SARAJEVSKI HALAL ANTIFAŠIZAM

 

Antifašizam kao komunistička floskula gotovo je u svim bivšim zemljama istočnog bloka izumro, ali je zato življi u zemljama bivše Jugoslavije nego što je bio u Kominterni tridesetih godina, kada je kao politički pojam zaživio i dobio sadržaj koji će se u svom najgorem obličju predstaviti u srednjoj i istočnoj Europi. Uvijek sam bio zastupnik teze da Drugi svjetski rat nije bio sukob ideologija, već kao svaki rat, prvenstveno sukob strateških interesa nacija koje su sudjelovale u njemu. Pa tako i na hrvatskom području dolazi, u biti, do oružanog sukoba dviju ideja, jugoslavenske i hrvatske ideje. Plašt antifašizma i dan danas hrvatskoj ljevici služi za rehabilitaciju Jugoslavije, iz kojeg razloga oni vrlo zlobno ili zaslijepljeno podržavaju tradicije antifašizma u drugim. Tako su pripadnici komunističkih opcija zdušno podržali svoju sarajevsku braću s kojom ih čak i ne veže ideologija već samo znakovlje i antihrvatski sentiment.

Naime, iako su sarajevskim prosvjedom protiv mise zadušnice za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća vijorile jugoslavenske zastave i petokrake, deklarirana ljevica u visokoj BIH politici, a prije svega „dobri bosanski“ Hrvat Željko Komšić, prosvjed je prije svega bio usmjeren protiv Hrvata katolika s ciljem afirmacije bošnjačkog identiteta u Sarajevu i afirmiranja Sarajeva kao bošnjačke sredine koja eventualno prihvaća hrvatsku katoličku manjinu, ukoliko bi se ista odrekla svoje vjere i svog identiteta i postala dio „sarajevske raje“. No, problem izgradnje bošnjačkog identiteta počinje još u 19. stoljeću, kada su se bosanski muslimani podijelili u tri političke frakcije: Hrvati, Muslimani i Srbi. Hrvati muslimanske vjere su ostavili neizbrisiv trag u našem političkom krajobrazu i povijesti hrvatske nacionalne borbe, počevši od begova Kapetanovića, Bašagića, Kulenovića, slikara, pjesnika i pisaca Ćatića, Čolakovića i drugih, pa i do vojnika i junaka Domovinskog rata. Neki od upravo navedenih muslimana Hrvata služili su u NDH kao političari, činovnici, a mnogi su se muslimani istaknuli kao pripadnici oružanih snaga NDH, pa čak i nakon poraza nastavili se boriti kao Ibrahim Pjanić u Odžaku ili Tahir Alagić kao križar. Vejsil Keškić je bio pripadnik skupine Feniks, a Nahid Kulenović je izgubio život u udbaškom atentatu. Naposljetku, u Domovinskom ratu svojm ratničkim znanjem su se istaknuli general Nijaz Batlak, Alija Šiljak ali i mnogi drugi manje poznati, dok je doajen hrvatskog vojnog prava u vrijeme stvaranje nove hrvatske države bio upravo Mirsad Bakšić.

Čak se 1990. i 1991. godine iščekivala obnova hrvatsko-muslimanskog saveza iz razdoblja NDH, što je bilo jasno iz politike hrvatskog vodstva, estradnih nacionalnih budnica itd. To se danas nažalost prešućuje te se hrvatskom vodstvu na teret stavlja isključiva odgovornost za oružani sukob HVO-a i ABIH, no mnogi zaboravljaju da se Aliju Izetbegovića dočekalo ovacijama u Širokom Brijegu, iako tamo nema muslimanskog stanovništva. No već tada, u vihoru Drugog svjetskog rata, muslimansko-hrvatski odnosi unatoč savezništvu, pa čak i u jednom dijelu nacionalnom jedinstvu, nailaze na prve prepreke. Upravo u tom razdoblju NDH dolazi do pozadine današnje situacije. Kao što je rečeno mnogi muslimani ulaze u redove hrvatske vojske, ali u sarajevskoj eliti je bilo muslimana protivnika buđenja osjećaja hrvatstva kod muslimana, jer su željeli stvoriti posebnu islamsku zajednicu zbog čega kod Nijemaca lobiraju za osnivanje posebne jedinice SS-a sastavljene od bosanskih muslimana, koja će po osnivanju biti poznata pod imenom „Handžar divizija“. U pravilu se radi o muslimanima koji su gajili jake jugoslavenske ili čak i prosrbijanske osjećaje. Predosjetivši njihove namjere, ustaško vodstvo u Zagrebu inzistira da jedinica bude islamsko-katolička, dakako s prevladavajućim brojem muslimana, i da nosi hrvatski grb. Dakle, nakon što se veći dio muslimana što zbog osjećaja privrženosti Hrvatskoj, što zbog tadašnjih okolnosti, priklonio Hrvatskoj, jedan dio bosanskih muslimana se priklanja njemačkim vojnim postrojbama i nacizmu radi afirmacije posebnog etničkog identiteta. Istovremeno, interesantna je činjenica da su muslimani najmanje zastupljeni u partizanskom pokretu, te se u pravilu radi o predratnim komunistima kao što je bio Adil Zulfikarpašić, koji će u svojim ratnim memoarima donijeti jedno od najvažnijih svjedočanstava o povezanosti partizanskog i četničkog pokreta i nakon raspada njihovog prvotnog saveza. No, činjenica jest da su i muslimani u redovima HOS-a i muslimani i redovima SS-a izgubili rat, a da su ga dobili partizani, no, iako slabo zastupljeni u njihovim redovima u komunističkoj Jugoslaviji, šezdesetih godina nailaze na potporu Josipa Broza Tita u formiranju posebne nacije koja je u bivšoj državi nosila naziv Muslimani, što se izvelo zbog slabljenja hrvatskog elementa u BIH.

Raspadom Jugoslavije nastaje očigledna zbunjenost kod muslimana i njihovog političkog vodstva koje se ne snalazi u novoj situaciji te pokušavaju hodati na žici između jugoslavenskog muslimanskog identiteta i novostvorene bošnjačke nacije, koja će se pod tim imenom javiti tek krajem rata. Od tada, pa na dalje sarajevska čaršija i SDA, čiji je osnivač Alija Izetbegović istodobno i osnivač bošnjačke nacije, pokušavaju reafirmirati bošnjaštvo krivotvorenjem povijesti od Kulina bana pa sve do Drugog svjetskog rata. U ovoj novoj verziji priče o antifašizmu bosanski muslimani su jedini nositelji antifašističkih i socijalističkih vrijednosti u svojoj državi, dok se svakome od njih, u pravilu, s fotografija u obiteljskom albuma smiješi crno-bijeli lik u odori Ustaške vojnice, Domobranstva ili SS-a. Da je tome tako svjedoči i nedavni prosvjed sarajevskih lijevih bukača, koji su se u pravilu spustili s bosanskih brda nakon klasnog i nacionalnog čišćenja Sarajeva nakon 1945., kojima smeta kardinal Vinko Puljić i 20 Hrvata katolika na katoličkom obredu, ali im ne smetaju sarajevske ulice koje nose imena ustaških časnika, esesovaca, pronacističkih agitatora, a koji su bili muslimanske vjeroispovijesti pa samim time su sigurno i oni bili Titova raja, samo su eto nesretno završili u „pogrješnoj odori“. Zanimljivo je da jedna od ulica u Sarajevu nosi ime Sulejmana Pačariza, ustaškog pukovnika, koji je većinu rata proveo u borbama na Sandžaku protiv četnika i partizana s ciljem pripajanja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zanimljivo je da je Pačarizov lik bio korišten u hrvatskoj emigraciji i u posljednjem ratu, kada su se prodavale komemorativne markice s njegovim likom radi prikupljanja sredstava za pomoć HV-u. Busuladžić koji je pisao protiv komunista, partizana i Židova, ili Spaho koji je veličao ljubav Poglavnika prema svom muslimanskom narodu. Sva ta imenovanja ulica su za sarajevske antifašiste prošla tiho i bez velikih prosvjeda. Ako već bosanski muslimani koji su sudjelovali u životu NDH dobivaju ulice, u ime ravnopravnosti bilo bi pošteno zahtijevati ulice Rafaela Bobana, Jure Francetića i Ante Pavelića, čisto da se uvjerimo u antifašizam Titove/Komšine/Alijine sarajevske raje.

Kao najveći „gubitnik“ iz ove situacije izlazi naš kardinal Vinko Puljić, istinski Kristov sluga koji je svoj mandat posvetio dijalogu s drugim vjerama u toj nesretnoj i napaćenoj Bosni i Hercegovini, te pokušao stvoriti neke osnove za komunikaciju i vraćanje međusobnog povjerenja, zbog čega se izložio napadu hadezeovskih Bobanovih tvrdolinijaša koji su ga zvali pogrdnim imenima, pa čak i balijskim biskupom. Do jučer oni koji su ga uzdizali ne videći iza njegovog lika i djela Kristov nauk, već ga promatrajući kroz svoje plitke ideološke interese, pridružili su se i onim tvrdolinijašima koji su se nabacivali blatom na vrhbosanskog kardinala, od kojih toliko zaziru. No, Puljić je sa svojom namjerom da održi misu za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, sa svojim nepokolebljivim stavom i vjerom dokazao da je Crkva u BIH još uvijek jedini čuvar bosansko-hercegovačkog hrvatstva, baš kao i u cijelom proteklom dvadesetom stoljeću.

O autoru
Evan MacIan