Panegirik Radoslavu Katičiću

Uvod

Često sam se pitao bi li da sam živio u Grčkoj vrijeme Sokrata zastao na tržnici i porazgovarao s njim? Da sam živio u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete bi li pričekao Shakespeara na izlazu iz kazališta Globea da mu kažem što mislim o njegovoj novoj drami ili da sam živio u Šibeniku u vrijeme Fausta Vrančića bi li prepoznao u njemu velikog čovjeka i počastio ga vinom? Ne znam odgovore na ta pitanja jer teško je u vrijeme sjajnih umova prepoznati njihovu veličinu. Smatram da je nedavno preminuli Radoslav Katičić bio naš premalo prepoznati hrvatskih velikan i žao mi je što nisam sjeo s njim na kavu da popričamo o hrvatskim pretkršćanskim vjerovanjima. Utjehu sam našao u razgovoru s njime nakon njegove smrti čitajući njegove knjige koje ću simbolički nazvati petoknjižje: Naša stara vjera, Zeleni lug, Božanski boj, Vilinska vrata, Gazdarica na vratima.

Radoslav Katičić svoje je djetinjstvo proveo u 30-tim godinama prošlog stoljeća u Zagrebu i tamo je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao klasičnu filologiju 1954., te doktorirao 1959. tezom Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije što je dovelo do toga da je postao asistent na Katedri za indoeuropsku poredbenu lingvistiku a od tada je počeo sustavno predavati sanskrt i paleobalkansku lingvistiku, poslije poredbenu indoeuropeistiku, što će se sve jasno odraziti kroz čitavo njegovo petoknjižje (česta analiza indoeuropskog korijena određene riječi).[1]  Njegovo stvaralašto prije petoknjižja je bilo veoma plodno: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967), Jezikoslovni ogledi (1971), Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja (A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979), Novi jezikoslovni ogledi (1986., 1992), Litterarum studia (1998), Na kroatističkim raskrižjima (1999); Stara indijska književnost (1973), Stari jezici Balkana (Ancient Languages of the Balkans, 1976), Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (1986., 1991), Illyricum mythologicum (1996). [2] Sve to govori u prilog sustavnom radu i visokoj razini stručnosti što je rezultiralo njegovim članstvom u mnogim međunarodnim znanstvenim insititucijama: 1977. postao je redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, a 1978–87. bio je predstojnik tamošnjega Instituta za slavistiku; od 1998. profesor emeritus Sveučilišta u Beču, izvanredni od 1973., a redoviti od 1986; dopisni član Austrijske akademije od 1981. i pravi član od 1989; također član ANUBiH od 1984. i Norveške akademije od 1987. godine.[3] Posebno je bitna za nas Hrvate činjenica da je bio jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika![4]

Njegovo petoknjižje čini cijelinu po svojoj matrici i predmetu interesa: pretkršćanska vjera Hrvata. U njima rekonstruira drevni imaginarij u čijem su kraljevstvu prebivali božanstva znana kao Perun, Mokoš/Mara, Jarilo, Veles. Njegov stil pisanja je pretežito znanstveni što se očituje u korištenju raznih metoda (povijest, etimologija, komparativna jezična analiza raznih jezika i izvora kao što su primjerice baltički, srpski, poljski, ruski).

Osim znanstvenog stila u petoknjižju se javlja putopis kao književni oblik u 1. licu jednine i biografija o čemu ću reći nešto kasnije prilikom predstavljanja svake njegove knjige zasebno. Ono što je karakteristično za sve knjige jest to da se Radoslav uvijek kreće čvrstim temeljom izvora i konkretnih dokaza na temelju kojih iznosi zaključke te izbjegava koliko je to god moguće jalove špekulacije i iznošenje teza bez podloge. Štoviše on sam ukazuje na to kada se ne usudi ići dalje u donošenju konrektnih zaključaka tamo gdje stvar nije dovoljno jasna. Takav tip intelektualnog poštenja ga ograničuje na sigurne staze, no nitko ne brani čitateljima da otiđu dalje zaraslim i nepreglednim stazama. On često upućuje poziv onima koji dolaze poslije njega da te zaboravljene staze otkriju novim metodama istraživanja. Zanimljivo je istaknuti kako san našeg autora himne Antuna Mihanovića zapravo Katičić doista  u određenoj mjeri oprezno ispunjava na kraju izlaganja: rekonstrukcija staroslavenskog usmenog spjeva o slavenskim božanstvima. Naime, pretkršćanska vjerovanja su bila usmenog karaktera te su se često zapisivala od strane onih koji su vršili pokrštavanje ili su pak bila asimilirana u razne kršćanske predaje i običaje. Njih nam bogato Katičić predočuje i na njima radi svoje analize. Pretkršćanska vjerovanja starih slavena skrila su se u narodne pjesme i narodne izreke u čijem su usmenom prenošenju preživjela i dan danas više manje kroz karakteristične motive i teme. Koliko jako povezuje Hrvate pokazuje često sličnost pjesma u motivima i temama od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga naše zemlje! Koliko je jak njihov utjecaj na kolektivnu svijest Hrvata i dan danas pokazuje Katičić primjerom na analizi jedne popularne pjesme Kiće Slabinca! Sve te brojne pjesme od zaborava je u svom petoknjižju iz zaborava otrgnuo i proučavanju podvrgnuo naš Radoslav Katičić.

Božanski boj

Božanski boj je knjiga u kojem se matrica zasniva na borbi Velesa i Peruna. Radoslav ih prikazuje kao ravnopravne, kao dva načela ravnoteže bez ikakvog manihejskog duzalizma dobra i zla. Kada jednog ima previše onda drugi napada da se taj povuče. Analizom dolazi do atributa Velesove morfoze: muški zmaj i ženska zmija, zvijer, medvjed, zmija s medvjeđom glavom. Kršćanska asimilacija se zbiva često uz lik sveca sa sličnim atributima ili nazivom po imenu, tako se Veles povezuje sa Svetim Vlahom i svetim Blažom. Njegovo prebivalište je podzemlje, šuplje drvo, ispod korijena, ispod kamenja. Uzima se da štiti blago to jest stoku, racionalizacijom dolazimo da to vuče osnovu iz stvarnosti napada zvijeri na stoku. Povezuje se s vodom koja izvire iz tla. Njegov protivnik Perun povezuje se sa Svetim Ilijom po atributu gromovnika. Naime, on munjama tuče Velesa i otud kamenje od tlu kao vršak njegovih strijela kojima gađa Velesa. Čitava je to igra sačuvana u pjesmama gdje Veles bježi na razna mjesta dok ga Perun gađa sve dok Veles se ne smjesti tamo gdje mu je mjesto. Katičić se dotiče i otimanja Perunove žene Mokoš od Velesa, premda dolazi na zanimljiv teren gdje uzima mogućnost ženskog karaktera Velesa i tako ga komplementarno povezuje s promijenjivom čudi gdje od supruge postaje protivnikom Perunu. Sažeta theozootropomorfizacija (neologizam- prebacivanje božanstva na likove životinja) božanskog boja u narodnim pjesmama bi bila otrpilike ovakva u narodnim pjesmama: iz dna šupljeg drva ili korijena zmija Veles puže uz stablo prema gore u koršnjama gdje se nalazi sokol ili orao to jest Perun. Zmiju i stablo imamo od davnina u semitskoj predaji zapisanoj u Knjizi postanka iz 6. Stoljeća prije Krista za vrijeme babilonskog sužanjstva, a nalazimo je također u epu o Gilgamešu. Jordan Peterson je u svojim psihoanalizama Biblije dobro naslutio arhetipsko utjelovljenje zla u zmiji i zmaju, premda je to sve pokvario racionalizacijom evolucijskom teorijom (majmuni na grani koje su vrebale zmije hahahaha). U knjizi Božanski boj se Radoslav bavi i toponimijomi topografijom pa tako istražuje Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita (zmijski kamen), Perunovo svetište nad Mošćenicama (Mokoš-Marija), Veles kao Vrtra ispod Povila kod Novog Vinodolskog gdje izvire voda iz podzemlja i gdje se prevozila stoka. Na ta mjesta osobno putuje s prijateljima i znanstvenicima pa taj dio ima osobni karakter putopisa. Usput rečeno ta je knjiga osvojila je nagradu DHK-a, Judita, za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u 2008. godini.

Naša stara vjera

Naša stara vjera – tragovima pjesama pretkršćanske starine ponavlja dobrim dijelom matricu iz prethodno opisane knjige uz određeno proširenje na Mokoš kao gazdaricu Perunova dvora i Jarilu (Sv. Ivan, Sv. Juraj) kao Perunovog sina ili čak samog Peruna te Maru kao sestru Jarilovu. Radi jasnu distinkciju od kršćanskog vjerovanja – odsutnost transcedentalnog, odnosno da slavenska božanstva nisu onostrana, ona su tu na ovom svijetu, otuda vjerojatno toliko štovanih drveća, kamenja, šuma, izvora i planina. Dotiče se pokrštavanja Hrvata za vrijeme kneza Borne te navodi uglavnom tezu povjesničara da kako je to pokrštavanje išlo od gore (plemstva i vladara) prema dolje (narod), stoga je trajalo dugo, iako ima i drugačijih primjera od dolje prema gore u Rusiji gdje Varjazi prihvaćaju kršćanstvo naroda kojim su ovladali. Katičić koristi izraz dvovjerje koje označava suegzistenciju stare i nove vjere kroz određeno vrijeme dok kršćanstvo skroz nije asimiliralo paganska vjerovanja u sebe. Tu je možda temelj za kritiku razmišljanja određenih suvremenih krugova misli naspram kršćanstva jer pokazuje se točnim da univerzalizam i monizam kršćanstva ne uništava partikularnost određenog naroda. Štoviše on i njegova stara vjerovanja konzerivra i daje im novo ruho. Iz kršćanske perspektive to nije ništa neobično pošto su mitovi kao djelovi istine čekali da se ujedine u punini istine. Ističe se snažno u prvom poglavlju Schelingova teza mita kao zagonetke koja traži svoje odgonetanje i ona će se često provlačiti kroz ostale knjige petoknjižja. Dotiče se asimilacije Peruna u svetog Iliju i Mihovila te Jarila u Sv. Ivana i sv. Juraja te ističe još jednu promašenu kritiku današnjih neopagana prema kršćanstvu – naime netočna tvrdnja da u kršćanstvu nema apoteoze! Postavlja tezu da su sveci ravnopravni pandan panteonu heroja iz antike! Nadalje razjašnjava indoeuropsko podrijetlo riječi bog i značenje riječi svetost, zatim analiza riječi u bitnom međusobnom odnosu - žerc i žrtva (pečenje bika ili vola na Ilinjdan). Spominje se mir ruskog kneza Olega s Bizantom u kojem se isti kune na Peruna i Iliju te Velesa, često će Katičić obrađivati i prenositi ruske izvore i ruske narodne predaje u svom petoknjižju. Izdvojio bih u ovoj knjizi još nekoliko zanimljivih atributa Peruna i Velesa – Velesovo drvo Vrba (vjerojatno zbog povezanosti s vodom), Perun kao zaštitnik od suše (bije Velesa kako bi dao vodu), obredi zazivanja mrtvih usmjereni prema Perunu, Perunov naziv Zvizdan prema vjetru kao njegovom atributu. Jedno je poglavlje posvećeno Mokoš i ono će se kasnije detaljno obraditi u knjizi s istim atributom Mokoši – Gazdarica. Tamo će se obraditi sve teze postavljene ovdje – Mokoš kao majka, kao zemlja, kao žene na vodi, kao božica ljubavi i braka (Lado), Mokoš kao Perinuša (Perunova žena, toponim u Imotskom) i njezina interpretio christiana kao Majka Božja. Zadnje poglavlje bavi se svetom svadbom Perunove djece što će iscrpno se obraditi u knjizi Zelen lug. Božanstvima, bilo egipatskim bilo antičkim, je rodoskrvnuće bilo dopušteno, zapravo taj tabu zabranjen ljudima je dopušten božanstvu te snaga zabrane izriče uzvišenu dimenziju čina. Jarilo i Mara su brat i sestra te je njihovo vjenčanje u zelenom lugu vezano uz rodnost i godišnja doba (Mara postaje Morana – zima, smrt). Nabrajaju se mnogi Jarilovi atributi – kunino krzno, trudan hod, sivi konj, zelena i crvena boja, hrt i sokol, zlatna jabuka.

Zelen lug

Sve navedeno knjiga Zelen lug kao najopsežnija knjiga petoknjižja pomno razrađuje u  poglavlja i podpoglavlja s nazivom upravo po tim atributima. Trudan (arhaizam za umoran, težak, naporan) hod ima značenje dolaska iz daleka na svadbu u proljeće (Juraj hodi - zemlja rodi), povezuje se s običajem ophodnika koji se daruju obojanim jajima (zelenim i crvenim pisanicama), što se i danas povezuje s Uskrsom. Njegov hod je suh i voden (sjedinjavanje atributa Velesa i Peruna), no ipak je on perunovit jer sječe glavu zmaju kao sv. Juraj. Nalazimo tu kao Katičićev izvor uz naše pjesme (primjerice iz Turopolja) i mnoge pjesme stranih naroda na izvornom jeziku i u prijevodu. Komparacijom se lako uočava sličnost. Zelen lug je mjesto svadbe, u njoj čeka Mara s atributom ptice kukavice, vlažno tlo luga povezuje je s Mokoš, motka i stablo usred luga povezani su s drvom života na kojem Perun ima svoje dvore. Lug se jezičnom analizom može povezati i s lukom premda etimološki nisu srodne riječi. Spominje se i prebivanje Mare u gradu  što se jezičnom analizom povezuje s ograđenim vrtom. Maru čuvaju devet djevera braće i ta simbolika broja devet će se često javljati u pjesmama diljem slavenskih naroda. Srodstvo Mare i Jarila je njima samima nepoznato i tu se zbiva tragedija što će se očitovati u kasnijim pjesmama u vrijeme turskih osvajanja kada se odvedeni mladići vraćaju kući kao neprijatelji (Pjesma iz Popova u istočnoj Hercegovini o Smailu i Anđeliji). Zlatna jabuka osobu s klasičnim znanjem podsjeća na Parizovu presudu u sporu između Atene, Here i Afrodite. Česti stih koji se nalazi u raznim narodnim pjesmama jest kome djevojka tome jabuka. Katičić je u zasebnom poglavlju povezuje s ubojitom munjom, dakle Perunovim atributom, nju Mara daje Jarilu. Možda ima ponešto prenesene simbolike u padanju jabuke s drveta na Newtonovu glavu i njezino svojstvo kugle kao božanski atribut savršenstva. Zlatna kao savršena i dragocijena te gotovo sveta boja pak boja krasi mnoge mitske predmete: ključ, most, resa, bunda, perje itd. Nije slučajno što su spomenuta devetorica braće zlatari. Vidimo visoku razinu asocijacije i simbolike u mitskom načinu mišljenja. Katičić time vlada poput umjetnika i nije pretjerano reći da je on isto toliko umjetnik koliko i znanstvenik, ionako su za velike mislioce granice između znanosti i umjetnosti veoma fluidne. Četiri životinje su predmet jednog poglavlja: kuna, vukovi, hrt, sokol. Kuna se kao sredstvo plaćanja i odjevni predmet često javlja kao Jarilov atribut, hrtovi i vukovi su simbol lova pa su tako isto podložni Jarilovoj vlasti, dok sokol kao vladar visine povezuje Jarila s Perunom. Katičić vidi Jarila kao ponajviše kao posrednika između Velesa i Peruna pošto on dolazi natragu u grad kod Peruna s dalekog puta s mora gdje ga je odgajao Veles. To je tema otmice djeteta, no Jarilo očito ubojstvom Velesa bira Peruna. Osobno mi se čini da je Jarilo bliži Perunu i da stoji s njim u odnosu kao mladić prema zrelom muškarcu. Zadnje je poglavlje posvećeno Jarilovom konju s kojim se on poistovijećuje. Konj je simbol potencije i snage te u ono doba kada su ovi bogovi bili živi u umovima ljudi faktični znak bogatstva, međutim Katičić konja vidi i kao žrtvenu životinju što daje novu dimenziju istovjetnosti konja s Jarilom.

Gazdarica na vratima

Gazdarica na vratima bavi se primarno s Mokoš ilti kako je Katičić naziva Velikom majkom. Prvo poglavlje obilježava pojam kladenca na kojem se nalazi Mokoši u tom kontekstu se razmtraju vrata kao simbol ulaza i izlaza iz nečega. Kladenac nužno označava vodu. To nije niti čudno jer je voda poput majke izvor našeg života (plodna voda, krštenje, sastav čovjeka, nužnost vode kao pića).  Uz kladenac se vežu spmenuti atributi raznih boja (zlatna, zelene, crvena). Počinje spomen tri žene uz kladenac i one će se spominjati kroz čitavu knjigu. U uvodu knjige spominje prigovor svojeg studenta da su tri žene nešto univerzalno pa to osporava da su baš te tri žene (Moire, Park, Norne, Laime, Shakesperove vještice iz Maccbetha) karakteristične za indoeuropski arhetipu u kolektivnoj svijesti. Njih nema kod Eskima ili recimo ljudi iz Afrike. Bit Laime kao monotipski slavenski arhetip kod baltičkih naroda se objašnjava u poglavlju Ona pušta, ona uskraćuje. Laimama kao slavenskom arhetipu razgranatog ženskog trojstva (one su naime jedno – Mokoš) je posvećeno jedno zasebno poglavlje Tri žene na vodi. U njemu imamo mnoge baltičke pjesme u kojima te tri žene u raznim oblicima (majka-sestra-ujna ili baka-strina teta ili majka-sestra –ljubavnica i slično, mlada žena -zrela žena - starica) i često su povezane s rođenjem ili smrti muškarca ili muškog djeteta. Mokoš se račva u dva lica i naličja Mara-Morana. Jedna od njih neuspiješno uvijek pokušava spasiti onog koji ima umrijeti. Zemlja u kojoj se pokapamo simbolizira se majkom stoga je nekako logično da Mokoš kao i Veles ima veze s podzemljem. Uostalom Veles otima Mokoš Perunu tako da Mokoš prebiva u dva različita momenta bivstvovanja, život i smrt. Tom razglabanju je posvećeno poglavlje Vrata pokojnih. Mokoš kao gazdarica Perunova dvora boravi na visini i no zlatni ključ od tih vrata ima njezin sin Jarilo jer on otključava vrata rodnosti pa jedno istomeno poglavlje ove knjige obrađuje tu tematiku. Tu nalazimo vanjski opis dvora od Peruna – bakreni zid, kvaka od kljova, zid pun zlata i drugih metala, on blješti poput sunca. Zatvoreni kladenci je poglavlje koje ponovo raspravlja Mokoš kao ženski karakter Velesa i kako Perun u slučaju suše mora ubiti svoju ženu da bi izvor ponovo potekao. Nije riječ o figuri ponavljanja već o istoj matrici primjenjenoj na drugim izvorima, u ovom slučaju na pričama ubojstva vile na planini od junaka u potrazi za vodom. Zadnje poglavlje u ovoj knjizi Mokra Mokoš na močilu zapravo su zaključne već načete tvrdnje cijele knjige i prijašnjih spoemnutih knjiga. Mokoš i Perun su par što potvrđuju i pjesme Mokoši i perunove epikleze Zvidzana, tome u prilog ide posvećenost četvrtka Perunu i petka Mokoš (identifikacija sa sveticom sv. Petkom Praskevom) na čiji dan žene ne smiju raditi većinu poslova. Spominje se izvor o Mokošinom kumiru u Rusiji uz kumir Peruna. Črna mati zemla je naslov jedne moderne hrvatske predstave i upravo taj motiv majke zemlje i smrti uz dakako vlažnost to jest vode je primarni atribut Mokoši te strašne, tužne, ljubazne i prevrtljive božice. Kršćanstvom je Djevica Marija srećom utopila to čudovište premda to zaboravljeno sjećanje ponekad izbije na površinu naše svijesti.

Vilinska vrata

Vilinska vrata su posljednja knjiga u nizu Katičićevog petoknjižja sa sljedećim poglavljima: Živa predaja o Perunovom liku, Perunovo svetište u Varešu, Vidova gora i sveti Vid, Jurjevo koplje i Jurjev Mač, Na Zmijskom kamenu, Veles u psalmu, Vilinska vrata, Majka milosrđa između slavenskog poganstva i krščanstva, Gospa Međugorska i mokra Mokoš, Mokošin vrh u Međimurju i pozojeva glava uz nju, Perinova ljut, Vražje oko, Pogani vrh, Veda Slavena kao fatamorgana. U prvom poglavlju nadograđuje se dosadašnja predaja o Perunu s atributom dva žrvnja, nebeskim kolima i izgubljenom predajom tragedijom u Černobilu. Drugo poglavlje započinje topografijom i toponimijski karakter gore Perun u Varešu (Vukodol – atribut Jarila i Velesa) u srednjoj Bosni gdje je autor osobno išao na terensko istraživanje s Tomom Vinšćakom (odsjek za filologiju u kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu) u srpnju 2008. Godine, zatim u toponimu Zmajevac prepoznaje Velesa kao stijenovitu prugu na padinama Peruna i Bogoša (epikleza Peruna) što nalikuje na skamenjenu zmiju. Tamo je spilja o kojoj mjesna legenda govori da se u nju zavukao vrag a vrag je u kršćanstvu povezan s Velesom. Govori se o zatim o crkvi sv. Ilije na Oglaviću i legenda o protupotponom karakteru njene gradnje. Zatim se analizira planina Zvijezda (atribut Peruna)  te njeni toponimi Rakite i Medna luka (vlažnost-atribut Velesa). U narednom poglavlju odlazimo analizom na Pag i Brač gdje sv. Vid ipak nije Veles nego Perun na što nas navodi analiza perunove epikleze Svetovit (-vit/obitavati) pošto je u  rano pokrštenih Rujanaca Svetovit zamjenjen Sv. Vidom. Jedini problem te asimilacije je bio što su sv. Vida nastavili štovati iznad samo Boga dok se tom lukavstvu nije stalo na kraj. Sveti Vid je onaj koji sve vidi i inače zaštitnik ljekara, pivovara, plesača, glumaca a naša Rijeka ga je uzela za zaštitnika. Poglavlje koje se bavi mačem i sabljom Jarila ponovo dokazuje istovijestnost Peruna i Jarila po tome što oboje ubijaju Velesa sječom glave i ubodom na temelju toga što isti svece uzimaju atribute i jednog i drugog tako da nema jednoznačnosti u tom preoblikovanju. Posebno se obrađuje asimilacija atributa od anđela Mihaela na temelju boja sa Sotonom. Sotona je zmija u Postanku i zmaj u Otkrivenju kao i Veles u usmenoj predaji pa je to ujedinjujući simbol. Podpoglavlje Zmijski kamen govori o terenskoj potrazi za žrtvenikom to jest kamenu u Podstrani u Splitu. Usmena predaja iz sjećanja ljudi daje dobre indicije, gotovo dokaze, o postojanju tog kamena. C. S. Lewis i J.R.Tolkien su u razgovoru došli do zaključka da su svi poganski mitovi slutnja istine Boga kao djelovi razasute istine, stoga ne treba čuditi kako atribute Velesa Katičić nalazi u prijevodu poznatog Davidovog pslama (23,1-2/ 23,4/22,1-2 i 4) u poglavlju pod nazivom Veles u psalmu. Naime, upravo kod indoeuropskog jezika s dijelovima istine omogućuje prijevod Bog objavljenog među semitima u Starom zavjetu. Zagonetka je to ljudskom umu. Atributi su zelena dolina, štap, stoka, dolina smrt i voda. Ti atributi su posrednici jeziku. Konačno dolazimo do poglavlja što nosi naziv ove knjige i ono se otvara s umjetnikom Mile Budakom. Vile su niža bića od božanstva, zapravo one su degenerirani oblik Mokoš i Mare/Morane pa otuda vrata obrađena kao njezin atribut u prethodno spomenutoj knjizi Gazdarica na vratima. Južni Velebit krije ih u vilama zajedno s pjesmom iz Turopolja i otoka Šipana u okolici Dubrovnika. Zapanjujućih li podudarnost atributa i sadržaja pjesma iz različitih podneblja!   Vilinska vrata (toponim na potezu od Svetog  Brda do Malog Alana) vode k atributima grad na nebeskoj zlatnoj grani to jest grani od oblaka i suhi vrh ili grana gdje prebiva Perun te plodova stabla života - naranča i jabuka. Ponavlja se identifikacija Mokoši sa suncem i mjesecom te njihove djece s zvijezdama. Vilinska vrata su mjesto svadbe, mjesto gdje Jarilo preuzima Maru. Dolazak mladoženje po mladu pred vrata se sačuvao dan danas kao običajna predigra vjenčanju. Usput rečeno Katičić je često znao u prethodno spomenutim knjigama citirati Karadžićeve zapise na ćirilici bez prijevoda na latinicu, pa tako i ovdje to čini. Mislim da s pravom to radi jer pretpostavlja poznavanje ćirilice kao opće kulture u Hrvata, nikako iz nekih jugoslavenskih pobuda. Ideologizaciji ove tematike se čak rugao u Božanskom boju i generalno se ogradio od takvih činidbi kao štetnih i protivnih znanosti. U poglavlju Majka milosrđa između slavenskog poganstva i krščanstva odlazimo na kultno mjesto iz naše povijesti, mjesto mauzoleja hrvatskih vladara i mjesto legende o smrti Dmitra Zvonimira: položaj Crkvina u selu Biskupija kod Knina i pet crkva na Kosovom polju. Za ta mjesta veže se Gospa a prethodila joj je Mokoš u ulozi majke. Gospi kao dominantnom liku daje trobrodna bazilika u westwerku i njen lik na oltarnim pregradama. Ponovo se ističu atributi Mokoš – vlažna i crna majka zemlja. Njena kultna mjesta i integracija u Majku Božju nastavljaju se istraživati u dva naredna poglavlja u Međugorju i Međimurju. Bez posebnih čvrstih zaključka u poglavlju o Međugorju odškrinuta su vrata daljnjim istraživanjima uz još neke zanimljive topografske činjenice (npr. Mokošica kod Dubrovnika, brdo Mukoša južno od Mostara). Poglavlje o Međimurju je posvećeno obitelji Bajuk i interesantan je doprinos dr. sc. Lidije Bajuk elektronskim pismima iz 2011. i 2012. Katičićevu istraživanju. Ta je znanstvenica (etnologija) i umjetnica (glazbenica i pjesnikinja) uputila na Vražju jama kod  Nedelišća kod crkve Sveti Juraj na Bregu – opreka Veles/pozoj iz jame i Perun na vrhu. Usput rečeno obnovaši su s njom imali priliku upoznati na Festivalu konzervativne misli 2019. godine i poslušati njeno predavanje o tradiciju u glazbi iz Međimurja (imamo snimku na našem YouTube kanalu), dok njenu poeziju imamo u engleskom izdanju Obnove i razgovor s njom u hrvatskom izdanju Obnove. Poglavlje Perinova ljut nas vodi u Grude gdje je autor otišao 2011. godine zajedno s još jednim značajnim istraživačem ove tematike – Vitomir Belaj (slavenski trokuti) gdje nalaze masivan kamen u koji udara često grom. Ležeran ton opisuje tog putopisa spominje i neke detalje nevezena za temu: spomenik mještaninu Blagi Zadru i obiteljsku kuću Milana Bandića. Uz Perinovu ljut (goru) spominje se i Zmajevo oko (Veles) u Imotskom kao hidronim. Taj isti hidronim dobiva svoje posebno poglavlje s podnaslovom Zapisi s dva ljetna posjeta Tremi kod Križevaca. Dakle, opet vidimo kako jedan isti naziv povezuje dva veoma različita geografska područja! Tamo autor odlazi 2012. s profesorom Vladimirom Gossom i razmatra postojanje vladarske nastambe (drven trijem) starih slavena. Razjašnjava hidronim Vražje oko ( oko- mokro/vodeno – vrelo, izvor vode) kao simbol Velesa a gdje je Veles tu je i njegova opreka Perun kao crkva svetog Jurja u Đuricu te Mokoš u predromaničkoj crkvici Svete Julijane u Tremi Pintićima iz karolinških vremena kada je i krenula kristijanizacija Hrvata. Dodatno se opisuje posjet crkvi u Planini Gornjoj i Vukova dolina. Autor sjajno dočarava kao u prethodnim poglavljima kako je krajolik preobražen ljudskom misli i kako se još dana danas može prizvati natrag ta bajkovita preobrazba. Sve što nam je potrebno jest gora ili brijeg i pećina/jama/izvor vode. Sličnu konfiguracija zemljišta imamo u poglavlju Pogani vrh s podnaslovom Zapisi sa zapadnog Papuka. Tamo odlazi s već spomenuti gospodinom Gossom i uživljava se u krajolik nestalog srpskog stanovništva to jest posrbljenih Vlaja u Bijeloj. Mokoš nalazi u samostanu svete Margarete u Bijeloj (mučenica iz 3. stoljeća, zaštitnica rodilja, izlazak iz zmajeve utrobe). Dva su vrha u tom kraju – Petrov (614 m) i Pogan (639) s zmijolikom planinskom gredom između pa se pretpostavlja božanski boj Peruna i Velesa kojeg je prema Gossu asimilirao Petar. Nadalje između njih i samostana Belaj pretpostavlja slavenski trokut pošto između samostana i vrha Petra postoji korito potoka Boževac kao hidronim izveden od riječi bog. Osim tih sakralnih interpretacija prostora spominje se na sjeveru od Daruvara već na domak Grubišnom polju selo Treglava i na jugozapadu selo Trojeglava što se povezuje s Troglavom na Dinari i Triglavom u Julijskim Alpama ali bez jasnih zaključaka. Poglavlje Vede Slavena kao fatamorgana s podnaslovom Putni zapisi iz grčke Makedonije na spomen i slavu Stipanu Verkoviću Posavljaku nas u svom putopisnom i biografskom karakteru dovodi do kraja našeg razgovora s Katičićom. Putovanje prema Grčkoj, domovini drevne antike i Olimpijskog panteona, Katičića evocira na priču o Stjepanu Verkoviću. Školovan kod franjevca raspopio se i pridružio ilirskom pokretu gdje je surađivao s Ljudevitom Gajem da bi završio kao tajni srpski agent vrbovan od Ilije Garašnina pa je u toj službu mnogo putova od Bugarske do Rusije pa do Makedonije. Vjerovao je u mit o Slavenskim vedama i zbog te vjere nasjeo prevari te tragično skončao život. Katičić zaključuje kako je bio na dobrom tragu što se vidi danas iz povezivanja slavenskih vjerovanja s indoeuropskim jezikom iz raznih jezika drugih naroda diljem Europe.

Zaključak

Već umornoj samoproždirućoj zmiji postmoderne dolazi polako kraj. Upravo mitsko kazivanje kao stilski jednostavno i s čvrstim temeljom u prošlosti i tradiciji može slomiti zube tom otrovu dekonstruktivizma i relativizma. Katičić nam otkriva skriveni svijet motiva i tema starih arhetipova očuvanih u našem jeziku i našoj katoličkoj vjeri. Ironija je u tome da postmodernisti upravo razaraju bitak kroz analizu jezika. Mit kao kolektivno pamćenje ima potencijal usmjeriti narod u opstanak i daljnji kulturni razvoj neslućenih potencijala. Pitanje je vremena kada će se naći herojske snage u umjetnika da posegne u vrelo prošlosti kako bi otkrio sjaj budućnosti te odsjekao glave postmodernom zmaju sadašnjosti. Tko zna, možda se i u nas javi ponovo onakvog duha sjaj kao u Ivane Brlić-Mažuranić?

Literatura

  1. Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine / Radoslav Katičić, Zagreb, Ibis grafika, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta; Mošćenička Draga, Katedra Čakavskog sabora, 2008
  2. Gazdarica na vratima: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine / Radoslav Katičić, Zagreb, Ibis grafika, Matica hrvatska; Mošćenička Draga, Katedra čakavskog sabora Mošćenička Draga, 2011
  3. Naša stara vjera - tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine / Radoslav Katičić, Zagreb, Ibis grafika, Matica hrvatska, 2017
  4. Vilinska vrata: i dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine / Radoslav Katičić, Zagreb, Ibis grafika, Matica hrvatska, 2014
  5. Zeleni lug: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine / Radoslav Katičić Zagreb, Ibis grafika, Matica hrvatska; Mošćenička Draga: Katedra čakavskog sabora, Mošćenička Draga, 2010
  6. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30884

 

[1] https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30884

[2] isto

[3] isto

[4] isto

O autoru