Biti Hrvatom – definicije i dvojbe oko nacionalnog

Nacionalni identitet ona je pokretačka sila koja je formirala moderne zapadne države. Ideja demokracije, slobode, mogućnosti upravljanja samim sobom bez postojanja nekog Bogom izabranog vladara koji će arbitrirati i donositi odluke u naše ime nastaje u onom trenutku kad ideja nacije postane dominantna politička ideja. S obzirom na to da je nacija najsnažnija pokretačka snaga koja je stvorila zapadni svijet kakav danas poznajemo, bilo bi dobro definirati što to nacija zapravo jest i što ona znači u hrvatskom kontekstu.

Za početak, volio bih iznijeti stavove Anthonyja Smitha koji u knjizi Etničko podrijetlo nacije postavlja sljedeće kriterije za nastanak nacije. Kako bi neka zajednica dobila nacionalni predznak, ona mora imati:

  1. Kolektivno vlastito ime
  2. Mit o zajedničkim precima
  3. Zajednička povijesna sjećanja
  4. Jedan ili više diferenciranih elemenata zajedničke kulture
  5. Povezivanje sa specifičnom domovinom
  6. Osjećaj solidarnosti među značajnim sektorima društva

Ova definicija uvelike odgovara skoro svim europskim nacijama. Danas gotovo da i ne postoji europska nacija koja u procesu svojeg nastanka nije vođena barem nekim od ovdje spomenutih  kriterija. Oni kriteriji koje bismo mogli dodati Smithovom opisu jesu jezični kriterij, koji je bio presudan u formiranju njemačke nacije, te vjerski, koji je bio dominantan prilikom etnogeneze na prostoru bivše Jugoslavije.

Kad govorimo o izgradnji nacionalnih identiteta, ne možemo ne spomenuti još jednu teoriju koja je uvelike komplementarna s prethodno navedenom Smithovom idejom. To je ideja koja govori o dva modela formiranja nacije. Prvi model bio bi germanski  i obuhvatio bi u sebi sve one kriterije koji su prethodno navedeni kod Smitha. Drugi model bio bi francuski i on se donekle razlikuje od logike nacionalne tvorbe koju je iznio Smith. U francuskom modelu ključno je postojanje snažne države i institucija državne vlasti. Nacionalni identitet formira se u okviru granica države, odnosno stanovništvo nad kojim institucije države obnašaju svoju vlast postaje dijelom te države i njezinog državnog tj. nacionalnog identiteta.

Ako bismo htjeli najjednostavnije objasniti razliku između germanskog i francuskog tipa nacije, onda bismo rekli da germanski tip polazi od ideje formiranja nacije koja na kraju stvara državu, dok francuski ide suprotnim putem, odnosno putem formiranja snažne države unutar koje će doći do nastanka zajedničkog nacionalnog identiteta.

Nakon što smo objasnili na koji se način stvaraju nacionalni identiteti, reći ćemo nešto o hrvatskom nacionalnom identitetu te pokušati dati odgovor na pitanje o njegovu nastanku.

Odmah na početku valja naglasiti kako Hrvati nisu imali svoju državu ni institucije koje bi vladale stanovništvom gotovo tisuću godina. Kroz povijest uspjeli smo zadržati neke elemente državnosti koji su se očitovali najviše kroz plemićku borbu za održavanje municipalnih prava, ali bilo bi pogrešno te elemente državnosti smatrati državom. Sama činjenica nepostojanja hrvatske države govori nam kako francuski model izgradnje nacionalnog identiteta kod nas neće imati presudni značaj. Nepostojanje države i njezinih institucija navodi nas na zaključak da je germanski model bio presudan u procesu nastanka hrvatskog nacionalnog identiteta.

Ukoliko pogledamo same početke nastanka nacionalne ideje u Hrvatskoj,  uvidjet ćemo da je ona dosljedno pratila germanski model. Germanski model najbolje se ocrtava kroz rad ilirskog pokreta. Ilirskim pokretom nastojale su se ostvariti dvije stvari – prva je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, a druga je stvaranje ilirske države koja bi okupljala i narode u okruženju. Ilirski pokret pokušao je locirati našu pradomovinu pa su njegovi pokretači došli do zaključka da su Hrvati etnički Iliri i da su oduvijek živjeli na ovom prostoru. Nakon što je pronađena pradomovina i stvoreno kolektivno ilirsko ime, ispunjeni su prvi elementi izgradnje nacije. Nakon toga krenulo se dalje pa su se istraživali zajednički kulturni elementi koji bi povezivali sve Ilire na ilirskom etničkom prostoru. Stvaranje zajedničkog jezika pokušalo se ostvariti Bečkim književnim dogovorom, a zajedničku ilirsku (odnosno sad već južnoslavensku kulturu) izgraditi kroz nastanak JAZU-a koji je trebao kulturno povezati ilirske odnosno južnoslavenske narode.

Ilirski pokret, nastao 1830-ih, bio je preteča hrvatskom modernom nacionalnom pokretu i nastao je u kontekstu sve snažnije germanizacije i mađarizacije. Ilirci su vjerovali kako se zajednička ilirska nacija može stvoriti na prostoru jugoistočne Europe, a ta nacija imala bi zajednički jezik, zajedničku kulturu i, na koncu, zajedničku državnu zajednicu. U pred-nacionalnom vremenu ova ideja nije bila potpuno iracionalna. Ono što je onemogućilo njezin razvoj je činjenica da nitko od susjednih naroda nije na nju pristao. Među Slovencima pristao je jedino Stanko Vraz, ali to nije bilo dovoljno i ilirska je ideja zamrla. Ideja ilirizma ponovno se budi kroz ideju jugoslavenstva. Jedan od najvećih pobornika jugoslavenske ideje bio je Josip Juraj Strossmayer. On je i osnivač i  glavni financijer JAZU-a, institucije koje je trebala raditi na uspostavi zajedničkog južnoslavenskog nacionalnog identiteta. Razlika između Iliraca i Strossmayera je u tome što on vidi kako su u njegovo vrijeme već formirani nacionalni identiteti te se ne zalaže za jedinstveni i univerzalni jugoslavenski nacionalni identitet, nego traži povezivanje različitih jugoslavenskih nacija na kulturnoj osnovi, kako bi se u budućnosti mogla formirati i zajednička državna tvorevina. Uz ideju jugoslavenstva pristaju i Srbi, ali po principu dominacije, doživljavajući sebe kao balkanski Pijemont koji treba osloboditi ostalu balkansku braću i povezati ih u jednu državu. U do sad opisanom razvoju nacionalne ideje možemo uočiti da se gotovo ideal-tipski prati germanski tip razvoja nacije. Traži se zajedničko ime, zajednička kultura, zajednički jezik i zajednička pradomovina na kojoj treba stvoriti novu državu. No kako ideal-tipovi postoje samo u teoriji, tako ni razvoj hrvatske nacionalne ideje nije tekao linearno i jednosmjerno.

Veliki zaokret od germanske ideje stvaranja nacionalnog identiteta prema francuskoj ideji nacije napravio je Ante Starčević. Njemu je hrvatski narod dodijelio laskavu titulu Oca domovine koja se i danas pripisuje njegovu imenu i djelovanju. Starčević je u svom promišljanju nacionalnog identiteta napravio dva revolucionarna pomaka. Prvo je ideja o Hrvatskoj kao samostalnoj zemlji koja neće biti uključena u savez s Mađarima i Austrijancima niti će ulaziti u neke državotvorne aranžmane s ostalim južnoslavenskim narodima. Ante Starčević smatrao je da Hrvatska treba biti samostalna i suverena zemlja te je po uzoru na talijanske revolucionare rekao da u njoj mogu vladati samo „Bog i Hrvati“. Drugi veliki zaokret koji Ante Starčević radi je onaj u razumijevanju nacionalnog identiteta. On odbacuje neke postulate germanskog principa stvaranja nacije i preuzima bitne elemente francuskog modela. Ante Starčević tvrdi kako Hrvati u etničkom smislu u devetnaestom stoljeću uopće ne postoje. Oni su postojali nekada davno, odnosno nekada davno postojalo je nešto što se moglo nazvati hrvatskom krvlju. Danas tako nešto ne postoji i davno je nestalo, ali ono što postoji hrvatsko je ime. To hrvatsko ime uspjelo se sačuvati zahvaljujući hrvatskoj kulturi koja je bila dovoljna jaka i otporna na sve povijesne izazove i koja je uspjela sebe i svoje ideje nametnuti narodima koji su dolazili u dodir s Hrvatima.

U ovom trenutku možemo postaviti pitanje što je to hrvatsku kulturu učinilo tako snažnom da se uspjela nametnuti drugim narodima. Ante Starčević na to daje odgovor koji će biti revolucionaran i koji će najbolje predočiti njegov francuski model stvaranja nacionalnog identiteta. On tvrdi da je državotvornost hrvatskog naroda ono što je njegovu kulturu učinilo toliko jakom i omogućilo joj opstanak kroz stoljeća. Hrvati su kao državotvoran narod uspjeli prije više od tisuću godina stvoriti državu i državne institucije te svoju vlast nametnuti ostalim narodima. U vremenima u kojim su Hrvati imali svoje kraljevstvo (modernim rječnikom reklo bi se svoju državu), brojni okolni narodi nisu ga imali. Upravo je taj državotvorni element ono što Hrvate izdvaja od ostalih naroda te njihovu kulturu i ime čini posebnim. Ante Starčević utemeljitelj je Stranke prava preko koje se u devetnaestom stoljeću borio za hrvatsku državnu samostalnost. Bio je veliki protivnik južnoslavenske ideje, nazivajući sve one koji su se za nju zalagali slavoserbima. Kad se govori o prostoru koji bi hrvatska država trebala obuhvatiti, Starčević se nije vodio etničkim nego povijesnim principom. Za njega hrvatski nacionalni teritorij nije bio prostor na kojemu žive etnički Hrvati, nego onaj na kojem je hrvatska država uspjela uspostaviti svoju državnost i svoje institucije. Ovdje također vidimo snažan utjecaj nacionalne ideje francuskog tipa. Upravo zbog toga Ante Starčević smatra kako na svom povijesnom prostoru samo Hrvati mogu biti državotvoran narod, a Hrvatima mogu biti svi oni koji stanu uz hrvatsku državotvornu ideju. Zbog toga Ante Starčević nema problema vezanih za uključivanje muslimana iz BiH iako su oni vjerski i kulturno potpuno strani Hrvatima. Ovdje treba biti iskren i reći kako Ante Starčević nije uvijek dosljedno slijedio francuski model izgradnje nacionalnog identiteta. Kao što sam prethodno naveo, ideal-tip postoji samo u teoriji, dok u praksi uvijek barem dijelom odudara od svojih teoretskih postulata. Tako je i Ante Starčević, iako se vodio idejom formiranja nacije baziranoj na državnopravnom principu kod muslimana, napravio iznimku. Kako bi muslimane i državni prostor na kojemu oni žive lakše uspio uključiti u ideju stvaranja samostalne Hrvatske, on je muslimane prozvao hrvatskim cvijećem, sugerirajući kako se upravo u njihovom etničkom identitetu najbolje očuvalo ono što bi se moglo nazvati „hrvatskim genom“ ili „hrvatskom krvlju“.

Dosad smo u tekstu govorili o europskim principima formiranja nacije i o tome kako se nastanak hrvatskog identiteta uklapa u širi europski kontekst. U nastavku ovog teksta pažnju ćemo posvetiti vjerskom identitetu i načinu na koji je utjecao na stvaranje nacionalnog identiteta u Hrvata. Prije svega treba napomenuti kako je vjerski identitet odigrao izuzetno snažnu ulogu u formiranju nacionalnih identiteta kod zemalja na Jugoistoku Europe. Uz iznimku Irske i Belgije, koje su svoj nacionalni identitet snažno temeljile na vjerskoj suprotnosti naspram onih drugih (Britanaca i Nizozemaca), možemo reći kako nigdje u Europi vjera nije imala toliki značaj, kao što ga je imala u jugoistočnim europskim zemljama. Taj značaj možemo vidjeti još od najranijih dana naše državnosti, odnosno od vremena kad je papa Grgur VII poslao Zvonimiru kraljevske insignije. Daljnji snažni utjecaj vjere možemo vidjeti u kontekstu borbe protiv Turaka, odnosno borbe protiv islama. Boreći se protiv islama, a za zaštitu kršćanstva, Hrvati su se borili za opstanak svoje zemlje i svog nacionalnog imena. To možemo vidjeti u pisanju Marka Marulića koji je u svojoj Molitvi suprotiva Turkom pozvao na borbu protiv islama. Iako se ovo djelo na prvu čini kao vjerski motivirano, ono je zapravo potaknuto nacionalnom tragedijom i pustošenjem Hrvatske od strane Turaka, a Marulić pozivom na borbu protiv Turaka i islama zapravo poziva na obranu Hrvatske.

Djelo Matije Antuna Relkovića Satir iliti divji čovik također pokazuje duboku ukorijenjenost ideja kršćanstva i hrvatstva. On u svome djelu navodi kako su „turske skule“ krive za kulturno i ekonomsko nazadovanje Slavonije i smatra da će se sve promijeniti kad se turski običaji odbace, a stanovništvo ponovno počne živjeti čestitim kršćanskim životom. Ovo njegovo djelo ima izuzetno snažan prosvjetiteljski karakter te je prije svega namijenjeno gospodarskom oporavku Slavonije. No ono što njegovo djelo razlikuje od sličnih djela u ostatku Europe upravo je snažno naglašavanje katoličkog identiteta. Dok se drugdje u Europi  ne ide s premisom da je manjak katoličkog morala kriv za nazadovanje društva na ekonomskom i kulturnom polju i taj se krivac traži izvan okvira vjere i crkve, Matija Antun Relković smatra kako je povratak katolicizmu i vjerskom moralnom životu nulti uvjet za ekonomsko i kulturno oživljavanje društva.

Ovakva snažna povezanost vjere i nacije u Hrvatskoj trajat će sve do kraja devetnaestog stoljeća. Tad se javljaju politički lideri koji sve izravnije odbacuju vjerski identitet i smatraju ga sporednim u usporedbi s nacionalnim identitetom. Tako Ante Starčević ima određene rezerve prema kršćanstvu i Crkvi. Ovdje treba biti iskren i navesti kako je Ante Starčević bio osoba izuzetno temperamentnog karaktera te kako se on kroz svoj životni više puta snažno sukobio sa Crkvom. Iz tog je sukoba nastao njegov više protestni odnos prema kršćanstvu. Drugi veliki lider koji je imao suspektan stav prema Crkvi je Stjepan Radić. On je Crkvu smatrao nečim što se ne vodi nužno hrvatskim nacionalnim interesima. To se vidi u njegovom velikom zalaganju za instituciju pod nazivom Hrvatski sokol te u njegovoj borbi protiv Orlovstva.

Do novog snažnog povezivanja vjere i nacije dolazi ulaskom Hrvatske u državnu zajednicu sa Srbijom. Budući da su Srbi pravoslavne vjeroispovijesti, svrstavanje uz Crkvu i njezinu borbu za ravnopravnost indirektno je značilo svrstavanje protiv Srba u borbi protiv njihove hegemonije. U vremenu poslije 1945. godine to postaje još izraženije. To je vrijeme jednostranačja i komunističkog totalitarizma u kojem je Crkva preuzela na se borbu za vlastitu slobodu, ali i za slobodu hrvatskoga naroda. Brojni teolozi smatraju kako je u tim teškim vremenima to bila nužnost, no kako danas zbog promijenjene situacije i uspostave demokracije s time treba prestati.

Na kraju spomenimo Domovinski rat u jednom njegovom malom segmentu, a to je segment donošenja tzv. Božićnog ustava. Članak Ustava koji je nama u ovom eseju zanimljiv glasi ovako:

 „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“ 

Ako promotrimo ovu rečenicu, u njoj možemo prepoznati francuski model stvaranja nacije koji kaže: svi koji žive u Francuskoj su Francuzi odnosno u našemu slučaju, svi koji žive u Hrvatskoj su Hrvati i pripadaju hrvatskom narodu. No ova logika narušava se u sljedećem članku koji govori sljedeće:

„U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina.“

Ova rečenica daje nam na znanje da u Hrvatskoj ne živi samo hrvatski narod, nego nam poručuje da uz hrvatski narod, koji je dominantan i državotvoran, u njoj žive i nacionalne manjine.

Ovdje vidimo da se i tvorac Ustava poigrao s dvije koncepcije stvaranja nacije - jednom germanskog, a drugom francuskog tipa te da je, sljedeći povijesnu logiku stvaranja hrvatskog nacionalnog identiteta, pokušao u Ustav uključiti i jednu i drugu.

O autoru