Likovi intelektualaca u hrvatskoj književnosti: od Šenoinog Lovre do Marinkovićevog Melkiora

U književnoj se tradiciji Hrvata od 19. stoljeća javila jedna zanimljiva stavka koja je prisutna u djelima pisaca sve do 21. stoljeća, a to je lik intelektualca. Analizom značajki tih likova može se doći do odrednica intelektualca: nadprosječna inteligencija, nadprosječna sposobnost pamćenja činjenica, želja za znanjem, erudicija i kritičko razmišljanje prema sebi ili svijetu. Osim sličnosti, likovi intelektualaca od autora do autora imaju određene posebnosti koje ih oblikuju. Kao zajedničku značajku tih likova važno je primijetiti da su svoj život i osobnost svi oni izgradili kroz odnos s fatalnom i/ili anđeoskom ženom/ama. To su dva „idealna tipa“ žene: zapadnoeuropski anđeoski tip kao npr. Beatrice, Lotta, žene koje su gotovo lišene spolnosti i imaju idealistički naglašene moralne vrline te slavenski-germanski tip kao npr. Gretchen, Grušenjka i sl. s naglašenom spolnošću i koje vode glavne i sporedne likove u propast.

U protorealizmu, poznatom i kao Šenoino doba (razdoblje od 1850-ih godina 19. st. do Šenoine smrti 1881. godine), pojavljuje se lik intelektualca s prethodno spomenutim značajkama upravo u djelu Augusta Šenoe – Prijan Lovro. Tehnika pripovijedanja stavlja pisca u ulogu sporednog lika koji iz drugog lica prepričava život Lovre u jedno kišno popodne kao dokaz jednoj udovici da postoji tema iz našeg naroda vrijedna pisanja. Lovro je dijete siromašne seoske obitelji koja ga je usmjerila u svećeničko zvanje, no njegov će ga nemirni duh[1] nakon susreta s fatalnom Malvinom navesti da napusti svećenstvo i otiđe na studij jezikoslovlja u Prag jer će odlučiti radije biti „dobar svjetovnjak, nego loš svećenik“.[2] Po tome što je bio svećenik i po mnogim drugim značajkama (npr. velika sposobnost pamćenja) sličan je liku Julien Sorela iz Stendhalova romana Crveno i crno. Drugi pisac hrvatskog realizma (od 1830. do 1870.) koji stvara likove intelektualaca jest Ante Kovačić u svojim djelima U registraturi (Ivica Kičmanović) i Fiškal (Jakob Podgorski). Zajedničko im je da dolaze iz seoskih sredina pa ih određuje socijalna problematika, bila ona statusnog i/ili imovinskog pitanja, koja je jedna od dominantnih tematika realizma. Najjasnija je suprotnost grada i sela ipak istaknuta u romanu U registraturi gdje obitelj Ivicu šalje za slugu bogatom Meceni u grad jer, zadivljeni pojavom kumordinara Žorža, naivno misle da je biti sluga u gradu bolje nego biti gospodar na selu. U samom liku Ivice postoji mnogo više autobiografskih elemenata nego u liku Lovre jer je Kovačić također bio siromašno dijete sa sela koje dolazi u grad i ondje živi na rubu egzistencije uzdržavajući se držanjem instrukcija te je prisiljen ući u sjemenište kako bi završio posljednji razred gimnazije. Zapravo bi se moglo reći da je čak i Lovro sličniji Kovačiću nego njegovu duhovnom tvorcu Šenoi. Ti su autobiografski elementi svakako posebnost u likovima koje treba uvažiti kao nešto što  im daje korijene u stvarnom životu, što je bitno ako nastojanje u romanima realizma shvatimo u Stendhalovom smislu kao ogledalo stvarnosti. Lik Jakoba Podgorskog[3] još više obiluje autobiografskim elementima nego Ivica s obzirom na njegovu profesiju (Kovačić je isto studirao pravo i postao pravnik) i društveno-političke poglede (posebice pokreta ilirizma kao ideje protivne hrvatskom narodu) te naravno seosko podrijetlo (čizmarev sin iz Krapine). Već je rečeno da su katalizator promjena u životnom putu svih dosad navedenih likova žene (Malvina i Minka – Prijan Lovro, Laura – U registraturi, Elvira – Fiškal) čiju karakterizaciju odlikuje stvaranje privida drugima o vlastitoj prirodi. Kovačićevi likovi fatalnih žena daleko destruktivnije utječu na konačnu tragičnu sudbinu glavnih i sporednih likova, pa je tako priroda nezaustavljive Laure razorna za sve muškarce koji joj se nađu na putu (Mecena, Miha, Ferkonja) i općenito predstavlja s razbojnicima u određenom smislu pobunu protiv društva nalik onoj u Schillerovim Razbojnicima u pogledu nepoštovanja društvenih normi radi ostvarenja svojih ciljeva (pljačka, ubojstvo itd.), dok se Elvira više služi lukavstvom i prevarom u razaranju Jakobove veze s Olgom. Dijametralno suprotni fatalnim ženskim likovima su likovi anđeoskih žena (Anđelija[4] – Prijan Lovro, Anica – U registraturi, grofica Olga – Fiškal) u vidu naglašenih moralnih vrlina (krepost, nevinost, iskrenost, poštenje itd.), no nitko od njih ne uspijeva ostvariti ljubav s likom intelektualca, bilo stjecajem okolnosti ili zbog toga što to lik fatalne žene ne dopušta.[5]  Ostaje pitanje predstavljaju li te žene spas za lik intelektualca i/ili nedostižni ideal? U usporedbi s likom Lovre i Ivice zasigurno se po snazi karaktera razlikuje lik Jakoba koji, suprotno od njih, ne počini samoubojstvo već se spremno suočava sa svojom fatalnom ženom i neprijateljskim likom, grofom Lacom, no zbog tragičnosti svojstvene razdoblju romantizma u konačnici je poražen.

U modernizmu za koji možemo uzeti da kod nas počinje 1897.[6] Leskarovom novelom Misao na vječnost, Janko Polić Kamov je zasigurno neizostavna središnja ličnost koja dominira tim razdobljem, iako će trebati gotovo više od pola stoljeća da se njegov značaj prizna. Njegov je roman Isušena kaljuža, vjerojatno alegorija za analiziranu svijest, podsvijest i savjest), izrazito protomodernističko djelo toga doba najviše po snažnoj psihologizaciji glavnog lika. U tom djelu javlja se lik simboličnog imena, Arsen Toplak (topli otrov), koji djeluje kao pseudonim samog pisca zbog opet iznimne količine autobiografskih elemenata u glavnom liku (pisanje kao sudbina, odlazak u sjemenište, otac trgovac). Socijalna nota još nije iščezla, ali je stavljena u drugi plan kao podloga na kojoj će glavni lik ponirati još snažnije u samoga sebe. Nestaje objektivni i sveznajući pripovjedač u 3. licu te dolazi do pripovijedanja u 1. licu, kao forma koju je u svojim djelima prvi primijenio Dostojevski kao svojevrsni prijelaz iz realizma u modernizam s ciljem dublje psihološke analize. Naime, Lovro, Jakov i Ivica prikazani su kao intelektualci u interakciji s društvom i latentno prisutnom željom da u tom društvu uspiju ostvariti sebe, dok je Arsen Toplak intelektualac koji je više okrenut  svojoj nutrini nego vanjskom svijetu koji se samo odražava u njegovoj nutrini, u razmatranju samoga sebe. Nema ni fatalne žene koja uzrokuje njegovu propast jer je u nemilosrdnoj autoanalizi neminovna njegova moralna propast svojstvena modernom čovjeku koja se najbolje očituje u problematici vlastitog identiteta.[7] Žene koje su prisutne u njegovu životu ili čine tek mali trenutak u nizu (Mita na groblju, Adela br. 4,  glumica Zora J., Natalija bez broja, Bezimena, sestra Jelka) ili su mu potrebne da kroz svoj odnos s njima pokaže zapravo samoga sebe. Njegova nutrina (kaljuža) je fantastično organsko jedinstvo fiziologije i duhovnog što izbija u prvi plan pa ga tuberkuloza od samog početka pa do kraja fabule čini bolesnim u fiziološkom i još više u duhovnom smislu poput Dostojevskova lika u Zapisima iz podzemlja koji boluje od bolesti jetre.[8] Dakle, iz navedenog se može zaključiti da se u Isušenoj kaljuži javlja tematika svojstvena filozofiji egzistencijalizma u smislu problematike identiteta u egzistencijalnim stanjima kao što su suočenost sa smrću, bolešću, otuđenosti od društva, očaj i tjeskoba pa tako on prekida sa socijalnom imobilnošću i egzistencijalnom  ugroženošću kao osnovnom problematikom koja je zaokupljala Lovru, Ivicu i Jakoba tako da ih je bitno oblikovala. Arsen Toplak u potpunosti je gradski tip intelektualca što se vidi u samoj usporedbi pisca tog lika sa sporednim likom intelektualca Markom koji čini ideal-tip svih dosad navedenih likova intelektualaca (Lovre, Ivice, Jakoba).[9] U svom problemu identiteta problematizira pripadnost narodu i religiji koja je recimo neupitna kod Lovre ili Jakoba. On također poput Lovre ulazi u sjemenište, no izlazi iz njega iz posve drugih razloga: u njegovu pubertetu dolazi do nemogućnosti prihvaćanja stvarne opstojnosti iracionalnoga životnog paradoksa, koegzistencije pojmova katolik i Hrvat.[10] To je samo jedan od paradoksa na kojima se Arsen (možda i Kamov) slomio i izgubio samog sebe kojeg autoanalizom pokušava pronaći. U liku Arsena javlja se još jedna dodatna značajka intelektualca: kreativnost izražena kroz umjetnost. Ta se značajka jasno očituje u  umetnutim novelama u obliku dijaloga s funkcijom defabularizacije (tu funkciju, usput rečeno, ima i podjela romana na tri djela: Na dnu, U šir, U vis) koje je napisao Kamovljev lik koji je od pjesnika postao (kao i Kamov) pripovjedač. Upravo tu značajku ima i lik Đure Andrijaševića[11] iz romana Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva, s tom razlikom da je Đuro odlučio pridodati svojoj književnosti i patriotsku notu s obzirom na to da je odlučio da će njegova književna djela služiti domu i rodu, dok je Arsenova književnost služila prvenstveno njemu u larpurlartističkom smislu i kao meditacija o vlastitoj dekadenciji. Ovaj je lik, za razliku od Ivice i Jakoba, smješten isključivo u primorski kraj, dok lik Arsena predstavlja sintezu primorskog i kontinentalnog kraja: jug – sjever, seksus – alkohol, užitak – bol. Đuru muči religiozno-idealizirana slika anđeoske žene u kojoj ženu nikako ne može pojmiti s njezinom spolnošću koja je njezina bitna odlika. Tu doživljava svoj prvi slom jer ne prihvaća spolni akt kao jedan od dokaza ljubavi prema ženi, što je slično razočaranju Ivice u Lauri i Lovre u Malvini pa iz tog razloga čak prekida vezu sa Zorom koja nikako nije utjelovljenje fatalnosti poput Laure ili Elvire.[12] Odlazak u Senj kao nastavnik fizike i psihologije[13] predstavlja dolazak u provincijski pakao s cijelom galerijom mediokriteta (Radović, Žuvić, Lukačevski, Marčić) koja ga želi upropastiti, dok on odbija sukob s njima bježeći u samoga sebe. Na kraju bježi od života poput likova intelektualaca nastalih prije razdoblja modernizma.

Odsutnost fatalne žene kod Arsena i  Đure nadoknadit će se u književnim ostvarenjima Miroslava Krleže. On će lik fatalne žene dovesti do samog arhetipa fatalnosti u svom dramskom ciklusu Legenda i barunici Castelli iz drame Gospoda Glembayevi.[14] Leonovu će okupaciju slikarstvom preuzeti lik intelektualca Sigismunda Latinovicza, tj. Filipa iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza koji će nakon Kamovljeva Arsena nastaviti egzistencijalističku problematiku identiteta svojstvenu modernizmu.[15] Uz njega valja spomenuti Kamila Emeričkog iz Zastava kojemu je kao posebno obilježje i osnovna pokretačka snaga dana borba za hrvatsku državnost i hrvatski narod. Upravo političnost kao dominantno obilježje razlikuje Kamila od Filipa i Leona koji su bili više obuzeti samim sobom, kreativnošću i univerzalnim temama nego nekim općim političkim probitkom. Ipak, ono što ih povezuje jest edipovska problematika odnosa prema ocu: Filipa naizgled muči pitanje identiteta njegova oca, dok Kamila muči politička izdaja njegova oca. To se pokazuje nebitnim jer Filipu saznanje o identitetu oca ne donosi nikakvu promjenu egzistencijalne krize. Isto tako, simbolika ubojstva oca promjenom imena i prezimena u maniri Edipa Kamilu ne donosi rasplet problema. Filip svoju fatalnu ženu nalazi u liku Bobočke (Ksenija Radajeva) koja je karakterno vrlo slična Grušenjki iz Braće Karamazov, iza sebe već ima upropaštenu egzistenciju sporednog lika intelektualca Vladimira Baločanskog, a Kamilo u Mađarici Ani Borongay, ženi pripadnici naroda protiv čije se političke vlasti bori. Zanimljivo je da su Krležine fatalne žene, primjerice Bobočka i barunica Castteli, ubijene nasiljem na predjelu vrata, što se može povezati s činjenicom da je jedno od oružja fatalne žene govor. Primjer iz svjetske književnosti predstavlja pripovijetka Carmen Prospera Mallarmea u kojoj fatalnu ženu na kraju zadavi njezin ljubavnik. Upravo simbolikom sažetoj u slici Carmenine smrti, u poglavlju u kojemu Filip vodi verbalni okršaj sa sporednim likom demonskog intelektualca Sergija Kirilovića Kyrialesa, najavljena je Bobočkina sudbina. Dakle, Filipu je osim fatalne žene suprotstavljena vrlo snažna nihilistička osobnost sporednog lika intelektualaca Sergija Kirilovića Kyrialesa kao svojevrsni alterego koji mu budi sumnju u slikarstvo, njegov talent i njega samog.[16] Simbolika fatalnosti očituje se i kod pjesnikinje Ane Borongay u tome da je Kamilo nadahne da napiše poemu Medeja (fatalna žena antike) i posveti je upravo njemu. U njihovoj zadnjoj raspravi prije potpunog raskida on joj iznosi svoju strast za politikom koju ona nikad nije razumjela te koja je naposljetku učinila ostvarenje njihove ljubavi nemogućom.[17] Strast za politikom omela ga je od uranjanja u samoga sebe, što nije tipično za likove intelektualaca u modernizmu koje je punom snagom započelo kod Arsena, nastavilo se s Đurom i Filipom te će se snažno očitovati u liku Valentina u djelu Ive Kozarčanina Sam čovjek podijeljenom u četiri dijela (Noćni dijalog, Mračna mladost, Buga plače, Sam čovjek), u kojemu glavni lik pripovijeda svoju sudbinu koja je dovela do životne tragedije i rastakanja vlastitog identiteta.[18] Fabula je isprekidana digresijskim monolozima koji su prepuni lirskog pesimizma koji sa stalnim atributima mrtvački i krvavi čine estetiku ružnog. Valenta obilježava nesretno djetinjstvo obilježeno preranom smrću njegove idealizirane majke, grubošću i bezosjećajnošću oca koji je mario samo za svoju trgovinu, zlostavljanjima maćehe Agate i erotske traume sa sluškinjom Terezom u seoskoj sredini pokraj rijeke na granici s Bosnom, odlazak u sjemenište i naposljetku očevo samoubojstvo. U krčmi, stalnom ambijentu likova intelektualaca smještenih u kontinentalnu Hrvatsku, Valentin razgovara sa sobom koji više nije on nego ubojica za kojeg ne vrijede zakoni i koji „sam sebe ljubi i sam sebi sudi“.

Idući je lik intelektualca Ivan Galeb iz romana Vladana Desnice Proljeće Ivana Galeba. On je, za razliku od prethodnog, smješten u ambijent primorske Hrvatske i to će se očitovati u većoj vedrini, smirenosti i životnoj radosti pravog Dalmatinca. Najvažnije po čemu se ovaj lik intelektualca razlikuje od svih ostalih jest to da je on starac koji je prevalio više od pedeset godina i svoj životni put pripovijeda u prvom licu pišući dnevnik u bolesničkoj postelji. U ovome romanu starost glavnog lika čini zaplet, vrhunac i rasplet kao u filmu Ingmara Bergmana, Divlje jagode, gdje stari profesor kroz snove i sjećanja preispituje vrijednost svog proživljenog života. Suočenje sa smrću u starosti donosi ujedno i suočenje sa životom kao temeljno egzistencijalno stanje u kojemu čovjek dolazi do mnogih pitanja, odgovora i traganja za smislom. To je zasigurno jedna od bitnih preokupacija starca na bolesničkoj postelji pa se tako ovaj intelektualac bori svojim bićem protiv smrti, proživljavajući svoj život i indukcijski iz njega izvodi zaključke kao bisere svoje mudrosti u obliku digresija koje čine retardaciju fabule. Jedna od tih digresija jest problematika identiteta (subjektiviteta), tj. jastva prema Jungu iliti Heideggerovim rječnikom tubitka (Dasein) koju smo već sreli u Arsena, Filipa i Valenta.[19] Borba njegovog jastva/tubitka sa smrću očituje se još u njegovoj izjavi da često smišlja priču pod nazivom O čovjeku nad kojim Smrt nije imala vlast dok god se kretao i  ideji za radnju romana koji namjerava napisati.[20] Kod njega nema fatalne žene već mu, kao Arsenu, život ispunjavaju tek sporedni likovi žena (Kalpurnija, Alda, Erna, Dolores, Maja) s kojima se zbog svog kozmopolitskog duha, nemira i želje za kretanjem ne može skrasiti. Na kraju romana, nakon isprekidanih esejističkih pasusa koji odražavaju sve jaču prijetnju smrti zbog poniranja u svoj život kao prošlost, Ivan uspije izaći iz bolnice upravo u proljeće (vrijeme kada je umrla njegova kćer Maja) koje simbolizira život (uskrsnuće?) jer kao godišnje doba dolazi nakon zime koja je u umjetnosti često uobičajeni simbol smrti.

Vrijeme radnje početka romana Kiklop Ranka Marinkovića, u kojemu je smješten lik Melkior Tresić, jest jesen i njime se vraća u kontinentalni ambijent. Tog novinara i diplomiranog filozofa, poput Galeba, muči strah od smrti samo posredno kao strah od nadolazećeg rata personificiranog u mitskom liku Kiklopa. Radnja ovoga romana odvija se za vrijeme bombardiranja Londona 1940. godine u još predratnom Zagrebu, dok se ranije spomenuti likovi intelektualaca nalaze u starijim razdobljima (Lovro, Ivica, Jakov u 19. st., Arsen i Đuro na početku 20. st., Kamilo u razdoblju Prvoga svjetskog rata, Leon i Filip u dvadesetim godinama 20. st., Valentin i Ivan u tridesetim godinama 20. st.). Poput Krležinih romana, ovaj roman obiluje galerijom sporednih likova intelektualaca (Ugo, Melkior, Don Fernando) koji se kao družina intelektualaca imenom Parampioni druže u kafiću Daj-damu te bijeg iz predapokaliptičnog svijeta traže u lakrdiji, opijanju i ženama. Ugo predstavlja harlekina cijele družine i svojim dovitljivim intelektualnim humorom i sarkazmom zabavlja cijelo društvo, dok je Maestro poput Uga obavijen duhom boemštine, no njegov je izraz morbidni cinizam s prezirom prema progresu i prema njemu Melkior osjeća dozu duhovnog autoriteta. Ti su likovi navodno napisani po uzoru na Viktora Vidu (Ugo) i Tina Ujevića (Maestro). Don Fernando, sporedni lik intelektualca, predstavlja pak parodiju jer razvija svoju teoriju preventivne dehumanizacije kojom iznosi stav kako bi terorom i atentatima trebalo ubiti sve potencijalne ubojice, demagoge i diktatore koji bi mogli postati novi Hitler, Napoleon ili Cezar i to upravo prema postavkama sociobiologizma koje su utkane u boljševizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Melkior je razapet između dvije fatalne žene, Enke i Vivijane. Enka je žena koja s njim vara svojeg muža, a Vivijana je misteriozna žena koja simbolizira neostvarene žudnje. Potonja je povezana s Ugom kojemu ona ne predstavlja ništa mistično te s Maestrom s kojim dijeli nerazjašnjenu prošlost. Njezina fatalnost blijedi pred sve većom prijetnjom novog svjetskog rata koji Melkior pokušava izbjeći. Naposljetku, on za razliku od Odiseja ne bježi od Kiklopa kojega je uspio nadmudriti, nego se uslijed općeg besmisla i animaliziranja ljudske kolektivne svijesti dragovoljno predaje toj nemani odlazeći u Zoopolis.

Sasvim je uobičajena pojava da su stavovi, mišljenja i osobnost glavnih likova intelektualaca često odraz osobnosti samoga pisca čemu u prilog govori podudarnost autobiografskih elemenata sa značajkama likova intelektualaca. Romani mogu biti ogledalo osobnosti samoga pisca kao intelektualca, a možda i/ili vjerna slika hrvatskog intelektualca koji su egzistirali u vrijeme nastajanja tih likova. Svakako, to ogledalo ne mora biti čist i pravilan odraz stvarnosti već poput konkavnih ili konveksnih zrcala može učiniti neku pojavu ljepšom ili ružnijom, poželjnom ili nepoželjnom. Upravo je u tome bit ovog fenomena likova intelektualaca u hrvatskoj književnosti jer književnost je biljka koja svojim korijenom često zna crpiti minerale iz zemlje stvarnosti te ih preobraziti u prekrasne cvjetova mašte. Vrlo je intrigantno, s obzirom na temu broja časopisa, da se s prelaskom književnog razdoblja iz realizma u modernizam javlja problematika identiteta kod mnogih likova (Arsen, Đuro, Filip, Valent, Ivan), dok je nekima dostatna samo kritična svijest okrenuta prema svijetu (Kamilo, Melkior). Svima je zajedničko jedno: lik fatalne ili anđeoske žene ili pak likovi žena bez kojih bi karakterizacija likova intelektualaca u hrvatskoj književnosti vjerojatno bila nepotpuna jer svi su oni manje-više izgradili svoj život i osobnost kroz svoj odnos sa ženama. Tek nam ostaje vidjeti hoće li se ta književna tradicija likova intelektualaca i njihovih žena nastaviti u hrvatskoj književnosti te još više hoće li moći svoj uzor naći u svakodnevnom životu.

 

[1] „Lovro se odbi od drugova. Bivao sve bljeđi. Stao moliti pritiskujući čelo na molitvenik. Al dim njegove žrtve ne vinu se uz nebo, dim se gubio po tlih. Zakopao se u Augustina, Hrizostoma i druge svete oce, zadubio u psalme. Badava, badava! Duh mu se svraćao na Berangera, Goethea, Byrona i Mickiewicza. Tu je nalazio sebe. Duša mu bijaše kao Byronov Mazeppa, privezan krutom sudbinom na bijesna hata – na vrijeme. Vrijeme, mladost leti, duša ranjena, krvava. Lovro stao čitati, učiti u noć. Ali nije učio svetih otaca. Učio povijest, jezike, matematiku. Ne bijaše Lovro pjesnik, to jest ne imaše tvorne pjesničke sile. Al mu duh bijaše ognjevit zmaj. Primiv toliko pjesničkih velikana, toliku silu raznolikih misli i osjećaja u sebe, buktilo mu srce kao vatrena gora. Bivao sve blijeđi, dve suhlji, a oči sve plamnije. Nađoše u njega Kanta, nađoše Rousseauove Confessionis.“ August Šeona, Prijan Lovro, Zagreb, Jutarnji list, 2008, str . 172.

[2] Isto, usp. str . 175

[3] „Ali u mladoga Jakoba je bila tvrda narav i gvozdena ustrajnost, kako u patnjama tako i u uživanju. Tvrdoglav bijaše Jakob da bi njegov otac prije mogao svojim omašnim kladivom razbiti najdeblji potplat nego svom sinu  izbiti koju nakanu iz glave. Jakob ravnaše svoj život matematičkim formulama. On je ciframa točno izračunao što će i u koje će vrijeme nešto naučiti. Izračunao je što treba znati i kada se može dokučiti društva velike gospode, postati članom, a i sam velikim gospodinom... Jakob bijaše već u mladosti starac. Dobnik uvijek točan koji se nikad ne zaustavi. Kada bi drugi gnjevno lupali šakama od ljutine i bijesa, Jakob  bi našire otvorio oči i smješkao se: tako zapovijedaju matematičke cifre s obzirom na zdravlje... Nije se moglo znati da li je on prava flegma po naravi ili proračunata flegma. No Jakob Podgorski nabrzo steče ime mudraca bez razlike stranaka i bez svake primjedbe. U dubinu duševnih mu svojstva nije na svijetu nitko prodro jer je on rijetko i malo govorio, no i tada samo o onom što je znao i što bijaše na mjestu.“[3] Ante Kovačić,  Fiškal, Zagreb, 1962,  Matica Hrvatska, str. 167 – 168.

[4] Zanimljiva je simbolika imena koja ide u prilog tezi o njezinu anđeoskom karakteru bez obzira je li ona proizašla svjesno ili nesvjesno iz namjere pisca.

[5] Laura sakati Anici simbol ženstvenosti (grudi); Elvira intrigama onemogući Jakobu razvoj veze s groficom Olgom; Anđeliji stric ne dopusti ženidbu za Lovru zbog njezina imovinskog stanja i njegova nečasnog pokušaja s Minkom.

[6] Početak hrvatske moderne najčešće se smješta u 1890. ili 1892. godinu kada dolazi do znatnog slabljenja poetike realizma na ovim prostorima. Krajnjom se godinom najčešće smatra 1914. kada izlazi zbornik drugog naraštaja pjesnika moderne, Hrvatska mlada lirika, a ponekad i 1916. ili 1917. godina, kada duh ekspresionizma sve izrazitije prodire u hrvatsku književnu praksu.

[7] „A ja hoću jedno ko i drugo. A što ja hoću,  to i mogu. T.j. ništa. Vi ste mi braća, znanci, prijatelji. Vi ste mi sve. T.j. ništa. Dok sam bio ljubavnik, patriota, brat, sin i mislilac – bio sam psovač. Kletva je bila moja domovina, moj odgoj, moj život, moj karakter, moj temperament, moja ideja: moja volja i snaga. Ona je bila moj ja. Smješak nije moj. A ipak to sam ja! Jer ja nisam ni ljubavnik ni brat ni patriota ni mislilac – ni život ni karakter ni temperament...  ni volja... ja tj. nisam ja. Svima je poznato, što vi ne znate, da je stil naime čovjek. Ideja je ideja. Genij i mediokritet mogu biti istih nazora;...Moj bi stil bio dakle – psovka. Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek. Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen. Psuje onaj koji nema ništa duhovito da kaže. Ignoranta. Kletva je iskrenost. Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan. Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i – djela. Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se se govorit pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja. I to sam ja. Jer ja  – nisam ja.“ Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Zagreb, 1997., Konzor,, str. 354. – 355.

[8] „Ovo je bolest što osamljuje čovjeka, odstranjuje iz društva i posvećuje sebi samome. Tek je kasnije počeo pomišlljati na završetak. Jer njegove misli ne bijahu sklad, zaokruženost i logika. One se, istina, izvijahu jedne iz druge, ali si zato ne bijahu nalik.“ Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Zagreb, 1997.,  Konzor, str. 18.

[9] „Arsen = grad + familija +  glasovir, deklamacija + tombola, ples + obzir  + napučenost + društvo + novina + planiranje + logika i račun + socijalizacija + strasti + Strossmayer = histerik / Marko = selo + paša + fučkanje i drečanje + igranje na puceta + nehaj + izolovanost + plandovanje + priroda + slučajnost + filozofija i osjećaj + individualizam + nagon, koji se rodi + Starčević = idiot“ Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Zagreb, 1997.,  Konzor, str. 284.

[10] „Ulazeći u konvikt postajem skeptičniji... dobar katolik i dobar Hrvat stadu se isključivati i gurati, dok jedan ne izgura drugog. A odlazeći nakon pet mjeseci iz konvikta, ja sam već uvjereni, nedvoumni, fanatični ateista. Ni danas mi taj prevrat nije jasan. Jer ja sam u roku od tri mjeseca uvjereno stao nevjerovati u ono, u što sam godine i godine vjerovao.“ Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, Zagreb, 1997., Konzor, str. 234.

[11] „Život je Đuri u gimnaziji prolazio naoko bez potresa; u osam godina on se upoznao sa čitavom bibliotekom knjiga i kad je – još pred maturu u Vijencu izišao njegov prvi oveći rad, svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Samo silnom vježbom i neprestanim čitanjem svih mogućih knjiga koje je mlada, znanja žedna, duša upravo gutala, dalo  se to postići. ...Smisao za lijepu knjigu i muziku (u svojoj šesnaestoj godini bio je popriličan glasovirač) vezao ga je uz kuću.“ Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg, Zagreb, 202, Školska knjiga, str. 23.

[12] Gadno, gadno! - šaptao je u sebi i mučio se da nađe još goru riječ. Sam, on sam ubio je tu veliku ljubav koju je tako krasno pratila bogata priroda! I ona, kako je samo mogla izgubiti svijest i u tmini vrta zaboraviti svetost čuvstva, kad su se oboje otrijeznili ne više kao dvoje idealnih drugova (tako je uvjek Đuro smatro svoju ljubav) nego jednako kao cjelo to poniženo čovječanstvo, kao običan muž i obična žena.“ .“  Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg, Zagreb, 2002, Školska knjiga, str. 30.

[13] simbolika isprepletenosti duhovnog i materijalnog

[14] Anica iz Kraljeva zbog koje se oživljeni mrtvac Janez ubio i kojoj mrtvački kor pjeva „Ave victrix Eva. O kraljice, kurvo, djeva!“ te Eva iz Adam i Eva. Osim simbolike imena Anđelika koje upućuje na anđesoki karakter i činjenice da je opatica, tu je jasna aluzija na Danteovu Beatrice u njezinu djevojačkom imenu Beatrix.

[15] „Taj čovjek sumnja u identitet svog vlastitog ja. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo već jedanest godina. Čudno! Sjedi takav jedan nerođeni netko u jednom ogledalu, naziva samog sebe sobom, nosi to svoje mutno i nejasno ja u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!“ Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, Zagreb, 1995., Zagrebačka stvarnost, str. 36. – 37.

[16]„Sergije Kirilović Kyriales, Grk s Kavkaza, đak pariške Sorbone, dvostruki doktor, dermatolog i doktor filozofije, koji je u toj kostanjevačkoj drami odigrao po ove bolećive slabiće i zbunjene dekadente tako presudnu ulogu, bio je predratni ruski emigrant, a kada se za Ballocsanszkove ere pojavio u Bobinom krugu, doputovao je iz Rige, gdje je radio kao feljtonist u Rigaer Tagblattu. Mati mu je bila (navodno) grčka Židovka s jednog maloazijskog ostrva, a otac ruski gardijski stabileutenant, Kiril Pavlović. Taj stariji čovjek, koji je bio hladan i zatvoren u svakom pogledu, svakako je već navršio pedesetu, ali s njegova lica nije se o tom pedesetogodišnjem nepoznatom životu moglo pročitati savršeno ništa.  Mrk i hladnokrvan, crne masti, tamnomodre, kovrčave, bujne kose, taj doktor Serge (kako su ga zvali Bobini trabanti) govorio je sve evropske i levantinske jezike, naskitao se po svim kontinentima, stojeći spram zemaljskih događaja i pitanja u nevjerojatno hladnoj distanci,  kao da promatra život iz zvjezdane, staklene daljine. Taj Kyriales posjedovao je spram Filipa neshvatljivo uzvišenu superiornost, raspolažući čudnim i neobično opasnim svojstvom: sposobnošću, da razara sve Filipove misli; zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.“ Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, Zagreb, 1995., Zagrebačka stvarnost, str. 151.

[17] „Nikada me nije politika zanimala kao karijera, to što interesira mene to je ova moja zemlja, eto, ova smrdljiva krčma ovdje, onaj krastavi pas na lancu tamo u blatu, ovaj kupleraj, ovi cigani, ove pijane kurve, ove petrolejke u magli, to je moja domovina, i mislim da nisi zaboravila, bio sam i ostao vezan o našu bijedu, to je tako, nisam emigrant, i desilo se ma što, nikad se neću iseliti, netko mora i ovdje ostati! Pa ipak, mislim da je smiješno u ovome momentu pričati staru priču, šta li sve nisam izgovorio o brigama ove zemlje još pod tvojim peštanskim krovom, dosađujući ti mojom politikom, ono, vidiš, nije bila nikakva moja politika, nego moj život, i ako je taj moj život politika, onda ću se baviti politikom dok dišem.“ Miroslav Krleža, Zastave, Zagreb,  2000., Ljevak, str. 194, peta knjiga.

[18] „Čovjek koji je sat poslije toga izašao iz našeg stana nosio je doduše moje odijelo, bio je visok kao ja i držao jedno rame malo u zrak, kao što ga ja držim, ali to sasvim sigurno nisam bio ja. ...Ti nisi ti (ja slutim), nego neki drugi, pokojni ja, koji je došao da se oprosti sa mnom. Prišao si mi na korak, sjedio si sa mnom i pio, ali to nisi bio ti nego ja koji sam se pretvorio u tebe. Prišao si mi na korak i zavaro si me, a sada je došao dan koji te je pretekao i skinuo ti masku s lica. Dan je tvoj grob nad kojim ja stojim skrušen i žalostan, ali ne plačem.“ Ivo Kozarčanin, Sam Čovjek, Zagreb, 1978., Mladost, str. 392 – 398.

[19] „Jer ja nema dobi. Godine to su stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjet, na onaj intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kada smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš  čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontani su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se od tada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće – to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percepiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljeni fakat bivstvovanja, i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve je drugo sporedno, nebitno. Puki ogrtač na leđima tog našeg ja.“  Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba, Zagreb, 1977., Zora, str 255.

[20] Radnja tog romana smještena je u budućnost gdje su ljudi otkrili lijek protiv smrti zvan Athanatik (grč. a-ne, thanatos – smrt) A za besmrtnost i neusmrtivost te Athanatik B za besmrtnost. Radnja ima huxleyjevski antiutopijski karakter, borgesovski rasplet i nedovršeni kraj. Poanta je vrlo jednostavna: nužnost i potreba smrti za čovječnost i čovječanstvo.