DAVORE I TOMISLAVE, POČIVAJTE U MIRU!

Umro je Davor Markobašić. Jasno se i danas sjećam prvog čitanja njegove životne priče, još tamo negdje početkom srednje škole, ali i kad mi ju je detaljnije ispričao i otac koji se povremeno družio sa svojim vukovarskim kolegama i slušao priče o obrani Vukovara i njegovom padu iz prve ruke. Dan kada će položiti Damirovo ispaćeno tijelo u hrvatsku zemlju je 17. studenog 2020. godine, dan prije 29. obljetnice pada Vukovara, tri dana prije 29. obljetnice zločina na Ovčari gdje je život u jednom od najjezivijih pojedinačnih zločina život izgubila Ružica Markobašić, prva žena Damira Markobašića i njihovo nerođeno dijete. 

Priča o Davorovom stradanju počinje još sedamdesetih godina kada je zbog političkih razloga dezertirao iz JNA, ali je bio uhićen te je služio kaznu u Staroj Gradišci s drugim političkim zatvorenicima. Raspadom Jugoslavije Davor se prijavljuje 1990. godine, u Raktije, u ZNG, i to kao prvi Vukovarac u slavnim Tigrovima. Štoviše, Davor je s ponosom dolazio u hrvatskoj uniformi u svoj Vukovar, pa je čak u njoj došao i na ponoćku 1990. godine. No, upravo taj trenutak je poslužio jugoslavenskim obavještajnim službama da ga obilježe kao neprijatelja prema kojem će usmjeriti svoj otrovni žalac, baš kao i prema mnogima prije njega. Kroz medijsku promidžbu raširili su glas da je Davor ubojica srbijanske djece i da od njihovih prstiju radi ogrlice. Za vrijeme jugoslavenske-srpske agresije na Vukovar stariji sin Srđan Markobašić je ostao invalid, a Davorova žena Ružica, u šestom mjesecu trudnoće, je skončala svoj život na Ovčari gdje su je nakon silovanja upucali u trbuh, a potom iz automatske puške kroz rodnicu pucali u maternicu kako bi ubili “malog ustašu”. Počinitelj je ostao nekažnjen, a Davor je nakon rata među vukovarskim Srbima ostao na glasu kao “onaj koji je sjekao djeci prste”. Još jedna tužna priča o hrvatskoj državi, o onima koji su je stvarali i onim koji danas njome vedre i oblače kao da im je očevina. No, smrt Davor Markobašića se događa u atmosferi još jedne pomirbe Hrvata i Srba, koja bi nakon Varivoda i Grubora svoj klimaks trebala doživjeti u Vukovaru kada će potpredsjednik Vlade iz redova srbijanske nacionalne manjine položiti vijence žrtvama palim u Vukovaru, ili kako su najavili njegovi stranački kolege, prvo Srbima koji su ubijeni prije i za vrijeme ratnog sukoba, a onda i drugima. I u protokolarnom detalju dolazimo, do srži pomirbe, do srži nove hrvatsko-srpske koalicije. Izjednačavanje žrtve, podjela krivnje, pa čak i prebacivanje krivnje na Hrvate. Kako bi se zadovoljili apetiti velikosrba, jugonostalgičara, ali i licemjerne europske političke scene koja danas guranjem problema proizašlih iz Domovinskog rata žele ubrzati ulazak Srbije u EU, ali i vlastitog nedoličnog i nedostojnog ponašanja u situaciji gdje se jedan mali europski narod našao u situaciji borbe za goli biološki opstanak. Slučajevi u Varivodama i Gruborima su već krenuli u smjeru da postanu “novi jasenovački mit” i krava muzara srbijanske manjine u Hrvatskoj, ali i Vučićeve Srbije, dok Vukovar ide u smjeru nesretnog konflikta u kojem su obje strane podjednako krive, a što je jasno iz protokolarne stavke u ovogodišnjoj komemoraciji u kojoj se odaje počast Srbima koji su ubijeni prije sukoba i onda Hrvatima koji su ubijeni u sukobu.

Trebaju li Hrvati biti za pomirbu? Hrvatski nacionalisti i domoljubi? Trebaju. No, što je pomirba? Jesu li to isprazne geste i prekrajanje povijesti? Je li pomirba koalicijski dogovor? Može li ona postati plod prebrojavanja ruku saborskih zastupnika koji podržavaju novog mandatara? Mogu li sva otvorena pitanja Hrvata i Srba koja traju već više od stoljeća biti riješena u jednom mandatu? Naravno da to ne može biti pomirba. Pomirba bi trebala početi među hrvatskim Srbima, među onima koji su živjeli na teritoriju SAO Krajine, među onima koji su sudjelovali aktivno ili pasivno u stvaranju SAO Krajine. Na primjeru Vukovara nastojat ću objasniti što bi pomirba trebala biti, odnosno kako bi trebala započeti. Srpska zajednica u istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu, ako želi pomirbu treba prvo dati istinu. Treba početi govoriti; o zločinima, o počiniteljima, o tajnim masovnim grobnicama, o nestalima, jer oni znaju sve. No, upravo suprotno, Srbi u Hrvatskoj su u pravilu čvrsti zid šutnje koji počne vrištati o ustašama i Jasenovcu na svaki spomen velikosrpskih zločina ili na svaki spomen hrvatske države baš kao što su vrištali 1971. i 1991. Ako žele i dalje živjeti u velikosrpskim iluzijama to je njihov izbor, ali onda moraju znati i da ne može biti pomirbe. Ne može biti pomirbe dok se prešućuju imena ubojice Ružice Markobašić, njenog djeteta i tisuća drugih nesretnih, a prenose se izmišljotine i mržnja prema Hrvatima na srpska pokoljenja rođena nakon “Oluje'' i mirne reintegracije. Ne može se prozivati hrvatska strana radi pojedinačnih incidenata, dok su drugi sudjelovali u organiziranom istrijebljenju svoj susjeda i prijatelja. Ne može se klečati na Ovčari i sudjelovati u bizantskim dernecima. S druge strane, hrvatska politika ne može ovo nazivati pomirbom. Prije svega što ne postoji neka velika javna debata u Hrvatskoj u kojoj postoji svađa između Srba i Hrvata. Pričati o pomirbi mogu ljudi samo koji nisu sudjelovali u ratu i mirnoj reintegraciji ili su sve to negdje prespavali pa si danas daju na važnosti kao veliki državnici koji, eto, lakoćom rješavaju probleme gomilane kroz cijelo 20. stoljeće. Ono što Hrvatima treba, posebno onima čiji su članovi obitelji bili žrtve ratnih zločina treba pravosudni epilog i istina, ona koja može osloboditi Hrvate, ali i Srbe od posljedica rata i ratnih traumi. Čak ni takva istina ne može biti nazvana pomirbom Hrvata i Srba, ali može biti početak i temelj nekih novih odnosa. Pomriba koja je plod političke trgovine može biti samo temelj novog sukoba i gradnje novih mitova koji mogu biti gorivo novog sukoba. Baš kao što su neki jugoslavenski ljevičarski mitovi bili gorivo agresije na Hrvatsku 1991. Kad jednog dana Hrvatsku budu vodili ljudi koji neće pregovarati i trgovati sa svetinjama, nadam se da će zajedno sa Srbima položiti vijence srpskim žrtvama, ali ne onima koji su bili kotačić u zločinačkoj mašineriji, već ljudima poput obitelji Rakić, hrvatskim Srbima koje su srpski teroristi ubili jer su skrivali svoje hrvatske susjede. 

Dan nakon Davorove smrti umro je i legendarni zapovjednik obrane Vukovara Tomislav Merčep. Oklevetan i lažno osuđen od strane države koju je stvarao kao jedan od rijetkih dragovoljaca. Uvijek se treba prisjetiti da je hrvatsku tada branilo cca 40.000 dragovoljaca od milijun i petsto tisuća vojno sposobnih građana. Smrt Tomislava Merčepa je pokazala dvije stvarnosti hrvatskog društva. Obični hrvatski čovjek je imao potrebu iskazati sućut, ako ne iz domoljubnih razloga, onda barem iz onih općeljudskih. Najveći mediji i ikone domaće ljevice, ali i atavizmi velikosrpstva u Hrvatskoj, smrt Tomislava Merčepa su dočekali sa srećom i olakšanjem pokazujući još jedanput svoje odvratno lice koje su pokazali 1991. kada su sudjelovali u otvorenoj agresiji ili podrivali Hrvatsku iznutra. Nisu ni institucije ove države mnogo plakali za Merčepom, policija, vojska, njegova matična stranka. Svi su odlučili šutjeti dok gromoglasno odjekuje smijeh i poruga prema mrtvom junaku. Jedan je američki pisac rekao: “Dajte mi junaka i pokazat ću vam tragediju!”. Što bi tek rekao da je živio u Hrvatskoj? U kontekstu razmišljanja o Merčepovoj životnoj sudbini padne mi napamet i njegov zamjenik i pomoćnik Blago Zadro i pomislim što bi se dogodilo da je Zadro preživio bitku za Vukovar? Bi li kao njegov zapovjednik bio proglašen zločincem koji je “na krivoj strani hrvatske povijesti” kako je nadmeno rekao sudac koji je obrazlaogao presudu protiv Merčepa, umišljajući sebi da je on taj koji ima pravo tvrditi što je prava strana hrvatske povijesti. Bi li Zadro bio proglašen ekstremnim desničarem jer je svoje ljude zvao turbo ustaše (od čega nastaje naziv legendarnog Turbo voda)? Bi li ga smatrali političkim marginalcem jer bi vjerojatno odbio odavati počast agresorima? Ovo je pitanje na koje odgovor ostavljam čitatelju.

Gledajući prizore bitke za Vukovar često mi padne na pamet citat Tolkienova kralja Theodena: “Toliko smrti! Što čovjek može učiniti protiv bezobzirne mržnje?” Može joj se suprotstaviti kao što su to napravili Davor Markobašić, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Velimir Đerek, Ivan Anđelić Doktor, Marko Babić i ostali branitelji Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Baranje, Gospića, Škabrnje Zadra, Dubrovnika, Pakraca i svih drugih hrvatskih gradova i sela koji su svoje živote izložili udarima bezobzirne mržnje komunističko-bizantske horde. I jedino što mogu reći je da nisu zaslužili ovakvu državu, ali svanut će dan kad će Hrvatska država imati i hrvatski sadržaj; povijesni, kulturni i ekonomski. 

Davore i Tomislave, počivajte u miru Božjem s drugim hrvatskim junacima!

O autoru
Evan MacIan