Beethoven: preko patnje do katarze, iz smrti u život.

U rijetkim trenutcima ljudi su kadri kroz svoju patnju stvoriti neopisivu ljepotu ili dosegnuti junački trijumf, u beskonačno mnogo oblika. Bol, koja se puzeći krene verati iz najdubljeg ponora očaja, pod uvjetom da ne doživi Sizifovu sudbinu, često dosegne najviše vrhunce sreće. Na drugoj strani medalje svjedočimo ljudima čija je patnja bila neizdrživa, nerazriješena i bez katarze na ovom svijetu, za koje se jedino možemo nadati da su u Božjem okrilju pronašli svoj mir. Povijest nam svjedoči o brojnim takvim pojedincima koje je sudbina proklela da nose križ neizdrživ za krhka ljudska pleća, ali sa sigurnošću možemo utvrditi da je iznimno malo ljudi tako intimno upoznalo patnju poput Beethovena.

I najvećem prozaiku će se posebno okrutnom činiti činjenica kako je jedan od najgenijalnijih skladatelja proklet gluhoćom te tako biva izvan mogućnosti uživanja u vlastitim plodovima koji hrane dušu cijelog zapadnog svijeta posljednja dva stoljeća. Međutim, nažalost, to je samo jedna i, možda ne i najveća, tegoba koja je zatekla našeg Louisa. Beethoven je kletvu vlastitog tinitusa okrenuo naglavačke, a kako mu je uho sve više gubilo osjetljivost na vanjske podražaje, njegovo unutarnje uho je krojilo sve trandscedentnije tonove koji su svoj vrhunac doživjeli u kasnim gudačkim kvartetima i sonatama, od kojih će pojedini dijelovi biti glavna tema ovoga teksta. Fizički defekti njegova osjetilnog sustava njegovu dušu kao da su potpuno lišili okova, što su određeni filozofi, usputno i glazbeni connoisseuri poput Nietzschea i Spenglera jasno primjećivali.

Čime je još naš heroj, da ga ne nazovem i spasiteljom, još bio proklet? Alkoholičarskim ocem koji je njegov talent više zloupotrebljavao nego njegovao, svim silama nastojeći postići uspjeh koji je Leopold Mozart imao s malim Wolfgangom, povlačeći ga od dvorane do dvorane, pokušavajući ga prodati pod epitetom najmlađeg virtuoza u povijesti, lažno predstavljajući njegovu dob i u konačnici lišavajući sina sreće bezbrižnog djetinstva. Pučkim podrijetlom, zbog čega je kroz cijeli život bio primoram s poniženjem prositi često nezahvalne, ponekad i lišene dara za prepoznavanjem ljepote, bogate mecene koji su mu, kad se sve zbroji, bili često i veći izvor frustracija nego financija. Činjenica da je bio Nijemac koji je iz Bonna doselio u Beč također mu nije olakšavala život. Niskoga stasa, brabonjkasta lica, gorilasto-majmunske građe, neobično tamne i maslinaste puti, sva ova obilježja su možda, ne računajući još i njegovu iznimnu prgavu i naprasitu narav, bila razlogom njegovih cjeloživotnih ljubavnih frustracija, tjelesnim nedostatcima preko kojih odabranice njegova srca nisu mogle prijeći, iako su im bile posvećene najljepše skladbe povijesti. Kroz prizmu romantičarskog fatalizma cijeli njegov životni portret možemo ublažavati tvrdnjama kako su najveći izazovi predodređeni najboljima, s možda i religijskom notom kako Bog najteže kuša one najbolje. Premda je možda točnije opisati kako sudbina najveće genije prezire, stavljajući ih u takve životne okolnosti da se primjerice prerana smrt, koju su doživjeli Mozart i Schubert, na kraju može činiti poput same milosti.

Istim romantičarskim žarom možemo dokazivati da se Beethoven nikada nije predavao, kako je upravo cijelo jedno njegovo glazbeno razdoblje, kojega su akademici prozvali herojskim (a koji u svojoj tipičnoj učenjačkoj maniri moraju sve secirati, izvući iz konteksta i kategorizirati), sazdan od nepokolebljivog prkosa i čelične volje. Pritom ćemo rado ignorirati crne epizode poput uvijek prisutnoga alkoholizma, česte suicidalne kontemplacije i možda najgore mizantropske asocijalnosti zbog kojih su neki od relativno malo ljudi koji su ga voljeli, poput malog nećaka, vlastita suicidalna razmatranja u konačnici pokušala provesti u djelo. Možda je istina da u takvom životu nema nikakve fatalističke privlačnosti i on je puka kozmička slučajnost, ili možda božanska intervencija (nema očitih razlika između ta dva pojma), i možda je to razlogom zašto nam je danas ostao njegov doprinos glazbenoj umjetnosti, bez koje život doista ne bi imao smisla, kako tvrdi još jedan filozof connoisseur, Arthur Schopenhauer.

Spomenutu božansku intervenciju je Beethoven tijekom cijeloga života ćutio i među nebrojenim djelima slavio, nekad suptilnije a nekad eksplicitnije, ali u nijednoj toliko čisto kao kod trećeg koraka njegovog 15. gudačkog kvarteta u a-molu, 132. opusa. U trećem koraku skladatelj iskorači iza zavjese na pozornicu i otkriva bifurkacijske smjerove glazbe koji korak sadrži. Na partituri trećeg koraka stoji rečenica ''Heiliger Dankgesang eines Genesenen an die Gottheit, in der lydischen Tonart.'' - ''Sveta pjesma zahvalnosti Bogu od oporavljenoga, u lidijskom tonalitetu.'' Radosni ples koji dvaput prekida uvodnu, skoro gregorijansku himnu, koji glasove svećenika zamjenjuje milozvučnim gudačkim kvartetom, nosi rečenicu ''Neue Kraft fuhlend '' što se prevodi kao ''Osjećam novu snagu. '' Oporavljeni je, naravno, sam Beethoven, koji je preživio tešku gastrointestinalnu bolest koja je ga je nekoliko mjeseci bila prikovala za krevet. Ovdje i sam umjetnik sebe gleda kroz prizmu romantičarskog žara i fatalizma, te sam postaje subjektom vlastite glazbe.

U tom koraku Beethoven izvodi najviše tjelesno od svih ljudskih iskustava: tešku bolest i mukotrpan oporavak, uzvišenu evokaciju duhovnog mira i zahvalnosti, a zatim preplavljene radosti. Sama skladba je nominalno dvostruka varijacija, izložena u ABABA-I formi, ali uvodna himna se kroz mijene razvija, svaki put biva sve više melizmatičnom, pjesmastom, nježno ekstatičnom, s konačnom eksplozivnom katarzom koja je u isti tren tako nježna i tako snažna, sveukupno neopisivo lijepa da pripada rijetkim skladbama koje su autora ovog teksta dovele do suza. Svečani i arhaični dijelovi Heiliger Dankgesang podsjećaju na Palestrinu i druge skladatelje renesansnih sakralnih djela, čak i sami instrumenti zvuče arhaično, često i namjerno izostavljajući tipične vibrato tehnike sviranja toga doba. Beethovenovi uzori nekada su bili suvremenici poput Haydna, Mozarta, Clementija, Cherubinija. Sada se, u nedostatku velikih suvremenika koji bi mu kvalitetom mogli i mrvicu parirati (Haydn je već 15 godina bio mrtav, dok je Schubert nažalost još bio u relativnoj opskurnosti), obratio skladateljima iz prošlosti i u njima tražio konkurenciju i nadahnuće: Bachu, Handelu, Palestrini. Zanosni F-lidijski sklad i stroga tekstura Heiliger Dankgesanga odvijaju se u presvijetlom transu. Zašto lidijski tonalitet? Razlog može biti odlomak jednoga od Beethovenovih povijesnih autoriteta, teoretičara šesnaestog stoljeća Gioseffa Zarlinoa: ''Lidijski tonalitet lijek je za umor duše, a slično tome i za tjelesni''[1]. Lidijski tonalitet također stoji kao zaseban, strani svijet između standardnoga durskog i molskog tonaliteta koje koristi većina skladatelja, pa i sam Beethoven. Upravo to je još jedan od brojnih pokazatelja koliko je poseban treći korak kvarteta, jer dur i mol, premda inherentno različiti po karakteru, dijele harmonijsku stabilnost koju lidijski tonalitet remeti, što se jasno osjeti u neobičnom bezvremenskom osjećaju glazbe, koja kao da nikad neće završiti. Plesna i goruća Neue Kraft glazba zato vatreno i harmonijski stabilno, izbija u D-duru, s dionzijskim, vitalnim i svjetovnim impresijama, predstavljajući nam revitaliziranoga Beethovena, snažnoga poput nekadašnjeg u svom junačkom glazbenom razdoblju. Koliko god asertivan i samopouzdan taj Beethoven dio bio, takav da ga se u zasebnom obliku ne bi libili prisvojiti i najvitalniji skladatelji poput Handela i Mozarta, nitko ne može poreći kako je uvodna himna vrhunac cijele kompozicije, iz koje izviru najčišći i divljenja najvrijedniji dijelovi Beethovenove duše, izvori najiskrenije poniznosti i zahvalnosti koje ni najgadljiviji udarci koje mu je život zadao nisu uspjeli ugroziti. I to je Beethoven o kojemu najmanje znamo, to nije Beethoven Pete simfonije koji s prkosom iščekuje sudbinu koja mu kuca na vrata, to nije Beethoven Eroice i Appassionate koji se nalazi u uraganu najžešće strasti i najsmrtnije opasnosti, to je poražen i pokoren Beethoven koji ponizno ljubi ruku koja ga milosno uzdiže te mu na poklon daje još malo vremena koje će iskoristiti u svoj punini, i napisati svoje najveće djelo.

Postoji još jedna skladba, koju je Beethoven skladao u gotovo identičnim životnim okolnostima (ovaj put skoro umirući od žutice i reumatskih upala) i koja također predstavlja ples pojedinca na granici života i smrti; samo što je u ovom slučaju posvetio značajno više pažnje svojoj vjernoj pratiteljici, Smrti, koja je potpuno odsutna iz gudačkog kvarteta, ali što još istančanijim čini zajednički faktor jedne i druge skladbe, jedinstvene zahvalnosti čovjeka koji puzajući odlazi iz ralja smrti u okrilje života

Radi se o predzadnjoj sonati za klavir, skladanoj istovremeno s pretposljednjom i posljednjom klavirskom sonatom, Op. 110 u As-duru. Spomenutu sonatu otvara prvi korak koji pripada jednima od najdelikatnijih i najnježnijih koraka koje je Beethoven skladao, a nakon nje slijedi sažetiji, robusniji korak koji obiluje kafanskim folklornim melodijama. Zadnji korak, koji je i zadnja tema ovog bloga predstavlja fokalnu točku cijele sonate, što sadržajno a što harmonijski pošto sadrže jedno od najintrigantijih i intrikatnijih fuga koje je Beethoven skladao poslije nemoguće fuge iz jednako nemoguće Hammerklavier sonate. Ovdje on pukim religijskim patosom u iščekivanju nadolazeće i neizbježne smrti, za kontrapunkt u obliku spomenute fuge, suprotstavlja gotovo darvinističku volju za preživljavanjem, sve dok i ona sama ne bude preplavljena patosom koji je sada metamorfozirao u božansko slavlje.

Dok ne dođemo do još jedne rajske katarze, djelo otvara bez-molski preludij koji se može opisati kao hibrid melodije (također jedna od najljepših napisanih) i recitativnog monologa čovjeka koji pomirljivo piše svoju posljednju oporuku, posljednji put kontemplirajući o kratkim trenutcima prolazne sreće svog života. Ovo posljednje promišljanje je kratko i prolazno, jer smrt ne čeka nikoga i poput nezaustavljive sile prodire kroz as-molsku harmoniju, jasno i otvoreno prikazujući svoju neizbježnost. Melodija se gradi od silazeće geste koja otvara prethodni folklorni scherzo, iako njezine tragove nalazimo i u uvodnom koraku, što meni osobno simbolizira kako je smrt dio i najživljih momenata našeg života, koje provedemo u najispunjenijim trenutcima, kao i najrazuzdanijim zabavama. Melodija je lijepa, ali stilski poprilično nepropusna i konačna, kao da ne postoji ta sila koja niti jednu njezinu smrtonosnu notu ne može olabaviti i omekšati. Jedna posebna stvar koja dodatno naglašava njezinu konačnost jest to što je poprilično slična melodiji iz uvoda Bachove arije iz Muke Po Ivanu, koja prati Isusovu smrt na križu i koja nosi naziv ''Es ist vollbracht'' što se i doslovno prevodi kao ''Gotovo je’’. Tu izrazito lijepu epizodu nakratko prekine prva fuga koja, makar borbena kao tipični Beethoven, više podsjeća na zadnji krik života nepovratno umirućega, koji dobiva još samo jednu posljednju priliku da svoje voljene okupljene oko svoje smrtne postelje pogleda i pokloni im posljednji osmijeh i posljednu riječ. Tu misao potvrđuje povratak smrtne melodije koja je sada harmonijski otišla polustupanj niže u g-mol te postala još i mračnijom ako je to ikako moguće, ovaj put se još i ritam razbija te postaje sve nepravilniji što simbolizira smrtnikove posljednje isprekidane hroptaje i jecaje. Konačno, kada smo dosegli najmračniji ton te kada možda jasnije vidimo svijetlo na kraju tunela ili obale rijeke Styx, doslovno kao s neba se spusti, kao da iscjelitelj spusti ruke na preminuloga, ekspanzivni g-durski akord što postaje sve jačim i dominantnijim, briše i zadnje tragove Smrti. Jedan akord, jedna Riječ Božja Beethovenu je dovoljno da potpuno poništi orgiju Smrti koju smo bili primorani slušati. Tada se trijumfalno vraća fuga u svoj svojoj pomahnitalosti i grčevitosti, gdje skoro možemo jasno i slikovito vidjeti pomahnitalo i grčuće tijelo kako se oslobađa zadnjega stiska smrti te sa ekstatičnim akordom koje završava skladbu, umirući jasno otvori svoje oči.

Beethovenov tonalni svijet je beskonačan te bi se mogli napisati i beskonačni tekstovi, što je samo po sebi uzaludno uzevši u obzir kako i najljepše napisana rečenica ne može u potpunosti dočarati svu ljepotu i smisao. Nadam se da sam barem donekle dočarao snagu i dubinu njegove glazbe, makar sam i ja pomalo bio poput akademika u koji u svojoj tipičnoj učenjačkoj maniri secira, izvlači iz konteksta te kategorizira, pogotovo imajući na umu kako su ovi zasebni koraci samo dio cijelog kvarteta i sonate te zajedno čine cijelu jednu narativnu cjelinu po izražajnosti ravnu najvećim dramama i epopejama. Svatko tko ima malo interesa trebao bi gudački kvartet Op.132 I Op. 110 poslušati u cijelosti, pošto su i ostali koraci vrijedni jednake pažnje. Nažalost, mnogim ljudima koji su danas navikli na instant-masovno proizvedene zvukove, za početak bi to možda bio i prezahtjevan pothvat. Tim putem ću još jednom biti učenjak tipičnih manira koji će secirati što se secirati ne smije - te čitateljima u sljedećim Youtube poveznicama priložiti dva analizirana koraka, u nadi da će im to biti prvi korak u putovanju kroz glazbu jednoga od najvećih glazbenika u povijesti.

 

 

Beethoven, Gudački Kvartet br. 15, A-mol, Op. 132, "Heiliger Dankgesang" - 3. Molto Adagio:
https://youtu.be/0-jus6AGHzQ

Beethoven Sonata Br. 31, As-dur Op. 110 – 3. Adagio ma non troppo – Allegro ma non troppo:

https://www.youtube.com/watch?v=Y0Rj3w869bg

 

[1] Jan Swafford, „Beethoven: Anguish and Triumph” (2007), str. 887

O autoru