33 okretaja u ništavilo

Da se ona, do sada još nepobijena, stara mudrost o Revoluciji koja jede svoju djecu svako malo iznova pokazuje istinitom svjedoči i nevelik, ali hvaljen opus Sáncheza Guevare, oštrog kritičara djedove revolucionarne baštine bljeskalicom, notama i perom. Angažirani pisac i audiovizualni umjetnik stvorio je za svoga kratkog, ali burnog života egzistencijalističku kritiku kubanskog konkubinata tropikalističkog mentaliteta i socijalističke ideologije, ovjekovječenog u liku bezimenog samca koji kroz pitka 33 okretaja pokvarene gramofonske ploče zvane život raskrinkava Kubansku revoluciju, „tu beskonačnu, monotonu vrtnju“ razobličenih ideala.

Premda rodom Havanjanin, Sánchez je povratkom iz Španjolske, u kojoj provodi djetinjstvo, odbio predodređeni mu položaj visokog vojnog časnika, osnivajući na rodnom otoku vjerojatno prvi heavy-metal sastav, uz to glasnog kritičara režima koji ocjenjivaše „monarhističkim“. Progonstvom se nastanjuje u meksičkoj Oaxaci, u kojoj djelatnim umjetničkim i spisateljskim radom nastavlja svoju životnu borbu. „Budimo iskreni“, smatrao je, „mladi buntovnik poput Fidela Castra na današnjoj Kubi ne bi bio poslan u egzil. Ustrijelili bi ga.“ Da su se tropikalizam i socijalizam pokazali pogubnima u svojoj kubanskoj simbiozi svjedoči i njegov bezimeni junak, utjelovljenje Camusova Mersaulta, Sizifa i Kafkinog Jozefa K., čija se „pokvarena ploča svakodnevnog života“ progresivno kvari na više razina.

Prije svega, uronjenost u strahovitu vrućinu, koja „topi neurone, potiče na nasilje, udeseterostručuje plodnost“, svojevrsni „vreli mikropakao usred ljeta“ u čijoj toplini „snenost velika kao more preuzima vlast nad životom.“ Kao potomak sinova revolucije, „neotesanog seljaka“ i „šarmantne gradske gospođice odgojene za to da se dobro uda“, Guvearin protagonist bijaše predodređen za svoju ulogu u mašineriji represivnog aparata. Iz kuće u kojoj bješe mjesta samo za doktrinarne knjige, „više za opomenu nego da bi se čitale“, potekao je kao marljiv i ideološki dosljedan učenik.

Svoj izlazak iz ideološkog sljepila, u sklopu kojeg je „prokazivao kolege koji nisu bili suviše skloni političko-ideološkom angažmanu“, duguje temeljnoj ljudskoj aktivnosti koju se u režimskim društvima redovito obeshrabruje – čitanju: „Sve dok jednog dana nije počeo čitati; najprije stidljivo, gotovo bojažljivo – kao da je riječ o nečemu zabranjenom – a onda poput ovisnika: izvaljen na sofi, s keksima u jednoj i knjigama u drugoj ruci.“ Otac se kao vjerni poklonik stečevina revolucije zgražao sinovljevih intelektualnih ambicija. No, upravo je iz čitanja, u kom je otkrio „privatan univerzum koji je bio mnogo širi od onog što ga je okruživao“ nadišao „uskoću onog svakodnevnog“ navodeći ga „da sanja o širinama koje su mu nedostajale i koje ujedno nije poznavao: tada je počela ta njegova priča s pokvarenim pločama.“

Ipak, svjestan nemogućnosti (skore) promjene trenutne stvarnosti spoznaje da se „sutrašnjica gradi na temeljima jučerašnjice i s radnom snagom današnjice.“ Iako je u danom trenutku želio promijeniti smjer svog visokog obrazovanja (ka humanistici), odlučio je poštovati očevu želju i završiti inženjerstvo. Premda mu se posao u državnoj upravi svodi na „osam sati pregledavanja papira, potpisivanja okružnica, lupanja pečata, sastavljanja izvještaja, fotokopiranja, trpljenja šefa i malo čega drugog“, ukratko na „osam sati predanosti ničemu“, plaća, kao i u ostalih otuđenih pojedinaca „daje smisao svagdanjem nihilizmu, farsi doprinosa, ludilu službe“ omogućavajući dašak neumjerenosti, rastrošnosti, rekli bismo – konzumerizma: „Rum je nada naroda.“

Poput čitanja, otkriće avangardne, aleatorne glazbe na tragu Roldánovih i Brouwerovih komada, tih „iskrivljenih akorda“ koji su ga naveli „da skače od radosti, u neobjašnjivom užitku“ predstavlja drugu razinu njegove katarze koja, uslijed nedostatka jačih vezivnih elemenata u kojima bi pronašao svoj novi identitet (obiteljske veze, vjera, nacionalni identitet lišen ideologije), novo jastvo odvojeno od ideologije u kojoj je odgajan, katarza ostaje nepotpunom, nedovršenom i neuspješnom u junakovu svagdanjem traganju za smislom: „Boji se otkriti da je u stvari narcistički patnik opčinjen vlastitom egzistencijalnom bijedom: kao prokleti pjesnik prokletnik.“

Makar, naizgled, prebiva u pravom socijalističkom raju, zaustavljenom u „zlatnim pedesetima“ (iz koji datiraju redovito svi kućanski aparati i vozila prosječne kubanske obitelji), Guevarin anonimac na ulicama i obalama rodne grude nailazi na jednoličnost i umrtvljenost otuđenog društva: „Autobus juri prema klaonici svakodnevice (ljudi vise s vrata i prozora, stiskanje i pipanje u njegovoj unutrašnjosti – jutarnje sardine) i na kraju se zaustavlja na križanju dviju avenija zarobljenih u vremenu.“ Očito ni posljednje bastione proletarijata nisu zaobišle duhovne i psihološke posljedice tehnologiziranog društva u nadolasku novog doba, samoću, otuđenost, razorenost nuklearne obitelji, izostanak međuljudskih odnosa, besciljno lutanje pojedinaca lišenih identiteta: „nezadovoljstvo, kržljanje, šutnja iz dana u dan; ured ga čeka kao prošli tjedan: nema iznenađenja, promjena i novosti.“ Susjedi tako postaju „hrpa pokvarenih ploča lišenih zanimanja“, jer „u stvari, nikoga nije briga ni za kog.“

Gotovo očekivano, na tragu distopista i naših suvremenika, neimenovani anti-junak iza sebe ima propali brak, „pokvarenu ploču rasprava i prigovora čije se progresivno propadanje okončalo mrtvačkom ukočenošću“, koji po sebi i ne posjeduje vrijednost u očima totalitarne vlasti, štoviše, postojana bračna i(li) obiteljska zajednica predstavlja prijetnju, reakcionaštvo. Tropikalizam ovdje, u spolnom smislu, odigrava taj prljavi posao za režim: „Jedino što ovdje funkcionira, misli, jest zabava, orgija, falocentrizam i epika pičke (erotski materijalizam“. Kratke bljeskove požude zamjenjuje sveprisutna otupjelost koja glavnog lika ne odvlači samo prema aseksualnosti, nego i prema izbjegavanju ono malo međuljudskih odnosa što ih je baštinio.

Iznad svega, ostaju pitanja: „Uvijek iznova, poput pokvarene ploče, pita se zašto se sve čini nepromjenjivim unatoč ushitu nad svakom promjenom.“ I premda se „jednoličnost izražava na tisuću načina i javlja se u raznim znacima“, „katkad igla poskoči“ ili – kako bi Camus napisao – ponekad se zastor (svakodnevlja) razdrije. Ničim izazvan tako, na hitnom sastanku uoči uvođenja izvanrednog stanja u gradu iz kojeg su mnogi proteklih noći uspješno zbjegli, donedavni zupčanik u glomaznom, škripavom birokratskom mehanizmu otkazuje poslušnost, ubrzo se suočavajući s gubitkom svih sastavnica svoje privilegiranosti u društvu. Zagolican mogućnošću bijega, ukrcava se na improviziranu splav s kojom će se otisnuti u svoj posljednji, 33. okretaj, prije nego ga more „kao lanac crnih planina i snježnih vrhunaca“ ne prinese u svoj bezdan.

Santa María, vreli pijesak, pokvarene ploče u tangama ili bermudama. Promatra skupinu mladih koji zure u more s mješavinom fatalizma i tjeskobe (daljina se čini tako dalekom odavde): shizofrenija je normalna na ovoj pokvarenoj ploči – A strana, B strana: remiks koji ne vodi nikamo, bipolarna fenomenologija.

O autoru