Laissez-faire i keynesijanizam: sukob makroekonomskih škola

Suvremena je historiografija ekonomske znanosti, prvenstveno privredno-gospodarske sustave, detaljno proučila na temelju empirijskih spoznaja te dala jasne poveznice između ekonomskih varijabli (BDP, porezi, bogatstva za eksploataciju, nezaposlenost, kamatne stope…), odnosa ponude i potražnje, sociobioloških posebnosti stanovništva među kojima se privreda odvija, količini intervencije zakonodavca te učinka na gospodarstvo pojedine države, regije, kontinenta pa u konačnici i svijeta. Naposljetku, upozorava nas i na katastrofalne ishode nekih teorijskih postavki gospodarskih sustava koji su provedeni u praksu te naivne pretpostavke pojedinih teoretičara i filozofa kako se čovjek ponaša strogo i neprekidno racionalno (kao po zakonima fizike) pa u skladu s tim u svakoj situaciji povećava ekonomsku korist (homo oeconomicus) na opće dobro. U ovom kratkom preglednom članku opisat će se nastanak, razvoj i vrhunac klasičnoga međunarodnoga slobodnotržišnoga sustava poznatog pod nazivom laissez-faire, njegovih prethodnika te njegove propasti i smjene od strane teorija reguliranih tržišta pod zajedničkim nazivom keynesijanizam, odnosno keynezijanska revolucija u prvoj polovici 20. stoljeća.

Preteče klasične liberalne ekonomije

Prije svitanja laissez-faire slobodnog tržišta glavna privredna doktrina u Europi bio je merkantilizam (i njegovi generički srodnici poput kameralizma), čija je glavna obilježja prvi odredio Philipp Wilhelm von Hornick u svojih devet točaka. Okosnica svega je maksimalno iskorištavanje kapaciteta zemlje i ruda, prerada sirovina i poluproizvoda u gotove proizvode te njihov izvoz i koncentriranje što veće količine plemenitih metala u zemlji. Uz to je istaknuta načelna zabrana uvoza dobara koja se mogu proizvesti u vlastitoj zemlji, a sve je popraćeno jakom fiskalnom politikom i privrednim monopolom.[1] Različiti smjerovi merkantilizma imaju zajedničku podlogu u tome što smatraju da je gospodarstvo zapravo politička djelatnost te je nužan dio državne djelatnosti. Svi merkantilisti smatraju potrebnim i potpuno opravdanim da država neprekidno i sustavno intervenira u gospodarske odnose te da tako maksimizira blagostanje vlastite zemlje, blagostanje koje se mjeri u količini plemenitih metala, prvenstveno zlata. Kritika merkantilizma temelji se na tvrdnji da merkantilistički monopol rasipa društveno bogatstvo i koncentrira ga kod nekolicine na štetu širokih masa, što vodi prema polaganom propadanju države.[2]

Korak naprijed predstavlja fiziokratizam koji se za razliku od merkantilizma temelji na primatu poljoprivrede, opravdavajući to činjenicom da jedino zemljišni prinosi predstavljaju pravo stvaranje nove vrijednosti, dok su sve ostale djelatnosti zapravo prerađivačke te u svojoj biti ne stvaraju novu vrijednost nego samo mijenjaju oblik dobara, povećavajući im vrijednost. François Quesnay u svojoj je „Ekonomskoj tablici“ sa stajališta fiziokratske teorije sve nepoljoprivredne, odnosno prerađivačke i uslužne djelatnosti označio „sterilnima“ jer ne doprinose rastu neto proizvoda. Zalagao se i za očuvanje privatnog vlasništva, smanjenje poreza te prebacivanje porezne obveze na vlasnike zemlje, umjesto na proizvođače, odnosno korisnike zemlje.[3] Bitna stavka Quesnayeve teorije bila je i filozofska misao da se ekonomija po uzoru na prirodu sama od sebe obnavlja i uravnotežuje, dakle prirodno, te je zbog toga svako vanjsko uplitanje sasvim nepotrebno. Dio sustava koji osjeti tu potrebu prirodno će iz drugoga dijela sustava dobiti onoliko inputa koliko mu je potrebno, a sve što remeti tu prirodnu ravnotežu nezdravo je za društvo i ekonomiju pa treba pustiti „da sve ide svojim redom“ (laissez-faire). Ta tvrdnja predstavlja temeljnu misao koju su preuzeli predstavnici klasične ekonomske misli.[4]

Prosvjetiteljska misao igrala je važnu ulogu u stvaranju prototržišnih sustava u Europi. David Hume (1711. − 1776.) dao je prvi pravi temelj za filozofsko proučavanje gospodarskih pojava. Na temelju empirijskih i eksperimentalnih metoda iznio je dva načela za proučavanje gospodarskih pojava. Prvo načelo je postojanost veze između gospodarskih činjenica i društvenog života, a drugo je povijesna metoda u proučavanju tih gospodarskih činjenica. On je zagovarao slobodu trgovine s inozemstvom, ali je opravdavao trgovačke carine kako bi se zaštitio razvoj domaće proizvodnje ako je potrebno. Smatrao je da količina zlata i ostalih plemenitih kovina zapravo ne predstavlja pravo bogatstvo, odnosno da odljev novca iz zemlje ne predstavlja apriornu štetu kako su merkantilisti smatrali jer njega treba ostaviti da prirodno kola. Novac je odredio ne kao jedan od kotača trgovine, nego kao ulje koje omogućuje da se kotači okreću glatko i s lakoćom.[5] Oblikovanje same ideje laissez-fairea i uopće njezine provedbe počiva na prirodoslovnim i filozofskim dostignućima u Velikoj Britaniji u 18. stoljeću. Ideje Adama Smitha i Johna Stuarta Milla počivale su na otkrićima Issaca Newtona koji je pokazao da svemirom upravljaju prirodni (savršeni) zakoni. Tim zakonima nije potrebna nikakva vanjska intervencija, stoga kada bi očovječili te zakone, tada bi se u slučaju djelovanja slobodnih gospodarskih subjekata ekonomska situacija uravnotežila i postala općeprihvatljivom. Prirodni zakon u očovječenom bi slučaju predstavljala Smithova „nevidljiva ruka“ koja bi u slobodnotržišnoj utakmici – gdje su pojedinci vođeni osobnim interesom i etikom osobnog bogaćenja – zapravo služila i javnom interesu, što bi rezultiralo skladom i ravnotežom na opće dobro.

Razvoj slobodne trgovine u Europi

Prelazak Europe na sustav potpune slobode trgovanja usko je vezan uz uspon Velike Britanije (a odmah nakon nje Francuske, Njemačke i Nizozemske). Ona je zahvaljujući industrijalizaciji, gospodarskom protekcionizmu, gotovo neiscrpnim kolonijalnim resursima i njihovu tržištu (prvenstveno u Indiji i Sjevernoj Americi) kao glavnom izvoznom suradniku ekonomski rasla velikim stopama.[6] Osim toga, na povećanje bogatstva utjecala je i prevlast moći Parlamenta nad Krunom, koji je donosio zakonodavstvo povoljno za vlastitu klasu, prvenstveno onu krupnih zemljoposjednika koji su tako uzdrmali prijašnju monopolističku konstrukciju ekonomije.[7]

Tijekom „dugog 19. stoljeća“ njezin se izvoz tridesetostruko povećao, a industrijska je proizvodnja prevladavala privredom. Omjer industrije i poljoprivrede 1860. − 1870. bio je 42 : 23, dok je u ostalim bogatim zemljama omjer bio 50 : 50 ili veći, u korist poljoprivrede. Velika Britanija je 1770-ih imala manje od polovice stanovništva u poljoprivrednoj proizvodnji, 1913. godine samo 13 posto (%), dok je zapadna Europa imala 20 % (kao i SAD u to vrijeme). Britanija je do početka Prvoga svjetskoga rata imala ekonomsku prevlast i tako je postala svjetski hegemon.[8]

Već 1820. godine vrijednost britanskog robnog izvoza premašila je vrijednost robnog izvoza Austrije, Švicarske, Francuske, Nizozemske i Italije, a po desetljećima je industrijski proizvod rastao po stopi od prosječno 40 %. Slobodna trgovina postala je uvjet daljnje ekonomske ekspanzije te je morala ukloniti sve prepreke svojoj trgovini, vodeći se filozofijom – što je dobro za Britaniju, dobro je i za svijet. Ukidanje niza ograničavajućih carinskih mjera te francusko ostvarivanje statusa najpovlaštenije nacije u britanskoj trgovini utrlo je put sve većem razmjeru međunarodne slobodne trgovine kojoj su se postupno pridruživale i ostale europske zemlje. Nizom sporazuma s Njemačkom, Habsburškom Monarhijom/Austro-Ugarskom, Italijom, Belgijom, Švedskom, Španjolskom itd. Europa je u zadnjim desetljećima 19. stoljeća postala zona slobodne trgovine. Ipak, prvi pravi sustav slobodne trgovine u razvijenoj zapadnoj i srednjoj Europi nastao je razvojem multilateralne trgovine trgovinskim viškovima/manjkovima i uvođenjem zlatnog standarda, čime je odstranjena najveća prepreka ekspanzije vanjske trgovine – nekonvertibilnost valuta. Zlatni standard su 1890-ih posljednje uvele Austro-Ugarska i Ruski Imperij, čime je on postao zajednički cijelom kontinentu te je Europa postala ujednačena na temelju multilateralne trgovine. Sve navedeno bilo je popraćeno i razvojem tehnologija, usponom novih industrija, napretkom ekonomičnog prometa, elektrifikacijom i svim dostignućima druge industrijske revolucije. Razvijeni zapad Europe udvostručio je do kraja 19. stoljeća razinu svojega dohotka, no od 1870-ih su se Sjedinjene Američke Države, Australija i Novi Zeland pojavili kao jaka konkurencija s tendencijom sve većeg rasta. Uoči početka Velikoga rata, 1913. godine prekomorske su zemlje nadmašile BDP Britanije za 4 %, a zemlje zapadne Europe za gotovo 40 %.[9]

Krajem Prvoga svjetskoga rata dolazi do povijesne prekretnice te idejnoga  razgraničenja između 19. i 20. stoljeća. Zaraćene su zemlje tijekom rata silom prilika napustile predratni laissez-faire sustav i sve proizvodne snage upregnule u ratnu ekonomiju, dok su neke poput Njemačkoga Carstva uvele snažne mjere protekcionizma i nacionalnu, socijalno osjetljivu ekonomiju još 1870-ih, nakon prve Velike depresije. Zahvaljujući tome Njemačka je uspjela izgraditi gospodarski sustav koji je mogao parirati zapadnim zemljama tijekom rata. Ideološka razlika u gospodarskom uređenju u odnosu na razvijeni zapad i reakcija protiv klasičnog liberalizma najprije se pojavila u Njemačkoj. Osim što je do toga došlo kako bi se zaštitilo domaće tržište, to je i odraz filozofskih utjecaja Kanta, Fichtea i Hegela koji su se bitno razlikovali u pogledu na položaj i zadatke države od filozofske podloge klasičnih liberala. Glavni zastupnici njemačke ekonomske romantike bili su Adam Henrik Müller (1779. − 1829.) i Karl Ludwig von Haller (1768. − 1854.). Za njih je odnos pojedinca (te skupine ljudi) i države ključan. Postojanje čovjeka prema Müllerovu se mišljenju poklapa s postojanjem države te pojedinca ne može zamisliti bez države. Važno je istaknuti misao uzajamnosti i međusobne zavisnosti te misao staleške države. On smatra da u državnom i gospodarskom životu trebaju postojati četiri staleža: duhovni ili lenski stalež koji se nadovezuje na nacionalne težnje i ideale, zatim stalež zemlje u koji spada plemstvo i agrarni sektor, građanski stalež koji predstavlja interese rada, umijeća i industrije te stalež trgovaca. Ovakva podjela odgovara shvaćanju i smislu države koja je prema Mülleru organska i prirodna tvorevina u kojoj su međusobno povezane i usredotočene sve produktivne snage naroda i sav njegov produktivni potencijal[10], a ne mehanički agregat mase pojedinaca, kako su to smatrali izvjesni predstavnici klasičnog liberalizma. Njegova je misao obnovila nazore skolastike i dovela do izdizanja gospodarskih zbivanja u Njemačkoj. Dobar dio te misli u praksi je proveo kancelar Metternich koji je preuzeo spomenute ideje u obnovi poslijenapoleonske Europe. Jaku kritiku i prigovor klasičnoj školi dao je Friedrich List (1789. − 1846.) koji tvrdi da se kozmopolitski koncept klasične škole protivi temeljnom uvjerenju da je svaka narodna zajednica vezana jezikom, običajem i povijesnim razvojem. Individualistički i partikularni interes, prema njegovu mišljenju, stoje nasuprot interesima zajednice koji su na višoj razini od onih partikularnih. Optužuje Smithov sustav slobodne trgovine kao vrhunac licemjerja jer smatra da je svoju teoriju gospodarske slobode iznio kako bi spriječio druge narode da vode onu istu nacionalno-protekcionističku gospodarsku politiku koja je stvorila moć i bogatstvo Engleske, odnosno Velike Britanije. Valja napomenuti da Listu protekcionizam privremeno rješenje.[11]

Pad laissez-fairea sustava

Kako je već rečeno, predratna kriza i Prvi svjetski rat dokinuli su laissez-faire sustav te su europske zemlje uvele snažan gospodarski protekcionizam koji je izjednačavao samoobranu i neovisnost s ekonomskom autarkijom. Prva zemlja slobodnog tržišta, Velika Britanija, u listopadu 1914. godine obustavila je tržišnu utakmicu te je uz pomoć Ratnoga ureda uspostavila nadzor nad trgovinom i proizvodnjom nekih strateških proizvoda. U početku su to bila ograničenja ponude i potražnje, no uskoro je donesen Zakon o obrani kraljevstva koji je propisao državno preuzimanje tvornica koje proizvode vojnu opremu i ostale za rat potrebne proizvode, a ograničene su i slobode radnika. Državni se nadzor proširio i na opskrbu sirovinama i hranom pa je do kraja rata većina prehrambene industrije bila u državnim rukama. Uvedeni su i novi porezi koji su se gotovo udvostručili. Njemačka je svoje ratno gospodarstvo digla na viši stupanj, tako da se radilo o praktički novom ekonomskom modelu. Hindenburg je u kolovozu 1916. svojim programom uveo novu vrstu planiranja kako bi povećao ratnu proizvodnju s forsiranjem strateških teških industrija. Uvedena je potpuna mobilizacija rada, pri čemu je cjelokupno muško stanovništvo od 17 do 60 godina imalo obvezu radne službe. U tvrtke su uvedeni tzv. Betriebsrate, radnički odbori koji su osiguravali posredovanje u tvornicama. Vrhovno vojno zapovjedništvo uspjelo je ostvariti potpunu militarizaciju njemačkoga gospodarstva, a poznata sintagma „plansko gospodarstvo“, odnosno Planwirtschaft, izmišljena je i uvedena tijekom Prvoga svjetskoga rata u Njemačkoj. Francuska je za vojne potrebe imala državne tvornice, a 1916. je godine osnovala posebno Ministarstvo za ratnu proizvodnju. Austro-Ugarska je ratno gospodarstvo ustrojila po njemačkom modelu.[12]

Ratne posljedice bile su katastrofalne, a Europa nije bila u stanju vratiti se u prijeratni sustav. Materijalna šteta bila je posebno izražena u Belgiji, Francuskoj, Poljskoj, Srbiji i Rusiji, izgubljeno je mnogo života, stambenog i industrijskog fonda, stočnog fonda, infrastrukture itd. Proizvodnja se srozala na polovicu predratnih kapaciteta, a izgubljen je i rad i postignuća jednog ili dvaju naraštaja. Ipak, katastrofalne posljedice nakon rata izazvale su i zemlje pobjednice, držeći se pobjede kao plijena. Francuska je nastojala očuvati svoju dominantnu ulogu i uništiti Njemačku u mirnodopskom razdoblju ratnim odštetama i ograničenjima te stvoriti savez novonastalih, dijelom neprirodnih država stvorenih raspadom Austro-Ugarske, tzv. Malu antantu, koja bi okružila Njemačku. Britanija je zbog svojega urođenoga osjećaja nadmoći pokušala vratiti staro stanje i svoj položaj te je uporno nametala zlatni standard. Europom su zavladala nacionalno-protekcionistička gospodarstva, visoke carinske tarife (ponegdje i do 100 % vrijednosti proizvoda) te državni monopoli, prvenstveno na žito.

Stvarna prekretnica i posljednji čavao u lijesu laissez-faire sustava bio je početak Velike depresije, odnosno „Crni četvrtak“ na američkoj burzi 1929. godine. Budući da je SAD bio glavni kreditni vjerovnik europskim državama, međunarodno je financiranje praktički stalo. Po Njemačkoj i Austriji propao je niz banaka te se svaka zemlja okrenula i zatvorila u sebe kako bi našla neka „domaća“ rješenja. Zavladala je teška kriza, svjetska se industrijska proizvodnja smanjila za 30 %, proizvodnja ključnih sirovina, ugljena i željeza za 40 − 60 %, a cijene žita pale su za 60 %. Ukupna trgovinska bilanca Europe između 1929. i 1935. godine smanjila se s 58 milijardi dolara na 21 milijardu. Zbog poteškoća u plaćanju uveden je strogi devizni nadzor koji je izmijenio međunarodnu trgovinu, sve je češće bilo prisutno i plaćanje trampom, a zemlje su uspostavile i bilateralne klirinške sporazume. Britanija, koja je postupno ublažavala svoj protekcionizam sredinom 1920-ih, vratila ga je te je udvostručila carine.[13]

John Maynard Keynes i regulirano tržište

Nova iskustva u međunarodnoj trgovini dovela su do pojave novih ekonomskih teorija koje su snažno kritizirale vjeru u tržišna pravila i uravnotežujuću ulogu Smithove „nevidljive ruke“. Središnja ekonomska teorija ovoga doba vezana je uz djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca“ autora lorda Johna Maynarda Keynesa, najutjecajnijeg ekonomskog teoretičara 20. stoljeća, prema kojemu je sredina 1930-ih godina označena kao keynesijanska revolucija. Ta je misao prevladavala gospodarskim uređenjem zapadnih zemalja idućih pedesetak godina. Keynes je predstavnik škole ekonomista Alfreda Marshalla, također matematičara i filozofa. Proučavajući netom izašla djela Darwina i Spencera, zaključio je da je na temelju etike teško opravdati postojeći društveno-gospodarski poredak. Odredio je „Nauku o narodnom gospodarstvu“ kao proučavanje ljudskoga roda u redovitom gospodarskom životu koje ispituje individualne i socijalne djelatnosti koje su usko povezane s uporabom materijalnih sredstava u gospodarskoj dobiti. Keynes je kao učenik produbio učiteljevu misao, pisao je o teoriji vjerojatnosti, posljedicama mira nakon Prvoga svjetskoga rata te se zalagao za umjerenost s obzirom na ratne odštete Njemačke. Njegova je temeljna zamisao ta da se klasična liberalna teorija utemeljena na neograničenom individualizmu ne može održati. On uvažava ljudsku težnju za zaradom i stjecanjem bogatstva kao vrhovnim ciljem gospodarske djelatnosti svakog čovjeka te se po tome iščitava da nije potpuno otklonio postulate klasične, odnosno tada neoklasične teorije. Kritizira klasičnu postavku da svaka ponuda stvara svoju potražnju te je izvrće tvrdeći da potražnja zapravo stvara ponudu. Što se tiče ekonomske politike, smatra da bi država trebala koristiti svoje moći kako bi utjecala na gospodarski ciklus kada bi došlo do kraha tržišta. Ona bi trebala štedjeti za vrijeme blagostanja, a kada bi se tržište zasitilo, Keynes predlaže da država trošenjem dâ financijsku injekciju tržištu i tako ga pokrene. Uz to je potreban cjelovit i planiran program fiskalne politike, kao i jačanje stabilizatora poput pojačanog oporezivanja kako bi se osigurala puna zaposlenost. Njegove je ideje pogrješno smatrati likvidacijom tržišnoga gospodarstva, kako njegovi kritičari misle. Keynes u svojem okviru želi odstraniti ili oslabiti djelovanje čimbenika koji predstavljaju nezdrav i negativan trend osobnog egoizma.[14]

Keynesove su ideje i dalje predmet rasprave te su doživjele nadogradnju i razne djelomične provedbe zapadnim gospodarstvima. Keynesijanska je ekonomija supostojala s ekonomskim dirigizmom i socijalizmom u autoritarnim i totalitarnim sustavima, a nakon Drugoga svjetskoga rata postala je dominantna te se tako zadržala sve do početka 1970-ih.

Literatura

 

  • Ivan T. BEREND, Ekonomska povijest Europe 20. stoljeća, Zagreb, 2012.
  • Robert B. EKELUND, Robert F. HEBERT, Povijest ekonomske teorije i metode, Zagreb,
  • Josef KULISCHER, Opća ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka. Knj. 2: Novi vijek, Zagreb, 1957.
  • Valdemar LUNAČEK, Povijest ekonomskih doktrina, Zagreb, 2004.
  • Ernesto SCREPANTI, Stefano ZAMAGNI, An Outline of the History of Economic Thought, New York, 2005.

 

 

[1]Robert B. EKELUND, Robert F. HEBERT, Povijest ekonomske teorije i metode, Zagreb, 1997., 42–64.

[2] Valdemar LUNAČEK, Povijest ekonomskih doktrina, Zagreb, 2004., 183–184.

[3]R. B. EKELUND, n. dj., 85–89.

[4] Klasično razdoblje ekonomske misli  u užem smislu označava vrijeme od pojave Smithova kapitalnog djela „Bogatstvo naroda“ 1776. godine do smrti Johna Stuarta Milla 1873. godine. Isto, 101. Ernesto SCREPANTI, Stefano ZAMAGNI, An Outline of the History of Economic Thought, New York, 2005., 56–58.

[5] V. LUNAČEK, n. dj., 190–192.

[6] O razvoju engleskog, odnosno britanskog kolonijalnog carstva više u Josef KULISCHER, Opća ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka. Knj. 2: Novi vijek, Zagreb, 1958., 209–216.

[7]R. B. EKELUND, n. dj.¸64.–65.

[8] Ivan T. BEREND, Ekonomska povijest Europe 20. stoljeća, Zagreb, 2012., 20.

[9]I. T. BEREND, n. dj., 10–12.

[10] Slično mišljenje zastupao je i Oswald Spengler, a u ovom kontekstu valja spomenuti njegovo djelo „Prusijanstvo i socijalizam“.

[11] V. LUNAČEK, n. dj., 265–269.

[12]I. T. BEREND, n.dj., 47–50.

[13]I. T. BEREND, n. dj., 61–72.

[14] V. LUNAČEK, n.dj., 365–376.

O autoru