Krležin put od jugoslavenske do hrvatske sinteze – književnost sukoba i pomirbe

   Nakon Prvog svjetskog rata, već u prvim danima Kraljevstva SHS počela se potvrđivati ona Supilova polazna teza iz vremena Jugoslavenskog odbora o tome kako će Zagreb postati središte zapadnog, a Beograd istočnog dijela troimenog naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), pa je stoga njihova ravnopravnost conditio sine qua non jugoslavenske države.[1] S time se moralo računati u svjetlu činjenice kako je u jugoslavensku zajednicu 1918. svaki narod prije svega ušao sa svojim povijesnim iskustvom i političkom tradicijom. Međutim, osovina Beograd‒Zagreb, često zamišljana kao čvrsta i noseća jugoslavenska poluga, naposljetku se pokazala kao udaljena putanja između nepremostivih razlika. Ta boljka prve prenesena je i u drugu, socijalističku Jugoslaviju.

   Početak završnog čina te države poklapa se s krajem Krležina života. Do početka 80-ih već su se poprilično iskristalizirali glavni društveno-politički procesi koji su dali naslutiti kojim će se putem ta država dalje kretati, kakva je njezina budućnost i izgledi za preživljavanje. Odlaskom Tita 1980. nastupio je vakuum u strukturama vlasti koji su njegovi nasljednici teško popunjavali. U vrlo kratkom razdoblju s političke i životne pozornice otišli su nosivi stupovi i praktični tvorci poslijeratne socijalističke Jugoslavije: Kardelj, Tito i Bakarić. No ne samo oni nego i čitava generacija koja je na svojim leđima iznijela rat i revoluciju, a velikim dijelom i izgradnju poslijeratnog društva i sustava bila je, što po političkim, što po fizičkim zakonima, pometena. Time je i Krleža postupno ostajao bez sugovornika. Sve to, zajedno s očekivanim zamorom zbog biološke dotrajalosti, dovodilo je do njegove logične rezignacije. Ipak, neumanjene intelektualne vitalnosti te i dalje živog duha negacije, on do kraja ostaje dosljedno privržen titoističkoj formuli, protiv eventualnih rehabilitacija bilo kakvih kompromitiranih političkih ideja (HSS, građanski parlamentarizam, frankovluk, klerikalizam itd.), pa makar i u novim formama i pojavnostima. Samim time ostaje trajno skeptičan i prema svakom hrvatskom separatizmu.

   Ipak, na samom kraju života Krleža žalobno svjedoči upravo početku jugoslavenske završne agonije. Situacija na Kosovu 1981. javlja se kao preduvertira za tragične događaje. Lamentirajući nad postepenom dezintegracijom jugoslavenske zajednice, on porazno ustvrđuje kako je izostanak političkog i intelektualno-moralnog konsenzusa rezultirao time da čak i „najkontroverznija [moguće da je mislio najkonzervativnija M.B.] i najprimitivnija zemlja u Evropi, kakva je Albanija, postane svojevrstan magnet za Kosovo i tamošnji svijetˮ. Ipak, on se tome i ne čudi, jer već u sljedećoj misli doziva u sjećanje i vlastito mladenačko iskustvo kad je početkom 20. st. „mala, siromašna, seljačka Srbija sa svojom dinastijom bila (...) Pijemont i odlazili smo tamo da se nadišemo slobodno zrakaˮ.[2] Još jedan uzgredni pokazatelj kako materijalno „stanje fakataˮ (na koje se Krleža često pozivao) nije jedina, pa često ni presudna odrednica u povijesnom kretanju. Krleža je to vrlo dobro znao i razumio. U njemu je godinama sazrijevala svijest o tome kako Jugoslavija i jugoslavenski tip socijalizma (samoupravljanje) nisu, kako se želi vjerovati, nikakvo konačno povijesno rješenje već prije svojevrsna povijesna oaza i privremena postaja između povijesnih neizbježnosti. Međufaza koja će trajati samo dotle dok se ne ispije „Titova kavaˮ.[3]

   Ipak, između svijesti o jugoslavenskom raspadu, samog postupka raspada, te naposljetku konačnog raspada zjapila je velika provalija (povijest) ispunjena višedesetljetnim procesima. Putem koji je morao biti prijeđen. Usprkos toj dubinskoj svijesti o neminovnom krahu, s druge je strane u Krleži istovremeno postojala nada da će biti moguće što više odgoditi prijelaz s jedne obale na drugu, da će povijesna niša ili, kako je on to opisivao, „plavi otokˮ titoizma, nesvrstanosti, „miroljubive koegzistencijeˮ itd. biti što trajnije sklonište. Naravno, vidjeti „plavi otokˮ, a ne vidjeti onaj Goli, ispod plavetnila ne vidjeti i crvenilo krvi, nije bilo ništa drugo do onaj realistički esencijalizam (kako je to nazvao Stanko Lasić), tj. opravdanje postojećeg zbog svijesti da nas ni na toj drugoj obali ne čeka ništa doli još veće nasilje, krvoproliće, smrt.[4] No koliko god da je ta svijest u njemu bila prisutna, toliko ju je nastojao i potisnuti te je „oduvijek gubio tlo pod nogama svojih (dvonožnih) nazovi-misli kada sam priželjkujući ili strahujući izricao ono u što u sebi nisam vjerovao, ali sam to priželjkivao od straha ili od pomanjkanja smionosti da gledam u oči neminovnostimaˮ.[5] Neminovnost je bila i ta da Krleža, na jugoslavenskim ruševinama, naposljetku smirenje pronađe prvenstveno u krilu hrvatske književnosti, kao hrvatski književnik. Štoviše, u Krleži i njegovu djelu sve je već bilo spremno da postane i svojevrsni otac nacije. On je to nesumnjivo mogao biti, stavljajući se, tj. prebacujući se u njenu službu. Za takvo što bilo je u njega materijala. Ipak, tu zamišljenu granicu nikada nije prešao. Umjesto da postane otac njegov je odabir ipak bio ostati razmetni sin. Očevi su bili neki drugi.

   Upravo odnos tih očeva prema Krleži i jest jedan od znakovitih i krajnjih elemenata glede njegova nasljeđa kao nacionalne vertikale. Ostaje neosporna činjenica kako su svi hrvatski vlastodršci u 20. st., neovisno o ideološkoj pripadnosti, na svoj način čuvali Krležu. Najprije ga je Tito želio, prvenstveno za Partiju, sačuvati u vrijeme sukoba na ljevici, da bi mu i nakon rata pružio ruku i obranio ga od svih primisli političke ili čak fizičke likvidacije. I Pavelić ga je tijekom rata nastojao pridobiti za suradnju i praktički mu spasio život, nedvosmisleno ga prihvaćajući kao hrvatsku književnu vrijednost. Naposljetku ga je i Tuđman (koji mu je i sam dugovao uslugu za izvlačenje iz zatvora početkom 70-ih) branio i obranio posthumno, u vrijeme 90-ih kad su se mnogi htjeli definitivno obračunati s Krležom i omalovažiti njegovo djelo.[6]

   Što nam to govori? Unatoč svim ideološkim, političkim, okolnosnim i inim razlikama među ovim hrvatskim državnicima, ostaje činjenica kako se niti jedan od njih nije htio odreći Krleže. Ne samo oni, već nitko, izuzev možda najtvrđih staljinista, najradikalnijih ustaša i najžešćih antikrležijanaca, nije mogao ni htio poreći da je Krleža vjerojatno najveći hrvatski književnik. Paradoksalno, neki bi ga možda čak i fizički likvidirali ne dovodeći u pitanje taj njegov status. Kao takav predstavljao je vrijednost koju valja prihvatiti, a postupno, i po mogućnosti, upotrijebiti i interpretirati u skladu sa svojim potrebama. No daleko od toga da je samo takav proračunati i utilitarni pristup mogao dovesti do toga da je Krleži glava spašena (doslovno ili figurativno) u okviru svake društveno-političke paradigme. Važnijim se ipak čini to da se, koliko god (kao književnik, političar, enciklopedist itd.) trajno radio na tvorbi određene južnoslovjenske sinteze, na potenciranju najmanjih zajedničkih nazivnika svih jugoslavenskih naroda, svojim višedesetljetnim djelom i djelovanjem ujedno najbliže od svih primakao i mogućnosti općehrvatske (ili svehrvatske) sinteze.

   Onaj koji je od početka bio duboko svjestan klasne raslojenosti hrvatstva ujedno je širinom svojeg djela tkao i sliku hrvatske cjeline. Tako se književnost sukoba istovremeno javlja i kao književnost pomirbe, jer su i Krležin seljak i građanin naposljetku u istom sosu, i njegov kmet i plemić u istom su blatu, služe tuđeg gospodara i tavore provincijskim životom. Pisao je o udesu trojice domobrana (Tri domobrana), ali ništa manje poticajna i svojom tragikom izazovna nije mu bila, primjerice, priča o Zrinsko-frankopanskoj uroti, što ostaje samo jedan od njegovih nerealiziranih književnih planova. Poniženje nije ekskluzivno pravo sirotog domobrana Trdaka Vida, nego se događa i skorojevićevskom Klanfaru; tragedija, zločin, smrt i krv ne pogađaju samo zagrebačku sirotinju već i Glembajeve. Klasna podvojenost koju uspostavlja između, kako kaže, „esplanadeovskogˮ i „trnjanskogˮ hrvatstva (vidi esej Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće), usprkos drastičnoj razlici u materijalnoj bazi, ukida se tako kroz zajedničku osobnu i povijesnu nesreću. Tragična Krležina vizija poput sveobuhvatnog plašta naposljetku pada i na jedne i na druge. Stoga teško da možemo prihvatiti npr. ideologiziranu teoriju nejednake krvi gornjih i donjih slojeva po kojoj je „krv ratnih i malograđanskih žrtava živa, svijetla, crvena, pravedna krv, nedužno stradanje i žrtvovanje naroda, [dok je] krv (...) u glembajevskom ciklusu crna, venozna, morbidna, bolesna krv, koja se igra svojim licima, ali ih i rastvara, fatalno progovara u njihovim ćudima i okreće se čak protiv njihˮ.[7] Takvo dijeljenje ljudske krvi na onu „svijetluˮ, progresivnu i na onu „crnuˮ, dekadentnu doima se kao naličje feudalne distinktivne „plavokrvnostiˮ i mogući poziv na klasni protuudar i poravnanje računa. Krleža pak, znakovito, nije htio da njegovi Glembajevi padnu kao žrtve nekakve povijesne, klasne osvete, već isključivo kao žrtve vlastitog fatuma, pri čemu su oni, ne treba zaboraviti, ipak prvenstveno literatura, a i nisu per se žigosani povijesnom negativnošću.[8]

   Naravno, problem nastaje kad se odbaci takva krvna razlikovnost jer tad i ta pomirba dosljedno krležijanski gubi na svojoj utilitarnosti, revolucionarnosti, iskoristivosti za kakvu višu svrhu. Kao što je i prije rata njegova lijeva sintetička pozicija smatrana pacifističkom, a zato defetističkom i opasnom, tijekom rata (NDH) njegovo djelo „otrovnimˮ i pesimističkim[9], tako bi zasigurno i neka Krležina novohrvatska pomirbena sinteza, da ju je kojim slučajem uspio jasnije artikulirati, uoči raspada Jugoslavije bila smatrana jalovom, kontraproduktivnom, neiskoristivom u predstojećim prevratnim zbivanjima. Krajem 80-ih i početkom 90-ih slavilo se novo hrvatsko rođenje, i tu nije bilo mjesta za Krležine krvave, tragične konstante i nokturalne vizije. To možda najbolje potvrđuje izjava Franje Tuđmana u časopisu Danas, uoči prvih višestranačkih izbora 1990. Uz priznanje Krleži kao svom mladenačkom uzoru, čije je on djelo (još kao nacionalno osviješteni marksist), u pogledu nacionalne sudbine hrvatskog naroda, želio nastaviti, ugrađujući ga kao kao pozitivni element i u program svoje Hrvatske demokratske zajednice, samouvjerenošću i optimizmom izvjesnog pobjednika, on ipak dodaje: „Krleža je, dakle sastavni dio tradicije koju slijedi HDZ, ali s dopunom da ne treba živjeti pod stalnom opsesijom ‚balkanske krčme‘ i kama pod ugašenim svjetlom. Ja vjerujem da se ta kob ‚krčme‘ može izbjeći i da se narodi u Jugoslaviji mogu mirno i demokratski dogovoriti hoće li i pod kakvim uvjetima živjeti zajedno ili se razići svatko na svoju stranu.ˮ (Danas, 1. svibnja 1990.)[10]

   Međutim, stvarnost je te „kame pod ugašenim svjetlomˮ uskoro ponovno verificirala. Novi rat i tmurno poraće zapravo su i bili jedan od glavnih razloga povratka hrvatske kulture Krleži. Ona mu je odjednom ponovno povjerovala.

   Potvrda je to krležijanskog paradoksa da mir nije plodno tlo za Krležino djelo, da ono može živjeti samo od sukoba i protuslovlja. Kad ne bi bilo mraka ono ne bi svijetlilo, ne bismo ga zapazili. Stoga je i Tuđman zapravo bio samo jedan od mnogih koji su htjeli nemoguće, uzeti Krležu, ali bez njegove sjene. To nije uspjelo nikome. Zato i do danas Krleža nije preživio samo kao veliki pisac (čija estetika odolijeva vremenu), nego, suprotno nekim predviđanjima, i kao veliki politički pisac. Kao kroničar epohe koji nam i dalje može pomoći da zaronimo u guste nanose naše nacionalne povijesti, ali i da se kroz njih probijemo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura

 

  1. Bilandžić, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.
  2. Čengić, Enes, S Krležom iz dana u dan- post mortem, I-II, Svjetlost-Mladost, Sarajevo-Zagreb, 1990.
  3. Krleža, Miroslav, Pisma, Oslobođenje, Sarajevo, 1988.
  4. Krleža, Miroslav, Zapisi s Tržiča, Oslobođenje, Sarajevo, 1988.
  5. Lasić, Stanko, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, Globus, Zagreb, 1989-1993.
  6. Matvejević, Predrag, Razgovori s Krležom, Prometej, Zagreb, 2001.
  7. Vučetić, Šime, Krležino književno djelo, Spektar, Zagreb, 1982.

 

 

INTERNETSKI IZVORI

 

  1. „Krležin Leks kao refugium peccatorumˮ (intervju s Velimirom Viskovićem), Zarez, br. 360., 6. lipnja 2013, dostupno na: http://www.zarez.hr/clanci/krlezin-leks-kao-refugium-peccatorum (pristupljeno 16. travnja 2014)

 

 

[1] Bilandžić, D. Hrvatska moderna povijest, Zagreb, GM, 1999., str. 53‒54.

[2] Čengić, E. S Krležom iz dana u dan – post mortem, knj. II, Svjetlost-Mladost, Sarajevo-Zagreb, 1990. str. 177.

[3] Usporedba koju je povukao sam Krleža prigodom jednog pisma Titu u kojem mu se, između ostalog, zahvaljuje na vreći kave koju mu je ovaj poslao: „Tako se u našoj kući pije zapravo Tvoja kava već godinama, sa postojanom intimnom željom da se to naše kafenisanje produži još mnogo godina. Stvari su te veome jednostavne i neobično logične: dok budemo pili Tvoju kavu, bit će nam dobro na ovom i na svim ostalim poznatim svjetovima.ˮ Krleža,M. Pisma [pismo Josipu Brozu Titu od 20. veljače 1956], Oslobođenje, Sarajevo, 1988. str. 81.

 

„Ako je bio očaran, ako je vjerovao u Progres, u pobjedu Socijalističke Revolucije, u legendu da je čovjek doista u stanju ne da filozofira, nego da mijenja svoj način života (svoje životne uslove), on je danas posumnjao u ostvarenje tih iluzija, on je duboko uvrijeđen na sebe, obezglavljen i razočaran. Da se u ‚nečem razočarao‘, to se čuje na svakom koraku. Vjerovao je, pak se razočarao... Vjerovao je u mogućnost političkih perturbacija, a eto nisu stigle. Vjerovao je da se može nešto izmijeniti u određenim vremenskim razmacima, a nije se desilo. Vjerovao je u razne bogate programe, nisu ostvareni, sve ide po starom, ili ne ide pa stoji. Vjerovao je u ljude. Zatajili su. Vječno ljudsko je prevladalo, slabosti ljudske vladaju čovjekom, a ne kreposti. Čovjek je vuk i svinja, a nije anđeo. Sve je prevara!ˮ

Krleža, M. Zapisi sa Tržiča, Oslobođenje, Sarajevo, 1988. str. 150.

[4] Usp. Lasić, S . Krležologija, knj. II, Globus, Zagreb, 1989. str. 119‒125.

[5] Krleža, Pisma [Pismo Boži Aleksanderu 17. srpnja 1940.], str. 19.

[6] Glavni urednik enciklopedije Krležijane Velimir Visković svjedoči o Tuđmanovu odnosu prema Krleži i pokušajima s početka 90-ih koju su smjerali za bespoštednim obračunom s Krležom i njegovim djelom, a koje je spriječio upravo Tuđman na: http://www.zarez.hr/clanci/krlezin-leks-kao-refugium-peccatorum (16. travnja 2014.)

[7] Vučetić, Š. Krležino književno djelo, Spektar, Zagreb, 1983. str. 237.

[8] Usp. Matvejević, P. Razgovori s Krležom, Prometej, Zagreb, 2001. str. 58‒59.

[9] Nepoznati autor u vrijeme NDH u listu Književnik i država napisao je : „(...) panonsko blato utuklo je u njemu Hrvataˮ cit. Lasić, Krležologija, knj. III, str 260.

[10] cit. prema. Čengić, E. S Krležom iz dana u dan – post mortem, knj. II, str. 264‒265.

O autoru