadao naočigled svih stanovnika. Na lokalne izbore se kandidirao nezavisni kandidat, odlikovani branitelj i dragovoljac Domovinskog rata na glasu poštenja, pater familias koji se vratio životu na selu iz velikog grada te suprotstavio korupciji. Kad mi je rezignirano rekao kako nema za koga glasati, pitao sam ga zašto ne da glas nezavisnom kandidatu kad priča tako lijepo o njemu. On mi je na to odgovorio da je to super čovjek, ali postoji jedan čovjek na njegovoj listi s kojim je njegov otac u svađi jedno tri ili četiri godine. Naravno da je korupcija ponovno pobijedila. Ove godine u travnju će se opet odlučivati o smjeru Hrvatske. Izbori su u srijedu, nećete ići na put, nećete biti na izletu, nećete ići na selo, uzmite pet minuta posavjetujte se sa svojom savješću i dajte glas svom kandidatu. Ne radi se o tebi, nego o tvojoj djeci i tako pristupajte svakim izborima.