Ove godine u Splitu se nizom priredbi i kulturnih događaja obilježila stota obljetnica rođenja pisca, novinara i kroničara Splita i Dalmacije, Miljenka Smoje. Dok kod Splićana koji pripadaju državotvornom i nacionalno svjesnom krilu hrvatskog naroda spomen Smojinog imena predstavlja utjelovljenje jugoslavenstva, kod Splićana suprotnog političkog narativa naslijeđenog iz Jugoslavije, Smoje predstavlja utjelovljenje autentičnog Splita i njegovih vrijednosti. Još otkako je umro, a posebno s političkim promjenama od 2000. postavljanje spomenika MIljenku Smoji je vruća i nezgodna politička tema u gradu pod Marjanom. Danas je izvjesno da će splitski novinar u mandatu sadašnje gradske vlasti uskoro dobiti spomenik na oduševljenje i ogorčenje mnogih Splićana. Ogorčeni Splićani ga nazivaju spomenikom izdaji, a oduševljeni ga smatraju ispravljanjem nepravde obzirom da je Smoje na splitskim ulicama devedesetih postao persona non grata, što obožavatelji njegovog lika i djela često neosnovano pripisuju Tuđmanu i HDZ-u te porastu nacionalizma uslijed ratnih zbivanja.

Htio-ne htio čovjek u životu srasta s mjestima kojima se uporno vraća. Ona ga oblikuju, poučavaju i uvijek iznova iznenađuju, bacajući mu krajem svakoga susreta nove udice na koje se, izmoren ili smeten udaljenom svakodnevnicom, ponovno hvata. U tomu ponavljajućem ritualu, češće smo vođeni uspomenama negoli planovima, a prošlost kao da nas neumitno doziva na posadašnjenje, iznova i iznova…

I sam pripadam toj, još uvijek brojnoj skupini tzv. vikendaša, koji prkosno odolijevaju suvremenim lutalačkim navikama današnjih turista, kojima raznorazne putničke agencije prodaju nezaboravne doživljaje u svima pristupačnim paketima i najraznovrsnijim aranžmanima, prema trajanju, cijeni, udobnosti, dostupnosti sadržaja… Zajednički im je nazivnik ne navezanost za prostor i ljude u okruženju kojih provode svoja ljeta, medene mjesece, rođendane, godišnje odmore, slobodne dane…

Na takvome tržištu i u takvom svijetu, kojima je heraklitovska vječna mijena imperativ, idol, ali i opravdanje za postojeće poslovne i društvene modele, vikendaši nisu i ne mogu biti poželjna sorta. Oni su, obično preko svojih (pra)djedova, ujaka, stričeva, tetki ili rođaka, već desetljećima duboko ukorijenjeni u svoja ljetovališta, u njihove kale, škure i žala, borove i kamenjare, pijace, oleandere, mistrale, a najvećima, dakako, u njihove stanovnike. Svaki istinski vikendaš poznavat će bar jednoga trafikanta ili konobara, jednu nonu ili barbu iz svoje ili susjedne ulice te bar nekoga s pijace, rive, crkve ili luke. Možda i isprva ne htjedeći, kako ljeta prolaze, tako će i postupno prianjati uz njihove navike, običajnosti i ritam života.

Željko Komšić zasigurno je jedan od najkontroverznijih političara na bosansko-hercegovačkoj sceni. Prezren od Hrvata i omiljen među Bošnjacima, Komšić postaje simbol razdora i sve snažnijih tenzija na hrvatsko-bošnjačkoj relaciji. Pišući i govoreći o Željku Komšiću, Nino Raspudić nazvao ga je šovinistom, a njegovu politiku šovinističkom jer ona u suštini ne priznaje postojanje hrvatskog naroda u BiH. Komšić i sam nerijetko izjavljuje kako se zalaže za centraliziranu Bosnu i Hercegovinu bez konstitutivnih naroda te smatra da Hrvati ne bi trebali biti u mogućnosti konzumirati politička prava koja su im, dejtonskim ustavom kao konstitutivnom narodu, zagarantirana.

Dva prijatelja istog imena, oba člana udruge Obnova, krenuli su autom prema Muću gdje se imala održati momačka proslava na okolnom brdu u šatorima uz veprovinu. Pomolili su svetom Josipu, inače i službenom zaštitniku udruge Obnova, da ih čuva na putu i sretno dovede do odredišta. Zanimljivo oba momka su, osim činjenice da su dijelili ime s Marsom i činjenice da su bili u istoj udruzi, također imali sličnost po činjenici što su oboje bili aktivni u političkom životu trenutačno marginalnih stranaka, jedan HČSP-u, drugi HSP-u, s jednom bitnom razlikom – HČSP-ovca je prestao sudjelovati aktivno u političkom životu, dok je HSP-ovac tek počeo sudjelovati u političkom životu. Lagano kao u nekom filmu ceste, razgovor se počeo vrtiti kao sve brži vrtuljak upravo oko te razlike i stava prema ključnom pitanju – trebamo li se aktivno uključiti u politiku. Bivši HČSP-ovac je imao stav da je biti aktivno uključen u politiku gubitak vremena:

Danas je potvrđena optužnica protiv braće Tate, Andrewa i Tristana, koji su se u zadnjih nekoliko godina prometnuli u perjanice pokreta muškosti na internetskim bespućima, a posebno stariji brat, kontroverzni kikboksački prvak Andrew. Za Andrewa sam, iskreno, prvi put čuo nakon što je zajedno s bratom u Rumunjskoj uhićen radi sumnje u trgovinu ljudima i više kaznenih djela usmjerenih protiv spolne slobode. Tad sam „uhvatio“ podatak da je riječ o svojevrsnom internet guruu za muževnost koji je nebrojeno puta prozivan za mržnju prema ženama zbog čega sam odlučio donekle upoznat njegov lik i djelo u proteklih nekoliko godina.

Kad hoćemo istaknuti veliku razliku, često čujemo sintagmu nebo i zemlja. Na primjer; Razlikuju se kao nebo i zemlja. Nemjerljiva je to razlika. Ne može se usporediti s razlikom između dana i noći koja se može, iako je velika, izmjeriti razlikom u količini svjetlosti.Naime, i za vrijeme najmračnije noći uvijek dolazi, pa i kroz oblake, tračak zvjezdanog svjetla, još više ako je i Mjesec na nebu, Svjetlost se mjeri u kandelama^[1] i lumenima^[2]. Prije smo kod kupovine sijalica spominjali vate. Ako smo željeli dobru rasvjetu kupovali smo sijalice od 100 W (vata). Evo, nisam ni počeo, a već je zamršaj nastao. Vat je jedinica za snagu, a ne za svjetlost. Zato u pomoć zovemo Međunarodni sustav jedinica (SI). Ako želite zamršaj odmrsiti, kliknite na poveznicu. Ne bi trebalo biti preteško jer to je gradivo osnovn-e škole, ali za nas starije nije baš ni lako. Koga ta pretvorba interesira neka otvori poveznicu.