« POVIJEST JADRANA » KRITIČKI OSVRT NA JEDNU FRANCUSKU AKADEMSKU RASPRAVU (S KUTA NJEGOVE ZAPADNE OBALE)

 

 

 

Nedavna izjava tadašnjeg predsjednika Europskog parlamenta A.Tajanija o navodnom « talijanstvu » Istre i Dalmacije, provokacija talijanskih iredentista u Rijeci u povodu stote obljetnice okupacije grada od G.d’Annunzija (1919 g.), te stota obljetnica Rapalskih ugovora (1920 g.), podsjećaju nas na burnu povijest jadranskih zemalja, i na ekspanzionistička svojatanja Mletačke republike i Rima, čiji ostatci još tinjaju povremeno,  spram istočnog hrvatskog primorja Jadrana.

Zbornik o povijesti Jadrana objavljen od petorice francuskih sveučilišnih profesora («Histoire de l'Adriatique», priredio Pierre Cabanes, izdavač Seuil, 2001 g., 671 stranica), jedna je od rijetkih knjiga objavljenih do sada na francuskom jeziku koja pokušava iscrpno analizirati slabo poznatu, složenu i burnu povijest primorskih zemalja jadranskoga mora. Međutim nekoliko spornih, prijepornih, protuslovnih ili netočnih tvrdnja (posebno u 2 i 3 djelu zbornika) pogrešno tumače njihovu povijest, prečesto s jednostranog „venecijanskog“ odnosno „italocentričnog“ (ili talijanizirajućeg) gledišta, pod utjecajem tendencioznih historiografskih teza (posebno iredentističkog povijesničara Giuseppea Praga, često citiran u knjizi).

Određene interpretacije ističu dakako nezanemarivu ali ponekad preuveličanu važnost talijanskoga jezika na istočnoj obali Jadrana, te prekomjerni pretpostavljeni razmjer govornika talijanskoga jezika (zapravo dvojezični), pobrkavši rasprostranjenost talijanskoga jezika, njegovu uporabu kao jezika komunikacije i talijanstvo; na primjer imena gradova na istočnoj jadranskoj obali sustavno su navedena pod njihovim talijaniziranim nazivima (str.128, 610: karta «Istočne obale Jadrana u 6-7 stoljeću»), i prije razdoblja mletačke vlasti (str.148, Sebenico=Šibenik), dapače i imena gradova koji nikada nisu bili podvrgnuti vlasti mletačke republike: Buccari (Bakar), Porto Re (Kraljevica), Segna (Senj), Carlopago (Karlobag) (str.384). Ako bi mletačka vlast u Dalmaciji bila opravdanje za talijanizaciju imena njezinih gradova, aragonsko-španjolska vlast (1442-1713 g.) i vladanje španjolskih Burbonaca (1735-1861 g.) u Napuljskom kraljevstvu opravdavali bi isto tako španjolizaciju imena njegovih gradova.

Isto tako su talijanizirana imena hrvatskih velikaša i njihovih posjeda : «Paolo Subic» (str.205), «Frangipane, knezovi Veglie»(Krka), «Nicolo Frangipane», «Giovanni Frangipane» (str.243, 283, 288), tako da se pobrkavaju imena i prezimena hrvatske plemićke porodice Frankopana i rimske porodice Frangipana, čije su prezime preuzeli hrvatski krčki knezovi u 15 stoljeću.

Vlast hrvatskoga kralja Tomislava nad dalmatinskim gradovima (prema Zapisniku splitskih crkvenih sabora 925 i 928 g.) je osporavana (str.159). Naslov « kralja Hrvatâ i Dalmacijâ »  hrvatskih vladara (Biogradska povelja Petra Krešimira IV 1060 g.), ili kralja «Dalmacijâ» (papa Aleksandar II 1061 g.), odnosno «kraljeva Dalmacije i Hrvatske», kako ga navodi splitski latinski ljetopisac Toma Arhiđakon («Historia Salonitana » pogl.13,) je sveden na dvojben podatak (str.168).

Tvrdi se da su Hrvati postupno «napustili» slavensku glagoljašku liturgiju poslije sinode u „Spalatu“ (Splitu) 925 g. i da su glagoljaši gotovo «nestali» do 19 stoljeća (str.159), što opovrgavaju povijesni dokumenti i spomenici o glagoljici i glagoljaštvu (splitska sinoda 1060 g., darovnica hrvatskoga kralja Zvonimira glagoljaškom benediktinskom samostanu Sv.Lucije u Baški na Krku, natpisi iz Plomina, Valuna, Krka, Senja, Knina, Plastova, Kijevaca,  Bečki listići,  Glagolita Clozianus, odobrenje glagoljaške liturgije i glagoljice od pape Inocenta IV 1248 i 1252 g., glagoljaška sjemeništa u Zadru i Priku u 18 stoljeću).

Određena interpretacija o navodnom stalnom antagoniziranju odnosa između dalmatinskoga primorja i njegovog zaleđa (str.180) tijekom povijesti, tezu koju je isti autor prethodno već pobio (str.148), zanemaruje i prešućuje njihove etničke, jezične i kulturne veze, unatoč tome što ovu interpretaciju opovrgavaju imena hrvatskih književnika navedeni u knjizi (M.Marulić, P.Hektorović, B.Kašić, I.Gundulić, Đ.Bašić, Kanavelić, Đ.Palmotić).  

Osim «Jurja Dalmatinca (Giorgio da Sebenico)» i «Juana Duknovića» nazvan «Giovanni Dalmata» nijedan drugi umjetnik iz Dalmacije nije spomenut; niti ijedan predstavnik  hrvatskog narodnog  pokreta u Dalmaciji u 19 stoljeću (A.Kuzmanić, M.Pavlinović, M.Klaić, N.Pucić, G.Bulat). Međutim gotovo cijela stranica 424 posvećena je potalijančenom „slaveno-dalmatincu“ Niccolu Tommaseu, rodom iz «Sebenica»; citira se njegova pjesma o Dalmaciji, gdje veliča «oživjelu Srbiju, ratničku ruku, ljupku dušu», i «srpsku rasu, drugu Italiju».

Evo još nekoliko dubioznih i spornih postavaka:

ISTOVJETNOST UPORABE TALIJANSKOGA JEZIKA I TALIJANSTVA?

Dok se «rasprostranjenost talijanskoga jezika» u Istri i u Dalmaciji tumači kao «kulturni fenomen», smatra se da je grad bio «faktor talijanizacije, barem do početka 19 stoljeća»: dodaje se da su «Slaveni», dolazeći u gradu, usvajali talijanski jezik i napuštali «slavenske govore». «Talijanski» su gradovi bili «okruženi slavenskim selima» (str.21).

Ako su gradovi bili «talijanski», kako onda protumačiti da su najugledniji književnici dalmatinskih gradova u 16 stoljeću pisali na hrvatskom jeziku, ili izbor hrvatskih gradonačelnika istih gradova u 19 stoljeću (Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik)?

Već u 10 i 11 stoljeću, pojedini zadarski i splitski odličnici nose hrvatska imena. Primorski gradovi (Zadar, Trogir, Split) velikim su dijelom pohrvaćeni u 12, odnosno 13 stoljeću: 1177 g. zadarsko svećenstvo i pučanstvo dočekalo je papu Aleksandra III crkvenim pjesmama pjevane  «na njihov slavenski jezik». 1242 g. izaslanik mongolskog poglavara Kadana obratio se Trogiranima na «slavenskom» odnosno hrvatskom jeziku. Splitski latinski ljetopisac Toma Arhiđakon (Historia Salonitana, pogl.10) navodi u 13 stoljeću proces etničkoga zbližavanja i mješanja između romanskih Splićana i Hrvata nakon normalizacije njihovih odnosa tijekom 7 stoljeća. U Dubrovniku, kojeg arapski geograf Al-Idrisi spominje (1153 g.) među južnim gradovima Hrvatske, načelnici (knezovi) općine nose hrvatska imena (Gojslav Kročov 1192 g., Dobrol zvan Dobroslav 1199-1201 g.), i članovi  patricijskih porodica ratificiraju ugovore slavenskim odnosno hrvatskim oblikom njihova prezimena (ugovor s bugarskim carem Mihajlom Asenom II 1253 g.).(1)

U Dalmaciji, tijekom srednjega vijeka, grad je najprije bio čimbenik etničkoga i jezičnoga pohrvaćenja gradskog stanovništva romanskoga govora (različitog od talijanskoga), neprekinutim useljavanjem okolnog hrvatskog stanovništva, i čimbenik kulturne romanizacije Hrvata. Ova početna romansko-hrvatska simbioza dovela je do stvaranja hrvatske književnosti, čiji su dalmatinski gradovi postali žarište u 16 stoljeću.

U 16 stoljeću govorni i pisani jezik u mletačkoj Dalmaciji naveden je pod istoznačnim imenima «dalmatinski», «slavenski» i «hrvatski»: hrvatski književnik iz Splita Marko Marulić naziva svoj jezik na latinskome «dalmatico idiomate» ili «lingua slava» (latinski prijevod «Hrvatske kronike»), i «hrvatski» u naslovu svoje pjesme «Judite», pisane i objavljene na svojem materinskom hrvatskom jeziku (2).

Preuveličavanjem važnosti talijanskoga jezika na istočnoj obali Jadrana, gotovo je potpuno prešućeno (u „Zemljopisnom uvodu“ knjige, str.13-22) zlatno doba hrvatske književnosti u Dalmaciji u 16 stoljeću ; najugledniji književnici dalmatinskih gradova izražavali su se na hrvatskom jeziku (M.Marulić, P.Hektorović, P.Zoranić, M.Vetranović)  ili su isticali slavensku pripadnost (J.Šižgorić, V.Pribojević, I.Gundulić, A.Kačić-Miošić).

Dvojezični proglasi mletačkih vlasti u Dalmaciji dokazuju da talijanski jezik nije nikada zavladao na istočnoj obali Jadrana (3). Početkom 19 stoljeća u Dalmaciji, talijanizacija još nije bila uzela maha: 1806 g. Mlečanin Vincenzo Dandolo, civilni upravitelj pokrajine, nagovarao je Napoleona I da bi trebalo «početi s potalijančenjem Dalmacije» (4). Službene dvojezične talijansko-hrvatske novine u Dalmaciji (Il Regio Dalmata-Kraglski Dalmatin), objavljene u Zadru od 1806 do 1810 g. (ipak navedene na str.423 knjige) bile su namijenjene ne samo za one koji nebi poznavali druge jezike od hrvatskoga («Arvazki jezik»), nego i za one  koji «više ljube služiti se svojim materinjim govorenjem nego Talijanskim» (5). Po zadnjem predratnom austro-ugarskom popisu stanovništva (1910 g.), austrijska Dalmacija (s Bokom Kotorskom) brojila je 645.000 stanovnika, od čega 18.028 Talijana (02,7%).(6)

«TALIJANSKO ILI TALIJANIZIRANO» PUČANSTVO NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA?

Tvrdi se da su u doba mletačke vlasti otoci i istočna obala Jadrana bili napućeni «talijanskim ili talijaniziranim pučanstvom» (str.363), što opovrgavaju sami mletački izvori, navodeći hrvatske vojnike podrijetlom iz Dalmacije („soldati Croati“, „Governatore dei Croati“, „colonello della nation Croata“, „Croati a cavallo“); isto tako talijanski nadimci „Schiavo“, „Schiavone“, „Schiavoni“ koji su isticali etničko podrijetlo dalmatinskih Hrvata nastanjeni u Italiji; glagoljaška liturgija i glagoljaško svećenstvo u dalmatinskim biskupijama, osnivanje glagoljaških sjemeništa u Zadru na poticaj  nadbiskupa V.Zmajevića i M.Karamana (1748 g.) i u Priku (1750 g.), utemeljen od  splitskog nadbiskupa P.Bizze; književnost na hrvatskom jeziku (M.Marulić, P.Hektorović, P.Zoranić, F.Grabovac, A.Kačić-Miošić, itd.) i leksikografski radovi o hrvatskom jeziku u Dalmaciji u 16, 17, 18 i 19 stoljeću (F.Vrančić, J.Mikalja, A.Della Bella, J.Stulli).

Uporaba talijanskoga kao književnog jezika ne može biti dovoljan dokaz „talijanizacije“: dubrovački slavenofilski povijesničar Mauro Orbini objavio je na talijanskom legendarnu povijest Slavena („Il Regno degli Slavi“, Pesaro 1601 g.). U svojim kritičkim osvrtima na knjigu opata A.Fortisa („Viaggio in Dalmazia“), objavljeni na talijanskom („Osservazioni di Giovanni Lovrich...“, Venezia 1776 g.), Ivan Lovrić je isticao ljepotu svojeg  «ilirskog» odnosno hrvatskog jezika («lingua nostra armoniosa») i pokudio je one među svojim sunarodnjacima koji su se ustručavali pisati i govoriti na svojem jeziku ili su talijanizirali svoja slavenska prezimena. Po Lovriću, dalmatinski „Morlaci“ su najbolje očuvali, osim „Moskovije“, izvornu čistoću slavenskoga jezika, dok je prečesta uporaba talijanizama među primorskim i otočnim stanovništvom iskvarila jednostavnost slavenskoga jezika. Ivan Kreljanović Albinoni je kritizirao mletačku upravu u Dalmaciji u svojim Uspomenana („Memorie per la storia della Dalmazia“, Zadar 1809 g.). Uspomene Ivana Katalinića („Memorie degli avvenimenti successi in Dalmazia dopo la caduta della Repubblica veneta...“, Split 1841 g.) podsjećaju na vrline seoskoga stanovništva dalmatinskoga zaleđa, ističući njegovo siromaštvo pod mletačkom upravom.

Činjenica da se govorilo i čitalo talijanski u dalmatinskim gradovima ne znači da su bili navodno «talijanski»: budući prvaci hrvatskog narodnog pokreta u Dalmaciji u 19 stoljeću (A.Kuzmanić, M.Pavlinović, M.Klaić, L.Monti) studirali su u Dalmaciji, u školama čiji je nastavni jezik bio (djelomično) talijanski, a neki od njih studirali su u Italiji; pojedini među njima, u početku narodnoga pokreta, su se izražavali isključivo na talijanskom. Glasilo oporbene Narodne stranke u Dalmaciji, je bio izdavan u Zadru u početku na talijanskom („Il Nazionale“ 1862 g.), s prilogom „Narodnog lista“ na hrvatskom.(7)

Iako se utvrđuje da su dalmatinski gradovi uoći prvog svjetskog rata «u većini hrvatski, osim Zara» (Zadar), dodaje se da «uza sve to austrijski popisi ne daju lako naslutiti da su dalmatinski otoci i primorje ostali talijansko jezično područje» (str.452).

Moglo bi se govoriti o «talijanskom jezičnom području» samo u slučaju jezično homogenog i autohtonog područja, gdje nebi postojao nijedan drugi jezik. Međutim stari autohtoni romanski „dalmatski“ govor (izumro najkasnije tijekom 15 stoljeća u Dubrovniku i s posljednjim govornikom veljotskog na Krku 1898 g.) nije potekao od talijanskog, i autohtoni jezik koji se govori od 7 stoljeća na primorju i dalmatinskim otocima je hrvatski čakavskoga narječja.

Rano naseljavanje slavenskoga odnosno hrvatskoga pučanstva na otocima još prije njegovog obraćenja na kršćanstvo (7-9 stoljeće) je potvrđeno otočnom toponimijom pogansko-slavenskoga odnosno hrvatskoga podrijetla. Oko 830 g. glavni otoci srednjega i južnoga primorja istočnoga Jadrana (Brač, Hvar, Korčula, Mljet) su već bili pod vlašću plemena Neretvana (podatak naveden na str.148): mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi ih pod nazivom „Neretvanski otoci“ („ad Narrentanas insulas“). Sredinom 10 stoljeća, četvero otoka su nastanjena plemenom Pogana odnosno Neretvana (K.Porfirogenet, De administrando imperio, pogl.30,36). 998 g. Ivan Đakon spominje slavenske odnosno hrvatske stanovnike otoka Cresa. Najstariji poznati epigrafski hrvatski glagoljski spomenici (11 stoljeće) nastali su na otocima (Cres, Krk) i u Istri. Posredstvom Hrvata, očuvala su se pred-rimska imena otoka (Curicta, Curicum, Krk) i gradova (Salona, Solin). (8)

Međutim talijanski strani jezik kao jezik uprave, trgovine i književnosti je bio unesen i nametnut u Dalmaciji tijekom mletačke vlasti (počevši od 15 stoljeća), čije je trajanje bilo dulje ili kraće s obzirom na razdoblje pripajanja raznih područja mletačkim posjedima (između 1409 i 1718 g.): mletačka vlast u Dalmaciji je zapravo bila znatno kraća negoli pripadnost Trsta habsburškom carstvu (između 1382 i 1918 g.), ili Krete Veneciji (1204-1669 g.).

Talijanski je potom bio nametnut kao službeni jezik pod austrijskom upravom (1797-1805, 1813-1918 g.). S obzirom na neisključivu uporabu talijanskoga na istočnoj obali Jadrana, izjednačavanje hrvatskih govornika talijanskoga (s hrvatskim materinskim jezikom) s jednim «talijanskim jezičnim područjem» je površna i tendenciozna.

Koliko je netočna postavka o «talijanskim ili talijaniziranim» pučanstvom dalmatinskih otoka, svjedoči i primjer fra Andrije Dorotića rodom iz Brača, autor predstavke predane caru Franji II sa zahtjevom sjedinjenja Dalmacije «s Kraljevstvom Hrvatske» (1797 g.)(9).

Uostalom autor je previdio sljedeću povijesnu činjenicu : oprečnost između monopolizacije vlasti od građanske doseljene talijanske ili talijanizirane klase (16.000 osoba u prvoj polovici 19 stoljeća), i etničko-društvenog sastava stanovništva s golemom slavenskom i hrvatskom većinom (400.000 osoba u isto doba) pobudila je razvoj hrvatskog narodnog pokreta (10).

DALMACIJA I HRVATSKA : RAZLIČITE  ZEMLJE?

Dalmatinski latinski gradovi iskoristili su navodno priliku tijekom pohoda ugarskoga kralja Ladislava u Hrvatskoj 1091 g., i imenovanje njegova sinovca Almoša na hrvatsko prijestolje, «da bi jasno isticali da su Dalmacija i Hrvatska dvije različite stvari». Almoševa investitura je navodno bila smatrana u raspravama gradskih vijećanja kao njima «strani događaj». Mađarska invazija označila bi «važnu fazu u „otuđivanju“ koji se već odavno učvršćivao između romanskih gradova i hrvatskih zemalja» (str.180).

Ovom tvrdnjom već proturiječi podatak naveden na istoj stranici, s obzirom na zauzeće dalmatinskih gradova od ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana (1105 g., a ne 1107 g. kako je pogrešno navedeno). Ne spominje se međutim njegova krunidba u Biogradu 1102 g. za kralja Hrvatske i Dalmacije kao baštinika i nasljednika hrvatskih kraljeva, niti krunidba njegova predšasnika na hrvatskom prijestolju Dmitra Zvonimira, okrunjen u Solinu 1076 g. za kralja Hrvatske i Dalmacije od legata pape Grgura VII, u nazočnosti splitskoga nadbiskupa i biskupa Donje Dalmacije (na str.178 navodi se izbor Zvonimira na hrvatskom prijestolju, ali bez spominjanja njegove krunidbe kao kralja Hrvatske i Dalmacije).

Kada je bizantski car Emanuel I Komnenac zauzeo dio hrvatsko-dalmatinskoga kraljevstva (1165 do 1180 g.) imenovani carski namjesnici upravljali su «kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske», koji je i dalje bio smatran kao jedinstveno kraljevstvo («in toto regno Dalmacie et Chroaciae», isprava splitske opatice Katarine 1171 g.)(11).

Još u 17 stoljeću, Trogiranin povjesničar Ivan Lučić (Johannes Lucius) ističe jedinstvo dalmatinsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu objavljen na latinskom « De regno Dalmatiae et Croatiae » (Amsterdam 1666).

Dotična interpretacija o navodnim „centrifugalnim“ odnosima između dalmatinskih gradova i Hrvatske u navedeno doba je u suprotnosti s povijesnim izvorima, koji dokazuju, unatoč političkih previranja, da je proces etničkoga i kulturnoga romansko-hrvatskog miješanja i etničko-jezičnog pohrvaćenja dalmatinskih gradova započeo već prije 11 stoljeća i odvijao se tijekom cijeloga srednjeg vijeka, kako o tome svjedoči i splitski latinski ljetopisac Toma Arhiđakon (Historia Salonitana, pogl.10).

Navedeni dokument koji spominje pohod kralja Ladislava u kraljevini Hrvatskoj 1091 g. je bio izdan od zadarskog priora Draga, čije samo ime svjedoči o prodiranju hrvatskog etničkog elementa usred vodeće elite dalmatinskih gradova. Česte bune Zadrana protiv mletačke vlasti (12-14 stoljeće) svjedoče o njihovom dugotrajnom otporu podčinjavanja grada Veneciji (12). Međutim ova tvrdnja o „otuđivanju“ odnosa između romanskih gradova i Hrvatske je previdjela bitnu činjenicu: kako se pučanstvo dalmatinskih gradova moglo održati tijekom 13 stoljeća bez priliva hrvatskog okolnog stanovništva?

Uostalom autor je previdio i drugu povijesnu činjenicu: pojam Dalmacije imao je različita značenja i opsega tijekom povijesti (rimska Dalmacija prije ili poslije 297 g. poslije Krista, potom bizantska, mletačka, austrijska Dalmacija); ime Dalmacije je bio i književni latinski sinonim imena Hrvatske; naime teritorij rimske i kasnije mletačke Dalmacije je povijesna kolijevka Hrvatske i srednjovjekovne hrvatske države. Već u 9 stoljeću ime „Dalmatinci“ je sinonim imena „Hrvati“: saksonski benediktinac Gottschalk, boraveći u Hrvatskoj, označuje Hrvate pod imenom «homines Dalmatini», razlikovani od «homines Latini» bizantskih dalmatinskih gradova (13). Franački izvori (Annales Regni Francorum) 819 g. naslovljuju hrvatskoga kneza Borne «knezom Dalmacije» (dux Dalmaciae) ili 821 g. «knezom Dalmacije i Liburnije»  (dux Dalmatiae atque Liburniae), i navode  Hrvate i Latine pod nazivom «Dalmatinci», odnosno «Dalmatinci Romani i Slaveni» (Vita Hludovici)(14).

Oko 950 g. bizantski car Konstantin VII Porfirogenet  spominje (u dvije verzije, hrvatsku i bizantsku) seobu Hrvata u 7 stoljeću i njihov dolazak u rimskoj Dalmaciji pod vodstvom petero braće i dviju sestara (De administrando imperio, pogl.30,31) (15). Kada spominju prolaz vojske prve križarske vojne kroz Hrvatsku (1096 g.), zapadni latinski ljetopisci navode je pod antičkim rimskim imenom njezinog teritorija, «Dalmacija» (Willermus Tyrensis), odnosno pod generičkim imenom kojim su se razlikovale zemlje slavenskoga jezika, «Sclavonia» (Raimundus de Agiles); navode također da je zemlja naseljena «Slavenima» odnosno «Slavenima Dalmatincima» i malim brojem stanovnika latinskoga jezika u primorju. Arapski geograf Al-Idrisi (1154 g.) navodi «zemlje Hrvatske, zvane Dalmacija».(16)

U 18 stoljeću u doba mletačke vlasti u Dalmaciji razni autori spominju naseljavanje Hrvata u Dalmaciji:

« Na 640 dogjoše Rvati od gore Babine u Dalmaciju… » (A.Kačić-Miošić, « Korabljica »)(17).

 « 640. Doidoše iz priko Babini Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. (…) I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva ».(Nikola Lašvanin, « Ljetopis »)(18).

Dolazak Hrvata u Dalmaciji je također spomenuto od engleskog povjesničara Edwarda Gibbona („Decline and fall of the Roman Empire“, London 1776, knjiga 6) : « Među tim kolonijama, Hrobatijani ili Hrvati, koji se danas iztiču u redovima austrijske vojske, potomci su moćnog naroda, osvajača i vladara Dalmacije. »(19)

Proces jezičnoga i etničkoga pohrvaćenja dalmatinskih gradova nastavio se tijekom srednjega vijeka unatoč njihovoj podložnosti bizantskom carstvu ili Veneciji, i zabrana brakova s Hrvatima naređivane od mletačkih vlasti (u Zadru 1247 g., u Šibeniku 1423 g.) koje posredno dokazuju učestalost miješanih brakova (20).

DUBROVNIK U 13-17 STOLJEĆU BEZ HRVATA?

Doprinos Hrvata kulturnom procvatu Dubrovnika je zanijekan i prešućen u 3 djelu knjige (13-17 stoljeće): «Homo adriaticus» čiji bi se portret mogao skicirati u „Ragusi“ je «osoba oblikovana kulturnim i društvenim uzorcima crpljenim u okolnim katoličkim talijanskim, pravoslavnim srpskim i muslimanskim otomanskim svjetovima.» (str.239)

Ne priznaje se dakle Hrvatima nikakav etnički, kulturni i društveni doprinos Dubrovniku, doprinos koji je bio opće poznat već u 12 stoljeću kako svjedoči arapski geograf Al-Idrisi (1154 g.) koji navodi grad „Ragusu“ (latinsko ime Dubrovnika) kao «zadnji grad Hrvatske» na jugu (21). Pripadnost Dubrovnika hrvatskom etnografskom i kulturnom prostoru je potvrđena od raznih putopisaca u 15 stoljeću (Konrad von Grünemberg, Arnold von Harff, Ivan Solmski, Bernhard von Breydenbach, Richard Guylford). Najpoznatiji Dubrovčanin 15 stoljeća, teolog Ivan Stojković, nazvan je od čeških izaslanika na Baselskom koncilu: «naš sunarodnjak iz Dubrovnika, grad Hrvatske», ili «Ivan Slaven iz Hrvatske» (22). Same dubrovačke vlasti isticale su (1360 g.) pripadnost Dubrovnika hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu (23). Tijekom narednih stoljeća, ideja hrvatskog jedinstva i pripadnosti Dubrovnika hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu izražavana je od pojedinih dubrovačkih pjesnika (M.Vetranović).(24)

Povijesni podaci o Dubrovniku opovrgavaju tezu da su katoličko talijanski, pravoslavno srpski i muslimansko otomanski svjetovi oblikovali dubrovački identitet: iako su uporabili talijanski jezik u upravi i trgovini, Dubrovčani se nisu nikada poistovjećivali s Talijanima (kako svjedoče pismo dubrovačke vlade Barcelonskoj općini 1446 g., i njezine upute izaslanicima na kraljevskom dvoru u Londonu 1558 g.) (25).

Bojazan da bi masovno useljavanje pravoslavnog stanovništva na njezinom tlu moglo ugroziti samostanost dubrovačke republike, opravdavalo je sa stanovišta njezinih predstavnika odbijanje dozvole za gradnju pravoslavne bogomolje u gradu, osim u  stanu ruskoga konzula (kao što je navedeno na str.345, pravoslavci nisu nikada dobili bogomolju u gradu u doba Republike).(26)

Međutim, nasuprot negiranja hrvatskoga doprinosa u navedenom citatu, u 4 djelu (1645-1918 g.) od drugog su-autora knjige ističe se da je „Raguse“ (Dubrovnik) «bio veliko žarište hrvatske književnosti» i «vrlo aktivno središte hrvatske kulture» (str.343).

„GUSARENJA“ USKOKA I „RATNI POTHVATI“ MLEČANA

Borbe senjskih Uskoka protiv mletačke prevlasti na Jadranu smatrane su kao „gusarenja“, dok su bombardiranja primorskih gradova (navedeni pod talijaniziranim imenima) na istočnoj jadranskoj obali, pljačke i ubijanja počinjenih od Mlečana i njihove mornarice karakterizirani kao „zamašni ratni pothvati“:

«Ubojstvo komesara (austrijskog) nadvojvode» 1601 g. i «pogoršanje gusarenja» prouzrokovali su navodno «zamašne ratne pothvate» Mlečana protiv „Lesine“ (Hvara) i „Carlopelaga“ (Karlobaga). «Uslijed zarobljavanja i ubojstva jednog drugog mletačkog uglednog časnika, Cristofora Veniera, Mleci i Austrija podpisuju jedan ugovor...» (str.288).

Navedeni mletački «zamašni ratni pothvati» dogodili su se zapravo prije ubojstva austrijskog komesara, čije su okolnosti mimoiđene: mletačka mornarica razorila je Karlobag već 1592 g. . 1601 g. austrijski komesar J.Rabatta (u službi Venecije) pozvao je Uskoke na predaju, obečavši im pomilovanje ; međutim nakon njihove predaje, Rabatta je dao pogubiti uskočke zapovjednike Martina Posedarskog, Marka Margitića, Miku Domazetovića, bacio u zatvor  Jurišu Margitića i Jurja (Jurišu) Vlatkovića i prognao Uskoke. Ovi su se pri svemu tome vratili u Senj, pogubili Rabattu za osvetiti smrt svojih zapovjednika i oslobodili utamničene uskočke zapovjednike.

1613 g. tijekom morske bitke s albanskom posadom mletačkih brodova, ubijeno je 70 Uskoka s njihovim zapovjednikom Nikolom Hreljanovićem. Za odmazdu, Uskoci su napali mletačku galiju, oslobodili veslače i pogubili njezinog zapovjednika C.Veniera.

Hegemonističke prohtjeve mletačke republike nad Jadranom, nasuprot opravdanja koja im je davao mletački povijesničar Paolo Sarpi, bile su očite za španjolskoga poslanika u Veneciji Bedmara: kako sam ističe, pravi uzrok Uskočkoga rata (1615-1617 g.) nisu uskočka četovanja, nego nastojanja Mlečana da potpuno zagospodare Jadranskim morem (27).             

SRBI NA JADRANU PRIJE DOLAZKA HRVATA?

Promovira se ničim dokazana pretpostavka (V.Popovića) o dolazku Srba na dalmatinskoj obali prije dolazka Hrvata u 7 stoljeću, koji su ih navodno « potisnuli » (str.138):

«... vjerojatno je međutim, da su Srbi, dolazeći iz dunavskih krajeva, bili prvi koju su prešli uzduž dalmatinske obale (...) čija je skupina potisnuta (...) od plemena Hrvata...» ;  njihov dolazak bio bi navodni uzrok «potiskivanja već doseljenih Slavena, među kojima Srba».

Ova nagađanja (valjda u svrhu pseudo-povijesnog pokrića za velikosrpska teritorijalna svojatanja) izričito opovrgava poglavlje 31 djela « De administrando imperio» bizantskoga cara Konstantina VII Porfirogeneta:

 «Ovi Hrvati pribjegli su romejskom caru Herakliju prije, nego su Srbi pribjegli istom romejskom caru Herakliju.» «Tada su ti Hrvati  po zapovijedi cara Heraklija započeli borbu, istjerali su iz tih krajeva Avare i naselili su se po naredbi cara Heraklija u zemlji Avara, gdje danas stanuju. A u to su doba Hrvati imali Porgina oca za vladara.» (28)

Ne može se teza o dolazku Srba na Jadran prije Hrvata pozivati ni na poglavlja 32,33,34 i 36 istoga izvora (De adm. imperio), koja pripisuju Zahumljanima, Travunjanima i Pagancima pretpostavljeno srpsko podrijetlo, s obzirom da su u poglavlju 29 Zahumljani, Travunjani, Paganci, Konavljani, i Dukljani, etnički sasvim razlikovani (kao «narodi» a ne kao «plemena») od Srba : naime Porfirogenet je interpretirao u etničkom smislu (pogl. 32-34 i 36) političke odnose njegova doba, kada je Srbija (pod bizantskim vrhovništvom)  trenutačno zavladala Zahumljem, Travunjom i Paganijom.

Međutim po Porfirogenetu (pogl.30), Srbija se nalazi sjeverno od Duklje i sjeveroistočno od Zahumlja (današnja Hercegovina) i Travunje (podatak naveden na str.139 knjige), zemlje koje su i srpski vladari (povelja Stefana Prvovjenčanog o osnivanju manastira Žiča) razlikovali od Srbije, čije je ime dobila po narodu koji se u njoj nastanio.(29)

Ni franački izvor iz 9 stoljeća (Annales Regni Francorum) koji spominje Srbe kao one koji drže navodno «velik dio Dalmacije» ne može biti tumačen po današnjem pojmu (bivše mletačke) Dalmacije ; naime isti izvor navodi da je 822 g. donjopanonski knez Ljudevit pribjegao Srbima, «za koji narod kažu da drži u svojoj vlasti velik dio Dalmacije»; ovdje je riječ o rimskoj Dalmaciji koja se protezala do 297 g. poslije Krista istočno od Drine do rijeke Ibar, dakle s teritorijem Raške odnosno Srbije u 9 stoljeću; potom je 823 g. knez Ljudevit «ostavio Srbe» i «došao u Dalmaciju» k Ljudemislu, ujaku Borne hrvatskoga «kneza Dalmacije i Liburnije», čiji se prostor ovdje poklapa s rimskom Dalmacijom poslije 297 g. (zapadno od Drine), nakon osnivanja nove pokrajine Praevalis (između Drine i Ibra).(30)

MASOVNI EGZODUS IZ SRBIJE PREMA PRIMORSKIM GRADOVIMA U 15 STOLJEĆU?

Povijesni podaci opovrgavaju tezu po kojoj bi «borbe na srpskom tlu» protiv Turaka tijekom 15 stoljeća prouzročile «masovni egzodus prema primorskim gradovima» (str.239).

«Borbe na srpskom tlu» gotovo su bile završene nakon poraza ugarskoga namjesnika Janka Hunyadija na Kosovo polje 1448 g.; srpski despot Đurađ Branković nije sudjelovao u Hunyadijevom pohodu, dapače zarobio ga. Nije bilo «masovnog egzodusa» prema primorskim gradovima: gotovo cijela Srbija je već bila osvojena od Turaka, nakon zauzimanja posljednjeg srpskog grada Smedereva 1459 g.

Egzodus Srba se uglavnom usmjeravao prema sjeveru Dunava i južnoj Ugarskoj, gdje su se nalazila lena srpskih despota. Pravoslavna pučanstva nisu tada imala razloga bježati od turske vlasti, naprotiv ; pravoslavni vlaški odredi turske vojske bili su razmješteni od Turaka na granicama njihovog carstva u Bosni i u Hrvatskoj ; 1557 g. turske vlasti su obnovile Pećku pravoslavnu patrijaršiju, s Makarijem Sokolovićem na čelu, rođaka turskog velikog vezira Mehmeda-paše Sokolovića.

Prisutnost pravoslavaca na „istočnoj obali Jadrana“ je preuveličana: «Ovi su već bili u većem broju, posebno  od Kandijskog rata, u predgrađima obalnih gradova Dalmacije, no njihova brojnost je još bila povećana nakon mletačkog osvajanja ostatka primorja 1688 g.» (str.349)

Pravoslavci u mletačkoj Dalmaciji (osim u tri grčke vjerske općine u Zadru, Hvaru i Šibeniku) bili su nastanjeni od 16 stoljeća pretežno u zaleđu sjevera pokrajine i na mletačko-turskoj granici sjeverne Dalmacije. 1761 g. mletačka Dalmacija (bez Kotorske katoličke biskupije) brojila je 190.083 katolika i 30.204 pravoslavaca. Pravoslavci su bili najbrojniji u sljedećim katoličkim biskupijama: Nin (9961 katolika, 12.309 pravoslavaca), Šibenik (29.970 katolika, 10.730 pravoslavaca), Skradin (4000 katolika, 2000 pravoslavaca); međutim pravoslavci su bili daleko malobrojniji  u katoličkim biskupijama: Zadar (22.466 katolika, 869 pravoslavaca), Trogir (17.566 katolika, 275 pravoslavaca), Split (42.553 katolika, 3450 pravoslavaca), Makarska (21.621 katolika, 568 pravoslavaca).(31)

Osim što se preuveličava broj pravoslavaca na dalmatinskom primorju, daju se sasvim krivi podaci o vjeroispovjesti Poljičana, navedeni kao «pravoslavna pučanstva Poglizza» koja su Mlečani nagovarali na pobunu (str.362). Pobrkava se i crkvena pripadnost Žiča, navodno sjedište «katoličke nadbiskupije», umjesto pravoslavne arhiepiskopije (str.263).

MARSEILLESKI ATENTAT 1934 G.

Atentat protiv kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 1934 g. kako ga prepričava autor, ne odgovara uopće rezultatima policijske istrage. Po autoru, njegovo ubojstvo se zbilo «istodobno» s onim francuskog ministra vanjskih poslova L.Barthoua, čija je pogibija netočno kvalificirana kao «ubojstvo» u atentatu navodno «počinjen od hrvatskih nacionalista». (str.521).

Atentat nije bio «počinjen» od hrvatskih nacionalista, jer ga je izvršio Petar Kelemen, pseudonim Velička Georgieva Kerina, pripadnik revolucionarne makedonske organizacije VMRO; trojica njegovih pomagača (M.Kralj, Z.Pospišil, I.Raić) bili su pripadnici «Ustaše Hrvatske revolucionarne organizacije».

Kako je dokazala tadašnja povjerljiva francuska policijska istraga (čiji su rezultati prvi put objavljeni tek 1974 g. od belgijskog povjesničara Jacques de Launay, ali koje ni nakon 27 godina dotični autor nije s njima upoznat), Barthou je bio ranjen od pucanja francuske policije; metak koji je ranio Barthoua je drugačijeg kalibra (8 mm) od onog upotrijebljen od Kerina (Mauser 7,65), i neupotrijebljenog pištolja (Walther 7,65) Kerinova pomagača M.Kralja u trenutku atentata. (32)

TALIJANSKA OKUPACIJA BEZ ETNIČKOGA ČIŠĆENJA?

Tvrdi se da politika talijanskog fašističkog režima (1922-1943 g.) nije prouzročila etničkoga čišćenja, i da nijedno područje s hrvatskim ili slovenskim pučanstvom nije bilo ispražnjeno od svojeg « slavenskog stanovništva », dok se potpuno prešućuju pokolji, progoni i etničko čišćenje počinjenih u područjima s hrvatskim stanovništvom od talijanske vojske i srpskih četnickih formacija pod njezinom zaštitom, da bi se isticalo da se etničko čišćenje može odnositi samo na talijansko pučanstvo kao navodno jedine žrtve etničkoga čišćenja.

S obzirom da Slovenci i Hrvati «podsjećaju na zlostavljanja koji su pretrpjeli tijekom fašističkoga razdoblja: procjenjuju slavenske žrtve na 60.000 umrlih i 100.000 deportiranih», ova «jezovita procjena» nastavljala bi «poticati spor između dviju zemalja». Pritom dodaje se da je «jedna stvar izvjesna: kakva god bila politika fašističke države, nije prouzročila „etničkoga čišćenja“. Nijedna pokrajina nije bila ispražnjena od svojeg slavenskog stanovništva. Međutim, doista je riječ o etničkom čišćenju s obzirom na talijansko pučanstvo, pošto je gotovo eliminirano, uostalom bez mnogo međunarodnih reakcija» (str.540).

Povijesne činjenice potpuno opovrgavaju tvrdnju da fašistički režim u Italiji, ovdje prešutno razriješen krivnje za ratni zločin, nije primjenjivao politiku etničkoga čišćenja u okupiranim i anektiranim područjima na istočnoj obali Jadrana, i da je talijanska manjina u Jugoslaviji bila jedina žrtva etničkoga čišćenja.

Između 1918 i 1943 g., 100.000 Hrvata i Slovenaca je bilo prisiljeno napustiti Istru i druge pokrajine priključene Italiji, bez mnogo međunarodnih reakcija, dok je fašistički režim u Italiji organizirao talijansku kolonizaciju u Istri, što nije ništa drugo nego planirana politika etničkoga čišćenja, poduzeta već 1919 g. nasiljima fašističke milicije, diskriminatorskim (napose gospodarskim) i represivnim mjerama (konfinacija i protjerivanje hrvatskih i slovenskih prvaka, posebno krčkoga biskupa Mahnića i zadarskog nadbiskupa Pulišića), prisilnoj talijanizaciji  (zabrana netalijanskih imena, jezika, novina, knjiga i društava, talijaniziranje toponima), mjere proširene na područja anektirana ili okupirana u Hrvatskoj (1941-1943 g.).

Politika terora i etničkoga čišćenja, čije je hrvatsko stanovništvo bio žrtva (strijeljanje talaca, deportacije, razaranje hrvatskih naselja), provođena je od talijanskih fašističkih vojnih vlasti, uz podršku srpskih četničkih milicija ; u 200 sabirnih talijanskih logora (Molat, Rab, Zlarin, Gonars, Monigo, Renicci, Fraschette, itd.), 66.000 hrvatskih i slovenskih civila je bilo deportirano, od čega je više od 11.000 poginulo.

Planirani pokolji hrvatskih i bosanskih muslimanskih civila počinjeni od srpskih četničkih milicija, s potporom talijanske vojske (zapovjednici 2 Armate generali V.Ambrosio i M.Roatta), provodili su program četničkoga pokreta s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije («Homogena Srbija» Stevana Moljevića 1941 g.), koji se podudarao s politikom etničkoga čišćenja talijanskih fašističkih vlasti u okupiranim područjima: pokolj 137 hrvatskih civila u Biokovu počinjen od četničkih pomoćnih odreda talijanske vojske (kolovoz 1942 g.), 120 u Omiškom kotaru (listopad 1942 g.), 1716 hrvatskih i muslimanskih civila u okolici Prozora (listopad 1942 g.), itd.

Talijanski fašistički režim se dakle koristio četnicima da bi postupno ispraznio okupirana područja od njihovog hrvatskog stanovništva, kao uvod u talijanizaciju anektiranih i okupiranih područja Hrvatske: u prosincu 1941 g., talijanski prefekt Splita P.Zerbino, upozorujući na «antipatiju ovog naroda prema Italiji, i nadasve protiv fašizma», smatrao je da joj se mora doskočiti «u prvom času snagom», i potom, «zadržavajući granice, iseliti narod, iseliti ga gotovo posvema». Više od 17.000 Hrvata je tada bilo protjerano iz splitske provincije.

U riječkoj provinciji, 12 srpnja 1942 g., talijanska vojska je pogubila 108 muškaraca iz sela Podhuma (1550 stanovnika), deportirala 185 obitelji s 889 osoba (208 muškaraca, 269 žene, 412 djece) u sabirnom logoru kod Lovrana, te je opljačkala, zapalila i srušila kuće i gospodarske zgrade. U Čabarskom okrugu, talijanski komesar javljao je prefektu Testi 3 rujna 1942 g. da se je uslijed interniranja i deportacija naređenih od talijanskih vojnih vlasti, pučanstvo okruga smanjilo od 31 ožujka do 1 rujna 1942 g., s 12.263 na 5.545 stanovnika, i da će se smanjivanje pučanstva nastaviti.(33)

Ako «nijedna pokrajina nije bila ispražnjena od svojeg slavenskog stanovništva», takvo tumačenje podrazumijeva, ne bez semantičke prepredenosti, da se prešućuje hrvatska narodnost žrtava, da bi se samo  spominjalo  «slavensko stanovništvo» bez razlike: ako postoje samo «Slaveni», onda nema više hrvatskih žrtava srpskih četničkih milicija, ili talijanske vojske, niti etničkoga čišćenja.

HRVATSKA ZASTAVA

Hrvatski Sabor odlučio se 1990 g. «za nacionalnu zastavu sa šahovnicom, vrlo blizku onoj Ante Pavelića tijekom rata» (str.559): Hrvatska zastava sa šahovnicom, čija je uporaba mnogo ranija (već 1920 g.) od rata 1941-1945 g., i bez znaka ustaškoga pokreta, nije bliža Pavelićevoj nego što su francuske ili srpske zastave blizke zastavama kolaboracionističkih režima maršala P.Pétaina ili generala M.Nedića. Inače, hrvatski grb s prvim bijelim poljem (kao i u doba Austro-Ugarske i NDH), s crvenom petokrakom odozgo, je bio službeno uporabljen i u SFRJ (Savezna skupština u Beogradu 1961 g., službeni prijevod Ustava SFRJ od 1974 g. na francuskom, itd., izdavač Sekretarijat za informaciju Savezne skupštine, Beograd 1974) (34).

ZAKLJUČAK

Zabrinjavajuće je što su određena tendenciozna tumačenja u ovoj knjizi glede povijesti istočne obale Jadrana pod utjecajem subjektivnih izvora, postavaka ili pretpostavaka, dok među dosta rijetkim knjigama hrvatskih autora navedenih u bibliografiji, ne spominje se uopće dosad najopširniji zbornik o hrvatskoj kulturi na francuskom jeziku (prvi svezak), « La Croatie et l'Europe - Trésors de la Croatie ancienne des origines à la fin du XIIe siècle » («Hrvatska i Europa - Riznice drevne Hrvatske od početaka do konca XII stoljeća » (HAZU-ŠK-Somogy, Paris-Zagreb 1999), koji je već bio objavljen kada je dotična knjiga izdana.

Bilješke

(1) Z.Črnja, Kulturna historija Hrvatske, str.128, 174-175, 183-184, Zagreb 1964 – V.Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, sv.1, str.34, 52 ; sv.2, 345, Zagreb 1980 -R.Katičić, Uz početke hrvatskih početaka, str.106-107 bilj.26, Split 1993

(2) B.Zelić-Bučan, « Bosančica u Splitu i njegovoj okolini u doba Marka Marulića », Marulić br.2/1972, str.1-9

(3) L.Šimunković, Mletački dvojezični proglasi u Dalmaciji, Književni Krug Split 1996

(4) J.Šidak, Hrvatski narodni preporod Ilirski pokret, str.29, Zagreb 1988

(5) Z.Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika, 2 izdanje, str.103, Zagreb 1990

(6) F.Lukas, Raspoređaj stanovništva u Dalmaciji, Sveslavenski zbornik , str.365,377, Zagreb 1930

(7) Zbornik Kačić  god.XVI, str.271, 273, Split 1984 – N. Stančić, Hrvatska nacionalna ideologija Preporodnog pokreta u Dalmaciji, str.73-74, 87-88, 122, Zagreb 1980 -  A.Mijatović, Iz riznice hrvatske povijesti i kulture, str.238, Zagreb 1996 – Šidak, ibid., str.167 – S.Ježić, Hrvatska književnost, str.64, Zagreb 1944 – M.Kombol, Povijest hrvatske književnosti do Preporoda, str.327,347, Zagreb 1961 – I.Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa, str.63, 108, 173, Zagreb 1948 – Vince, ibid., str.480 – Hrvatska enciklopedija, sv.6, str.245, LZMK, Zagreb 2004

(8) Katičić, ibid., str.138 b.14, 51-65

(9) V.Kapitanović, Dva zahtjeva za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Ugarskom, Zbornik Kačić, XVII, 1985, I dio, str.449-477

(10) Šidak, ibid., str.99-100

(11) V.Klaić, Regnum Croatiae et Dalmatiae (1059-1359),  Sveslavenski zbornik, str.83 – D.Mandić, Crvena Hrvatska, str.184, 192 b.59, 2 izd.1972

(12) N.Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, str.149,176, Zagreb 1990

(13) isto, str.60 - Katičić, str.46 - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv.85, str.100, Split 1993  

(14) Katičić, str.172-173, 138 n°14, 227 

(15) D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, str.54-55, Rim 1963

(16) Mandić, Crvena Hrvatska, str.210, 290, 294,295 - Foretić, ibid., 34

(17) isto, Crvena Hrvatska str.288 b.74

(18) D.Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, str.321, Rim  1967

(19) L.V.Südland, Južnoslavensko pitanje, str.XXV, pretisak 1990

(20) B.Kojić, R.Barbalić, Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva, str.52, Zagreb 1975 - Zbornik Kačić god.16, str.270-271, Split 1984

(21) Foretić, ibid. , sv.1, str.34 - Crvena Hrvatska, 296

(22) Misao i djelo Ivana Stojkovića, Zbornik radova s Međunarodnog simpozija u Dubrovniku, priredio Franjo Šanjek, str.17,111, Zagreb 1986

(23) Foretić, ibid., 136

(24) Foretić, ibid., 380

(25) Foretić, ibid., sv.1, str.259; 2, str.44-45

(26) Foretić, ibid., sv.2, str.260-261, 265-266

(27) Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva, str.81, 84-85, 87 – N.Klaić, Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću, str.181-187, Beograd 1976 – A. Mijatović, Senjski Uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti, Zagreb 1983 - Hrvatska enciklopedija, sv.2, str.328, Zagreb 1941

(28) D.Mandić,  Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str.50 b.89, München-Barcelona 1971 ; Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, str.55

(29) Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, str.228, 240 ; Crvena Hrvatska, str.216-219  – Katičić, str.58-59 – B.Zelić-Bučan, Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, str.63-79, Zagreb 1994

(30) Etnička povijest Bosne i Hercegovine, idem, str.97-100 – Katičić, str.172-174

(31) Hrvatska enciklopedija, sv.2, str.302, LZMK - Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str.186-191M.Valentić, O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba, Hrvatska Revija, 2-3/1994, str.309-332 - M.Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine, str.11,21, Zagreb 1982

(32) Les grands crimes politiques-Alexandre Ier  Louis Barthou, F. Broche, Balland 1977 – Historia n°432/1982 , 152-161 – D.Venner, L’imprévu dans l’Histoire, 119-145, P.G.De Roux, 2012 – I.Mužić, Masonstvo u Hrvata, str.312-313, 3 izdanje, Split 1984 -  Ante Pavelić i Ustaše, B. Krizman, str.156,205, Zagreb 1983

(33) Z.Dizdar, Talijanska politika prema hrvatskim prostorima i njezine posljedice tijekom drugoga svjetskog rata, Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918-1943), Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, str.651,658, Hrvatski Institut za povijest, Društvo « Egzodus Istarskih Hrvata », Zagreb 2001 -  Slobodna Dalmacija  5/5/2000, str.10Z.Dizdar, M.Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini,  Zagreb 1999

(34) D.Bonacci Skenderović, M.Jareb, Hrvatski nacionalni simboli između negativnih stereotipa i istine, Časopis za suvremenu povijest, god.36 (2004), br.2; 731-760 - M.Jareb, Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb 2010 - J.Horvat, Hrvatski povijesni grbovi i zastave, Zagreb 2018 - M.Grakalić, Hrvatski grb, Zagreb 1990

O autoru
Diplomirao slavenske i istočnoeuropske studije na francuskom Nacionalnom Institutu istočnih jezika i civilizacija