Državnopravni položaj hrvatskih zemalja u sklopu Austro-Ugarske Monarhije

Nakon poraza od Pruske te sve nestabilnijom unutarnjom situacijom u Habsburškoj Monarhiji, bečki je dvor 1867. godine morao postići kompromis s drugim najjačim narodom, Mađarima, u svrhu očuvanja države. Tim dogovorom između dvaju najjačih faktora, Habsburška se Monarhija reorganizira u novu, dvojnu, carsku i kraljevsku Austro-Ugarsku Monarhiju. Hrvatski je sabor od cara Franje Josipa I. dobio zadatak u novoj državi urediti svoj položaj unutar Translajtanije ili ugarskog dijela Monarhije.[1] Nakon niza pregovora u srpnju 1868. godine, konačno je u Pešti postignut dogovor između hrvatske regnikolarne deputacije te ugarske deputacije koji je car Franjo Josip I. 8. 11. 1868. potvrdio, čime je stvoreno posebno državnopravno uređenje u ugarskoj polovici Monarhije. Ta posebna nagodba stvorila je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo koje se sastojalo od Kraljevine Ugarske i Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednica). Nagodba priznaje Trojedinu Kraljevinu kao hrvatski politički narod na čelu sa Saborom i banom koja s Ugarskom sačinjava jednu političku cjelinu.[2] Nakon višegodišnjih kršenja Nagodbe, naročito po pitanju njezina financijskog dijela koji nije omogućavao gotovo nikakav financijski napredak Hrvatske, željeznica, jezika i mađarske hegemonije dolazi do sve većeg nezadovoljstva u Hrvatskoj te željom za poštivanje čistoće Nagodbe i njezinom revizijom kao djelomičnim rješenjem hrvatskog pitanja.

Još jedno od rješenja krize u Monarhiji predstavljala je ideja preuređenja Austro-Ugarske po načelu trijalizma. Sam trijalizam predstavlja projekt ponovne reorganizacije dualističke Monarhije kojom bi se stvorila nova državna federalna jedinica − Kraljevina Hrvatska. Ona bi kao takva bila ravnopravna s dotadašnjom Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom. Trijalizam se u bitnome razlikuje od ostalih rješenja hrvatskog pitanja u zajednici s Habsburgovcima jer se, primjerice, za razliku od državnog saveza s Ugarskom u vidu Hrvatsko-ugarske nagodbe (koja se pokazala kratkotrajnim i nedjelotvornim rješenjem za politički sve zreliju hrvatsku naciju) ili ideje federalizacije tako da svaki politički narod u Monarhiji (Nijemci, Mađari, Hrvati, Poljaci i Česi) dobije potpunu autonomiju, zalaže za potpunu samostalnost i cjelokupnost hrvatskih zemalja koje bi s ostalim zemljama u državnoj zajednici povezivala osoba vladara, zajednička vojska, mornarica te zajednički vanjski poslovi.

Nakon odluke Hrvatskoga sabora iz 1790. godine da se podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću, Hrvatska po prvi put biva u pravnom smislu podvrgnuta Ugarskoj. To je stanje trajalo sve do revolucionarne 1848. godine kada Sabor na čelu s banom Josipom Jelačićem prekida sve državnopravne veze s Ugarskom.

Nakon završetka Bachova apsolutizma te zasjedanja Sabora 1861. i 1865. dolazi do slobodnog sklapanja nagodbe 1868. godine između ravnopravnih strana − Ugarske i Hrvatske. Hrvatske zemlje tom nagodbom dobivaju državnopravnu posebnost u odnosu na Ugarsku unutar dvojne Monarhije, što se vidi iz teksta Hrvatsko-ugarske nagodbe. Članak 1. Hrvatsko-ugarske nagodbe određuje teritorijalni opseg hrvatske države, što predstavlja jednu od temeljnih odrednica državnosti. U nagodbenom članku 2. stoji da se zajednički kralj, krunjen krunom svetog Stjepana ima nazivati kralj Ugarske i kralj Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te je određeno da se krunidbena zavjernica iz 1867. godine ima sastaviti na hrvatskom jeziku te se poslati Hrvatskom saboru. Dalje se u dokumentu ističu zajednički poslovi, novčarstvo i porezni sustav (članak 10.), pomorstvo, carine, željeznice, državljanstvo i uzdržavanje dvora. Svi ostali poslovi koji nisu spomenuti kao zajednički ostaju pod autonomijom Hrvatskoga sabora (članak 47.). U tekstu nagodbe priznaje se i pripadnost Dalmacije i Vojne Krajine sastavnim dijelovima Hrvatske (članak  65.) koje tada nisu bile u nadležnosti Hrvatskoga sabora i bana.[3] Zakonski je određeno da službeni jezik zakonodavstva, sudstva i uprave Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ima biti hrvatski (članak 56.), dok sve zajedničke institucije na području Hrvatske također za službeni jezik imaju hrvatski (članak 57.).[4] Važno je spomenuti i pitanje vojske koje je također regulirano nagodbom u kojoj stoji da unutar zemalja krune sv. Stjepana Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ima svoju službenu vojsku u vidu Kraljevskog hrvatskog domobranstva s glavnim zapovjedništvom u Zagrebu, hrvatskim kao zapovjednim jezikom i hrvatskom zastavom kao službenom. Najveći dio časničkog zbora čine Hrvati.[5]

Iako nije bila u pravnom položaju kao Austrija i Ugarska, iz navedenog možemo zaključiti da je Hrvatska de facto sa svojim Saborom kao parlamentom, banom kao ministrom predsjednikom, službenom vojskom, vlastitim jezikom te upravom imala većinu elemenata državnosti, što osim Austrije i Ugarske nije imao nijedan politički narod u Monarhiji. Zakonodavna vlast, koja predstavlja obilježje države i koju je Trojedna Kraljevina imala, svjedoči o Hrvatskoj koja ima karakter posebne države. Uz sve te elemente Hrvatska ipak nije bila potpuno samostalna država jer je njezin državnopravni položaj bio manifestiran jedino kroz zajednicu s Ugarskom. Zbog toga nije imala nikakve izravne odnose s Austrijom i inozemstvom osim kroz zajedničke poslove koji su bili propisani nagodbom. Ovisnost o Mađarskoj očituje se i u nagodbenom članku 51. koji određuje da bana imenuje car na prijedlog zajedničkoga ugarskog ministra predsjednika. Kao što je već spomenuto, dolazilo je do čestih kršenja i zlouporabe nagodbe s ugarske strane, što je predstavljalo velik problem nacionalnoj integraciji i napretku Hrvatske.

Kriza dualizma

Sve veće jačanje imperijalizma te društveno i ekonomsko osnaživanje dviju vladajućih nacija u Monarhiji 1880-ih godina rezultira nezadovoljstvom nevladajućih nacija i jačanjem nacionalnog otpora. Također, dolazi i do međusobnih sukoba između nositelja dualizma, Austrije i Ugarske, potaknuto jačanjem ove druge koja je htjela sve veću ravnopravnost s Austrijom, što je u krajnjoj liniji završavalo s tendencijom mađarske premoći nasuprot Beču. Sve to rezultiralo je slabljenjem i krizom dualizma iz 1867. godine. Bečka aristokracija, visoki crkveni i vojni krugovi sve su nezadovoljniji postojećim dualizmom te otvoreno to iskazuju. Uvjereni su da dualizam ide na ruku isključivo Mađarima te iniciraju kod političkih vrhova sve veću suradnju s nevladajućim nacijama, prije svega s Hrvatima u čemu prednjači vođa austrijskih kršćanskih socijalista Karl Luger. Luger kasnije postaje glavni oslonac politike prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda i jedan od vodećih političara u Carstvu.[6] U ovome se mogu iščitati početci ideje trijalizma kao rješenja krize u dvojnoj Monarhiji koja je u mnogočemu funkcionirala po principu divide et impera.

Što se Hrvatske tiče, krajem 1880-ih godina ban Khuen učvršćuje svoj pseudoustavni režim i činovnički aparat te rafiniranim metodama i izbornim inženjeringom političku situaciju čvrsto drži pod svojom kontrolom. Ne dopuštajući razvoj konstruktivnog i progresivnog političkog života te gušeći nacionalnu integraciju hrvatskoga naroda, on uvelike pobuđuje revolt protiv dualizma s jedne strane te takvom politikom s druge strane izravno tjera na suradnju hrvatsku i srpsku političku elitu koja u jednom od svojih primarnih, ali ne i javno proklamiranih ciljeva, ima južnoslavensko jedinstvo koje u konačnici rezultira izdvajanjem hrvatskih zemalja iz Monarhije i priključenje Kraljevini Srbiji.[7] Koncem 19. stoljeća kriza se produbljuje. Počinju češko-njemački sukobi u austrijskom dijelu Monarhije te neodrživost postojećeg sustava postaje sve očitija. U Hrvatskoj glavne opozicijske struje, Obzoraši, odnosno kasnija Hrvatska opozicija i frankovci[8] prate sukobe Beča i Pešte. Za oboje pobjeda Mađara znači intenziviranje hegemonije te svaka od njih nudi rješenje za prevladavanje krize.[9] Sve jače povezivanje hrvatske i srpske omladine i stranaka jugoslavenske orijentacije u svrhu otpora dualizmu izaziva sumnju u bečkim krugovima. Prvenstveno onima okupljenima oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda koji smatraju da se pod krinkom vodi protudinastička kampanja te se sve više zanimaju za ponude Frankovih pravaša koji su izrazito prijateljski raspoloženi prema dinastiji.[10]

„Jugoslavenski“ trijalizam

Neodvisna narodna stranka, nastala 1880. godine odlaskom utjecajnih članova iz Narodno-liberalne stranke zbog sve veće popustljivosti prema ugarskoj hegemoniji ide prema politici kompromisa. Njezini članovi zastupaju politiku čistoće Nagodbe i potpunu autonomiju Hrvatske, Slavonije i grada Rijeke unutar zemalja krune sv. Stjepana. Tim slijedom, odnosno postizanjem te politike, išli bi dalje putem trijalizma pri čemu bi okupili sve južnoslavenske narode unutar Monarhije. To dakako ne proklamiraju javno kako ne bi kompromitirali svoj primarni cilj – autonomiju. U svome se djelovanju pokušavaju ujediniti sa srpskim strankama kako bi bili što jači u djelovanju protiv Khuenova režima. To im uspijeva samo s nekoliko srpskih stranaka upravo zbog Khuenove rafinirane politike potkupljivanja srpskih političara u Hrvatskoj radi razbijanja jedinstvene opozicije te forsiranjem slavonstva i hrvatstva kao dva regionalizma kako bi teritorijalno podijeljenu Hrvatsku sveo na nekolicinu županija s odsustvom ikakvog nacionalnog identiteta.[11]

Kasnije, sredinom 1890-ih godina 19. stoljeća, Neodvisna narodna stranka i domovinaška frakcija Stranke prava usuglašavaju svoje programe te postižu koaliciju. Tu koaliciju obilježava snažno protivljenje Khuenovom čvrstom režimu za što se žele pridobiti i Srbi, od kojih dio pristaje uz bana Khuena zbog vlastitih interesa. Godine 1902., na temelju programa iz 1894. stvara se Hrvatska stranka prava koju čine domovinaši, obzoraši i Hrvatska napredna stranka. Nakon neuspjele politike „novog kursa“ kojom se željelo postići pomirenje i suradnja s Mađarima kako bi se ostvario zajednički nastup protiv Beča konačno dolazi do Riječke i Zadarske rezolucije. Rezultat te dvije rezolucije je stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije[12] koja priznaje ravnopravnost Hrvata i Srba u Monarhiji te se u svome programu formalno zalaže za sjedinjenje svih južnih Slavena u zasebnu cjelinu pod vladavinom Habsburške dinastije, odnosno traže trijalističko uređenje. Taj trijalistički model Hrvatsko-srpske koalicije samo je paravan za bečke vlasti. Potaknuti idejom panslavizma i južnoslavenskoga bratstva, vodstvo koalicije vodilo je dvostruku politiku protiv Monarhije. Stvarni im je cilj zapravo polaganim slabljenjem dualizma, sjedinjenjem hrvatskih zemalja i stjecanjem sve veće samostalnosti u odnosu na Beč i Peštu kako bi u presudnom trenutku mogli izaći iz Austro-Ugarske Monarhije te se ujediniti s Kraljevinom Srbijom u veliku jugoslavensku državu. Ova je koalicija smatrana velikom opasnošću u bečkim krugovima zbog opravdane sumnje u njezine separatističke tendencije.[13] Jugoslavenski su agitanti smatrali kako niti u najmanjoj mjeri ne treba težiti politici preobrazbe Monarhije jer bi, prema njihovom mišljenju svaka reorganizacija države u korist Hrvatima pomrsila realizaciju Jugoslavije. Svetozar Pribičević koji je bio jedan od vođa Hrvatsko-srpske koalicije u svojim memoarima ističe kako je parola koalicije bila: „Što gore, to bolje!“. Time je mislio kako će svojim destruktivnim djelovanjem izazivati sve veću krizu u državi nakon koje, u ključnom trenutku, više neće biti moguć povratak probečkoj politici Hrvata.[14]

Velikoaustrijski trijalizam

Početkom 20. stoljeća vrhovi dinastije više nisu jedinstveni. Stari car i kralj Franjo Josip I. i dalje se čvrsto drži dualizma te vjeruje u njega, dok prijestolonasljednik Franjo Ferdinand okuplja sve protivnike dualizma oslanjajući se na kršćanske socijaliste. Trijalizam frankovaca, percipiran kao posebna velikohrvatska državna jedinica u ravnopravnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom bio je vrlo prihvatljiv austrijskim političkim krugovima jer bi se time oslabila ugarska strana monarhije i tako postigla ravnoteža u državi. Iako smatran samo sredstvom za zastrašivanje ugarske strane u trenutcima njihove hegemonističke ekspanzije, trijalizam je početkom 20. stoljeća bio sve realnija opcija za Monarhiju koja je sve više tonula u krizu. Tome najbolje svjedoče stalne konzultacije Josipa Franka sa čelnim čovjekom generalštaba carske vojske Franzom Conradom von Hötzendorfom, vođom kršćanskih socijalista (najjače austrijske stranke) Karlom Lugerom te čak u pojedinim trenutcima i s vrhovima dinastije.[15]

Najveći problem postepenoj realizaciji ove trijalističke koncepcije predstavljala je Hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija je tvorila aktualnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj te se održala sve do kraja Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Ona je bila izrazito projugoslavenski orijentirana te je održavala kontakte s vlastima u Kraljevini Srbiji koja je nakon smjene dinastija 1903. godine postala veoma neprijateljski raspoložena prema Austro-Ugarskoj zbog aspiracija na njezin teritorij, prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu. Sve je to rezultiralo nepovjerenjem prema stanju u Hrvatskoj. Postavljalo se pitanje: Što ako Hrvatska dobije administrativnu cjelokupnost i državnu samostalnost naspram Pešte i krene prema ostvarenju južnoslavenske države sa Srbijom? Zato bečke vlasti pružale potporu frankovcima u koje su imali povjerenja. Nastojali su izbornim inženjeringom, stalnim pokretanjem sudskih procesa i iniciranjem skandala protiv članova koalicije te pokušajima uvođenja otvorenog apsolutizma i vojne diktature u Hrvatskoj stvoriti povoljne uvjete za stupanje frankovaca na vlast. Nakon toga bi uslijedilo administrativno ujedinjenje hrvatskih zemalja s netom anketiranom Bosnom i Hercegovinom u jednu veliku cjelinu od koje bi se stvorila nova državna jedinica, Kraljevina Hrvatska.[16]

Glavna razlika između koncepcija trijalizma frankovaca i Hrvatsko-srpske koalicije jest da su frankovci političko pitanje zvali hrvatskim pitanjem, a koalicija ga je nazivala jugoslavenskim pitanjem. To najbolje govore riječi skupine frankovaca upućene Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba 19. 10. 1918. kojima kažu: Kako ćemo riešiti to naše pitanje? Mi, pravaši ga zovemo hrvatskim, oni, jugoslaveni, jugoslavenskim. Mi pravaši tražimo i zahtievamo, da se sve hrvatske zemlje: Banovina[17], Dalmacija, Bosna-Hercegovina, Istra, slovenske zemlje, uz povrat Međimurja i Rieke, sjedine u jedno državno tielo – u državu Hrvatsku. Oni, jugoslaveni traže, da se sve jugoslavenske zemlje ili zemlje u kojima živi narod 'Slovenaca, Hrvata i Srba' (...) ujedine u jednu državu – Jugoslaviju. Jesu li za ujedinjenje hrvatskih i slovenskih zemalja na jugu Monarhije ili su za – krfski pakt?“[18]

Zahtjev frankovaca dostavljen je novome caru i kralju Karlu I. koji ih je primio u audijenciju 21. listopada 1918. godine. Vladar je naišao na potpuno razumijevanje te je usvojio njihova stajališta o preuređenju Monarhije na trijalističkom konceptu, nakon čega ih je ovlastio da u njegovo ime o tom pitanju odu pregovarati kod grofa Istvãna Tisze u Budimpeštu. Tamo je također postignut uspjeh te je mađarska vlada oslobodila cara Karla prisege na ugarsku krunu i dozvolilo mu proglašenje ujedinjenja hrvatskih zemalja u posebnu državu. Tom je prilikom Tisza rekao: „Uvidio sam, da smo počinili velike pogrješke prema Hrvatskoj“. Istog je dana poslan brzojav iz Budimpešte u Zagreb da se izradi proglas hrvatskom narodu o uspostavljanju Zvonimirovoga kraljevstva. Narodno vijeće SHS nije prihvatilo ovaj proglas te je nastavilo putem ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.[19]

Opseg, uprava i zajednički poslovi Hrvatskog Kraljevstva u trojnoj Monarhiji

Konkretan plan provođenja i trijalističkog uređenja države najbolje je opisan u knjižici Trializam i hrvatska država autora Nikole Bjelovučića, izdane 1911. godine. U njoj se ističe da se država treba urediti po sustavu Austrijskog carstva, Ugarskog kraljevstva i Hrvatskog kraljevstva. Vladarsko pravo u Hrvatskoj ima jedino dinastija Habsburga koje se temelji na Cetingradskom ugovoru iz 1527. i hrvatskoj pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine u kojoj se napominje da osoba koja bude hrvatski kralj u isto vrijeme bude vladar Kranjske, Štajerske i Koruške. Svaki novi vladar Hrvatskog kraljevstva mora se posebno okruniti u glavnom gradu Zagrebu u kojemu se imaju sagraditi i kraljevski dvori. Kralj bi morao svečano otvarati svako zasjedanje Sabora te bi imenovao bana na prijedlog Sabora.[20]

Što se tiče teritorija, kraljevina Hrvatska sastoji se od svih zemalja Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Međimurjem i Rijekom. Pripaja joj se Austrijsko primorje u koje spada Istra, Trst, Gorica i Gradiška, zatim slovenske zemlje Kranjska, južna Štajerska i južna Koruška te Bosna i Hercegovina. Posebnu autonomiju dobila bi Tršćanska županija s gradovima uz more u kojima žive Talijani.[21]

Na čelu države nalazi se hrvatska vlada s banom koji je ministar predsjednik. Poslovi vlade su financije, pravosuđe, prosvjeta, trgovina, željeznice i promet, poljodjelstvo i domobranstvo koje predstavlja vojsku. Zajednički poslovi s Austrijom i Ugarskom su mornarica, zajednička kopnena vojska, zajedničko novčarstvo i zajedničko ministarstvo vanjskih poslova, za sve se snose zajednički troškovi u istom omjeru. U smislu državljanstva, postojalo bi jedno, hrvatsko državljanstvo i jedan politički narod − hrvatska nacija. Ostale bi narodnosti imale svoja prava ako se ne kose s državnim pravima. Narodnosti mogu imati svoje srednje i više škole uz obvezan hrvatski jezik dok bi sve pučke škole bile državne. U upravi Tršćanske županije uredovni su jezici hrvatski i talijanski. Hrvatska je zastava crveno-bijelo-modre boje s kockastim grbom nad kojim je hrvatska kruna. Svi plemićki naslovi i povelje moraju biti odobrene od Sabora i imati duplikate na hrvatskom jeziku. Službenu valutu izdaje zajednička austro-ugarsko-hrvatska banka. Na novcu bi se nalazio hrvatski natpis. Upravni se sud nalazi u Zagrebu s nekoliko okružnih sudova. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je službena vojska Hrvatskog kraljevstva i sve troškove snosi Sabor. Napominje se da domobranstvo ima obvezu obnoviti sve stare gradove, tvrđave i kule koje predstavljaju slavne spomenike.[22]

Zaključak

Rastuće nezadovoljstvo dualizmom u Austro-Ugarskoj Monarhiji i sigurnim kretanjem prema propasti, transformacija Austro-Ugarske Monarhije bila je neizbježna. Sve veća politička zrelost dijela hrvatske političke elite i stasavanje hrvatske nacije ne prolazi neopaženo u Beču koji će u budućnosti morati računati na još jedan jak faktor u državi. No, uz hrvatsku političku elitu razvija se i ona elita s jugoslavenskim predznakom koja se zalaže za južnoslavensko jedinstvo i bratstvo te ima želju da svi južni Slaveni budu u jednoj državi. Ta je ideja predstavljala izravnu opasnost dinastiji zbog separatističkih tendencija i suradnje s neprijateljski raspoloženim susjedom, Kraljevinom Srbijom, osobito nakon 1903. godine kada dolazi do agresivne smjene dinastija u Srbiji. Upravo zato vladajuća, jugoslavenska, Hrvatsko-srpska koalicija sa svojim skrivenim, ali očitim interesima biva jedna od glavnih prepreka u realizaciji trijalizma. Bečki je dvor znao da ako bi Hrvatska, pod vodstvom Hrvatsko-srpske koalicije dobila potpunu slobodu djelovanja, neosporno bi krenula putem zaoštravanja odnosa s dinastijom i postepenim približavanjem Kraljevini Srbiji, ovisno o danim okolnostima. Stoga je pokušano izbornim inženjeringom, uvođenjem izvanrednog stanja u vidu komesarijata i drugim metodama stvoriti povoljno stanje u Hrvatskoj gdje bi na vlast došli frankovci kao politički faktor blizak dvoru te tako postepeno prilagodili situaciju za stvaranje nove državne jedinice u sklopu Monarhije, Kraljevine Hrvatske. Skori svjetski rat te njegov negativan ishod po Monarhiju i dinastiju spriječio je ta nastojanja i ubrzao posao jugoslavenskim agitantima kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Sve je to rezultiralo propašću stare Austro-Ugarske Monarhije, a unutar nje i Hrvatske koja se našla u zajednici s državom s kojom je prethodne četiri godine ratovala. Samim ulaskom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pod srpskim se vrhovništvom u Hrvatskoj prekida sav državni, institucionalni i nacionalni kontinuitet

  1. Literatura

 

  1. BJELOVUČIĆ Nikola., Trializam i hrvatska država, Dubrovnik, 1911.
  2. GROSS Mirjana., Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973.
  3. MATIJEVIĆ Zlatko., Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.), ČSP, br 3., Zagreb 2008., http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62428 pristupljeno 22. veljače 2014.
  4. POJIĆ Milan. Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arh. Vjesn., god. 43 (2000.)
  5. PRIBIČEVIĆ Svetozar, Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990.
  6. ŠARINIĆ Josip, Nagodbena Hrvatska, Zagreb, 1972.
  7. ŠIDAK J., GROSS M., KARAMAN I., ŠEPIĆ D., Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914., Zagreb, 1968.

 

 

[1]Službeni naziv Translajtanije ili ugarskog dijela Monarhije je Zemlje Krune sv. Stjepana, a činile su je Kraljevina Ugarska s Budimpeštom kao glavnim gradom, Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija s glavnim gradom Zagrebom te grad Rijeka kao Corpus separatum pod upravom Budimpešte.

[2] ŠIDAK J., GROSS M., KARAMAN I., ŠEPIĆ D., Povijest hrvatskog naroda 1860.1914., Zagreb, 1968., 38 − 42.

[3]Dalmacija sve do raspada Monarhije 1918. godine nije bila sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom. Nakon razvojačenja Vojne krajine 1873. godine, njezin je teritorij stavljen pod upravu Sabora i bana tek 1881. godine.
ŠIDAK, GROSS, KARAMAN, ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda 1860. − 1914., 80.

[4] ŠARINIĆ J., Nagodbena Hrvatska, Zagreb, 1972., 271 293.

[5] POJIĆ M.,Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868. − 1914., Arh. Vjesn., god. 43 (2000.), 156 157.

[6]ŠIDAK, GROSS, KARAMAN, ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda 1860. − 1914., 137 138.

[7] Isto, 137 − 143.

[8] Frankovci su pristaše Čiste stranke prava, osnovane 1895. nakon raskola Stranke prava. Nazvani su po svome vođi dr. Josipu Franku. Predstavljaju hrvatske nacionaliste koji su spremni za pragmatičnu suradnju s Bečom u svrhu stvaranja Kraljevine Hrvatske koja bi činila treću federalnu jedinicu u sklopu trijalističke Monarhije. Smatraju da je taj cilj manifestacija Starčevićeve ideje o neovisnoj hrvatskoj nacionalnoj državi nasuprot Stranke prava (domovinaši) koji su spremni za suradnju sa Srbima te pristaju uz ideju jugoslavenstva.

[9] Isto, 149 − 151.

[10] GROSS M., Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973., 313.

[11]ŠIDAK, GROSS, KARAMAN, ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda 1860.1914, 131 − 136.

[12]U koaliciju su ušle Hrvatska stranka prava, Hrvatska napredna stranka, Srpska napredna samostalna stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka. Radikali i socijaldemokrati kasnije izlaze iz koalicije.

[13]ŠIDAK, GROSS, KARAMAN, ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda 1860.1914, 221 − 223.

[14] PRIBIČEVIĆ S., Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990., 18.

[15]GROSS M., Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973., 345 − 350.

[16] Isto, 347 − 353.

[17]Misli se na Bansku Hrvatsku.

[18]MATIJEVIĆ Z., Stranka prava (frankovci) u doba vladavine Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (listopad – prosinac 1918.), ČSP, br 3., Zagreb 2008., 1108,

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62428 pristupljeno 22. veljače 2014.

[19] Isto, 1109 − 1110.

[20]BJELOVUČIĆ N., Trializam i hrvatska država, Dubrovnik, 1911. ,7.

[21]Isto, 8 − 9.

[22] Isto,10-17

O autoru