KRISTALI DUHA. MISLI I POGLEDI ANTUNA GUSTAVA MATOŠA

Antun Gustav Matoš je jedan od onih čije ime upisano zlatnim slovima u povijesti hrvatske pisane riječi. Nemjerljiv je njegov doprinos hrvatskoj književnosti. Svojim je novelama, pjesmama, feljtonima, esejima, putopisima i književnim kritikama zaslužio je epitet najznačajnije osobnosti hrvatske moderne. Ono što plijeni pažnju uz vrhunsko književno stvaralaštvo je i njegova politička aktivnost. Na političkome planu, premda nije bio član niti jedne političke stranke, Matoš je slijedio oštru liniju Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. U ovom tekstu ćemo prezentirati nekoliko njegovi misli tj. kako je on to vidio Hrvatsku, ali i društvo u kojem je živio. U svojim genima imao je germanske i mađarske korijene po mami i baki, a po muškoj strani je vukao "tvrde" gene iz Cetinske krajine. Čini se da je sa svih strana pokupio samo najbolje što je iznjedrilo. Ukoliko ćemo gledati njegovo političko promišljanje, jednog čvrstog pravaša okrenutog europskim vrijednostima. Matoš je bio veliki poklonik francuske kulture i umjetnosti, poklonik one duhovne i kulturne Europe koju je današnja Europska unija stavila u zapećak.

U nastavku donosimo njegovu ostavštinu, koje je itekako aktualna i u današnjem vremenu, iako je prošlo jedno cijelo stoljeće. Izdvojili smo neke misli iz knjige „Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", koja je 2004. objavljena u nakladi Školske knjige. Knjigu su uredili dr. Mate Ujević i akademik Dubravko Jelčić. U prvom pasusu donosimo njegovo viđenje domovine i samog hrvatskog naroda.

"Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!" „Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi krivci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljud se danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, energičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkomplikovanijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizovani.   Koliko nas ima, recite po duši, u kojima se stidi Evropljanin, da je kao Hrvat sužarij, kukavica, rob, izmet, sramota ljudskog roda, parodija kulture i modernih načela slobode, - u kojima se stidi Čovjek da kao današnji Hrvat mora biti sluga u vlastitoj kući i rob, sinji rob u divnoj zemlji, gdje svaka travka, svaki vjetrić, svaki cvijet, svaki lug, svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi, propovijeda i na sve četiri svjetske strane pjeva tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih krajeva, hrvatskog pejsaža, sklad našeg neba, zraka, sunca i zemlje?“

Odnosi Hrvata prema svijetu i međunarodni odnosi u tom vremenu zanimali su Matoša. Lako je izvući poveznice s aktualnim trenutkom u kojem živimo.

„Već se u nekoliko navrata upozoravaše na to da Hrvati ne upućuju inozemstva ni u ono što u Hrvatskoj vrijedi. No kako se ipak tu i tamo za nas zanimaju, pored našeg nehaja i uslijed oskudice svakog narodnog ponosa, izvještavaju o nama obično oni kojima ide u račun da se patvori i ono malo pravih hrvatskih vrijednosti. Kakve strahote, kakve sramote i laži nalazimo o Hrvatima samo u enciklopedijama kojima se na našu sramotu u neimaštini vlastitih moramo koristiti. Iako bi naša Akademija, u eventualnoj vezi s prvim naučnim zavodima Europe, morala takve krive informacije autoritativno pobiti, kad već sama drži ispod svoje časti da svijet o nama stručno informiše, naši prvi naučni zavodi mirno gutaju te atentate na hrvatsku istinu, što se često pod firmom čiste nauke izvoze bog-te-pita odakle na naš rovaš. Svi mi, a naučni naši instituti u prvom redu trebali bi nastojati da kod svih informativnih većih svjetskih poduzeća o Hrvatima informišu Hrvati, ili da barem kompetentni Hrvati slučajne krive informacije isprave ili pobiju. Sve se to na žalost ne dešava! Što se sve, kakve gluposti i laži se ne šire na naš trošak samo u stranoj štampi. Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda.

Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera.. Mi smo posljednji narod u Evropi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka publika je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.“

Kritika društvu.

„Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Kumim vas dakle dušom, ne budite tako glupi da imate pameti! Sakrijete je, oglupite. Glupani su, kako rekoh, u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim! Ja sam možda samo zato u ludnici, jer nisam dosta glupo napisao ovaj panegirik za Akademiju, jer sam uopće pisao. Kao pravi mudrac, on šuti. Poznajem mnogo glupana, velikih, izvanrednih, idealnih glupana, cvijet, uzor ljudske gluposti, koji ne samo da ne pišu već i ne besjede, pa su ipak članovi parlamenta, sabora, skupština i živu od govorništva. Kako su u silnoj većini, usrećuju glupu domovinu glupim, to jest sretnim zakonima.  Možda i proročanske riječi se daju iščitati iz sljedećeg : „Slava je danas gadna, vrlo gadna stvar. Biti čuven nije danas biti poznat po slavnim svojim djelima. Naprotiv. Slavan znači danas biti svaki dan fotografiran sprijeda i straga, pustiti publiku u intimnost svoga trbuha, svog srca, svog stola, svog doma i svoje postelje. Slava je danas velika i dosta sramotna indiskrecija, gotovo skandal, pa finije duše kao Taine kriju detalje svog privatnog života, dok ih baruni kao D' Annunzio otkrivaju pred prostačkom gomilom. Tako dođosmo dotle, da pravi velikani nisu poznati po svojim djelima, već po svojim velikim tricama i nedjelima"

Iako je svaki njegov citat motivirajući ovaj bi posebno naglasili jer kako tada, tako i danas može biti "vjetar u jedra" današnjim Hrvatima.

„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?

Kada bi izdvajali po kriteriju onoga što je motivirajuće i dojmljivo i što potiče na razmišljanje, bilo bi uistinu prepisivanje cijelog ovog djela. Nadam se kako će vam ovaj tekst biti samo poticaj da se angažirate u čitanju i proučavanju knjige o ovom veličanstvenom književniku.

Za kraj tekst ćemo navesti njegov hvalospjev našem hrvatskom jeziku.

„U vašem programu vidim mnoge egzotične predmete, ali ne vidim jednoga koji bi trebali učiti đaci svih fakulteta: hrvatskog jezika. Vjerujte, da ga neće naučiti do groba: tako je bogat i težak. – Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'".

O autoru