Neka mi (ne) bude…

„Za Dan žena SSHDKI (Studentska sekcija Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa, op. a.) organizira projekt na kojem ćete saznati kako je to biti žena u znanosti!“ Objava, odnosno najava mrežnog predavanja slikovno je popraćena znanstvenicom, u bijeloj kuti, sa zaslonikom u ljevici i uzdignutom desnicom na ljubičastoj pozadini s naslovom: „Ms. or Mrs.? Dr.“ (Gđa ili gđica? Dr. (sc.)). Oglašavačka dovitljivost, dvoličnost ili oboje? Iako se čini kao svjetonazorsko pitanje, prije je pitanje onoga što se u vremenima „bijelih muškaraca na položaju moći“ nazivalo zdravim razumom i logikom, koji su se nerijetko uzimali i za istoznačnice. Zdravorazumski je ne uzimati spol znanstvenika čimbenikom u procjeni njegovog znanstvenog rada i takva je praksa ustaljena na Zapadu (a to će reći i u Hrvatskoj) već desetljećima.

Istovremeno, u nekim članicama UN-ovog Vijeća za ljudska prava (engl. UN Human Rights' Council), „međuvladinog tijela u sustavu Ujedinjenih naroda sastavljenog od 47 država odgovornih za promicanje i zaštitu ljudskih prava diljem planeta“[1], u dvogodišnjem mandatu (2021. – 2023.) sjede predstavnici NR Kine i Pakistana, prve poznate po zloglasnoj višedesetljetnoj Politici jednog djeteta (koja je uključivala stotine tisuća prisilnih sterilizacija i pobačaja, ponajviše neželjene ženske djece), a druge po (plemenskoj) tradiciji sakaćenja (ušivanja) ženskih genitalija i prisilnih (ugovorenih) brakova, itekako žive i u donedavnim članicama ovoga Vijeća Somaliji i Indoneziji.[2] Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u 2019. godini u 31 državi (većina od kojih ima pretežno muslimansko stanovništvo) toj je, najblaže rečeno, zdravstveno, pravno i moralno upitnoj praksi bilo podvrgnuto dvjestotinjak milijuna (sic!) žena i djevojaka. Nadalje, prema procjenama UNICEF-a u spomenutoj je Somaliji obrezano više od 90% djevojčica.[3] Razvidno je kakav je onda odnos prema malobrojnom, ali rastućem broju znanstvenica u navedenim državama.

Ipak, paradoksalnost suvremene „emancipacije“ i „borbe za ženska prava“ leži u velikoj zamjeni vrijednosti koja je od tzv. „spolne revolucije“ šezdesetih do današnjih identitetskih politika i opće politizacije rase, narodnosti i spola (potonjeg do te mjere da je značenjski ograničen na biološku datost) u tzv. Zapadnom svijetu „ubacila u višu brzinu“. Prihvat socijalističkih, kasnije komunističkih javnih iskaza svojih ideoloških ciljeva, poput Međunarodnog praznika rada (zanimljivo je etimološko podrijetlo „praznika“ od pridjeva prazan) ili Međunarodnog dana žena zapravo je ispunjavanje svjetonazorskog vakuuma što se pojavio odbacivanjem prvo kršćanskih, a potom i antičkih temelja zapadne (europske) civilizacije.

Društvo, država, civilizacija koja drži do svojih žena i djevojaka barem srednjoročno, ako ne i dugoročno osigurava bolje preduvjete za dostizanje društvenog sklada koji danas nazivamo blagostanjem (engl. welfare, well-being). Svaka žena, ali i općenito ženke životinja, svojom fiziologijom, spolnim i endokrinim sustavom prilagođena je za donošenje novoga života na svijet. Žena je ta u čijem se jajovodu odvija unutarnja oplodnja većine kralježnjaka, pa tako i čovjeka, i u čijoj se maternici odvija embriološki razvoj nove jedinke (ili novih jedinki) od početne oplođene jajne stanice (zigote). Žena je, dakle, „nositeljica života“, žensko tijelo u mnogim je mitologijama, kulturama i narodnim tradicijama simbol plodnosti, života, budućnosti (sjetite se npr. Willendorfske Venere). Tu je i institucija majčinstva, sa snažnim utemeljenjem u biologiji, neurologiji i psihologiji žene, već desetljećima pod snažnim udarom „ženskog pokreta“ koji propovijeda nepomirljivost pregače i diplome te ju svrstava u „društveni konstrukt“. Nije stoga iznenađujuće što je Majčin dan ustuknuo pod „marševima“ i stisnutim šakama (primijetite vojničke manire) suvremenih happeninga i „demonstracija“, Dana žena svekolikih vrsta.

Evolucijski gledano, jedina dugoročno povoljna politika (ili strategija) opstanka i razvoja neke zajednice, bilo na razini sela, bilo na razini države, jest pronatalitetna politika. Uspjeh srednjovjekovne francuske države, primjerice, uvelike se zasnivao na činjenici da je Francuska tada bila najmnogoljudnija. Demografija je, koliko god neumjesno bilo to reći, bila i ostat će najvažnije geopolitičko oružje. Suvremeni gospodarski, politički i vojni (posebice u vidu jačanja nuklearnog naoružanja) uzlet Kine, Indije, Indonezije i Pakistana svjedoče tomu u prilog. Ženu, njezin položaj i ulogu u društvu svakako treba razmatrati mnogo šire od okvira majčinstva, no ne niječući pritom ženine biološke odlike i njezinu sposobnost za donošenjem novoga života na svijet, kao što je slučaj u trećeg i četvrtog „vala feminizma“.

No, vratimo se Međunarodnomu danu žena (MDŽ-u), neupitno socijalističkom „proizvodu“ s početka XX. st. Lako je provjerljivo da je prvi Nacionalni dan žena (engl. National Woman's Day) održan u New Yorku 28. veljače 1909. u organizaciji Američke socijalističke partije (engl. Socialist Party of America). Sljedeće, 1910., u Kopenhagenu je 26. i 27. kolovoza održana Međunarodna ženska konferencija Druge socijalističke internacionale, na kojoj su njemačke predstavnice (marksistička teoretičarka Clara Zetkin, političarka Käte Duncker i sindikalistica Paula Thiede) predložile, a sudionici Konferencije i usvojili obilježavanje godišnjeg Dana žena. Već je sljedeće godine prvi MDŽ obilježen u državama Srednje Europe, od Kopenhagena do Beča, u kojem su članice povorke nosile natpise u čast „mučenika Pariške komune“ (kratkoživuće socijalističke samouprave u Parizu 1871., op. a.), a pod krinkom prava glasa i radničkih prava, baš kao u slučaju petrogradskih prosvjeda 8. ožujka 1917. pod krilaticom „Kruha i mira“. Nije slučajnost što je Lenjin još iste te „revolucionarne“ 1917. proglasio MDŽ državnim praznikom, a Prezidij Vrhovnog Sovjeta 1965. i neradnim danom, baš kao i Državno vijeće tada novoproglašene NR Kine 1949.[4]

Jednako tako, nije slučajno što je „oslobađanje žena“ od njihovih obitelji i „tradicionalnih uloga koje joj je nametnulo društvo“, da se poslužimo feminističkim narativom, pratila i dekriminalizacija kontracepcijskih metoda i eugeničkih praksi, polažući temelje tzv. „seksualnoj revoluciji“ poslije Drugog svjetskog rata. Tako je Sovjetski Savez 1920. godine ozakonio pobačaj, omogućivši ga dostupnim na zahtjev, često i bez troškova[5] te zakonski potvrdio nekažnjivost eutanazije, na temelju čega je streljano 117 djece oboljelih od (tada) neizlječivih bolesti.[6] Sprega eugenike i kontracepcije vidljiva je, primjerice, u konceptu „Planiranog roditeljstva“ (engl. Planned Parenthood), čija utemeljiteljica, eugeničarka Margaret Sanger, u uvodniku časopisa Birth Control Review iz svibnja 1919. piše: „Više djece od sposobnih, manje od nesposobnih – to je glavno pitanje kontrole rađanje.“[7] Borba protiv „nepoželjnih“ u društvu (npr. duševnih bolesnika) išla je putem prisilnih sterilizacija u Sjedinjenim Američkim Državama u međuraću i promocije eugenike[8], a to znači - preko leđa žena.

Kada si ljudi na društvenim mrežama, SMS-ovima, u tramvaju, učionici ili na radnom mjestu čestitaju Dan žena, vrlo vjerojatno ne misle na ciljeve „samoupravnog socijalizma“ ili „diktature proletarijata“ (s iznimkom „8. marta“ kao aluzije na „prije je bilo bolje“ vremena) niti zagovaraju neomaltuzijanizam i populacijsku kontrolu. Ipak, povijest i ideološka upotreba MDŽ-a (kako u prošlosti, tako i danas), nažalost, idu u prilog onih silnica koje rade na rastakanju dosadašnjih i ustoličivanju nekih novih društvenih, moralnih i političkih zasada. Kao što se početkom XX. st. odvijao „veliki reset“ dotadašnjeg mentaliteta, tako se i danas možda već događa neki novi „reset“ istim krilaticama, transparentima i ikonografijom, kao i za nemirnih veljačkih i listopadskih petrogradskih noći.

Iako se čini da je Blagovijest ustupila mjesto „Osmom martu“, zalog „novog neba i nove zemlje“ daje nadu u konačnu pobjedu ženstvenosti naspram „oslobođenja“ od iste.

 

[1] „United Nations Human Rights Council“, https://www.ohchr.org/EN/HRBodies/HRC/Pages/Home.aspx (pristupljeno 29. ožujka 2021.)

[2] Hasan Haidar Diab, „Afganistan, Iran, S. Arabija, Indija – tamo je život za žene pravi pakao“, Večernji list, 16. siječnja 2013., https://www.vecernji.hr/vijesti/afganistan-iran-s-arabija-indija-tamo-je-zivot-za-zene-pravi-pakao-497310 (pristupljeno 29. ožujka 2021.)

[3] E. A., „WHO izračunao cijenu genitalnog sakaćenja žena: 1,4 milijarde USD“, Geek.hr, 6. veljače 2020.,  https://geek.hr/znanost/clanak/who-izracunao-cijenu-genitalnog-sakacenja-zena-14-milijarde-usd/#ixzz6qUpmxEVU (pristupljeno 29. ožujka 2021.)

[4] O socijalističkim korijenima MDŽ-a više u Temma Kaplan. "On the Socialist Origins of International Women's Day", Feminist Studies, sv. 11, br. 1 (1985.), str. 163-171.

[5] Filip Đekić. Pobačaj i pravni položaj oca nerođenog djeteta, diplomski rad, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, svibanj 2019., str. 5.

[6] Snježana Majdandžić-Gladić, „Eutanazija i učenje Katoličke Crkve“, Vjera i djela, 15. travnja 2020., https://www.vjeraidjela.com/eutanazija-i-ucenje-katolicke-crkve/ (pristupljeno 29. ožujka 2021.)

[7] Iz članka „Intelligent or Unintelligent Birth Control“, navedeno u: Richard Weikart, From Darwin to Hitler, Palgrave Macmillan, 2004., str. 135.

[8] Kroz organizacije poput Eugeničke baze podataka (Eugenic Record Office) u Cold Spring Harbouru, Nacionalne konferencije za poboljšanje rase (National Conference on Race Betterment) ili Američkog udruženja uzgajivača (American Breeders' Association). Primjerice, prvi upravitelj Eugeničke baze podataka Harry Laughlin predlagao je sterilizaciju 10% američkog stanovništva (otprilike 11 milijuna ljudi). Kalifornijski eugeničar Paul Popenoe, autor udžbenika Primijenjena eugenika (engl. Applied Eugenics), za duševne bolesnike i „maloumne“ predlagao je „smrtonosne komore“ za provedbu „smaknuća“. Više u: Paul Popenoe i Roswell Hill Johnson, Applied Eugenics, Macmillan, New York, 1918., str. 184.

O autoru