Popis stanovništva 2021. godine započeo je izljevom velikosrpskog šovinizma od strane članova SDSS-a prema Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti, koji su započeli kampanju kojom pozivaju sve etnički neodređene pravoslavce da se izjasne Hrvatima, pripadnicima Hrvatske pravoslavne crkve. Naime, u Hrvatskoj prema posljednjem popisu živi 16.647 građana koji se izjašnjavaju Hrvatima pravoslavcima, iz čega je vidljivo da postoji interes za osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve trenutno izražen kroz Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika i Udrugu hrvatskih branitelja.

Srbijanski su političari u Hrvatskoj ovu kampanju dočekali na nož, obzirom na to da rad udruge luči rezultate, što je vidljivo iz popisa stanovništva 2001. kad je broj Hrvata pravoslavaca iznosio 11.400. Dakle, u deset godina broj Hrvata pravoslavne vjere porastao je za više od 5.000 ljudi. Naravno, kampanja mržnje i netolerancije SDSS-a počela je s prozivanjem hrvatskih pravoslavnih vjernika fašistima i ustašama, čime se više od 16.000 hrvatskih građana bez ikakvog povoda proglasilo ekstremistima isključivo zbog želje da imaju vlastitu vjersku zajednicu. No ideja i potreba osnutka HPC-a puno je starija od ustaškog pokreta i bila je aktualna već u 19. stoljeću među pravašima, ali je bila i predmetom djelovanja bana Josipa Šokčevića. Na valu nacionalnog pravaškog zanosa u politici, vojsci, državnoj službi i kulturi mnogi ugledni pravoslavci nisu željeli da ih se imenuje Srbima i isticali su svoju hrvatsku etničku opredijeljenost. Naime, pravoslavna patrijaršija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima trebala je biti temeljom zasebne autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve što nikad nije realizirano, a raspadom Austro-ugarske i osnivanjem Kraljevine SHS došlo je do osnivanja SPC-a 1920-ih godina od patrijaršija na području tadašnje države.

Zašto je jedna politička ideja iz 19. stoljeća utjerala strah u kosti srbijanskoj politici u Hrvatskoj? Zbog revitalizacije ustaštva u svakodnevnom političkom i vjerskom životu? Ili su uzroci straha puno dublji i imaju veze s ideologijom nebeske Srbije. Naime, među Hrvatima je često uvriježeno mišljenje kako je srpska politika podvrgnula Srpsku pravoslavnu crkvu svojim imperijalnim težnjama na štetu svojih hrvatskih, bošnjačkih, albanskih, bugarskih i makedonskih susjeda. No u svom monumentalnom djelu Južnoslavensko pitanje dr. Ivo Pilar upravo srpski pravoslavni kler označava kao ishodište velikosrpskih politika koje se iz vjerskog života prelijevaju u politički život te tvrdi kako se utjecaj Srbije i srpstva proširio upravo pomoću svetosavlja, a ne obrnuto. Naime, širenje srpstva na pravoslavni živalj Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i Hrvatske dogodilo se kroz korupcijsko, potkupljivačko i agresivno djelovanje srpskog klera i velikosrpske politike, koja je poseban zamah dobila u razdoblju od 1918. do 1991. godine. Tad se nastojalo svakog pravoslavca na području navedenih zemalja, ali i Srbije, prevesti u srpstvo, i to po vjerskom ključu, sa zaključkom da je sve što je pravoslavno na području bivše države nužno i srpsko. Iako je za vrijeme komunističkog režima politika progonila vjerske institucije i zazirala od religije, Socijalistička Republika Srbija nastavila je iste prakse koje je u svom radu nastojao raskrinkati Ante Bruno Bušić. U članku Između srpske dominacije i staljinističke prisile Bušić citira službene podatke. Naime, prema popisu stanovništva 1953. godine u SR Srbiji čak je 209.636 osoba izjavilo da su po nacionalnosti Srbi, dok im je materinji jezik vlaški, a samo 28.047 osoba opredijelilo se za vlašku nacionalnost. S rastom političke represije pada i broj Vlaha te 1961. Vlasi u Srbiji broje tek 1.368 osoba, a taj se broj 1971. penje na 14.724 osobe. Slična sudbina zadesila je Cincare i druga pravoslavna plemena i narode i na drugim područjima. Bušić navodi i podatak da je 1961. godine 150.000 građana SR Srbije navelo da im je materinji jezik romski, dok su se tek 32.000 izjasnile Romima, a ostali Srbima. 1971. godine beogradski tisak barata brojkom od približno 600.000 Roma na području SR Srbije, iako će službeni popis stanovništva pokazati da se tek 49.894 osobe u Srbiji smatraju Romima po nacionalnoj pripadnosti. Dakle, kroz cijelo dvadeseto stoljeće postoji aktivna srpska politika, sa svojim korijenima u ranijoj povijesti, koja je izazvala niz ratova na području Hrvatske, ali i jugoistočne Europe (Balkanski ratovi i Srpsko-bugarski rat), no današnjim nositeljima svetosavlja grupa od 16.647 hrvatskih građana predstavlja ustaške teroriste, unatoč tomu što broj „ugroženih“ vjernika SPC-a u Hrvatskoj iznosi oko 190.000 ljudi. Iz istih krugova slijede slični napadi na hrvatsku noviju i stariju povijest te se teži reviziji povijesti Domovinskog rata, prikazivanju istog kao građanskog, ali i srbizaciji hrvatskih povijesnih ličnosti kao npr. Josipa Runjanina, autora skladbe Lijepa Naša, za kojeg uporno tvrde da je Srbin iako je bio cincarskog porijekla, a njegova je kćer izjavila da su se Runjani smatrali Hrvatima.

Raspravljajući 1971. godine o nastavnim programima za škole drugog stupnja i gimnazije, hrvatski akademik dr. Ivo Frangeš rekao je: „Razvijao se u hrvatskim školama prema hrvatskoj, pa i jugoslavenskoj kulturnoj baštini, odnos koji bih ja s punom sviješću nazvao jugošovinizmom“. Danas, pedeset godina nakon Frangešova akademskog odvažnog istupa, isti se odnos njeguje prema hrvatskoj kulturnoj baštini i povijesti. U suprotnom bi hrvatske političke, kulturne i znanstvene institucije imale odgovor na novo-staro prekrajanje povijesti i nasilno privođenje srpstvu onih pravoslavaca koji se ne žele izjasniti Srbima niti pripadati SPC-u, što je u suprotnosti s ustavnom vrijednosti slobode vjeroispovijesti koja je ostvarena i obranjena u Domovinskom ratu, kao i druge demokratske vrijednosti koje su bile uskraćene Hrvatima i drugim narodima u jugoslavenskoj eri. No i ovaj put našom kulturnom i političkom scenom vlada zlokobna hrvatska šutnja koja nas je i odvela u lutanja balkanskim mračnim stranputicama od kojih se očigledno još uvijek nismo oporavili.