Ove godine u Splitu se nizom priredbi i kulturnih događaja obilježila stota obljetnica rođenja pisca, novinara i kroničara Splita i Dalmacije, Miljenka Smoje. Dok kod Splićana koji pripadaju državotvornom i nacionalno svjesnom krilu hrvatskog naroda spomen Smojinog imena predstavlja utjelovljenje jugoslavenstva, kod Splićana suprotnog političkog narativa naslijeđenog iz Jugoslavije, Smoje predstavlja utjelovljenje autentičnog Splita i njegovih vrijednosti. Još otkako je umro, a posebno s političkim promjenama od 2000. postavljanje spomenika MIljenku Smoji je vruća i nezgodna politička tema u gradu pod Marjanom. Danas je izvjesno da će splitski novinar u mandatu sadašnje gradske vlasti uskoro dobiti spomenik na oduševljenje i ogorčenje mnogih Splićana. Ogorčeni Splićani ga nazivaju spomenikom izdaji, a oduševljeni ga smatraju ispravljanjem nepravde obzirom da je Smoje na splitskim ulicama devedesetih postao persona non grata, što obožavatelji njegovog lika i djela često neosnovano pripisuju Tuđmanu i HDZ-u te porastu nacionalizma uslijed ratnih zbivanja.

Upravo zbog oprečnih stavova o Smojinom liku i djelu koji su podijelili Split, na području Splita u lokalnim, ali i u nacionalnim medijima se pokrenula velika kampanja vezana uz okruglu Smojinu obljetnicu koja se nije ograničila samo na njegov književni rad, već se iz tekstova može iščitati namjera političke rehabilitacije Miljenka Smoje nastojeći ga prikazati kao, ne samo komunističkog disidenta već i hrvatski orijentiranog autora i novinara kojem stvaranje hrvatske države nije smetalo već ga je i priželjkivao. No, tko je uistinu bio Smoje i zašto nakon 28 godina njegov spomen u Splitu izaziva toliko sukoba. Smoje je našim sunarodnjacima iz drugih hrvatskih regija prije svega poznat kao autor Velog Mista i Našeg malog mista, dviju serija koje spadaju u sam vrhunac domaće televizijske produkcije. No, Splićani i Dalmatinci ga pamte po više toga, pamte ga kao izvrsnog putopisca koji je kroz putopisne crtice prikazivao život običnog čovjeka u Dalmaciji, bilo u Splitu, bilo po provincijskim mjestima Zagore i otoka. Druga stvar po kojoj ga pamte je njegov novinarski rad kroz koji je Smoje iskazivao političke svjetonazore, a koji će ostati sporna točka njegove baštine. Smoje je bio ljevičar, ne doduše ortodoksni, te je zbog te svoje odlike znao upasti u sukob s rigidnim partijskim političkim smjernicama. Iako je bio pripadnik partizanskog pokreta i neupitni komunist već nakon Drugog svjetskog rata biva isključen iz Partije zbog stavova koji nisu išli niz dlaku tadašnjim vlastima, a komunisti će se naći na udaru kritike u njegovim autorskim djelima, posebno u “Malomu mistu” gdje će ih prikazati kao nesposobne, korumpirane i potkapacitirane političare koji političke dogme marksizma stavljaju ispred ljudskih potreba i životne stvarnosti. Štoviše, u novogodišnjem specijalu koji je pred nekoliko godina prikazan na HRT-u Smojin doktor Luigi u posjetu Zagrebu se otvoreno pita gdje je naš ban aludirajući na nasilno uklanjanje Jelačićeva spomenika, i spominjući druge tada nepoćudne teme. Unatoč navedenom, isto je tako činjenica da Smoje zbog svoje pisane riječi i poruge s komunističkim aparatčicima nikad nije u Jugoslaviji bio osporavan, cenzuriran ni zabranjivan, dok su mnogi drugi zbog puno manjih kritika završavali u zatvoru, bijegu ili na groblju. Dva su moguća razloga zašto Smoje nikada nije bio nagažen čizmom komunizma. Prvi može biti taj da je imao zaštitu nekoga mnogo utjecajnijeg političara (mnogi Splićani ga povezuju sa svemoćnog koljača s Dakse Antu Jurjevića Baju), a drugi je razlog taj da su vlasti procijenile da su Smojine kritike režima benigne što su i bile, s obzirom da on nikada nije tražio alternativu komunističke Jugoslavije, već je samo implicirao na mane Partije i političkog kadra koji je upravljao samoupravljačkom zajednicom naroda i narodnosti. Po mom mišljenju, vjerojatno je u pitanju oboje, iako to s obzirom na odmak vremena možemo tek nagađati. Ovdje bih htio spomenuti slučaj Milana Milišića, dubrovačkog novinara, pisca i prevoditelja koji sigurno nije spadao u red hrvatskih nacionalista ili separatista, čak nije ni bio Hrvat po nacionalnosti. U povijest će nažalost ući kao i prva civilna žrtva jugokomunističke agresije na Dubrovnik. No, Milišić je bio istinoljubiv novinar i moralan čovjek koji je napisao 1982. tekst „Život za slobodu“ zbog čega je završio pred komunističkim sudom, a tema teksta nije bila benigna, već je autor nastojao rasvijetliti likvidacije na Daksi. Dakle, tadašnje vlasti su ipak imale „metar“ kojim su mjerili koliko je kritika dopuštena, pa i za one koji nisu predstavljali neprijatelje postojećeg poretka.

No, to je tek jedan dio Smojinog rada i osobnosti koji se prenaglašava upravo u svrhu političke rehabilitacije. Drugi dio njegovog pisanja, onaj zbog kojeg je devedesetih na svojevrstan način ostrakiran iz vlastitog grada, bio je usmjeren protiv hrvatskog nacionalizma. Smoje je prezirao hrvatski nacionalizam i više je puta oštrim perom osuđivao buđenje nacionalnog sentimenta u Splitu, posebno na poljudskim tribinama. Poznati novinar je prozivao splitsku omladinu okupljenu oko Torcide kao „nacionalističke pantagane“, a zamjerao im je isticanje republičkih zastava Socijalističke Republike Hrvatske, nacionalna i domoljubna skandiranja te vrijeđanja igrača i navijača Zvezde i Partizana. Štoviše, jednom je napisao da je napustio utakmicu Hajduka na poluvremenu jer nije više mogao trpjeti nacionalističko skandiranje. Iako je bio poznat kao veliki navijač Hajduka Smoje nije štedio splitsku mladost koja se okupljala oko splitskog kluba kao simbola prkosa komunističkim vlastima. Štoviše, nije štedio ni igrače Hajduka kad su na australskoj turneji samoinicijativno skinuli s dresova tadašnji režimski grb Hajduka i vratili izvorni grb s hrvatskom šahovnicom, mimo političke vlasti u gradu i tadašnje još uvijek komunističke uprave kluba koja je te iste 1990. u osvit rata sa SFRJ predlagala da se poljudski stadion okrsti Titovim imenom. Još je bilo prigoda u kojima splitski kroničar nije propustio da pokaže prijezir prema hrvatskim domoljubima, pa i u poznatoj aferi „Zrinjski“ kada je publika 1982. u HNK u Splitu ustala te pljeskom i skandiranjem pozdravila staru hrvatsku zastavu kada se pojavila na sceni tijekom izvođenja Zajčeve opere. Ili kada je napisao ironični članak o povratu bana na središnji trg, istog onog bana za kojim je žalio preko doktora Luigija. No, valja naglasiti da je Smoje bio svjestan težine svojih natpisa obzirom da se i sam susreo s optužbama za hrvatski nacionalizam kada je u jednoj kolumni napisao kako ga folklorni izvođači u nošnji Hrvatskog zagorja podsjećaju na Vladka Mačeka. Interesantno je da je on Vnuka, tadašnjeg splitskog komunističkog političkog funkcionera u Splitu, koji je predvodio hajku na Smoju optužio da je u mladosti za vrijeme proljećarskih zbivanja otvoreno podržavao Dražena Budišu, uzevši mu to za grijeh. Doduše, bilo je tu i drugih tema njegovog rada i to često citiranih Smojinih misli o Miloševiću, Vlasiju, Vlajima u Splitu i njegov ratni rad u „Feralu“, no to su već općepoznate stvari.

Iz prethodno napisanog jasno je zašto je Smojin spomenik tema koja dijeli javnost, kao i zašto je bio izoliran u vlastitom gradu. Naime, nije trebala politička organizacija, već su se samo mnogi trebali sjetiti njegovih natpisa o Hrvatskoj. Nedavno sam čitao članak ili izjavu o Smoji prema kojoj je navodno plakao kada je gledao slike poginulih branitelja. Vjerujem da možda i je plakao, ali trebao je malo smiriti strasti kada je tu mladost nekoliko godina prije Domovinskog rata nazivao nacionalističkim pantaganama, a ne plakati kada su kasnije ginuli od ruke onih kojima se Smoje priklonio protiv vlastitih sugrađana. Naime, ne radi se ovdje o Miloševiću i komunizmu, jer je Milošević svojih pristaša imao među komunistima i ljevičarima u svim hrvatskim krajevima. Tu se radi o osveti onih koje je godinama prozivao, vrijeđao i podbadao na osobnoj razini, a u vrijeme rata i kaosa, nabujale emocije su se sručile prema starom novinaru, ali ne krivnjom Tuđmana ili HDZ-a, već su ga ugrizle njegove vlastite riječi i njegova vlastita žuč.

Sada se mnogi čude što udruge i pojedinci u Splitu prosvjeduju protiv Smojinog spomenika, praveći se da se ne sjećaju Smojinog verbalnog iživljavanja nad hrvatskim domoljubima. No, smatram da ne treba prosvjedovati i treba pustiti podizanje tog spomenika te time završiti jednu povijesnu epizodu u Splitu. Naime, Smoje je ipak zadužio hrvatsku kulturu, a njegovi likovi i citati iz njegovih djela su postali dio opće kulture i općeg govora Splita, Dalmacije i Hrvatske. Naposljetku, Smoje je kažnjen od strane vlastitog grada koji ga je poslao u svojevrsni egzil te one koji su kažnjeni za života ne treba kažnjavati posthumno. S druge strane, ako hrvatski nacionalizam ili domoljublje treba strahovati od mrtvog novinara, onda se trebamo zapitati o snazi našeg nacionalizma i snazi našeg domoljublja. Naime, cijeloj Hrvatskoj bi trebalo malo više slobode i lijevoj i desnoj. Već sada spomenike i ulice imaju mnogo zlokobniji Jugoslaveni od Smoje koje pak nitko ne dovodi u pitanje. Vladimir Nazor ima spomenike, ulice i škole po cijeloj državi, a bio je predsjednik zločinačke komunističke vlade, veličatelj Tita i Staljina i predratni simpatizer jugoslavenskih radikala. Ivan Meštrović, ideolog jugoslavenstva i osobni prijatelj Aleksandra Karađorđevića ima status najvećeg hrvatskog umjetnika. Ivo Andrić ima ulice, a mrtav - hladan je zaključio kako nad Albancima u Jugoslaviji treba izvršiti genocid. Ono čemu bi se desnica trebala posvetiti kada se priča o spomenicima u Hrvatskoj jesu spomenici umjetnicima, sportašima i intelektualcima koji su živjeli hrvatsko domoljublje. Gdje su spomenici Zlatku Tomičiću i Vjenceslavu Čižeku? Ili Svenu Lasti? Mladim pjesnicima Branku Klariću i Luki Puljizu koji nisu imali priliku da dospiju u zrele godine. Zašto nigdje nema spomenika Ivanu Raosu koji je u svojoj prozi u vrijeme komunizma najavljivao samostalnu Hrvatsku? Ili Ivanu Dragojeviću koji kroz književnost pokušao rasvijetliti komunističke zločine? Tko su za desnicu danas intelektualci poput Mate Ujevića ili Felixa Niedzelskog? Zna li itko od njih da su pjevači Ivo Robić i Viki Glovacki bili hrvatski domoljubi i preživjeli veterani hrvatskog domobranstva? I da je njihov umjetnički suborac bio Dragutin Tadijanović, kao i dirigent Lovro pl. Matačić? Je li netko pročitao članak ili kratku priču Bruna Bušića? Ima tu još zaslužnih hrvatskih imena poput Side Košutić, Jagode Truhelke, Josipa Horvata, te niz filozofa, književnika, umjetnika i sportaša koji su živjeli Hrvatsku kroz 19. i 20. stoljeće, a neki su položili život za nju, bilo mučkim likvidacijama bez suđenja kao Vinko Kos, bilo u montiranim procesima kao Mile Budak. Imamo mnogo posla u čuvanju uspomena na naše velikane, a kao što rekoh svima bi nam trebalo malo više slobode i svatko tko je zadužio hrvatsku književnost, bio Jugoslaven ili hrvatski nacionalist, ustaša ili partizan, talijanaš ili mađaron, a da nije okrvavio ruke zaslužuje spomen u ovom narodu pa sviđalo se to nekome ili ne, jer na kraju krajeva povijest i kulturu ne možemo brisati. Kakva - takva hrvatska je!