Autor: Kapistran

                Već se treći dan budim s nekim čudnim teretom u sebi. Jesenski su dani predivni; svaki se list zlati na suncu, ali ipak neka tmurnost pritišće zrak. Zvukovi su predivni; krošnje šumore, lišće po stazi šušti, ali ne kao kakva uspavanka pred zimu kao po običaju. Ne mogu se oteti dojmu da im vjetar donosi upozorenje i da ga sada uzbunjenim šaptom lišća razmjenjuju među sobom.

Dok mi se pogled gubio među udaljenim proplancima u čijem sam se šarenilu pokušavao opustiti i otjerati taj tjeskobni osjećaj koji me predugo salijeće, začuo sam nekakvo neobično kreštanje. Dopiralo je izdaleka; žamor nošen vjetrom. Brzo se približavao. Postajao je sve snažniji i prodorniji. U daljini se nazirao gusti crni oblak koji je sjekao kroz bijele oblačke poput kakve zloguke strijele. Bijahu to ždralovi u jatu. Ima jedna izreka u mojem kraju: „Ako ždral iz šume leti, smrtna zima tebi prijeti!“. I zaista, uvijek kada bi se pred zimu ukazivali ždralovi, onda bi i zima pokazala zube. Samo, to ih uvijek bijaše tek nekoliko. A sad mi nad glavom prelijeće jato kakvo nikada nisam vidio, tisuće i tisuće. Njihovo mi grakanje para uši i prvi me poriv tjera da se sakrijem. Kakva li nas samo zima čeka? Dok sam se opirao tom zloslutnom tulmudu, kroz glavu mi je prošla misao kako prije svakoga potresa, velikoga požara ili rata ptice u velikom broju bježe i sele se na mirnija mjesta.

Potresa nema, požar nigdje ne gori. Sprema li se kakav rat kakvoga dosad nismo vidjeli? Nadvija li se kakva sjena nad naše doline i proplanke kao što su je ovi nebrojeni ždralovi nadvili? Hoće li kao u stara vremena crne horde provaliti kroz procjepe naših planina?

Možda pogrešno tumačim znakove, možda pretjerujem. Možda zaista zima kakvu nismo vidjeli bane na vrata pa ptice bježe na jug. Što mi god išlo ususret, ne valja očajavati i gubiti uzdanje u Providnost.

Otišao sam u dvorište cijepati drva. Što god dolazilo, zima ili rat, moja će sjekira biti oštra.