DRUGA STRANA DOMA

Za modernog Zapadnjaka putovanja su u ovom stoljeću, od luksuznog proizvoda, hrane za dušu istraživača opijenog wanderlustom, nasušne potrebe ekonomskog migranta ili pošteno zarađene sezonske nagrade, postala sredstvo dokazivanja vlastite pripadnosti svijetu bez granica, instagram-kič i način bijega od samoga sebe. Društvene su mreže izgarale od tijela fotografiranih, ako ne već pod suncem Kariba ili Francuske Polinezije, onda barem na obalama hrvatskog Paga ili španjolske Mallorce – provučenih kroz obavezne filtere.

Nomadski način života slavljen je kao konačno oslobođenje tijela i uma, a digitalni nomadi prosipali su svoju mudrost na lifestyle portalima predstavljajući se zvučnim titulama, James Bond lanenim košuljama i koktel-čašama s obaveznom slamkom. Biti apatrid, čovjek bez domovine, bez nekretnine, kučeta i mačeta, značilo je biti progresivna, osviještena jedinka u harmoničnom svijetu današnjice. Kuće i zemlju, ionako posjeduju samo seljačine. Dom, ta jednostavna i zvučna troslovna riječ, u hrvatskom jeziku opjevana nebrojeno puta, obezvrjeđivana je i izvrgnuta ruglu kao ostatak nazadnog tradicionalizma minulih vremena, skoro kao da počinje slovom f.

A onda je sve stalo – krenuvši iz daleke Kine (vjerojatno) koronavirus je satrao turizam i putničke agencije, digitalne nomade bacio u očaj zarobivši ih u stranim zemljama, u očima ih domorodaca pretvorio u špijune i tipove sumnjivih namjera. Neki donedavno razočarani tradicionalist mogao bi ovu situaciju shvatiti kao dar s nebesa. Hashtagove #traveltheworld, #doyoutravel i #igtravel zamijenili su pokliči #ostanidoma i #stayathome. Preko noći dom je opet postala tražena roba u gradu. Biti svoj na svome više nije reakcionarna krilatica, već vrlo razumna preporuka.

Trend rada od kuće eksplodirao je u svim smjerovima. Više nema opuštenih slika s Mallorce, već se osviješteni Zapadnjak facebook prijateljima predstavlja iz dnevnog boravka, u gornjem dijelu sakoa i donjem dijelu pidžame, marljivo tipkajući na laptopu te potiho srčući nescafe kako ne bi probudio partnera/icu i psa. Fleksibilno radno vrijeme, neformalna atmosfera i ured u vlastitom domu srušili su nomadski život s prijestolja tjelesnog i umnog oslobođenja. Sve vrste webshopova i dostava su procvjetale, a raznovrsni gadgeti opustošili bankovne račune home workera.

Zapravo, ne treba previše dramatizirati – najvjerojatnije će se kroz nekoliko mjeseci svijet vratiti u normalu, ali posljedice po društvo, osobne navike i poslovni svijet će ostati, ma koliko kod naoko beznačajne bile. Neki prognoziraju povratak zaboravljenim vrijednostima, nacionalnom i osobnom suverenizmu. Ja osobno volio bih svjedočiti trendu preporoda zapuštene djedovine, od slavonskih ravnica, ličkih poljana do otočnih maslinika.

Dade se iz moguće budućnosti iščitati pokoji vrlo pozitivan scenarij, no moj um dopušta i one druge, npr. pametnu sobu u čija dva kuta muškarac i žena rade od kuće, a u preostala dva djeca na pametnom tabletu prisustvuju online satu tjelesnog odgoja. Na rukama im pametni satovi mjere razinu stresa u krvi, kako bi znali kad je vrijeme za jutarnju dozu normabela ili helexa, dok na vrata kuca dostavljač iz kineskog restorana. Vrijeme je za pauzu – čine ju egzotične kalorije i emisija korporativnog YouTube kanala – Dnevna doza opasnosti otvorenih prostora. Izlazak u lokalnu ćevabdžinicu preopasna je pustolovina za modernog Europljanina – zrak je zagađen i prepun virusa, postoji mogućnost povrede u hodanju, nebom lete golubovi samoubojice. Kuhati kod kuće, ili od kuće, ionako više nitko ne zna. U takvom futurističkom scenariju, oni digitalni nomadi s početka priče djeluju neustrašivo poput mojih sugrađana – braće Mirka i Stjepana Seljana. Koktel-čaša na Bora Bori djeluje neodoljivo kao Seljanima trpeza cara Menelika Etiopskog. No, to možda samo moja previše bujna mašta fantazira na sigurna dva metra društvene distance.

O autoru
Josip Medak