Boka kotorska – biser Mediterana u kojemu svaki kamen govori hrvatski

Đuro Vidmarović, Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi, Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum, Tivat, 2011.

Ej Kotore, gnizdo sokolovo
Na visokoj grani savijeno
Gdi se legu zmaji i sokoli,
Koji caru puno dodijaše.
Svijena je na jeli zelenoj,
Ter pokriva Boku od Kotora,
Koja no je dika od Hrvata,
I viteško srce od junaka...

Andrija Kačić Miošić

U proučavanju povijesti te književne i općenito kulturne baštine hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama neizostavno je ime Đure Vidmarovića, književnika, povjesničara te bivšeg diplomata i političara. O tim temama Vidmarović je do sada objavio sljedeće knjige: Hrvatska narodna manjina u Mađarskoj (Zavod za migracije i narodnosti, Zagreb, 1982.), Suvremeni tokovi u književnosti mađarskih Hrvata (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.), Gradišćanskohrvatske teme (Libellus, Crikvenica, 1996.), Gradišćanskohrvatske teme II (Libellus, Crikvenica, 1998.), Juraj Lončarević. Bio-bibliografija (Zagreb, 2006.), Teme o Hrvatima u Mađarskoj (Naklada Bošković, Split, 2008.), Hrvatsko rasuće (Naklada Bošković, Split, 2009.) i Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi (Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum, Tivat, 2011.).

U ovome broju Obnove prikazat ćemo posljednju knjigu –  Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi. Knjiga obuhvaća Vidmarovićeve članke, studije i književne prikaze što ih je kroz veći broj godina objavljivao u periodici, a govore o Hrvatima Kotorske biskupije i Bara, o njihovoj povijesti, kulturnoj baštini, društvenom životu, političkom razvoju i svim problemima s kojima se suočavaju kao manjinska zajednica u Crnoj Gori. Kako ne bi bilo nesporazuma, odmah valja apostrofirati kako Hrvati u Boki kotorskoj nisu dijaspora, nego nego na tom prostoru žive od vremena doseljavanja cijeloga hrvatskog etnosa na područje rimskih provincija Dalmacije i Panonije, oni su neprekinuti dio hrvatskoga etnografskog prostora, dio hrvatskoga etničkog bića sa specifičnim povijesnim razvojem i baštinici tisućljetne hrvatske povijesti i hrvatske uljudbe.

„Crvena Hrvatska“

U knjizi tako doznajemo da su prvi do sada poznati srednjovjekovni nalazi iz Boke kotorske oni u masivu planine Orjen, na visoravni Kameno, gdje je otkrivena nekropola ravnih grobova, koja je dala podatke za identifikaciju prvih Slavena-Hrvata na tlu kasnije župe Dračevica odnosno južnog primorja uopće. Zdenko Žeravica u knjizi Ranji srednji vijek Boke kotorske (2003.) piše da „prisutnost Hrvata u ovim krajevima u 6.-7. st. dokumentira i keramička posuda ukrašena valovnicom, kao i ulomci keramike s utvrde u Ulcinju iz ranobizantskog razdoblja, odnosno Justinijanovog limesa. To se dešavalo u vrijeme kada su bizantske trupe (naročito 548. god.) bile jako zauzete u borbi s Gotima u južnoj Italiji, a baš u tom periodu 'vojska Slavena' prodire do Drača, zauzimajući prema Prokopiju mnoge gradove usput, iz čega je proistekla i logična pretpostavka da su osvojili i mnoge gradove Prevalisa“.

Žeravica je na temelju rezultata istraživanja došao do spoznaje da se pokrštavanje Hrvata, kao prijelomni moment u njihovoj povijesti, zbilo „još tijekom 7. i 8. st., pa se upravo stoga i bilježi onako intenzivan crkveni razvoj (podizanje crkava, samostana i dr.), vjerojatno već od kraja 8., a neosporno 9. st.“. Proučavanje nekropole Kameno, ističe Žeravica, donijelo je na svjetlo dana važno otkriće: „Keramički nalazi s nekropole imaju analogiju na lokalitetima starohrvatske skupine u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, posebno na brojnim nekropolama. Ova se nekropola materijalom i karakteristikama pogrebnog rituala uklapa u krug starohrvatskih nekropola. Možemo pretpostaviti da tipu i kulturnom opredjeljenju kao i Kameno pripada i nekropola uz baziliku i trikonhos u Doljanima kod Podgorice, za koju se u preliminarnom izvješću navodi da pripada ranom srednjem vijeku...“.

Područje Boke kotorske i cijele „Crvene Hrvatske“ bio je ujedinjeno s „Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom“ do sredine 10. st. u jednu državu. Prema svemu sudeći, tada dolazi do cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili i Hrvate koji su ostali u području Boke kotorske (u prilog tome govore suvremena genetska istraživanja laboratorija u Vancouveru prema kojima je haplogrupa 12a2 koja predstavlja  hrvatski marker dominantna na području današnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore). Prema jednome od najuglednijih hrvatskih povjesničara starije generacije, Ferdi Šišiću, „od VII. stoljeća prostirala se Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Bojane uz Jadransko more i zvala se: od Raše do Neretve, bijela Hrvatska, a od Neretve do Bojane (možda i do Drača) crvena Hrvatska“. „Crvena Hrvatska“ je obuhvaćala uglavnom današnje kotare: Stolac, Ljubinje, Nevesinje, Gacko, Bileće, Trebinje, dubrovačku okolicu s Pelješcem i Mljetom, Boku Kotorsku i Bar, te okolice Cetinja, Virpazara, Crnojevića Rijeke, Podgorice i Nikšića.

U 12. stoljeću Kotor je zauzeo raški veliki župan Stefan Nemanja, čime je Boka kotorska postala sastavni dio srpske države sve do nestanka dinastije Nemanjića 1371., kad je Kotorom zagospodario hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Nakon smrti Ludovika I. gradom je zagospodario hrvatski bosanski kralj Tvrko I. za čijeg je vladanja osnovan Herceg-Novi. Kasniji ratovi, previranja i izdaje (Ladislav Napuljski i prodaja Dalmacije Mlecima za 100 000 dukata 1409.) doveli su do toga da je Boka kotorska potpala pod vlast Venecije, a djelomično i pod pod vlast Osmanskog imperija.

Za promjenu etničke pripadnosti pučanstva Boke kotorske važna je 1647. godina. Tada, osvajanjem Grblja, te turskog dijela Boke 1699. u Boku dospijeva mnogo pravoslavnog življa, čiji je postotak unatoč relativno dugačkom razdoblju vladavine Nemanjića do tada u Boki kotorskoj bio zanemariv (Nemanjići se nisu uplitali u gradsku autonomiju, nego su se zadovoljili postavljanjem gradskoga kneza). Demografska promjena u Boki uslijedila je tijekom rata s Turskom 1683.-1699. Nakon toga rata Venecija dopušta, vođena svojim političkim razlozima, useljavanje velikog brojnog pravoslavnog življa u Boku kotorsku iz Crne Gore i Hercegovine, naročito u pojas od Herceg Novog do Risna. Peras, Kotor, Dobrota i Prčanj ostali su i dalje isključivo hrvatske sredine.

Hrvatski kao nositelji kulturno-ekonomskog procvata tijekom 17. i 18 st.

Upravo zhvaljujući hrvatskoj zajednici tijekom 17. i 18 st.  Boka kotorska doživjela je kulturno-ekonomski prosperitet, zahvaljujući snažnoj trgovačkoj mornarici, trgovini sa zaleđem i svim morskim i oceanskim centrima Sredozemlja i Europe. Nosioci tog preporoda su Hrvati i najveću ulogu u pomorskoj trgovini imala je srednjovjekovna hrvatska katolička staleška bratovština „Kotorska mornarica“ čiji statut datira iz 1464. U tom gosodarskom poletu naročito je prosperirao Perast koji je krajem 17. i početkom 18 st. imao više od 200 brodova. Peraštanski Hrvati održavali su veze sa svim većim pomorskim i kulturnim središtima Europe. Perast se razvio u jako kulturno središte, naročito barokne umjetnosti čiji je najreprezentativniji predstavnik bio hrvatski slikar Tripo Kokolja (u stranim enciklopedijama naziva ga se „venecijanskim slikarom“, jednako kao i Mateja Ponzoneja, uz Kokolja najzanačajnijeg predstavnika baroknog slikarstva u Dalmaciji).

 Mletačku republiku uništio je Napoleon 1797. Po odredbama mira u Kampoformiju Boka kotorska je pripala Habsburškoj monarhiji. Time će Boka – ako izuzmemo kratkotrajnu francusku (Napoleon) i rusku vladavinu - ostati sjedinjena s ostalim hrvatskim dalmatinskim krajevima u Kraljevini Dalmaciji, kao kasnije krunskoj zemlji austrijskog dijela Dvojne Monarhije (pripadnost Boke Austrijskoj carevini potvrdio je Bečki kongres 1814.), sve do Vidovdanskog ustava 1921.

Jedan od primjera nacionalne povijesne svijesti Hrvata u Boki kotorskoj bio je običaj brodovlasnika da svojim brodovima daju hrvatska imena poput „Ban Jelačić“ te da na svoje brodove izgrađene između 1849. i 1851. na jarbolu ističu crveno-bijelo-plavu hrvatsku trobojnicu, koju su nazivali „slavjanski barjak“. Bokeljski pravaši u vrijeme preporoda prednjačili su u borbi za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

Boka kotorska istrgnuta iz sastava hrvatskih zemalja

Boka kotorska je, kao što već rečeno, 1921. oduzeta Dalmaciji odnosno Hrvatskoj i propojena Zetskoj oblasti. Od tada se bokeljski Hrvati de facto nalaze u statusu nacionalne manjine. No, bokokotorski teritorij je stvarno oduzet Hrvatskoj 1920. Inicijativu za izdvajanje Boke kotorske od Dalmacije dali su radikali Boke kotorske na čelu s Mirkom Komnenovićem, svesrdno potpomognuti od istaknutoga radikalskog vođe Ljubomira Jovanovića, rodom iz Kotora. Oni su početkom 1920. uputili tadašnjem ministru unutarnjih poslova, Svetozaru Pribićeviću, zahjev da se Boka izdvoji iz sastava Damacije i pripoji crnogorskim okruzima, čemu je udovoljeno već u rujnu iste (u planu za oduzimanje bila je cijela južna Dalmacija).

Od travnja 1941. do kapitulacije Italije Boka kotorska bila je okupirana od strane fašističke Italije. Iako nisu mogle uspostaviti svoju vlast u Boki kotorskoj - najprije zbog talijanskih teritorijalnih ambicija, a nakon kapitulacije Italije zbog različitih njemačkih vojnih i političkih prioriteta - vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Dubrovniku i Zagrebu su poduzimale mjere skrbi za hrvatsko stanovništvo na tom području, s očitom nadom da će to područje u konačnici biti stavljeno pod hrvatsku vlast. Skrb vlasti NDH za Hrvate u Boki kotorskoj očitovala se u naporima da se za njih osigura hrana, kao i da ih se zaštiti od nasilja mjesne crnogorske uprave, odnosno četničkih elemenata.

Plan amputacije Boke kotorske, jednoga od najljepših zaljeva svijeta, iz skupine hrvatskih zemalja dovršili su jugoslavenski komunisti u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dne 15. studenoga 1943. tako je u Kolašinu ustanovljeno ZAVNOCiB (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke), da bi sljedeće, 1944. godine, 13. srpnja, također u Kolašinu, prilikom formiranja CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja) predstavnici Boke kotorske, pripadnici Titove partizanske vojske, dali pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrđeno na prvom zasjedanju CASNO-a, a kasnije verificirano i donošenjem ustava Narodne Republike Crne Gore 1946. Tada je iz sastava hrvatskih zemalja istrgnut i istočni Srijem, u kojemu se je – slično kao u Boki kotorskoj 1647-1699. – 1690. pod vodstvom srpskoga patrijarha Arsenija Crnojevića, koji je bježao pred Turcima, naselilo 70 000 pravoslavaca. I u jednom i u drugom slučaju posijano je sjeme koje je nekoliko stoljeća kasnije urodilo otrovnim plodovima i dovelo do izdvajanja tih krajeva iz sastava hrvatskih zemalja.  

Hrvati u Boki kotorskoj živjeli su kroz svoju povijest, zajedno s ostalim Hrvatima uz jadransku obalu, više pod vlašću stranih zemalja, nego u okviru zajedničke države. Svaka strana sila nastojala ih je odnaroditi odnosno pretočiti u etnos koji je zastupala. Najgore je, međutim, bilo razdoblje Jugoslavije jer se je u toj državnoj (pa)tvorevini kroz anacionalno jugoslavenstvo Hrvatima nastojalo oduzeti etnonim, vršeći kroz jugoslavizaciju, koja se energično suprotstavljala hrvatstvu, zapravo srbizaciju odnosno crnogorizaciju. Pritom treba napomenuti da je druga Jugoslavija za tamošnje Hrvata bila gora i od monarhističke Jugoslavije. Dok je npr. u Donjoj Lastvi 1919. otvorena „Hrvatska čitaonica Lastve“, u drugoj je Jugoslaviji hrvatsko ime bilo zabranjeno u nazivima udruga i organizacija, što daje vrlo jasnu sliku prakse bratstva i jedinstva u tim krajevima.

Asimilacija i prisvajanje kulturnog naslijeđa

U razdoblju druge Jugoslavije intenziviraju se tendencije srpsko-crnogorskih autora koji u literaturi, pod utjecajem starijih velikosrpskih autora (Vuk Stefanović Karadžić i dr.), Hrvatima u Boki kotorskoj i Baru prešćuju i zabacuju njihovu povijest i žele ih učiniti samostalnim narodnim entitetom odvojenim od hrvatskog imena. Takve su tendencije motivirane željom za asimilacijom i nastojanjem da se bokokotorska književnost, kultura i umjetnost, kao djelo tamošnjih Hrvata, integrira u sastavni dio srpske ili crnogorske književnosti. Iz pozicija velikosrpskog odnosno crnogorskog nacionalizma takvo je postupanje logično budući da 50-60 %  ukupne kulturne baštine Crne Gore pripada Kotorskoj biskupiji, tj. djelo je tamošnjih Hrvata, no zapravo je riječ o nasilju i krađi hrvatske povijesti i kulture. Slična postupanja mogu se utvrditi i u sjevernoj Bačkoj gdje se tamošnje Hrvate, na tragu Vuka Stefanovića Karadžića, uzdizanjem subetnonima Bunjevac na razinu etnonima nastoji proglasiti posebnim (mikro)narodom koji će se tada lakše asimilirati u srpski narod. Velikosrpsko ludilo na planu književnosti ide toliko daleko da se i staru dubrovačku književnost proglašava srpskom iako dubrovačka književnost sa srpskom književnošću nema baš nikakvih poveznica.

U vrijeme Domovinskog rata bokokotorski su Hrvati bili tretirani kao remetilački faktor i ustaše, prinuđeni na bježanje ili asimilaciju. Pod policijskim i vojnim pritiscima (a  u tome je sudjelovala i Srpska pravoslavna crkva (SPC)) iz Boke kotorske se za vrijeme rata iselio veliki broj hrvatskih obitelji, tako da danas više Hrvata podrijetlom iz Boke živi izvan Boke nego u Boki. Iako su neki hrvatski politički dužnosnici (npr. Stjepan Mesić) tvrdili  da Hrvatska nije ratovala s Crnom Gorom, svaki ozbiljan čovjek znade da je Crna Gora sudjelovala u agresiji na Hrvatsku, u agresiji na dubrovački kraj (Konvale), kad se je, zapravo, ponovila povijest, budući da su Crnogorci zajedno s Rusima 1806. opljačkali i spalili Konavle pokazujući pritom rijetku viđenu svirepost. Dakako, nikada ne treba zaboraviti da su postojali i Crnogorci koji su osudili crnogorsku agresiju kao npr. veliki crnogorski književnik i borac za nezavisnost Crne Gore Jevrem Brković ili Slavko Perović.

Nakon osamostaljenja Crne Gore, što su ga crnogorski Hrvati svesrdno poduprijeli, položaj Hrvata u Crnoj Gori i Boki kotorskoj nešto se je popravio. Hrvatima je dopušteno osnivanje udruga s hrvatskim predznakom, no kao što piše Vidmarović, one se više bave međusobnim svađama i prepirkama, nego zaustavljanjem asimilacije na kojoj što otvoreno što konkludentno radi crnogorska država. Naime, crnogorski nacionalisti, služeći se receptom velikosrpske Karadžićeve kuhinje, sve češće bokokotorske i crnogorske Hrvate proglašavaju crnogorcima katoličke vjere, a s druge strane potpuno prešućuju postojanje Hrvata u Boki kotorskoj, Budvi i Baru ili potenciraju pokrajinske izraze i sintagme kao što su Bokelji, bokeljska kulturna baština itd. Sličnost s velikosrpskom kuhinjom u Bačkoj je evidentna.

„Tiskaju se historiografska djela koja povijest, a napose izuzetnu bogatu i vrijednu kulturnu baštinu ovdašnjih Hrvata prikazuju kao baštinu crnogorska naroda. Stječe se dojam da je počela asimilacija Hrvata kroz prisvajanje njihove kulturne baštine. To će postati uskoro još snažnije jer je Hrvata preostalo vrlo malo, kako ovdje kažu, u ovome trenutku u Boki je skoro više hrvatskih katoličkih crkava, samostana, kapelica, piljeva, groblja, arheoloških lokaliteta, razvalina i vjerskih lokaliteta nego samih Hrvata“ - upozorava Vidmarović.

Odnarođivanju bokokotorskih i općenito crnogorskih Hrvata prethode: 1 memoricid (uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinskog naroda, njihovih tradicija, etnografskog i etnološkog naslijeđa), 2. kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskog naroda, 3. Lingvocid (zatiranje materinskog jezika manjine) 4. Scholocid (onemogućavanje pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku).

Takve su asimilacijske tendencije najprije velikosrpskog, a sada crnogorskog nacionalizma dovele kod bokokotorskih Hrvata do patološkog straha od etnonima, zbog čega se radije deklariraju kao Bokelji, Jugoslaveni ili Slaveni. Za ilustraciju je dovoljno navesti knjigu bokokotorskog Hrvata Tomislava Grgurevića Perast još živi - putopisi, u kojoj se prešućuje etnički sastav Perasta i to da su u njemu upravo Hrvati stvorili sve kulturne i civilizacijske sadržaje kojima se on u svom djelu divi. Kad bi se ta knjiga prevela, primjerice, na engleski jezik strani čitatelji ne bi iz knjige mogli doznati da su Hrvati stvorili kulturu Perasta, nego bi s obzirom na današnju državnopravnu pripadnost Boke kotorske mogli zaključiti jedino to da je ta kultura djelo crnogorskog naroda. Očito je, dakle, da crnogorski nacionalizam počinje zamijenjivati velikosrpski ekspanzivni nacionalizam, što se posljednih godina vidi i u tome da se sve više izbjegava naziv Boka kotorska u korist naziva Crnogorsko primorje.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. u Crnoj Gori živi 6.021 Hrvata. Na temelju crkvenih podataka predviđa se da u Crnoj Gori stvarno živi najmanje 10.000 Hrvata. Većina tih Hrvata (cca 80 %) stanovnici su Boke kotorske, a preostali dio živi u Budvi, Baru i unutrašnjosti. Njihov je broj u rapidnom opadanju tako da Vidmarović upozorava:

„Ako Crna Gora i hrvatska država složno, učinkovito i primjereno ne pomognu Hrvatima u Crnoj Gori oni će za sljedeći naraštaj nestati kao etnička zajednica. Ta pomoć počinje sa stvaranjem pozitivnoga političkoga ozračja, stvaranjem zakonske infrastrukture za očuvanje samobitnosti, političke jednakopravnosti i javnim ohrabrivanjem od strane najviših dužnosnika dviju država da upravo kao Hrvati imaju ulogu mosta i da pripadnici manjine stoga trebaju i mogu slobodno i ponosno isticati svoje narodne ime, etničko znamenje i bez straha čuvati svoju etničku samobitnost. Time bi se hrvatskoj manjini javno garantirala sloboda u etničkome izjašnjavanju, što znači poželjnost čuvanja njezinoga imena, prava i kulturnih dobara. Nakon toga slijedi implementacija rečenoga: vrtići i škole na materinskome jeziku, glasila, udruge, javni nastupi, šport, znanost, kulturne institucije, vjera... Bez toga nema im budućnosti. Mogu poslužiti kao roba za jednokratnu uporabu. Asimilacija se provodi i uz pomoć odnarođenih pripadnika manjine kojima se dopušta da tu manjinu zastupaju kako bi pospješili njezino odnarođivanje“.

Zašto je važnost očuvati hrvatski karakter Boke kotorske?

Zašto je važno očuvati hrvatsku nazočnost u Boki kotorskoj i nekim drugim dijelima današnje Crne Gore? Prvenstveno zato što se mediteranski udio Hrvata u europskoj i svjetskoj uljudbi može shvatiti tek ako poznajemo povijest Boke kotorske i nekih drugih dijelova današnje Crne Gore. Navest ćemo u prilog tome nekoliko najvažnijih činjenica:

  1. U Baru je nastao znameniti Ljetopis popa Dukljanina – primarno povijesno vrelo za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. Prema nekim povijesnim istraživačima autor mu je barski nadbiskup Grgur (1172.-1196.).
  2. U kotorskoj stolnici sv. Tripuna nalazi se kristionica iz VIII. stoljeća, sa svim stilskim oznakama koje ima i poznata krstionica kneza Višeslava - koja je jedan od najvažnijih signuma hrvatskoga povijesnog indetiteta. O njezinoj kotorskoj sestri kod nas u Hrvatskoj znade tek nekoliko povjesničara i povjesničara umjetnosti Ona je živi svjedok nazočnosti Hrvata u Kotoru od nastarijih vremena njihove doselidbe. Akademik Cvito Fisković o kotorskoj krstionici piše: „Od najstarijih naših krstionica sačuvala se tek ninska na kojoj je uklesano ime kneza Višeslava. Poznata splitska krstionica s likom jednog hrvatskog vladara iz 11. stoljeća kasnije je sastavljena i njeni komadi su vjerojatno dio jedne oltarske pregrade. Spomenika te vrste i iz toga doba ima, dakle, malo, pa je stoga krstionica, koju ovdje donosimo, rijedak spomenik te vrste iz onog razdoblja kad su umjetnici, usprkos općem kulturnom opadanju, povezali umjetnost kasne antike s umjetnošću ranog srednjeg vijeka koji je onda nastajao. (...) Kotorska krstionica nalazila se dugo vremena skrivena u spremištu kotorskog trgovca, gospodina Marka Mijuškovića, u predgrađu Kotora, na području zvanom Milušić. Služila je kao kamenica za maslinovo ulje“. Nakon što je izvršio komparativnu analizu akademik je zaključio kako je „jasno da je kotorska kristionica potječe iz 8. stoljeća“.
  3. Grad Kotor svojom poviješću u svim njezinim segmentima integralni je dio povijesti hrvatskog naroda. Katedrala Svetoga Tripuna u Kotoru crkveno je zdanje koje utjelovljuje povijest, kulturu i duhovnost ovdašnjih Hrvata. Riječ je o najstarijoj katedrali koju su podigli njihovi predci. Prvostolnica sv. Dujma u Splitu je starija, ali je ona bivši mauzolej cara Dioklecijana preuređen u kršćanski hram. Katedrala je izgrađena u romaničkom stilu s elementima bizantske arhitekture. Akademik Fisković ističe da kotorska Stolnica pripada južnohrvatskome graditeljstvu jer se „skoro ni po čemu ne odvaja od kruga dalmatinskog graditeljstva“.
  4. Grad Perast koji je danas bez većine svojih hrvatskih žitelja čudesan je primjer hrvatske mediteranske pomorske urbane kulture. Hodočasnička crkva Gospe od Škrpjela jedno je od najljepših Marijinih svetišta Crkve u Hrvata. Nastala je u 15 st. tako što su mještani nasipavali kamenje na škrpjel i onande potapali ostarjele jedrenjake. Na oltaru se čuva čudotvorna ikona Blažene Djevice Marije. Hram je ukrašen brojnim slikama i umjetničkim djelima, tako da pored crkve djeluje i muzej.
  5. Slikar iz Boke Tripo Kokolja jedan je od najvećih umjetnika hrvatskoga baroka.
  6. Književnost Hrvata u Boki neodvojiva je od hrvatske književne baštine. Hrvatski književni tekstovi na tom području javljaju sa sa stanovitim zakašnjenjem, tek u 17 st., no zajedništvo i kontinuitet ostvarivali su se već na planu humanističke djelatnosti jer se latinski pjesnici u Boki javljaju u isto vrijeme kad i humanisti u ostalim hrvatskim krajevima. Sve njih povezuju mnoge zajedničke crte koje se najbolje iskazuju u tome što mnogi Bokokotorani djeluju u drugim hrvatskim krajevima, kao primjerice Nikola Modruški, Ludovik Paskalić i dr.
  7. Znamenita Bokeljska mornarica, čiji začetci sežu u 9 st. (broj 809 u imenu bratovštine), djelo je bokokotorskih Hrvata.
  8. U Herceg-Novome rođen je sv. Bogdan Leopold Mandić, izdanak hrvatskoga srednjovjekovnog plemstva i bokeljske hrvatske aristokracije, i ostali hrvatski katolički sveci, blaženici i ugodnici (npr. Gracije iz Mula) zbog kojih se Bokokotorski zaljev ponekad naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca. Zanimljivo je za spomenuti da gradske vlasti u Herceg-Novome nisu dopustile da se postavi spomenik na rodnoj kući Leopolda Mandića, iako je isti bio veliki zagovornik ekumenizma i prijatelj pravoslavaca. Neki pak velikosrpski propagandisti (Vasko Kostić), očito odgajani na poeziji tipa Bog je rodom iz Srbije, Mandića nastoje proglasiti pokatoličenim Srbinom (slično kao Ruđera Boškovića), a njegovo svojatanje može se zamijetiti i u talijanskim krugovima iako je Mandić kad je talijanska vlada 1917. zatražila da primi talijansko državljanstvo ovo odbio riječima: „Ne, krv nije voda. Ne može se izdati krv“.
  9. Iz Boke kotorske potječu brojni zaslužni hrvatski stariji i suvremeni znanstvenici i kulturni djelatnici, npr. biskup Nikola Modruški, slikat Tripo Kokolja, admiral ruske flote Matija Zmajević, pomorac Ivan Visin (šesti pomorac koj je iza Magellana oplovio svijet), slikar Bartul Ivanković, ing. Anton Luković (jedan od glavnih inženjera u izgradnji Sueskog kanala), pjesnik Viktor Vida, književnik Vjenceslav Čižek, novinar Luka Brajnović (jedna od najznačajnijih novinarskih nagrada u Španjolskoj nosi njegovo ime), pjesnikinja Ružica Orešković, otac hrvatskog stripa Andrija Maurović, slikar Antun Šojat, slikarice Melita Bošnjak Šojat i Vesna Šojat, matematičar akademik Josip Pečarić i dr.
  10. Katoličanstvo je odredilo civilizacijsku i kulturološku pripadnost Hrvata u Boki kotorskoj zapadnoj hemisferi. Rijetki su hrvatski krajevi u kojima je podignuto toliko rimokatoličkih crkava, župnih kuća, samostana, kapelica, piljeva, križeva i naslikano toliko svetih slika kao u Boki kotorskoj. To kulturno-umjetničko naslijeđe pripada državi Crnoj Gori, ali i hrvatskoj kulturnoj baštini. Kako je prilikom posjeta Boki kotorskoj rekao Bl. Alojzije Stepinac, „svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskog življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske“.

Knjiga Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi vrijedan je prilog u borbi za očuvanje hrvatskog imena u Boki kotorskoj. Ona daje niz korisnih podataka o povijesti i kulturi bokokotorskih Hrvata te poveznice na brojnu literaturu tako da može poslužiti kao dobar uvod u proučavanje te problematike. Knjiga, nažalost, nije dostupna u hrvatskim knjižarama i knjižnicama, tako da bi Ministarstvo kulture ili druge nadležne institucije svakako trebale osigurati novo izdanje u Republici Hrvatskoj čime bi se studentima povijesti i književnosti i drugim zainteresiranim čitateljima omogućilo upoznavanje s poviješću i kulturom Boke kotorske - mediteranskog bisera u kojemu svaki kamen govori hrvatski.

 

 

O autoru