Je li bolje državno uređenje monarhija ili republika?

Pravnik i akademski umjetnik pili su čisti škotski viski u slikarevom ateljeu. Na kauču iz razdoblja secesije gledali su zamišljeno u sliku Franje Josipa i blaženog Karla IV. uz koga je stajala sablja iz Austro-Ugarske monarhije. Oboje su voljeli rasprave iz filozofije povijesti s obzirom na to da je jedan od njih bio na doktoratu iz povijesti, dok drugi općenito iz humanističkih znanosti. Umjetnik nakon gutljaja otpočne raspravu:

  • Čudno je kako danas ispadaš lud ako nekome kažeš da si monarhist po pitanju državnog uređenja političke zajednice. Monarhije su postojale prije republike i postoje danas kao uspješne države, primjerice Japansko Carstvo, Kraljevine Španjolska, Ujedinjeno kraljevstvo, Kneževina Lihtenštajn, Kraljevine Nizozemske, Kraljevine Danske... Time odmah možeš poklopiti argument neznalica da se radi o ustroju feudalističkog tipa iz prošlosti.
  • Lako je tebi kao umjetniku imati takav istup po tom pitanju dvojbe između republike i monarhije, pravnicima se važe svaka riječ. Mi moramo puno bolje objasniti svoja stajališta i teza kada one odstupaju od utvrđenog normativa duha vremena. Tu u pomoć objašnjenju često prizivam kolegu Carla Schmitta i njegovu političku teologiju gdje dobro objašnjava kako je razlika republike i monarhije u izvrtanju političkih načela, u monarhiji vlast dolazi od Boga (odozgo), dok u republici vlast dolazi od naroda (odozdo). Generalno gledano, on dobro primjećuje da su mnoga su današnja politička načela sekularizirana i vulgarizirana politička načela, primjerice jednakost svih pred zakonom i jednakost svih pred Bogom, no to je već druga priča da ne otiđem duboko u digresiju. Poanta je da monarhija za razliku od republike kao državno uređenje ima sakralnu dimenziju utjelovljenu u monarhu.
  • Teološka dimenzija monarhije je jako bitna. Sveti Toma Akvinski zato preferira monarhiju kao oblik vlasti što je logično jer na nebu vlada Krist, Kralj nad Kraljevima, a ne kaže se bez veze u molitvi kako na nebu tako i na zemlji. Rekao je"...u legitimnoj vlasti, vlast je bolja u odnosu ako je vladajuća moć jedinstvena, stoga monarhija je bolja od aristokracije, dok je aristokracija bolja od polikracije (vladavine mnogih)... "  Uostalom, postoji uzrečica u paklu je demokracija, na nebu je hijerarhija. Sam Vatikan jest monarhija jer je njihov monarh papa doživotno izabran od kolegija kardinala i kao takav ima apsolutnu moć, dakako ona dolazi od Krista. Česta je zabluda u percepciji modernog čovjeka da je svaka monarhija apsolutistička  monarhija, budući da postoje i ustavna i parlamentarna monarhija kao različiti tip monarhije.
  • Hmmm, pada mi na pamet zapravo da je parlamentarna monarhija s ustavom i kraljem zapravo idealno rješenje jer tu se spaja vlast odozgo i odozgora, ono zlatna sredina.
  • Predlažem onda da se zaputimo u svjetsku povijest pa da vidimo što je bilo bolje državno uređenje monarhija ili republika!
  • Tu je najbolje poći onda od Rima i Antike s obzirom da etimološki republika potječe od njih (res publica – javna stvar). Rimljani su naslijedili duhovno od Grka demokraciju (demos kratein – vladavina naroda), samo što je kod njih demos postao populus jednako kao što je Zeus postao Jupiter s tom razlikom da su vojno bili uspješniji pa ne možeš reći da je rimska republika bila neefektivna, ako uzmeš u obzir brojne vojne uspjehe budući da se na muci poznaju junaci.
  • Rim je prije, nego što postao republika imao puno kraljevstva i ti su elementi ostali u republici kroz jake obitelji. Kult predaka pokazuje koliko su im bile bitne obiteljske loze kao što su one bitne u monarhiji. Upravo ti monarhistički elementi omogućuju Rimu da postane carstvo kroz vojnu efektivnost, a carstvo nije monarhija. No, ipak možda najbolje od svega nam govore rimski povjesničari i filozofi, pa zar nisu oni bili kritičari korupcije rimske republike pa veličaše Augusta kao spasitelja Rima!?
  • Siguran sam da su ti rimski povjesničari i filozofi pisali posve nepristrano i bez straha od careva. Ne drži mi to baš vodu jer dekadencija Rima počinje kada ono postaje carstvo. S druge strane, ako je Spengler u pravu da Antika u svemu, osim u formi ima dijametralno suprotan sadržaj onda Rim nije baš dobar primjer jer demokracija tamo i kod Grka je nešto potpuno neusporedivo s delegatskim sistemom demokracije kao sile na daljinu budući da njihova demokracija nije bila nedelegatska, već izrazito tjelesna npr., doslovno si u starim grčkim polisima morao doći na trg i reći agoreo buletai – želim javno govoriti; a reforme braće Grakho su recimo u Rimu propale čim su mase napustile Rim gdje se su se donosile političke odluke. U tom kontekstu usporedbe republike i monarhije trebamo tražiti u okviru Zapada, to jest od trenutka kada Spengler vidi početak Zapada do danas, a to je od ranog srednjeg vijeka do danas. Ajmo, odmah onda u našu povijest. Dubrovačka republika je primjer nevjerojatno male i uspješne države, ne možeš reći da tu republika nije funkcionirala stoljećima u izrazito teškim geopolitičkim okolnostima.
  • Dubrovnik je bio aristokratska feudalna izborna država, ono što se naziva okrunjena republika. Takva vrsta vlasti spada u monarhije, jer se radi o aristokratskoj državi. Monarhije ne moraju biti hereditarne i doživotne. Pa tako Platon jasno razlikuje republike od aristokracije (monarhije). Osnovni državni okvir polazi iz legitimiteta. U Republikama legitimitet primarno dolazi od naroda, u slučaju Dubrovnika to svakako nije republika, već aristokratska država. Sličan drugi primjer je Poljičke kneževine, koja ima sličan, iako stariji ustroj vlasti. U oba slučaja radi se o aristokratskim državama. S time da Dubrovnik unatoč svojoj trgovini nikada nije prerastao u trgovačku republiku, već je zadržao feudalni aristokratski ustroj. Da jest postao trgovačka republika, tada bi bio republika, a ne aristokratska državica. U Dubrovniku pravo na vlast je isključivo nasljedna, plemićke obitelji iz kojih se vuku Kneževi su sve nasljedne. Niti jedan drugi sloj društva, bili trgovci, pomorci i slobodnjaci nemaju udjela u najvišoj vlasti. Veliko vijeće definitivno nije "Board of Directors" jer je isključilo trgovačke obitelji, isključivi su članovi plemići, znači teška feudalna institucija. A iz vremena povijesti Dubrovnika imamo pregršt žaljenja i prozivki da se plemstvo bogati na trgovcima slobodnjacima.
  • Ok, ergo Dubrovnik je zapravo povijesni primjer u korist monarhije. Što je s uspješnim republikama u svijetu, bi li Švicarsku uzeo kao takvu?
  • Vidiš i Švicarska je bila konfederacija u kojoj nekoć biva jako plemstvo. No, uistinu to biva argument za Republiku, ali baš zato još veći argument za hrvatsku monarhiju!
  • Kako misliš da je argument za republiku argument nama za monarhiju ?
  • Jednostavno, dokazuje da sustavi postoje, da je republika stara tisućama godina kao i monarhija, no da je i republika nova kao i monarhija. Obje mijenjaju i prilagođavaju svoj sustav kako bi se prilagodili svojem društvu. Zanimljivo po tom pitanju imaju i dr. Ante Starčević, kao i dr. Otto Habsburški jednak zaključak: svaki oblik je dobar samo ako odgovara tom narodu, a loš ako mu ne odgovara. Zar nije naša povijest i vrijeme dokaz koji nam je sustav bolje odgovarao?
  • Točno, generalno gledano Hrvatska ima puno dužu tradiciju kraljevstva, nego republike po pitanju državnosti te je u raznim oblicima Hrvatsko Kraljevstvo opstalo od 925. sve do 1918., tako da iz naše povijesne perspektive kao narod smo opstanak vršili u takvim oblicima državnosti, republiku nam je donijela Jugoslavija. Ništa, idemo onda u sadašnjost. Vjeruješ li ti da bi danas Hrvatska kao država bolje funkcionirala kao kraljevstvo i monarhija?
  • Citirati ću ti kao odgovor bana Ivana Mažuranića: „Vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako Bog da u njezinu budućnost!
  • Onda je par sljedećih pitanja praktično i logično: Tko bi bio novi hrvatski kralj? Koji oblik monarhije bi ti preferirao? Kako i tko bi doveo do uspostave monarhije?
  • Teško je dati kratke odgovore na ta pitanja, no pokušat ću biti što je više moguće kraći. Naša narodna loza pa i sam narod se povezao s Habsburgovcima čiji potomci žive i danas. Oni su ugovorima, ne samo između nas Hrvata i njih kao vladarske loze, već i nas kao naroda i Boga određeni. Kršiti taj ugovor jest kršiti savez s Bogom. Tako da je to dovoljan legitimitet da netko od njih bude naš kralj. Osobno preferiram ustavnu i parlamentarnu monarhiju iz razloga što je to savez kralja s narodom i Bogom i vice versa. S jedne strane imamo kralja kao nadstranačku osobu imunu na korupciju i stjecanje što više dobara unutar mandata, s druge strane omogućavamo socijalnu mobilnost i najboljim sinovima našeg naroda da putem parlamenta predlažu dobra rješenja. Kralj je simbol i ujedinjujući faktor za sprečavanje podjele naroda. To bi bilo zbilja najbolje od oba svijeta. Ako tako može funkcionirati Ujedinjeno Kraljevstvo ili Kraljevina Španjolska koji su dominirali svijetom, zašto ne bi i Hrvatska? Zapravo sam ti kroz odgovor dao i odgovor na treće pitanje: narod može izabrati kralja demokratskim putem i time obnoviti monarhiju. Prije toga naravno narod mora spoznati da mu je za opstanak bolje živjeti u kraljevstvu, ipak su naši pređe generacijama to smatrali, a pogledaj kakvu su nam velebnu kulturu i povijest ostavili!
  • Slažem se zapravo s tobom oko svega, izuzev toga da Hrvati uzmu nekog od Habsburgovaca za kralja. I nije da ne bi bilo podjela u narodu jer bi imali onda republikance i monarhiste, no dobro društvene podjele su konstanta svih društava.
  • U redu, koje je onda tvoje rješenje za izbor kralja Hrvata?
  • Jednostavno, to mora biti neki izniman čovjek iz jedne od višečlane hrvatske obitelji. Diplomatskom notom predložiti Vatikanu nekoliko kandidata pa neka oni nekoga po milosti Boga preporuče.
  • Oprosti što se smijem, no ti si zbilja lud,
  • Mislim da bi danas dosta prosječnih ljudi iz ovog razgovora zaključilo da smo oboje ludi.

 

Obojica prasnu u nekontrolirani smjeh do suza. Umjetnik zatim nenadano izvadi par finih kubanki i ponudi pravniku jednu. Prostorija se ubrzo zadimi od krugova. Dva su samoprozvana luđaka uz viski nastavili pušiti fini duhan snatreći o monarhiji i kraljevstvu Hrvata u budućnosti. Nakon što su ispili viski slikar uzme sablju i odsječe grlo finog šampanjca...

O autoru
Marko Paradžik rođen je 25. 12. 1987. godine u Zagrebu, gdje je 2006. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i potom 2012. diplomirao na pravu. Državni prvak u hrvanju grčko-rimskim i slobodnim stilom. Radi kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom društvu i glavni je urednik časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova.