RAT PROTIV DOMOVINSKOG RATA

Nakon višetjednih vijesti vezanih uz tragične potrese i pandemiju Covid 19, aktualni predsjednik Hrvatske demonstrativnim odlaskom s obilježavanja 28 obljetnice VRA “Gusar”, poznatija i pod imenom “Maslenica”, oživio je raspravu vezanu uz obilježja Hrvatskih obrambenih snaga i pozdrava “Za dom spremni”. Nakon političkog egzibicionizma uslijedio je niz članaka i rasprava koji su, valjda, trebali poslužiti kao priprema terena za zakonsku raspravu. Čak su se u ovaj rat protiv povijesti uključili i neki povjesničari s tvrdnjom da 1993. HOS nije postojao, da je riječ o ustaškoj organizaciji i ekstremistima i da Hrvatska treba jednom zauvijek raskinuti s pozdravom ZDS i ustaškim obilježjima u koja valjda ubrajaju i grb HOS-a.

HOS je nastao 1991. godine kao (para)vojno krilo Hrvatske stranke prava s ciljem obrane Hrvatske od jugosocijalističke i velikosrpske agresije. Svojim pojavljivanjem HOS je izazvao tada isto što i danas; oduševljenje kod hrvatskog naroda koji se borio za svoju državu i ogorčenje kod onih koji tu državu nisu htjeli čak i pod cijenu života u Miloševićevoj Jugoslaviji. U tadašnjem okviru hrvatskog pravnog poretka kao dio MUP-a legalne postrojbe bile su Zbor narodne garde (ZNG) nastale Tuđmanovom naredbom iz travnja 1991. godine. Činjenica jest da izvan hrvatskog unutarnjeg nepriznatog poretka (tada je Hrvatska pravno još uvijek priznavala jugoslavenski pravni poredak), ZNG je de facto bio paravojna postrojba iz navedenog razloga, ali i zbog činjenice da je značajan dio opreme pribavljala Hrvatska demokratska zajednica. No, ZNG i HOS su bili nužnost jer je hrvatska teritorijalna obrana izdajom tadašnjeg Saveza komunista bila raspuštena, a oružje je predano budućim agresorskim snagama. U nadolazećoj agresiji, Hrvatsku su obranile slabo naoružane i relativno male, ali motivirane snage ZNG-a i HOS-a te MUP-a. No, uz HOS su se već tada počele vezati crne legende o fašizmu, a našli su se na udaru kritika tadašnjeg vodstva, odnosno samog Tuđmana u Bolkovićevoj emisiji koje danas svi ljevičari obožavaju citirati kao dokaz opravdanosti današnjih kritika, ali koji istovremeno preziru sve drugo vezano uz Tuđmana i tuđmanizam.

HOS je prije svega bio na udaru zbog ponašanja tadašnjeg vodstva HSP-a koje unatoč izbornim rezultatima vodilo politiku kao da su oni bili pobjednici demokratskih izbora. Istina je da su HOS-ovci koristili ustaški pozdrav, kao i imena ustaških časnika u nazivima postrojbi. Istina je da su i nosili crne odore (iako ih je većina nosila američke maskirne odore), istina je da svoja nova obilježja dizajnirali prema obilježjima ustaško - domobranske vojske iz Drugog svjetskog rata. Čak i ima jedna anegdota koju sam davno čuo kako su za vrijeme rata u BiH HOS-ovci ušli u jedno selo u blizini Livna, a iz jedne je kuće radosno istrčao stariji musliman grleći ih i ljubeći da bi potom promijenio ton i rekao: “Gdje ste do sada, čekam vas skoro 50 godina?” HOS-ovci su na starčeve riječi bili u najmanju ruku zbunjeni jer su sve to bili mladići u dvadesetim godinama. Na to starac opet ode u kuću i izađe s iskaznicom koja je pokazivala da je bio član Ustaške mladeži. No, unatoč svemu navedenom HOS je na bojištima uvijek djelovao u sastavu ZNG-a, a kasnije je prerastanjem ZNG-a u HV, bez ikakvih problema ušao u sastav HV-a zadržavši svoje oznake i imena postrojbi. U čemu je onda bio problem? Prvenstveno je problem bila politika HSP-a koja se ponašala kao da su oni pobijedili izbore, a jednim dijelom jest i nošenje crnih odora, no to je bio izgovor radi postojećeg sukoba na relaciji HDZ - HSP. Takav zaključak proizlazi iz oznaka koje su se pojavljivale u ZNG. Iako su oznake većih postrojbi crpile inspiraciju za novo znakovlje u zapadnim oružanim snagama među zengama se koristio pozdrav ZDS, nosile su se slike protagonista hrvatske ratne države, a ustaške pjesme su svakako bile na repertoaru pripadnika posebno na ratištu i na prvim crtama. Štoviše, pozdrav ZDS se pojavljivao u službenim koračnicama i promidžbenom materijalu kao što je to recimo koračnica “Pjesma nastavnog tima - borbena verzija” Prve gardijske brigade Tigrovi. Vozila Treće bojne Četvrte gardijske brigade su bila ukrašena ustaško - domobranskim oznakama, a jedan od tenkova splitske Četvrte je nosio naziv “Poglavnik”, a kojeg su Srbi uništili baš u operaciji Maslenica. Druga gardijska brigada je također koristila pozdrav ZDS kao i mnoge druge postrojbe, a pojavljivao se čak i na službenim oznakama manjih postrojbi ZNG-a, a koje su često crpile inspiraciju iz ustaško - domobranskih oznaka pa tako mnoge nose četverostruki pleter iz grba NDH ili pak stilizirani pleter u obliku slova”U” i pozdrav ZDS.

No, što je uzrokovalo “poplavu” znakovlja iz Nezavisne Države Hrvatske devedesetih? Ljevica će reći buđenje fašizma, no ispravan odgovor je puno složeniji jer je domaća ljevica možda zbog svog prijašnjeg povlaštenog položaja navikla jednostrano gledati društvene promjene. Prije svega, jugoslavenska historiografija se umjesto znanstvenim pristupom ustaškom pokretu i hrvatskom nacionalizmu, izuzev nekoliko izuzetaka poput Fikrete Butić Jelić, bavila stvaranjem mitova o Jasenovcu i horor priča koje će kasnije dobro doći srpskim pobunjenicima devedesetih. Tako je svatko tko je bio pripadnik oružanih snaga NDH, a posebno ustaških postrojbi prikazivan kako monstrum i čudovište, što nije bila istina, isto kao što ni svaki partizan nije bio masovni ubojica. Koliko je daleko komunistički prikaz ustaša otišao prikazuje slučaj cenzure filma Antuna Vrdoljaka, a navodni razlog je bio lik ustaše kojeg je utjelovio legendarni Uglješa Kojadinović koji se partizanu Borisu Dvorniku žali zbog razdvojenosti od supruge, problema s egzistencijom i poljoprivrednim imanjem. Dakle, prikazujući ustašu kao hrvatskog seljaka kojeg muče isti problemi kao i srpskog seljaka koji je otišao u partizane. Devedeset i prve mnoštvo dragovoljaca, pa i prema osobnom iskustvu bih rekao i većina dragovoljaca su dolazili iz ustaško-domobranskih obitelji, jer su imali, izuzev motiva obrane vlastite zemlje, motiv obračuna s jugokomunistima. S njihovim stupanjem na povijesnu hrvatsku scenu vraćaju se oznake, simboli i motivi koje su njihovi djedovi ili očevi nosili u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, sam narativ prihvaćaju i apolitični dragovoljci, ali i dragovoljci proizašlih iz partizanskih obitelji. Tako sam upoznao dragovoljca HOS-a kojem je otac bio partizan i komunist, koji osobno ni danas nema nekih simpatija za NDH i ustašku ideologiju, ali ne vidi ništa sporno u svom sudjelovanju u HOS-u niti u njihovim oznakama. Drugom prilikom sam upoznao dragovoljca ZNG-a koji isto tako dolazi iz partizanske obitelji, a koji mi je pričao kako su on i njegov otac, partizanski prvoborac, prilikom obiteljskih okupljanja pjevali “Evo zore, evo dana” te da ni njegov otac nije vidio ništa sporno pjevanju budnice koja se veže uz bitke Crne legije. Došlo je do jednog zanimljivog fenomena. Naime, kako je Korsky svojevremeno napisao da je važna uloga NDH za događanja devedesetih jer bez obzira što ista nikada nije bila međunarodno priznata, ljudima je u svijesti ostalo njeno postojanje, odnosno, postojanje državno - pravnog entiteta koje je imalo oznake državnosti i samostalnosti, a koje je predstavljalo državu Hrvata. Raspadom Jugoslavije, Drugi svjetski rat u Hrvatskoj se nastavio i pojavljuju se opet iste snage: hrvatski nacionalisti i separatisti, jugoslavenski komunisti i velikosrbi. S tim da prohrvatske snage nisu opterećene unutarnjim političkim sukobima i neslaganjima. S vremenom komunist Slobodan Milošević stvara savez s velikosrbima, a njemu se zadnja priklanja JNA koja se u razdoblju do 1992. jedina držala Titovih ideoloških okvira, što je razvidno iz izjava i ponašanja Veljka Kadijevića, Branka Mamule, Blagoja Adžića i drugih visokih oficira JNA koji su bili Titovi partizani ili djeca Titovih partizana, o čemu svjedoči i iduća izjava generala Borislava Đukića dana pred Županijskim sudom u Splitu na suđenju zbog ratnih zločina vezanih uz miniranje brane Peruča:

“Odgojen sam u patrijarhalnom duhu od roditelja antifašista, boraca NOB-a. Po ukupnom opredjeljenju bio sam i ostao ljevičar. Odrastao sam u višenacionalnoj sredini duboko uvjeren u snagu i značaj bratstva i jedinstva. Ponosan sam što sam kao visoki oficir i u toku ratnih događanja sačuvao višenacionalnu strukturu jedinice kojom sam komandovao. Sve ovo mi je bilo putokaz da kao visoki oficir ne učinim ništa nečasno, bilo po mojoj naredbi, niti lično, i duboko suosjećam s porodicama svih žrtava rata.”

Imajući sve to na umu jasno je da su hrvatske oružane snage koristile slike, simbole i pjesme iz Drugog svjetskog rata jer iako je to bio rat između komunizma i fašizma; istovremeno je to bio rat između Hrvatske i Jugoslavije. Domovinski rat je bio rat između Jugoslavije i Hrvatske te nacionalne demokracije i komunizma čime se situacija preklapala s onom iz Drugog svjetskog rata. Štoviše i sam Tuđman kao bivši partizan ne vidi ništa sporno u pojavi endehaških simbola pa je na Saboru HDZ-a 1990. dao povijesnu ocjenu NDH kao težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Prema Šeksu, Tuđman je 1994. godine na stranačkom sastanku istaknuo da svi moraju biti itekako svjesni da ne bi bilo hrvatske države bez onog djela hrvatskog naroda koji je u Drugom svjetskom ratu sudjelovao u stvaranju NDH. Njegova stajališta su se vidjela i na vanjskoj politici pa je tako, unatoč vlastitim stavovima o NDH i fašizmu, ustaški emigrant Ivo Rojnica postao opunomoćenik Republike Hrvatske za Argentinu i Južnu Ameriku, a Tuđmanova Hrvatska je dočekala ustaške emigrante raširenih ruku te su mnogi zauzeli bitna mjesta u novom sustavu kao Vinko Nikolić ili Nijaz Batlak (alias Mate Šarlija) koji je postao general ZNG-a. Još jednu povijesnu ocjenu važnosti ustaških simbola je dao i general Janko Bobetko, partizan, general JNA i komunistički disident, kad je kao jednu od najpouzdanijih postrojbi HV-a imenovao HOS i to IX. bojnu koja je nosila ime Rafaela Bobana s kojim se Bobetko borio kao partizan. U novoj hrvatskoj vladi Gojko Šušak je bio član HNO-a, organizacije koju je osnovao ustaški general Maks Luburić. Prilikom posjeta američkim Hrvatima, Tuđman upitan za svoj stav o Vjekoslavu Luburiću je lakonski odgovorio “Mi smo obojica hrvatski generali” što je bio stav njegove politike pomirenja, ali i shvaćanja da se nova samostalna hrvatska država ne može stvarati na ideološkim podlogama bratstva i jedinstva, već na inkluzivnom, višestranačkom i demokratskom republikanskom programu, koji je opet bio prvi put prezentiran u poratnoj ustaškoj ili još bolje rečeno, endehaškoj emigraciji posebno u djelima Ivana Oršanića.

Obzirom da je uspomena na NDH, ZDS i druge motive iz tog razdoblja imala bitnu ulogu u cjelokupnom hrvatskom pokretu za samostalnost, jasno je da ovo nije samo ideološki rat protiv HOS-a, nego rat protiv devedesetih i baštine demokratskih promjena. HOS se samo našao prvi na udaru zbog toga što je istim snagama bio prvi na udaru i 1991. No, ovo je udar na ZNG i MUP kao temelje hrvatske vojske jer se njima već kopaju simboli koji su kreirani prema ustaškim simbolima ili nacionalističkim simbolima iz političke emigracije. Tako su se i režimski povjesničari bacili na posao te pišu novu povijest prema kojoj HOS nije postojao 1993. Točno je da nije postojao kao paravojska HSP-a, ali je nastavio postojati unutar HV-a što je de facto bio slučaj i prije, s obzirom da su neki vodovi i satnije HOS-a postojali unutar ZNG-a, a oni koji su postojali izvan tog vojnog sustava su se na bojištima stavljali pod zapovjedništvo ZNG-a. Štoviše, posljednje postrojbe HOS-a splitska Deveta bojna i sarajevska 101. bojna “Do Drine” su rasformirane tek 1996. nakon završetka ratnih operacija. Jasno je da je u tijeku revizija povijesti iz koje će od hrvatskih dragovoljaca koji su imali visoku razinu nacionalne svijesti (što je bio dio vojnog programa Janka Bobetka), pokušati stvoriti nova anacionalna europska vojska koja nije branila Hrvatsku, Hrvate i njihov životni prostor, već je branila apstraktne vrijednosti Europske unije i tekovine NOB-a. Našim dragovoljcima su mnogi foteljaši tada govorili da će se o njima i njihovim podvizima pisati knjige. I bili su u pravu, samo im nisu rekli tko će ih pisati. Djeca oficira, javnih tužilaca i pripadnici okupatorskih snaga i njihovo političko predstavništvo uz prešutni pristanak naših novih europskih vođa. No, neće ni to trajati kao što nije ni Jugoslavija.

O autoru